H O L O G R A M
Bila je vruća ljetna noć. Uputih se u šetnju kako bih još jednom doživio draži dalmatinskog ozračja. Znao sam da je svaki moj korak – jedan sasvim novi korak, i da pri tom putovanju svaki moj pogled biva upućen u nešto sasvim novo, mada mnogi misle da se stvari u potpunosti ponavljaju. Ali mi živimo sada, u svakom tom novom trenutku, sve što prošlo je – ostaje u našem pamćenju, a ono što doći će – negdje u našoj dubini igra se s tako dobrom i dragom maštom, s tim darom Univerzuma što čini nas ljudstvom.
Gradić je prepun. Svugdje gužva, žamor, smijeh, pjesma, galama… Svatko za sebe hrli u tu magiju užitka i divotu slatke opijenosti. Odasvud mirišu pečena riba i meso, na mnogobrojne stolove lete osvježavajuća pića, a nemali broj gostiju šetajući plazi jezik , ljubeći pri tom dobro rashlađene i slatke kuglice sladoleda.
Lijepih žena ima na sve strane; one su sada osunčane – potamnjele, uredne, izazovno obučene (u kratkim suknjama i haljinama), nasmijane, pričljive… Znam da bi neke od njih najradije gole šetale pred svom ovom lutajućom publikom, jer upravo to ih pali i uzbuđuje; svi ti pogledi pravih muškaraca iz kojih isijava testosteron, ali i ljubomorni prodorni pogledi bijesnih žena koje teško podnose viši stupanj ljepote i profinjenosti. No, za sada – zna se; zabranjeno je ulicom hodati gol.
Svi ti mirisi ovih divnih stvorenja, njihova zamagljena tijela što oblijepiše ih razni parfemi, toaletne vodice, šamponi, puderi, sprejevi za kosu… šire se prozračnim terasama, zavlače se u zelenilo grmlja i stabala, u šaroliki pjev ljetnog cvijeća… miris taj od žena lebdi preko kamenog mosta, struji uz uglove uredno obojanih kuća i lebdi rivom do mora, gdje se u toploj izmaglici s morem i stapa.
Oko mene more lica, lete razne oči, nosevi, uši, osmijesi, frizure… Prolaze brojne figure; elegantne, debele, uspavane, pogrbljene, gegajuće, žurne, usporene… I nitko, zaista nitko, kao drugi nije. Svatko je poseban. Između tih stotina lica vrlo brzo uočimo neko poznato. Da; ljudi odlično pamte lica, ta sitna Ogledalca Univerzuma ( što bi, dakako, prema nekim formulama modernih mislilaca – tako trebalo biti), a što se sve iza njih krije – to je vrlo teško otkriti jer nerijetko su sva ta lebdeća lica, u stvari, sama po sebi maske. Život bi, po tome, bio jedan veliki MASKENBAL, a onaj tko ne prihvaća ovu veliku istinu, tko sklapa oči pred istinom te više voli živjeti u laži – taj će kad-tad nastradati zbog svoje naivnosti ( dobrote ).
Sreo sam svoje stare prijatelje, malo smo prošetali među svim tim mnoštvom uzavrelih tjelesa te smo, srećom, pronašli slobodan stol na glavnom gradskom trgu. Naručili smo hladna pića i tako se osvježavali u toj toploj ljetnoj noći, nakon iscrpljujućih dnevnih aktivnosti. Lijepo je biti u ugodnom društvu među svim tim gostima unaokolo, bivati u toj rijeci od ljudi koja uporno teče ka svom ušću, ka jezeru zadovoljstva. I bit je, zar ne, uživati u životu ( to bijaše tema našeg razgovora), jer kada toga nema onda samo životarimo, a snagu nam ( im ) daju ukorijenjene predrasude o nužnosti trpnje i patnje što teže ka svetosti i time izravnom odlasku u raj, bez čistilišta, normalno?
Nekoliko sati brzo prođe i već odavna na starom, osamstoljetnom zvoniku bijaše udarilo dvanaest puta. Pozdravim se s prijateljima i uputih se kroz opustjele ulice ka svom domu. Žena, djeca, pas i mačka bijahu otišli na nekoliko dana kod rodbine pa ostadoh sam. Sam u kući.
Žurnim korakom prođem preko stubišta i uđem u svoje ODAJE. Potom uključim računalo i na njega spojim hologramski projektor. Budući da sam te večeri vidio mnogo lijepih dama, što dobrano zaigraše moju maštu, utipkam – Marilyn Monroe – 7 minuta. Zatim usmjerim projektor ka sredini odaje i pričekam desetak sekundi. Tada na ekranu računala zatitra zeleno svjetlo, a iz projektora se oglasi jedan dugačak signal – poput zvižduka. Nakon nekoliko sekundi iz zvučnika se javi muški glas:
„Haloooo! Dobra večer! Ovdje Hologram company! Tražili ste Merilyn Monroe. Evo, ona vam dolazi. Želimo vam ugodan razgovor!“
Tada na objektivu projektora lagano zašumi uz titraje crvenog svjetla, a nakon tri sekunde pojavi se šareni snop svjetla koji prema sredini prostorije biva sve širi.
Postoji, inače, više opcija: da vas projekcija može vidjeti, ili da vas ne vidi već samo čuje, ili da vas i vidi i čuje. Večeras sam odlučio da neću uključiti kamere u svojoj odaji, dakle projekcija me neće vidjeti.
Okrenem se i ugledam magličasti oblačak i u njemu Marilyn Monroe u prirodnoj veličini. Tabani su joj nekoliko centimetara od poda. Stoji tako ljepotica na nekoliko metara od mene; promatram joj plavu kosu, sanjalačke oči, pune usnice, divne obline ispod pripijene crvene haljine… Nakon pet-šest sekundi malo je podigla ruke, nasmiješila se i rekla:
„Dobra večer!“
„O, dobra večer, Marilyn!“ uzvratim razdragano. „Kako ste?“
„Dobro sam! Hvala na pitanju. To bih isto i ja vas upitala?“
„Dobro sam, hvala. Mislim da još nisam s vama razgovarao.“
„Može biti, ali nikada nije kasno“, odgovori ljepotica.
„Do sada sam razgovarao s više poznatih povijesnih osoba i žao mi je što to nisam učinio s vama. Više puta sam pokušao do vas doći, ali uvijek ste bili zauzeti.“
„Evo me, tu sam.“
„Vi ste plavuša, seks simbol – ikona, predmet žudnje milijuna muškaraca diljem svijeta, zar ne?“
„Da, ali sve je to gluma, jedna vrsta obmane, priviđenja… jer ja i jesam, u biti, glumica, a inače sam obična, povučena brineta, bez nekih posebnih sklonosti.“
„Volite li seks?“
„Seks ne ljubim potpuno, kao što mnogi to smatraju. Ja sam misaono biće koje živi kroz dubinu osjećaja, kroz svoje emocije i sva svoja duboka sjećanja.“
„Kada biste sad pogledali na svoj cijeli život, kako biste ga ukratko opisali?“
„Moj je život bio, u biti, vrlo bolan; odgojena sam bez oca, majka bijaše uvijek bolesna, imala sam velike tegobe prilikom odrastanja, ali to nikoga ne brine jer u meni vide samo glumu i film. Gledaju žudno moje tijelo, moju raskoš oblina, gdje ja sam jedna obična lutka u igrama njihove proždiruće puti. Svi oni žele doživjeti orgazam i uz moje tijelo se potpuno opustiti. Svima njima je san da u moje tjelesne rupe istresu tih nekoliko kapljica žućkaste tekućine, da se pritom grče svim svojim mišićima i eventualno riknu ko volovi izgovarajući moje ime… I da se pri tom osjećaju kao jedni veliki pobjednici koje je nagon tjerao na opstanak. A o našim – ženskim osjećajima, o našim pogledima na sam taj seksualni čin, o našem shvaćanju ljudske seksualnosti; o tome se uopće ne brinu niti ih to zanima.“
„Ah, da. Imate li vi nekih svojih posebnih seksualnih želja?“
„Imam jedan problem; teško postižem vrhunac, al’ ipak puno češće nego prije doživljavam tu divotu kojoj svaki čovjek i žena ponajviše hrle. Jer orgazam je najviši stupanj ugode ljudskog tijela. Dugo mi je trebalo da orgazam uopće i doživim, ko da sam neka ortodoksna katolkinja koju su kao djevojčicu učili da je masturbiranje strogo zabranjeno kao veliki grijeh, a da seks služi samo za razmnožavanje. No moj je problem druge naravi. A da bih zadržala svoje ljubavnike, orgazme sam gotovo redovito glumila. Muškarci to ne mogu odglumiti, ali mi – žene, tu smo u velikoj prednosti. Nama čak ni ne treba orgazam da bismo zatrudnjele. A svi ti „snažni“ muškarci smatraju se malim bogovima ako osjete da su me doveli do ekstaze. Stoga, zbog svog sveopćeg zdravlja i napretka u karijeri, obratila sam se psihijatru. I taj moj doktor – psihić uporno je na meni godinama radio i napokon mi , eto, mnogo pomogao.“
„Zato psihići i postoje, zar ne?“
„Da. I ja ga volim i cijenim poput rođenog brata, poput oca i najboljeg prijatelja. On me je oslobodio, pročistio mi je kanale koji vode ka vrhuncu; da bolje ćutim sama sebe, da bježim od alkohola i mnogobrojnih sedativa i antidepresiva, da nađem svoj mir u tom brzom, napetom, uznemirujućem i nemilosrdnom ritmu života. Tu bi svatko za sebe – svoj centar trebao biti, a ne živjeti sliku koju drugi u nama vide. Ah, ta moja stanja, ti moji ispadi, svađe, ludosti, sva ta moja sanjarenja, očekivanja, nadanja, moj život…“
„Što vas je dovelo do svega toga? Nije li sve to moglo ići u drugom smjeru?“
„Sve je to, u biti, zbog moje prevelike osjetljivosti, moje djetinje duše, mog svakidašnjeg nemira, mojih nesanica i loše probave, mojih klistira i klizmi, ludih seksualnih fantazija… Zaista, Freudove misli bijahu meni upućene: otpori, strahovi, prepreke, seksualnost moga djetinjstva…“
„A vaša gluma? Tu ste se našli, zar ne?“
„Moja gluma – moj je život. Život je moj glumom ispunjen. Ali većina me smatra glupačom koja se, eto, zahvaljujući dobrom izgledu probila do samog vrha. I ne znaju takovi da ja imam Shakespiera u malom prstu, da izrazito cijenim njegov opus, da njegovi stihovi još uvijek zvone mojom dubinom, jer upravo je on te čovječje dubine snažno osjećao. On je bio veliki prirodni psiholog i filozof, jedan od najvećih.“
„Svaka čast Šekiju, i ja ga cijenim, premda postoje sumnje u izvornost njegovog pisanja. Eto, Romea i Juliju plagirao je, to jest ukrao od jednog Engleza, a ovaj opet od Talijana, i zna se da Šeki nikada nije bio u Veroni. Ukrao je, navodno, i San Ivanjske noći pa čak i Hamleta. Govore neki da mu je tekstove pisao i filozof Francis Bacon jer Šeki se odjednom pojavio u londonskom teatru, gotovo preko noći, bez ikakvog zvaničnog obrazovanja, kao sin lokalnog mesara. No, ostavimo ovog genijalca sudu stručnjaka i vratimo se vašoj intimi. Recite mi, sav taj vaš silan trud, sva ta silna nastojanja, čemu sve to vodi?“
„Kao prvo, čula sam za te neke intrige u vezi Shakespiera, ali to me se ne tiče. Bitno mi je da mi se sviđa to što je napisano, bez obzira tko je istinski autor. A što se tiče mog osobnog života, naglasila bih: Ja sam, jednostavno, samo tražila sreću u životu, jer na to imam pravo, zar ne? A svoj tajni život željela sam počastiti s iskrenošću. Da moje težnje i nastojanja prelijevaju cvijeće moje šarene nutrine, da se oslobodim tih prokletih suza, te velike boli i patnje odrastanja, da budem jača naspram sveg ovog materijalnog svijeta. Ali velika većina muškaraca radije bi se družila s mojim tijelom – bez ikakvog razgovora, nego da primaju moje osjećaje i misli.“
„Pa, je li to normalno, hoću reći – da vas tako percipiraju, jer vi ste, ipak, seks – simbol?“
„To je jedna velika nepravda koja me često tjera na plač i navodi me na tešku borbu protiv sama sebe. Ja ljubim ljubav, u ljudima tražim dobro, i svoju veliku djetinjost ka svima upućujem; Da vam uljepšam dan! Da vam donosim bolji san! O, žežnja moja duboka, žudnja za srećom, blagostanjem duše, potraga za ljubavlju i ljepotom čitava svijeta… Živote moj nemirni, teški, bolni! O, zar tražim previše?!“ govori uzbuđeno Merilyn, potom za nekoliko sekundi zašuti te reče: „To bi bilo sve za ovaj put. Isteklo je vaših sedam minuta. Želim vam ugodnu noć.“
„Hvala vam na ovim iskrenim riječima. Laka noć!“
Tada za tren nestane ove projekcije i u odaji opet zavlada tišina i uobičajena slika. Podignem se kako bih se malo rastegnuo, misleći o onome što sam upravo čuo. Prošetam tamo-amo i uvidim da mi se uopće ne spava. Nakon ovog razgovora s Merilinkom, koji je išao u drugom smjeru od onoga koji bijah očekivao, osjećao sam i dalje onaj erotski zanos što me ispunjao cijelu tu večer, počevši od šetnje gradom. Tada ponovno uključim hologramski projektor, na računalu utipkam EROTIKA, pogledam ispis i slike te se na brzinu odlučim za Tri plavuše – 11 minuta. Pričekam opet dvadesetak sekundi i usmjerim pogled ka sredini prostorije.
Tada se pojave ONE; mlade, zgodne, s naglašenim oblinama, nasmijane… i, dakako, potpuno gole. Stoje tako mirno nekoliko sekundi – kao na fotografiji, a kad je počela glazba, naglo se opuste i u jedan glas kažu:
„Dobra večer!!“
Potom se malo zanjišu, pokažu rukama prema grudima i reknu svoja imena:
„Lana! Lena! Lina!“
Uskoro statiku prostorije ispunjaju njihovi ritmički pokreti. Lagano se okreću, podižu i spuštaju ruke, idu jedna oko druge, saginju se…
Sjedim tako u svom naslonjaču, u kratkim hlačama i bez majice, u toj svojoj radnoj prostoriji, u toj svojoj dragoj odaji, u toj toploj ljetnoj noći koju protka gusta i mirisna magla strasti… Slušam glazbu, čini mi se neki Chopinov klavirski koncert, što je bilo u opciji, i gledam ispred sebe hologramsku projekciju Tri plavuše. Nastojim se što više opustiti i uživiti se u tu njihovu igru, u te njihove erotične pokrete praćene trzajima klavirskih žica. Žudno gledam njihova savršena tijela, tu neizmjernu ljepotu što Priroda je stvori kako bismo uživali u raskoši i slavlju svoje puti te tako razvijali i svoja čuvstva.
Ništa ne govorim, a ako nešto i kažem ove ljepotice me ne mogu ćuti jer sam za sada izabrao takav program. Isto tako, one me i ne vide. Onaj tko želi, može s njima i pričati te uključiti i vlastite kamere kako bi mu projekcije vidjele tijelo.
Nakon nekoliko minuta glazba utihnu i promijeni ritam. Odmah prepoznam čuveni Bolero kompozitora Mauricea Ravela. Ljepotice sada malo pojačaju intezitet pokreta naglašavajući pri tom još više svoje prekrasne obline. Od početka nastupa one bijahu nasmijane, ali ništa glasno nisu govorile već su samo šaputale.
Podignem se tada na noge, oslobodim se kratkih hlača što bijahu sputavale moj ukročeni ud, i tako potpuno gol, sa intezivnom vrućinom u preponama i sa žudnim, raskolačenim očima zakoraknem prema projekcijama – prema tim mladim i zgodnim plavušama čiji ples mi upali vatru u žilama, prema njihovim savršenim oblinama što bogovi stvore ih da pametan čovjek ljubi ih, dira i drma, prema tim divnim stvorenjima što, mada su samo projekcije, uzbudiše mi silinom čuvstva…
Stanem pored njih kako ne bih zaklonio zrake projektora, uz tu toplu i šarenu izmaglicu nasred svoje odaje. Kolčić mi se trza i napinje, stremeći za dodirom pupka – tog centra svoga praiskona, kada sam hraneći se u toj fetušioznoj fazi života nadasve – čovjek bio. A sada, kako reče Jung – živim samo kroz intuitivna, dva milijuna stara nastojanja svojih predaka. O, da, težili su k tome još odavna naši pređi, mnogo, mnogo prije od stoljeća sedmog; da dobiju na dužini i obujmu falusa, i zaista, ako pogledamo na sitnjavor od naših najbližih rođaka čimpanza i gorila – to im je i uspjelo. A zbog čega sve to nastojanje? Odgovor je vrlo jednostavan: Žene su to tražile i evolucija ih je usrećila!
Gledam sada ispred sebe prelete lijepih ruku, grudiju, usana, bokova… slušam povremeni smijeh tih mladih ljepotica, njihove zavodničke uzdahe i šapat. Potom podignem rukle – kao da sam dirigent i počnem se lagano vrtjeti oko sama sebe, pun erotskog zanosa, prepun energije što iscrpih je toga dana iz sunca i mora, s ukročenim penisom koji traži olakšanje, oslobođenje, bljesak, otpust samoće… Prateći ritam Bolera osjetim potom potpunu slobodu – ko da i sam lebdim nekoliko centimetara iznad poda, poput mojih prijateljica noći, ko da i sam jesam jedna velika projekcija ( što možda i stvarno jesam )… Uđem među projekcije, u to carstvo ljepote gdje JA sam goli car, bez ikakve maske, predrasuda, ograničenja, ali car koji želi da ga narod gleda bez naočala. Tu , među oblinama i ritmičkim pokretima triju prelijepih plavuša, evo, još jednom se oslobađam, tu, u toj vlažnoj i toploj erotskoj izmaglici koja budi blaženstvo u moždanim vijugama, tu, u tom umjetnom raju što SAM ga stvorih kako bih se oslobodio iluzije romantike da čovjek jednom mora ljubiti te potom umrijeti.
Ritam ovog neobičnog španjolskog plesa u meni uzavre južnjačku krv. Počnem se ljuljati ko u stanju nekog polutransa, slušajući drvene puhačke instrumente, taj zov prirode, praiskona, osjećajući vibracije same strukture stoljetnih godova što još uvijek žive jer u njima vlage ima – te vode života što struju provodi. Kako se ritam ubrzava, tako djevojke oko mene sve energičnije plešu, decibeli rastu, limeni puhači trube refleks Jerihona, metal zveči ko i onda kada otkriven bi, na veselje čitava svijeta. Gudači trzaju strunama života, tim nitima što žive gene slave, s njima koje i samu smrt pobjeđuju rasteći neovisno. I prizivlju same sebe, svoj korpus jedinstva, a time dozivlju i životinje u nama što od pamtivijeka drijemaše; majmune, konje, pse magarce, zečeve… što ovisi o tome kako se kome posreći rođenjem. Cijeli orkestar posta jedan organismus; borova šuma prepuna cvrčaka što ne traže vode u tim sparnim ljetnim danima, već ište seksualne partnere – da se pare do potpune iznemoglosti, do besvijesti, do smrti, da se glazbom još jednom dokaže lažnim puritancima da je čovjek posebno biće i da većini od nas nije suđeno da kroz ovaj kratki ( i jedini ) život ljubimo samo jednu ( jednoga ).
„Forte!! Forte!!“ poviknem u tom ludilu, u tom bunilu.
Bubnjevi mi počinju udarati u grudima i time znatno ubrzavati ritam srca, meni, starom ratniku, starom patniku koji pobijediše sama sebe, koji se izdigoše iznad svoje sredine, koji pobijediše predrasude djetinjstva gdje nas u tih prvih petnaest godina života uče po svome, jer ipak netko nas mora odgajati u tom najvažnijem dobu za razvoj emocija, a emocionalno sazrijemo eventualno tek u mirovini, a možda i nikada. Davno se izmirih s ocem, s njegovim patrijarhalnim autoritetom, davno zaboravih majčine grudi prepune mlijeka i njene priče za laku noć, što zamijenih s grudima lijepih žena i novim sladunjavim glasovima, davno oprostih svećeniku što nam je zabranjivao masturbiranje i gledanje golišavih žena na kiosku, a on je kriomice mnoge ljubio. I evo, sada lebdim sretan u SVOJOJ ODAJI, ja – borac za ideale i slobodu ljudskog duha što okovaše ga raznorazni lanci Okruženja. Laž je to, najveća laž na svijetu; da se rađamo slobodni. Mi se rađamo da bismo se kroz život oslobađali! Neka nam u tome pomogne ritam bubnjeva – onih koje sami izaberemo, zov taj od davnina koji nikada nije prestao, ali ga je potrebno i znati čuti. A flaute, ah te profinjene puhalice što izdišu zvukovljem Visina, to njihovo sipljenje energične kišice gdje svaku kapljicu nevidljiva nit spaja sa samim zvijezdama, sa našim prijateljicama duše što ipak vole da nas vide sretnima. Da, osjetih konačno da te flaute, u stvari, u meni sviraju, da one su samo refleks titraja mojih struna – tih nevidljivim elektricitetnih naboja što čine nas energičnima.
„Dodire! Hoću dodire!!“ ote mi se iz grla, gotovo nesvjesno.
Tada jedna djevojka, čini mi se ona što bijaše prva s lijeva – Lana, ko da je, koje li slučajnosti, čula što ja povikoh; promijeni ritam plesa, legne na leđa, podigne i raširi noge i počme nešto tiho govoriti. Zbog glazbe je nisam odmah razumio, ali sam uskoro po pokretima njenih rumenih i napućenih usana shvatio da me priziva:
„Hajdeee… daaaaj… daaaaaaj…“
Tko bi mogao odoljeti tom zavodničkom pozivu, ali i prizivu njenih toplih i vlažnih usmina… Gotovo nesvjesno padoh tad na koljena, poput jedne duguljaste bombe prije eksplozije. Druga djevojka opkorači ovu što leži na leđima, okrene mi stražnjicu i počme s tom svojom glatkom breskvicom mrdati u ritmu Bolera, sada poludjelog Morisa Ravela. I pomiče energično te najljepše obline što priroda ih stvori lijevo-desno, gore dolje, s njima kruži…
Ja i dalje klečim misleći na dodire, tražeći ih. Ja, čovjek pred mirovinom, oženjen, ugledan član društva, ja, koji poštujem tradiciju svojih predaka, ali i ja, koji sam potajice radio na Zakonu o legalizaciji prostitucije. Jer, porez se mora plaćati, zar ne? A najstariji zanat na svijetu niti jedna vlast, ma kako ona konzervativna bila, nikada neće iskorijeniti. I klanjam se, upravo, stražnjici jedne mlade plavuše, odnosno njenoj projekciji. Klanjam se njenom rascvijetu, njenom cvijetu, njenoj savršenoj školjkici (kunjkici), njenom moru, njenim brdima, dolinama, njenoj rijeci života, njenom plavom maestralu uzdisaja…
Zatvorim tada potpuno oči i usmjerim misli na dodire i mirise kojih ovdje nema, ali ja ih nastojim probuditi negdje u svojoj dubini, tražeći sjećanja. Milijuni neurona u mojim moždanim vijugama upućuju signale ka nervnim završecima u koži i nosu. Da mi put osjeti blagost i dobrotu dodira, da put sama sebe slavi i tjera me ka vrhuncu, da udahnem duboko s osjećajem ugodnog mirisa – prirodnog mirisa od ženskog tijela. Nastojim ih, dakle, probuditi tamo gdje već jesu – među nekim nabojem molekula, u tim nekim prazninama, u tim sitnim prostorima koji pulsiraju, u tim odajama što vječno žive.
PRASAK! NITI PRVI NITI ZADNJI JE! AL’ PRASAK TAJ IPAK BI!
Glazba odjednom utihne; prestade erotski ritam Bolera što snagom svoje ekspresije još uvijek udara mojom nutrinom. Ritam taj što prožme me čitava, što prohujaše mojim žilama, što pretvori me u jednu napetu, upijajuću strukturu, što dokazaše još jednom, po tko zna koji put otkad počela su Vremena: Glazba nam je najvažnija stvar u životu!
Otvorim oči i na metar ispred sebe gledam njih tri; tri kraljice noći, tri slike mojih mladenačkih maštarija, tri odraza mojih tajnih ištenja. Tu ljepotu što zabranjena bi za dječačke oči, premda je i sam Michelangelo u Sikstini proslavio ljepotu čovječje naravi, Rubens je na svojim ogromnim platnima uzvisio do mitske idile, a Goya je otvoriše u svoj njenoj slobodi do same božanstvenosti.
Projekcije su se potpuno umirile, onako na podu, lebdeći sklupčanih, sljubljenih tijela, ko da im je samo glazba do sada davala ritam i živost. Činilo se kao da su ukipljene u tim svojim zadnjim, vrlo izazovnim pozama, kao da ih je netko ( ili nešto) upravo nekom magijom isklesao od samog nebeskog fluida. I sada ih ostavio u toj blokadi, što imadoše za svrhu dolazak zakašnjelog vlaka, njegov zvižduk što propara nebesa, njegov posljednji okret pomahnitalim kolima i sukljaj bijelog dima oslobođenja.
Nakon pola minute Projekcije su se naglo razbudile i hitro, mladenački podigle te stale ko na samom početku projekcije. Tada nasmijane mahnu lijepo njegovanim ručicama i istovremeno uljudno kažu: „Hvala na druženju! Laka vam noć“!
Hologramska projekcija tada naglo nestade. Ostadoh sam u tišini te svoje odaje.
„Zaista, brzo prođe ovih jedanaest minuta.“
Ili, kad čovjek bolje promisli; ovo što sam upravo doživio bijaše, zapravo, nešto potpuno slobodno, nešto bezvremeno.
Napomena autora
Prvu verziju ove priče napisao sam 2012. godine te sam je poslije mijenjao
Nin, kolovoz 2015.