Anđela  i  Mihael

            U ONO DAVNO DOBA,  pred stari gradić Nin dođe konjanik. Potom prođe preko kamenog mosta i stane ispred južnih gradskih vratiju – Bardelne. Ova su bila  zatvorena pa stoga pridošlica povikne:

„Ej, stražaru, vojniče drevnog Nina, otvori mi vrata!“

„A kojim dobrom dolaziš, stranče!“ uzvrati mu stražar s desne kule.

„Došao sam u Nin jer sam čuo da ovdje ima lijepih djevojaka!“

„A što će ti lijepe djevojke?!“ upita glasno stražar.

„Tražim nevjestu! Vrijeme mi je za ženidbu!“ odgovori jasno konjanik.

„Ako je tako, onda možeš ući! Al’, reci mi, odakle si, otkuda dolaziš?“

„Ja sam Mihael, ratnik! Dolazim s druge strane Velebita!“

„Dobro, možeš ući!“ vikne stražar i otvori teška drvena vrata.

Prođe tako Mihael kroz Bardelnu i uđe u čuveni gradić Nin. Potom lagano jaše  glavnom ulicom Kalelargom, ustezajući uzde svog prekrasnog bijelog konja Bilka. Ovaj mu nije bio samo običan konj, koji treba čovjeku služiti svojom snagom i brzinom, već mu je bio kao brat i prijatelj. Zajedno su prošli mnoge bitke i, eto, zahvaljujući hrabrosti i ratničkoj sreći, ostali su živi i zdravi.

Hajde, prošetajmo malo po ovom slavodrevnom gradu“, prošapće Mihael  svome konju Bilku.

Mihael je bio podosta visok i snažan, imao je dugačku crnu kosu, prodorne zelene oči, crne brkove što su krasili pravilno lice… Nosio je bijelu pamučnu košulju sa srebrnkastim dugmadima, crvenkastu maramu oko vrata, jarko crveni pojas oko struka u kojem je nakoso položena kubura. Tu se nalazio i remen sa crnim koricama u kojima je drijemao dugački, oštri mač. Preko košulje je nosio crni prsluk od vučje kože, s dugmadima u boji starog zlata. Iz džepa je provirivala plava maramica, a na grudima je ponosno visjelo nekoliko odličja. Noge su mu prekrivale plavo – sive vunene hlače i dugačke crne, kožnate čizme. U lijevoj je ruci  držao crvenu ovalnu kapu sa crnim resama.

      Jaše tako Mihael na svom Bilku, posred starog grada Nina, upijajući svu tu ljepotu sivkastih kamenih zdanja. Pritom susreće i pozdravlja mnoge Ninjane, ali, što je najvažnije, i zgodne djevojke.

„Da ste mi zdravo, lijepe dalmatinke!“ javlja se on, tako, počesto.

„A, zgodnog li konjanika!“ čuje se šapat Kalelargom.

I zaista, sve su se žene za njim okretale; i one mlade što su šetale, i starije bake s prozora, i gospođe u svojim portunima…

      Prođe Mihael pored Biskupske palače i katedrale, uz gusternu, Kneževu palaču… I stade ovaj ponosni konjanik nasred glavnog trga što se zove Kraljevac, spusti se dolje i priveže Bilka za kamenu krunu bunara. Tada, onako visok i snažan, okupljenom narodu zvonkim glasom prozbori:

„Lijepog li, zaista, grada! Ali još ste ljepše vi Ninjanke! Evo, došao sam iz daleka, s onu stranu Velebita, kako bih sebi pronašao ljubav i životnu družicu. Želim se oženiti, imati djecu i živjeti ovdje, u ovom lijepom, starom gradu!“

Kad je to rekao, priđe mu pet  djevojaka. No tada im on kaže:

„O, da, lijepe ste vi Ninjanke, i teško je reći koja je od vas najljepša, al’ meni treba pametna žena! Stoga bih vas ponešto pitao.“

Prva mu priđe i predstavi se Marcela, zgodna i visoka djevojka plave kose i nebesko plavih očiju.

„Lijepa si, lijepa, Marcela, al’ reci ti meni kako se zove najviši vrh na Velebitu?“ upita je Mihael i pruži desnicu prema sjeveru.

„Pa, valjda Sveto brdo!“ odgovori hitro djevojka.

„Dobro, neka bude tako. Pametna si ti djevojka.“

„Pametna sam jer sam nešto u životu i naučila“, nastavi Marcela.

Potom priđe druga djevojka i predstavi se. Zove se Nina, ima  kosu crnu kao ugalj i crne, žive oči.

„Lijepa si, lijepa, Nina, al’ reci ti meni koliko je star ovaj vaš zvonik?“ upita je Mihael i okrene se prema jugu.

„Ovaj naš lijepi zvonik, cijeli od kamena, star je nekoliko stotina godina!“ odgovori bjondina Nina.

„Tako je, Nina! Pametna si ti djevojka.“

„Pametna sam jer sam to znala“, uzvrati ona.

Potom Mihaelu priđe treća mlada Ninjanka. Zove se Lucija. Vitka je, ima crvenu kosu, zelene oči, ponešto pjegica na obrazima.

„Lijepa si, lijepa, Lucija, al’ reci ti meni koliko je – jedan puta jedan puta jedan? upita je Mihael ističući tri puta palac desne ruke.

„Jedan!“ odgovori djevojka, ali ne odmah, već nakon kratkog promišljanja.

„Bravo! Pametna si ti djevojka.“

„Pametna sam se i rodila“, završi ona.

Tada Mihaelu priđe i četvrta djevojka, Marija se zove. Visoka je, ima svijetlo smeđu kosu, zelenkaste oči.

„Lijepa si, lijepa, Marija, al’ reci ti meni što je veće – Mjesec ili Sunce?“ upita je Mihael s pogledom uprtim u nebo.

„Veliki je Mjesec rumeni što nam noću sjaji, al’ je veće Sunce što nas danju grije!“ odgovori Marija nakon kratkog promišljanja.

„Bravo, Marija! Pametna si ti djevojka“, reče Mihael.

„Pametni su i moji kod kuće, konjaniče“, završi djevojka.

Potom priđe i peta mlada Ninjanka. Zove se Anđela, vitka je brineta smeđih očiju.

„Lijepa si, lijepa, Anđela, al’ reci ti meni – na koga si tako lijepa?“ upita je Mihael i pruži otvorene dlanove prema njoj.

„Lijepa sam, tako svi govore, na svoje roditelje, al’ u životu nije važna samo ljepota, bitnije su pamet i dobrota.!“

„Bravo, Anđela, pametna si ti djevojka.“

„Pametna sam zbog tebe, dragi Mihaele!“ nastavi ona.

„O, Anđela, ovo me je do sada najjače taklo!“ reče konjanik i nastavi: „Vidim da ste sve pametne, al’ htio bih znati i kakve ste u duši. Stoga mi recite – što biste najviše voljele na ovome Svijetu?“

Prva, Marcela, odgovori mu: „Moj Mihaele, ja bih voljela imati jedrenjak pa da ti i ja điramo po svijetu.“

„Dobro želiš, Marcela“, reče Mihael.

Druga, Nina, odgovori mu: „Moj Mihaele, ja bih voljela imati punu škrinju zlata pa da ti i ja kupujeme što god nam srce zaželi.“

„Dobro želiš, Nina“, reče Mihael.

Treća, Lucija, odgovori mu: „Moj Mihaele, ja bih voljela da naš bude cijeli Nin; sve kuće, svaki kamen, svako stablo, svakog cvijeta znamen.“

„Dobro želiš, Lucija“, reče Mihael.

Četvrta, Marija, odgovori mu: „Moj Mihaele, ja bih voljela da bude slobodna cijela naša domovina i da naša djeca tu ostanu.“

Dobro želiš, Marija“, reče Mihael.

Peta, Anđela, odgovori mu: „Moj Mihaele, meni ništa na ovome svijetu ne treba osim tebe! Da naša ljubav bude na prvom mjestu, a sve ostalo – kako bude!“

„Evo nevjeste!“ povikne tada ratnik Mihael. „Evo žene moje; Anđela se zove! Tebe, Anđela, uzet ću za pratilju i životnu družicu.“

I priđe Mihael lijepoj i pametnoj Anđeli sasvim blizu, zagrli je, poljubi u čelo i šapne: „Ti si ljubav mog života.“

Potom je uhvati za ruku i povede prema biskupskoj palači, kako bi se dogovorilo vjenčanje. A skupilo se, tog prekrasnog proljetnog dana, dvadeset i osmog svibnja godine one davne, mnoštvo naroda. I upravo tada Anđela je napunila osamnaest godina, što ratnik Mihael nikako nije mogao znati. Sudba je, eto, tako htjela; Sudba je odredila da se njih dvoje sastanu i spoje.

      Svi su s divljenjem promatrali ovaj lijepi i novi ninski par, koji se nakon razgovora s kanonikom Ivanom odlučio odmah vjenčati. Dogovorili su se da će im kum biti stražar sa Bardelne – vojnik Bartol, a kuma Anđelina najbolja prijatelica Nikolina.

Tada je Anđela otišla doma i svojim roditeljima priopćila neobičnu, ali radosnu vijest. Nakon kratkog uvjeravanja ovi su ipak pristali udati najstariju kćer te su joj pomogli oko pripreme. Anđela se ponajprije okupala i oprala kosu, potom je obukla bijelu haljinu koju joj je baka bila poklonila, obula je bijele kožnate cipelice i stavila preko glave bijeli čipkasti veo. Nakon toga, roditelji i dvije sestre su je otpratili na vjenčanje  u katedralu.

Bio je to zaista veličanstven događaj. U crkvi i izvan nje skupilo se puno naroda. Mladenci su razmijenili prstenje, obećali si vjernost i poljubili se te su tako zakonski postali muž i žena.

Svadba je trajala tri dana i tri noći. Po cijelom se gradiću Ninu tada naveliko slavilo; jela se janjetina, pršuti, sirevi, divljač, bijela riba… pilo se vino, prošek i rakija, pjevalo se, plesalo… Sve te troškove uglavnom je platio Mihael, ali mu je pomogao i Anđelin tata Trpimir.

Nakon svadbe Anđela i Mihael su malenim jedrenjakom condurom otplovili na medeni mjesec u velebni grad Zadar. Ovdje su proveli najljepši tjedan u svom životu. Grlili su se, ljubili, šetali po starim kalama, gledajući mnogobrojne crkve, zvonike, kule, palače… Penjali su se na velike galije i promatrali predivne zalaske sunca.

Osmi dan su se vratili u svoj grad Nin. Tada su, privremeno, živjeli kod Anđele, u toj staroj kamenoj kući pokraj Foruma, s njenim tatom Trpimirom, majkom Stošom i sestrama Ivanicom i Petricom. Mihael je odmah dobio posao kao časnik u službi gradskog kapetana. Uz to je plaćao  zidare, tesare, kovače i druge majstore da mu na zapadnoj strani grada, nedaleko mola i kaštela izgrade veliku kuću. Za godinu dana otprilike, ova je bila završena te su u nju uselili Mihael i trudna mu supruga Anđela.

Kad je došlo vrijeme porodu, dogovorili su se da ako bude curica neka ime bira Anđela, a ako bude dečkić neka ime bira Mihael. No, Anđela je rodila blizance; curicu i dječaka.

Tih dana, reče Anđela mužu: „Neka se kći zove Stošica, na moju mamu.“

„Neka se sin zove Marko, na moga tatu“, uzvrati ponosno Mihael.

Djeca su rasla i bivala sve ljepša, mudrija i zanimljivija, a tata Mihael je, kao vojnik, sve češće napuštao uže područje grada Nina i odlazio u bitke prema istoku, u borbu protiv silnog neprijatelja. Tri je puta  bio i ranjen; prvi puta u nogu, drugi puta u ruku i treći puta u leđa. Kad bi u takvom stanju došao doma, Anđela mu je s velikom ljubavlju vidala rane, tješila ga, ljubila i govorila mu:

„Dragi moj Mihaele, što je više rana na tvom tijelu, to se više bojim za tvoj život. Ostani doma, dosta si u životu ratovao i krvi prolio!“

A na to odgovori joj muž: „E, draga, ljubavi mog života, mira ne nalazim dok domovina moja trpi i plače. Spokoja nemam dok ne protjeramo neprijatelje što dalje i dalje!“

„Ali, ako pogineš u nekom boju, kako ću ja živjeti bez tebe?“ upita brižno Anđela.

„Ništa ne brini, dušo moja, imam ja puno sreće kao ratnik“, odgovori Mihael i nastavi: „Sjećaš se onog dana kad sam došao u Nin, upravo na tvoj rođendan, i tebe izabrao za životnu družicu. Ti si bila odgovorila da najviše na svijetu želiš imati  mene pa; kako Sudba odluči – tako neka bude. I imaš me ljubavi, dok sam živ ljubit ćemo se, a ako poginem, ljubav naša umrijeti nikako neće.“

Prolazili su dani, mjeseci, godine. Anđela je rađala djecu: Petra, Luku, Maricu, Šimu, Marina, Marjana, Božicu i Miroslava. S blizancima Stošicom i Markom imali su ukupno deset djece; šest sinova i četiri kćerke.

Anđela je na glavnom ninskom trgu Kraljevcu otvorila trgovinu tkaninama, što joj je dobro išlo. Njeni roditelji su živjeli dosta dugo; mama Stoša devedeset i tri godine, a tata Trpimir osamdeset i sedam. Kada su umrli, zakopali su ih u sklopu ninske katedrale.

Jedne duge i vrlo hladne zime nedostajalo je kruha i mesa te je bilo i malo drva za ogrjev. Za Novu godinu snijeg je padao nekoliko dana i zapuhala je orkanska bura, a kada se ova smirila, zbog vrlo niskih temperatura cijela se ninska lučica zvana Porat bila potpuno zaledila. Led je bio tako debeo da su preko njega mogla voziti i kola s konjima ili magarcima. Djeca su tu zimsku idilu jako voljela, ali budući da je bilo vrlo hladno i nisu bili odgovarajuće obućeni, mnogi su se prehladili.

U obitelji Anđele i Mihaela, Marica i Šime dobili su upalu pluća i, budući da u to doba nije bilo pravog lijeka za tako tešku bolest, oni su, jadni, umrli. I primili su ih k sebi, eto, anđeli nebeski, a tijela im bijahu pokopana u Dičjem groblju. I svi su u kući plakali; i roditelji i djeca, i muški i ženske. Te je zime zbog studeni i neishranjenosti u gradiću Ninu umrlo preko stotinu osoba, uglavnom djece i starih.

Tužan je to bio grad, pun leda i snijega, dok bi noćima svijetlilo na stotine voštanih svijeća. Mnogi su plakali i bolno jecali, a fijuk hladnog levanta ove bi neugodne zvukove raznosio prema zapadnom polju. Jedne takove noći kaže Anđela Mihaelu:

„Ajme, dragi moj, jadna li sam! Gdje su sada moji golupčići? Kako ću ja bez njih živjeti?“

„E, Anđela moja, teško nam je, zaista teško, veliki kamen leg’o nam je na grudi, al’ što možeš, živjet se mora, imamo još osmero djece.“

I prođoše uskoro ovo tužno doba i dođe bolje vrijeme. Djeca su normalno rasla i otkrivala životne tajne. Mihael se bio primirio u vojnoj službi te je kao   lovac imao dva psa; Lupija i Lisu. Obitelj je imala i mačku Gati. Konj Bilko je još uvijek bio živ, ali se ni s čim nije teretio. Cijeli je gradić Nin tada poprimio ruralna obilježja pa je tako i ova obitelj otraga kuće uzgajala perad, po sezoni su držali dvije svinje, imali su i magarca Asija. Izvan centra su obrađivali vrt i vinograd. U njihovoj se konobi često navečer pjevalo, što bi uslijedilo nakon peke ili gradela, što se zalijevalo rujnim vinom.

Djeci su gosti pričali razne priče; o ratovima, o duhovima, o štrigama što u bristićima kolo balaju, o vukovima i medvjedima na Velebitu, o nekim starcima koji nikako da umru, o pokojnoj djeci što noću izlaze iz grobova i šetaju oko Nina, dok na leđima zamahuju im krila, a u rukama svijeće im svijetle, o Kneginji  što se pretvorila u vodu, o plemiću što je postao morska stijena, o tome kako je jedan starac vidio vraga, kako u dubokim jamama žive ogromne zmije, kako su vile letjele ponad mora i potom na plaži brale cvijeće… Sve te neobične priče duboko bi se usjekle u dječju maštu, što bi učestalo prouzrokovalo i nemirne snove.

I tako, obitelj je živjela normalnim tijekom. I premda je u slavodrevnom  Ninu sve više prevladavao seoski način života, ipak se podosta toga popravljalo i izgrađivalo. Kamenih je kuća bivalo sve više, a što je najvažnije, mnoge od njih su bile pokrivene crijepom. Crkve, zidine, kule, kaštel i mostovi su se obnavljali. Sadile su se akacije, crnike, smokve, maraske, tamarisi, rogači, dunje, bazge, lovori, ružmarini…

Anđela i Mihael su odlučili nekoliko djece poslati na školovanje u daleke gradove, u čemu su ovi i uspjeli. Budući da je vrijeme bilo mirnodopsko,  uskoro su uslijedila vjenčanja i rađanja unučića: Anđela, Mihael, Šime, Frane, Silvija, Marko, Filip, Mateo, Danica, Antonela, Stipe, Gašpar, Vito, Zvonimir, Nikola, Tomica, Giovanni, Josip… Nevjeste i zetovi, ponajprije od sinova i kćeri te potom i od unuka u inučica,  bili su ponajviše iz okolice Nina, ali i iz udaljenih gradova kao što su  Split, Rijeka, Dubrovnik, Zagreb, Venecija, Beč…

Anđela i Mihael su iz godine u godinu starili, ali zdravlje ih je dobro služilo te u svoj toj velikoj obitelji nisu imali nekih teških stresnih okolnosti.

 

Jednog prohladnog jesenjeg jutra, kada je puhao burin a ponad Velebita sunčeva kugla sve više osvajala nebosklon, Mihael je otišao u staju kako bi pokupio jaja. No, ovdje ga je čekalo veliko iznenađenje: Pola je blaga nedostajalo, a na kamenom zidu je velikim crnim slovima pisalo – HANIBAL.

      Pojuri tada Mihael k svojoj Anđeli i panično je obavijesti o nemilom događaju. Ubrzo je došao inspettore i ustvrdio da, kako su mu oni rekli, nedostaje: dvadeset i sedam pilića, petnaest kunića, sedam kokoši, četiri purice i jedno janje. Nakon ovog uvida, Mihael kaže Anđeli:

„Ženo moja, pozovi odmah djecu, unučad, nevjeste, zetove, kumove… Napiši im u pismima  – Hanibal  je pred vratima!“

      Nakon pola mjeseca, kada su se skupili u jednom zaista velikom broju, gdje se radilo o preko stotinu duša, spremili su obilnu večeru. Poslije tog ugodnog zadovoljavanja tijela, Mihael, koji je sjedio  za glavom stola, ustane  i jasno kaže:

„Djeco moja, prijatelji moji! Jeste li vidjeli što nam se dogodi; pojavili su se lopovi, banditi, Hanibali, al’ ja sam stari ratnik! Bio sam u pedeset i dvije bitke i nisam se bojao svih tih raznih neprijatelja! I zato, djeco, uz moju podršku, povedite rat! I nek’ vas vodi moj sin Marin, koji je završio visoke vojne škole u Veneciji! I budite hrabri, borite se do konačne pobjede!“

Tako reče stari Mihael, a djeca mu, unuci, kumovi, prijatelji… kojih je bilo preko stotinu, podignu se tada na noge i gotovo istovremeno poviknu:

„Živiooooooo!! „

Sutradan kapetan Marin skupi veliku vojsku u gradu Ninu i njegovoj okolici te idući dan krenu u boj protiv Hanibala i njegovih četa. Bitka je trajala puna tri dana, na nekoliko mjesta. I pobijediše Ninjani, premda uz velike žrtve. Hanibal bijaše živ uhvaćen i potom obješen na Bardelni, a njegova preživjela vojska se razbježaše u daleke planine.

Kapetan Marin je, kao priznanje za izvojevanu pobjedu, dobio čin generala, ali prilikom slavlja dobio je nož u leđa od zamaskiranog napadača, negdašnjeg prijatelja. Umro je treći dan od ovog nemilog događaja. Inače, u tom ratu protiv Hanibala, Anđeli i Mihaelu je osim sina Marina poginulo i četvero unuka te petero zetova.

Plakala je Anđela, bez prestanka, sedam dana i sedam noći, a kada je to prestala, kaže Mihaelu:

„E, dragi moj Miko. Da smo onda znali kako će sve ovo završiti, možda se ne bismo bili upustili u ljuti boj. Srce moje od tuge će puknuti!“

„Ne kukaj, ženo! I meni srce od jada treperi, i žao mi je naših golubića. Al’, riješili smo se napokon Hanibala i slobodan je napokon naš zavičaj!“

 

Prolazoše tako dani i mjeseci, prođoše i duge godine. A vrijeme, ipak, sve rane liječi. I kaže jednog dana Mihael Anđeli:

„Ljubavi moja, ja sam ti stari čovjek, a ti meni stara baka. I došlo je vrijeme da ti kažem jednu svoju tajnu;  Onaj put, u mojoj mladosti, kada sam bio ratovao na istočnim planinama, jednom sam prilikom bio pronašao pun kovčeg zlatnika. I to sam potajice zakopao u jednoj šumi tridesetak kilometara odavde te sam napravio plan i crtež po kojem će se to blago moći pronaći. Do sada to nikome nisam htio govoriti jer me bilo strah da ću nakon te ispovijedi umrijeti. Odlučio sam to bogastvo dati samo jednom od svojih sinova, koji će, u stvari, postati mojim nasljednikom. Ali on to mora zaslužiti!“

Nakon ovog priznanja, uzme Anđela nacrte i s trojicom unuka krene u potragu za blagom. Budući da je njen Miko bio vrlo detaljno izradio crteže, kovčeg sa zlatnicima nije bilo teško pronaći. Potom su ga s velikim zanosom utovarili u kola i krenuli kući. Preko glasnika i putem pisama, Anđela je pozvala sinove da se zadnju nedjelju u mjesecu sakupe oko  rodnog  kućnog ognjišta, jer im otac ima nešto važno priopćiti.

I došli su tako doma sinovi, već odrasli i ozbiljni ljudi: Marko, Luka, Šime, Marjan i Miroslav. Nakon cjelodnevnog druženja i obilate večere, kaže im stari otac Miko:

„E, djeco moja, sokolovi moji! Sve vas jednako volim, volim i vašu djecu – moju unučad, volim praunučad, šukununučad, al’ odlučio sam jedan kovčeg pun zlatnika ostaviti samo jednom od vas, koji će postati mojim nasljednikom i vođom našeg roda, a drugima ćemo razdijeliti  našu ostalu imovinu.“

Kad su mu sinovi čuli što je rekao, uznemirili su se, gledajući se s čuđenjem. A tada, reče im majka Anđela:

„E, sinovi moji, svi ste sada ovdje osim heroja  Marina, koji pogine od domaće, izdajničke ruke. I vidim da ste svi pri snazi i pri zdravoj pameti. I stoga, nemojte misliti da je stari Miko poludio jer njegov kovčeg pun zlatnika zaista postoji!“

Nakon što je to izgovorila, majka je Anđela za kratko zašutjela te potom,  gledajući sinove u razrogačene im oči, nastavi:

„Evo tog kovčega ispod stola!“

Kad je ovo posljednje izgovorila, sinovi, svi istovremeno i hitro, podigoše rub stolnjaka i među svojim nogama ugledaše masivni, drveni kovčeg. Zatim majka naloži najstarijem Marku da to čudovište izvuče van, na vidjelo. Kad je ovaj to i učinio, Anđela vješto otvori željezni okov te tada  pred svima njima, poput sunca, bljesne sjaj staroga zlata. Potom je uslijedio žamor i nevjerica.

Očigledno je postalo da su se svi oni jedva suspregnuli da ne ture dlanove  u to zvonkasto bogastvo. Ali  tada im otac Miko kaže:

„Kao što sam vam već rekao, sinovi moji dragi, samo će jedan od vas dobiti ove zlatnike, i taj će postati vođom odnosno gospodarem našeg plemena. Ali taj mora biti najmudriji!“

Kad je ovo stari Mihael izgovorio, sinovi mu se počmu međusobno ogledati i šaputati, ne razumijevši njegovu namjeru. A tada, on im kaže:

„Onaj, koji je od vas petero najljeniji, dobit će ovo blago!“

Kada su konačno shvatili u čemu je bit ove neobične igre, počeli su između sebe glasno razgovarati i gotovo se svađati. Tada im majka Anđela u zatvorenoj šaki pruži pet štapića različite dužine – da ih po redu izvlače, kako bi se ustvrdio redoslijed izlaganja o lijenosti.

Budući da je izvukao najkraći štapić, prvi je morao pričati Luka:

„Oče moj, ja sam toliko lijen, da kad uvečer idem spavati ne da mi se oči zatvoriti, i radije ću, dakle, ostati cijelu noć budan, nego da sklopim kapke!“

„E, mudar si ti čovjek, sine Luka!“  kaže Mihael.

Drugi je pričao Marjan:

„Oče moj, ja sam toliko lijen, da kad bi me netko objesio i pri tom mi odmah dao nož u desnu ruku da presječem konopac, ja bih radije umro nego konopac presjekao!“

„E, mudar si ti čovjek, sine Marjane!“ kaže Mihael.

Treći je pričao Marko:

„Oče moj, ja sam toliko lijen, da kad bi mi netko davao čitavi svijet, al’ da se ja za to moram potpisati, radije ću ostati bez svega nego da uzmem pero u ruku!“

„E, mudar si ti čovjek, sine Marko!“ kaže Mihael.

Četvrti je pričao  Šime:

„Oče moj, ja sam toliko lijen, da kad bi se ti gušio u ninskoj Vali, a ja pri tom bio blizu u nekom čamcu, radije bih te pustio da se udaviš nego da primim vesla u ruke kako bih ti pomogao!“

„E, mudar si ti čovjek, sine  Šime!“  kaže Mihael.

I tako, došao je red na posljednjeg sina, inače najmlađeg – Miroslava. Ali,  ovaj je uporno šutio. Na to ga majka upita  je li s njim sve u redu. On joj ništa ne odgovori, već tada uperi oštar pogled u oca i nakon nekoliko trenutaka jasno i glasno kaže:

„Ne da mi se pričati, i gotovo!“

Kad je tata Mihael ovo čuo, podigne se sa stolice i povikne:

„Evo sina moga najmudrijega! Tebi, Miroslave, ostavljam blago svoje!“

I tako je najmlađi sin Miroslav postao najbogatiji te istovremeno i poglavar plemena.

Dani su brzo prolazili, Anđela i Mihael su postajali sve nemoćniji. No ipak su imali snage da bi u bračnoj postelji satima i satima pričali o svojoj mladosti, o svim tim životnim radostima ali i nedaćama. Ali najradije su se prisjećali onog lijepog proljetnog dana, dvadeset i osmoga svibnja, kada su se upoznali na Kraljevcu, kada je mladi konjanik Mihael među tih petero lijepih i pametnih djevojaka  izabrao upravo elegantnu brinetu Anđelu za svoju životnu družicu. I s tim se cijeli život ponosio, i to mu je, u stvari, bila najbolja životna odluka. Ali, i Sudba je tako htjela; da se njih dvoje susretnu upravo na Anđelin osamnaesti rođendan. O, da; ništa nije bilo slučajno!

A sada, sedamdeset godina nakon toga, za mjeseca svibnja, stogodišnji Mihael se nije osjećao dobro. I upravo je tog dana – dvadeset i osmog svibnja, umro u zagrljaju osamdeset i osam godina stare Anđele, svoje žene, ljubavi svog života.

Anđela je pošla iz ovog u bolji  Svijet, za svojim Mihaelom, točno godinu dana poslije – na isti datum, napunivši osamdeset i devet godina. Za njima je ostalo zaista brojno potomstvo, ali i jedna magična priča, koja će se pričati generacijama.

 

        Napomena autora:

        Ovu sam priču napisao olovkom 25. studenog 2004. godine te sam je 15. svibnja 2016. prepisao računalom i ponešto izmijenio.

                                                                                                                  

                                                

 Nin, svibanj 2016.                                                  M. B. Š.