M A R L E N A

      „DOBAR  DAN, MORE!“  kažem glasno, sada potpuno intuitivno.

Dobar dan, Dante!“ odgovori mi muški bariton.

„Molim!?“ rečem s čuđenjem te se okrenem oko sebe. Uvidjeh da uokolo nema nikoga, premda bi prekrasno vrijeme, i ubrzo shvatim da mi se more, eto, po prvi puta u životu javilo, odnosno da mi je more nakon svih tih mojih nastojanja – otpozdravilo.

      Toga dana, osnažen inspiracijom što dadoše poleta mojim fluidnim krilima, uputih se svojim starim, dobro znanim putem, kako bih po tko zna koji puta u životu uživao u ljepoti primorskog krajolika. Topli svibanjski dan bližio se svome kraju; plavet vedrine postupno se pretvarala u magličaste, rumene tonove, a miris utihnulog maestrala razlijegao se čitavom pitomom uvalom i njenim obalnim kontrastima.

Žurno sam koračao kako bih čim prije prešao tih tristotinjak metara od svoje kuće do mora. Ćutio sam, zaista, neko posebno ispunjenje; kao da to nije bila jedna od onih mojih svakodnevnih šetnji, kada svoje misli stapam s vidljivom prirodom, gdje sam sebe vodim kao jednog Promatrača, upijajući signale okoline. Tog kasnog poslijepodneva bijah posebno vedar i zaigran, kao da je sama božanska radost potpuno ispunila moje sanjalačko biće.

Kada sam stigao do same obale, vidjeh tihu bonacu Porta, drijemajuće čamce sa šarolikim staklenim odrazima, gradić u blizini  što se pružao kružnom obalom otoka, njegov oker koji bi preliven crvenkastim sjajem skoro zalazećeg Sunca. Gledao sam nekoliko šetača u daljini što su se migoljili na žućkastom kamenom opločenju rive, igru uskliktalih galebova u visini, jednu brodicu koja je žurila ka dubljem moru te stoga parala ovo ogromno modrozeleno platno, ostavljajući za sobom titrajuće brazde zaborava…

Već odavna bijah znao da se neobične stvari događaju, a pogotovo onda kada ih najmanje očekujemo. No, premda sam se na neki način za ovo ČUDO dugo spremao, ćuteći u svom Nutarnjem šarenilu jednu veliku mijenu; ipak, u konačnosti, treba reći hrabro;  ‘Intuicija je pobijedila!’

„Hvala ti, more! O, more! Moje more!“

Ovo je Znak! Da, nešto će se dogoditi!“  pomislih.

„Ljubim te, more!“

Spustim se potom na svoj mol, čučnem te dlanom desnice zagrabim svježinu njegova Veličanstva. Približim šaku k licu te ga nakvasim tim slanim, mirisnim, srebrnim kapljama, ćuteći pri tom kako mi more upravo na taj način šalje poljubac – taj univerzalni dodir života. Potom udahnem punim plućima i poput pravog senzitivca što preplavi ga sila entuzijastičkog čina, nastavim šetnju.

„O, da. Čuda se događaju. Ali tko će mi ovo vjerovati?“

      Uputih se lijevo, putem koji vodi duž cijele uvale, prema rtu koji zatvara našu malu luku. Prolazim pokraj šumice akacija i brijestova na brežuljku, slušam pjev desetina kanarinaca i kosova, dok moj gradić na suprotnoj obali tone u san te posljednjim zrakama prirodnog svjetla reflektira prozračno horizontalno tkanje i tako promatra sama sebe u kristalno jasnom odrazu bonace.

O, more! Koje li sve tajne čuvaš? O more, kako moćno si! Iznenadilo si mi do sada nebrojeno puta i učinilo me živim, zaigranim, energičnim… ali ovo maloprije; zaista, duboko me dirnuše. Do moje same srži.“

      S tim svojim mislima stigoh do samog rta kamenog poluotočića obraslog mirisavim, smolastim polustoljetnim borovima. Predamnom pukne pogled na prekrasni zaljev, pješčanu plažu, suprotnu magličastu obalu na nekoliko kilometara udaljenosti i predivnu planinu u dubini horizonta. Tople boje sutona prelijevaju se preko njenog vrhovja te se lijepo vidi kako planina mijenja boje; činilo se kao da crvenilo Sunca sada prži plavičasti kamen te da ova isijavajuća svjetlost prožima sveobuhvatnu sliku utihnulog zaljeva. Da; planina ta u daljini – planina ta u moru!

Opijen ovom ljepotom krenem dalje uskom stazicom među sivkastim stijenama, koja vijuga nekoliko metara ponad obale, pokraj njenih zaigranih škrapa, hridica i raznovrsnih figura što traže zapažaj oštrog oka. Iznenada, iza debelog crnog bora pojavi se jedna djevojka te stane pet-šest metara ispred mene. Stanem i ja, kao okamenjen, te je gledam s čuđenjem, ne trepnuvši. Ona također bijaše šutjela, ali je s tim svojim zagonetnim pogledom odražavala duboki spokoj duše.

Lijepa je, zaista, ali djeluje nekako nestvarno, bezvremenski. Na sebi ima ružičastu svilenu haljinu, ispod koje joj se nazire raskoš savršenih, ne prevelikih oblina. Podosta je visoka i vrlo elegantna i, odmah primijetih – bosa. Oči su joj zeleno-smeđe te isijavaju neku magiju od daljina, punašne usnice izražavaju zagonetni osmijeh, a duga svijetlo-smeđa kosa zrači divljom snagom. Ta njena opća pojava jednostavno me privukla poput snažnog magneta, gdje je ona, dakako,  bila puno jača sila.

Gledamo se tako šutke desetak sekundi, kada ona ugodnim i smirenim glasom prozbori:

„Hej, Dante.“

„Hej… ali…tko si ti?“ upitam zbunjeno.

Ljepotica ništa ne odgovori, već prođe prstima kroz pramenove guste kose.

„Jesi li kneginja, vila, lik iz filma… tko li si?“ nastavim.

„Nisam ni jedno od toga što si sada rekao.“

„Pa tko si onda?“

„Ja sam Marija Helena. I zovi me – Marlena.“

„Marlena?! O, kojeg li krasnog imena. Zvuči tako melodiozno. Ali Marlena, otkud ti ovdje, kako si to obučena, kako mi, nadasve, ime znadeš?“

„Znam ja za tebe, Dante. Uostalom, ti si me i pozvao k sebi, zar ne?“ reče ljepotica i mahne rukom.

„Ne znam, Marlena, da sam te zvao, toga se ne sjećam“, odgovorim te malo opustim tijelo.

„Promisli malo bolje. Sjeti se nekih svojih nedavnih snova. Jesi li uputio nekakav poziv?“

„Ne znam… ali… čekaj malo…“ Tada mi je sinulo: „Da, u pravu si! Prije nekoliko dana u san mi je došao neki neobičan glas, i taj glas nije djelovao kao da je negdje izvana, već da to je – moj Nutarnji glas.“

„I, što ti je rekao taj neobičan glas?“ upita Marlena.

„Rekao mi je sljedeće, točno se sjećam: „Pozovi k sebi  L.  M.“ Jer kada sam izišao iz te REM faze, odnosno kada sam se potpuno razbudio, mislio sam o tome što bi to moglo značiti. I još uvijek mi nije jasno; tko bi to mogao biti, hoću reći to – L.  M.“

„To sam ja, Dante.“

„To si ti?! Jesi li sigurna?“

„Da, potpuno sam sigurna. Ja sam Lili Marlen. Ja sam ta  L.  M.“

Za kratko sam ostao bez riječi, osjećajući po cijelom svom tijelu žestinu njenog pogleda. Nakon nekoliko otkucaja srca kažem:

„Ako je to doista tako, onda sam ja tebe, Marlena, na neki način pozvao k sebi. U stvari, ne ja, nego moje drugo  ja, možda moja podsvijest, ili se radi o Univerzumu. Da, upravo tako:  To je neka igra Univerzuma, koji je htio da se sastanemo. Postoji sinkronicitet i vremensko podudaranje događaja. Dakle, u životu ništa nije slučajno. Sve ima svoj razlog i vrijeme kad-tad pokaže njegovu Istinu.“

„Da, Dante, slažem se s tobom da ništa nije slučajno i da vrijeme svojim odmakom pokazuje Bit. A da bi čovjek znao u kakvoj se situaciji  nalazi – mora izići iz te situacije. I nije toliko bitno što nam se događa u životu, već je važno kako na to gledamo, kako to prihvaćamo. Ali, nemojmo se k ničemu previše žuriti i hrliti ka Istini jer – ŽIVOT  JE  SADA, ovdje, tu. Lijepo je živjeti u toj nekoj našoj opijenosti pa makar ona i lažna bila. To što nam budućnost donosi – to nitko točno ne zna.“

„Lijepo si to rekla, Marlena, ili Lili Marlen, ili Ljiljana Marlena, ili Marija Helena.“

„Hvala ti.“

„Imaš zaista prekrasno ime. Čudi me da o njemu nikada prije nisam razmišljao. Jer ime je Znak, zar ne?“

„Da. Ime je Znak“,  potvrdi ljepotica.

„I kažeš, Marlena, da sam te ja, u stvari, pozvao k sebi, a ti si mi, opet, na neki način došla u san. Pa, odakle dolaziš, otkuda si?“

„E, dragi Dante. Ja nisam od ovoga Svijeta.“

„Kako to misliš – da nisi od ovoga Svijeta?“ upitam je dok mi lagana jeza prolazi duž čitave kičme.

„Kao što se može povezati – ja sam iz Svijeta snova i mašte.“

„Ali djeluješ mi tako stvarno. Gotovo da osjećam miris tvog zaista ženstvenog tijela.“

„Ono što je u našim snovima i u našoj mašti – isto postoji, zar ne, Dante?“

„Tako je, slažem se s tobom. Jer ljudski život nije samo stvarnost, ili naša percepcija stvarnosti. Veliki dio nas su i naši snovi i razigrana mašta.“

„Ono što je izmišljeno, isto postoji, dragi Dante. U životu se stvarnost i snovi pretapaju poput dana i noći; tu nema čvrstih, prostorno točno određenih granica.“

„U pravu si, Marlena. Evo, ja sam sanjar, romantičar, idealist, ali ja nastojim oživotvoriti te svoje čežnje, htijenja, nastojanja… ukratko – svoje snove. Dođe mi, na primjer, u san neka pjesma ili ideja za priču, i ja to uskoro ostvarim, i upravo to postane nova stvarnost – prava stvarnost.“

„Ja u snu sanjam, iz sna u san sebe dajem, svojim snovima stvarni život prelijevam i sve to skupa stapam“, reče Marlena.

„Je li ovaj naš susret stvaran, ili ja to sanjam?“

„Ne sanjaš, Dante. Ovaj naš razgovor se stvarno odvija. MI  JESMO,  tu smo, i sada smo.“

„Vidim te i čujem te, ali, mogu li te dodirnuti?“ rečem, nagnem se naprijed, pružim korak i podignem ruku.

„To ne može, Dante!“ reče povišeno ljepotica i pomakne se malo unatrag.

„Zašto ne može?! Ljudi smo, od krvi i mesa smo, zar ne? Htio bih te dodirivati, milovati, ljubiti, potpuno upiti tu tvoju ljepotu, tvoju toplu put, raskoš oblina, tvoju dobrotu, mekoću tvojih crvenih usnica… Želim se s tobom združiti, Marlena!“ kažem povišenim tonom i opet pružim korak. Ali ona se odmakne i, začudo; pričinilo mi se kao da lebdi onako bosa preko kamenite staze.

„Ako me želiš ljubiti, moraš to zaista zaslužiti!“ povikne Marlena i nastavi u svoj toj svojoj eleganciji  lebdjeti  prema obali.

„Daj mi, molim te! Onda ću biti siguran da sam živ! Da je ovo prava stvarnost!“  nastavim povišeno, žurno koračajući za njom.

Marlena stigne do obale, onako – u svom stilu pređe kanalić od desetak metara širine te zastane na pješčanom sprudu. Tada njena prirodna ljepota još više bljesne u ozračju okera vlažnog pijeska, što ga upravo sada svojim crvenilom kupa zalazeće Sunce. Užarena kugla, eto, prži more, dok u meni plamti vatra žudnje. Znam da Sunce mora i drugima sjati, ali to mi sada nije važno jer ja, jednostavno, moram ljubiti.

Stigoh do obale i tog plitkog kanalića što me dijeli od plaže.

„Čekaj me, Marlena! Zašto mi bježiš?!“ poviknem gotovo panično.

„To tako mora biti! Moraš me zaslužiti, Dante! Moraš se dobro potruditi!“ uzvrati iz daljine ljepotica.

Bez ikakovog razmišljanja izujem sandale, zagazim u svježinu mora gdje je maksimalna dubina do koljena, pređem kanalić, potrčim silovito preko toplog pješčanog spruda, osjećajući kako mi zrnca miluju tabane, kako se provlače među prstima, kako pršte pod stiskom moga tijela… Kroz misli mi tada projure slike iz djetinjstva, kada sam tu s prijateljima često igrao nogomet. Sjetih se svojih erotskih maštanja, gdje sam obline lopte htio zamijeniti zrelim ženskim grudima, sjetih se svih tih  svojih dubokih sanjarenja kada sam u mraku spavaće sobe nastojao negdje ispod stropa predočiti sliku gole ženske stražnjice, igrajući se pritom sa svojim malim, najboljim prijateljem… O, da, i sada sam dijete jedno veliko, dijete koje Ljubav traži, ali Ljubav koja je drugačija od one majčinske.

Zapjeva tada u šumi nekoliko kosova, desetak galebova u visini napravi gotovo idealan krug, ponad planine u daljini napravi se ogromni crveni oblak u obliku ptice raširenih krila. Osjetih tada  utrnuće  Sunca, more mi zamiriše ko nikada u životu, Mjesec naglo porumeni na istočnom nebosklonu, a plažom prostruji svježi lahor sutona…

Naglo prestanem trčati, ko po nekom naređenju, umirim se, sav u nekom čudnovatom stanju; kao da sam odjednom izišao iz nekog polusna, kao da sam se odjednom potpuno rastrijeznio nakon ispijanja oveće količine crnog vina. Osjetih snagu duha, osjetih tananu energiju kroz čitavo tijelo, osjetih i pozitivne vibracije oko sebe – u tom toplom, zdravom ozračju plaže svoje mladosti. I dođe mi tada pomisao da ovdje zrnaca pijeska ima bezbroj, ali opet puno manje nego što ima zvijezda na nebu – o čemu prije nisam razmišljao. Uputih pogled k njima koje tek trebaju pustiti zrake u moje oči, da ih primim potpuno, da se s njihovom daljinom spojim, da pružim nit svoga tkanja k njima, tim svojim anđelicama duše.

Stojim tako, u bunilu, opijen novonastalim stanjem, jer ni slutio nikada nisam da ću na ovaj način ćutjeti prirodu oko sebe; sa svim svojim osjetilima. Stojim tu, gdje sam proveo mnoge ugodne sate poslijepodnevnih kontemplacija, tu gdje sam kao dječak trčao za loptom, tu gdje sam se učio plivati… A sada; Što ja to ovdje radim u ovo divno svibanjsko predvečerje?

      Odgovor mi sinu: „Pa zar si zaboravio da ti je more danas, po prvi puta u životu, otpozdravilo. Da ti je more reklo  ‘DOBAR  DAN!’“

      „Ah, da!“

Pustite me još malo, još samo malo…još samo nekoliko otkucaja srca, još samo jedan nevidljivi korak prepun magije…“

 

***

 

      „M A R L E N A !!“  poviknem iz dubine bića, skroz od dna leđa i stidne kosti. Riknem ko nikada u životu spominjući jedno žensko ime, što krasi jednu zaista neponovljivu ljepotu.

Pružim pogled u daljinu, skupim snagu čitavog bića i zakoraknem lijevom nogom iz tog svog ukopanog stanja koje mi se, valjda, moralo dogoditi. Zakoraknem potom i desnom nogom… te za nekoliko trenutaka trčim svom silinom, kao da me netko izbacio iz katapulta, kao da sam se upravo oslobodio čvrstih čeličnih okova, ili kao da sam se uspio iščupati iz gustog i ljepljivog blata. Trčim ko i onda kada sam imao trinaest godina, kada mi je tijelo počelo lučiti neke nove sokove, trčim SLOBODAN, osnažen ljepotom krajolika u kojem se nađoh, pojurih kao neki pomahnitali stroj nad kojim se izgubio nadzor, noge me same nose, tijelo nekontrolirano hrli, hrli…

„Čekaj me, Marlena!!“

I upravo vidjeh kako je zastala, na početku šumice tamarisa, do kuda je nekim čudom dolebdjela. I svatih tada jednu veliku istinu: Da mi se nije dogodilo ovo maloprije, da tu, na tom pješčanom žalu svoga djetinjstva nisam upravo doživio OSVJETLJENJE;  Marlenu bih bio nepovratno izgubio. Ona bi bila ostala samo u jednom paralelnom Svijetu mojih fantazmi. Ali ona je sada tu, stotinjak metara ispred mene, u svoj toj svojoj raskoši tijela što kiti ga ružičasto perje. Ptica ta što ne odletješe s dlana, već ptica koja se okrenuše, da se još jednom suočimo licem u lice,  ali sada drugačiji, novi, bez stare prisile  EGA.

Dolebdjeh do nje, do njenog tijela, do njenih prekrasnih zeleno-smeđih očiju koje sada bijahu toplije, vlažnije… Zaustavih se na metar i pol, upijajući njen miris, njen zov prohujalog doba, gledajući je netremice u čelo, među oči, u to njeno magično treće oko.

      „Ljubavi moja“, rekoh jasno, „Čekam te danima, mjesecima, godinama…“

„Evo me, tu sam“, uzvrati ona smireno. „Imaš me. Tvoja sam. Uzmi me.“

Padoh tad na koljena, rujući njima rupe u pijesku, padoh pred njeno tijelo, pred tu ljepotu svojih snoviđenja, ali i pred nju koja sada JEST; oživjela, mlada, zaigrana, strastvena…

Obujmim je rukama oko nogu, grleći joj bedra, podižući haljinu prema gore. Stisnem joj potom dlanovima butine, stražnjicu, ćuteći njeno drhtavilo – vrisak tijela, dok mi ruke njene upinju prste u kosu, dok usne njene vrište šaptom: „Daj, daj…“

      Stigoh do njenog vrutka, sada oživjelog, provrelog, i htjedoh zubima strgnuti tu čipkastu koprenu koja čuva njenu intimu, kad, ona, sva u grču, s vidljivim naporom kaže:

„Neeee.  Ne to ovdje. Ima uokolo ribara i usamljenih šetača.“

„U redu“, nastavim, gledajući je odozdola. „Znam jedno mjesto.“

Ustanem, spustim joj haljinu, zagrlim je snažno oko struka te je poljubim u usne. Taj kratki topli dodir pretvori se u jedno bezvremensko stapanje, kada, jednostavno, poljubac sami postadosmo. Istovremeno i ona mene grli oko struka, napinje se, uzdiže, ćuteći snagu moga uznesenja.

Uspijem se nekako trgnuti i oteti se tom blaženom stisku. Primim je za ruku i kažem: „Hajdemo! Trčimo!“

Pred nama je lebdio dobro utabani  pješčani puteljak, u duljini od dvjestotinjak metara do odredišta, našeg odredišta. Leti Marlena, letim i ja, pijesak pršti pod tabanima, grimizno se cvijeće uokolo njiše pozdravljajući nas, mlade travke plešu, zukve vihore, tamarisi pjevaju… Trčim svom silinom, sada bez stiska njene ruke što nas je u početku sputavalo u tom činu, ali tada nužno bi. Trčim ko što sam i maloprije trčao misleći o lopti djetinjstva, ali to mi se sada pričini kao neko davno, davno svršeno vrijeme. I sada bijah življi, energičniji, sa svom tom silinom što skupi mi se u donjem dijelu trbuha i leđa. Trči i Marlena, hirovito, ne zaostajući, s tom svojom uzlepršanom svilenkastom ružičastom haljinom, s tim svojim čvrstim dojkama, s tim svojim savršenim usnama, navlaženim međunožjem. Ništa ne pričasmo, ali oko nas lebdješe hihot, osmijeh, ushit, fluid strasti, nagon petnih žila, zov prirode – praiskona.

Stogosmo do meni dobro znanog mjesta, do tog malog bivšeg liječilišta gdje su se bolesnici u prostoru ograđenim visokim betonskim zidom liječili ljekovitim blatom – tim peloidom života, nade, obnove. U jednom boksu bivale su žene, a u drugom muškarci, dakako, potpuno goli. Onako izmazani, pocrnjeli ko sami vrazi od tog mirisom ne baš ugodnog prirodnog preparata, izlagali su se prženju nemilosrdnog Sunca kako bi iz tijela istjerali razne upale; od kostobolje i reume do psorijaze i neplodnosti. Puno godine prije, taj prostor bijaše ograđen lakiranim daskama, a mi – radoznali dječaci, probijali bismo rupe kroz posustale čvorove te kroz njih špijali  golotinju. Muškarci, s tim svojim mlohavim i ovisjelim organima nisu nam bili zanimljivi, ali žene… ah te žene. Većini od nas to bi bilo i prvo otvoreno seksualno iskustvo. Nerijetko bi slučajni prolaznik ili blatonosac koji je, uzgred rečeno, bio pravi voajer, uhvatili dječaka na djelu, i to u sljedećoj, uobičajenoj pozi: prislonjen prednjom stranom tijela uz masiv zida, dječak bi potpuno gol stavio dlan lijeve ruke na čelo te potom glavu prislonio na drvo, pri tom bi kroz navedenu rupicu gledao uzavrela ženska međunožja, njihove potamnjele dojke i stražnjice te desnicom, uglavnom, pritom masturbirao. Nerijetko bi bio i uhvaćen u tom položaju, što je zahtijevalo hitni prekid ove ugodne radnje i upotrebu brzih nogu. Ako ga kolac od tamarisa nije uspio dohvatiti, za njim bi ostala galama i psovka.

Ah, te hitre mladenačke noge… Evo i sada, nakon nekoliko prohujalih desetljeća, njihov povraćeni  polet, što mogu zahvaliti silnom pješačenju i plivanju,  dovede me do tog svetog mjesta našeg dječaštva. Ali sada nisam voajerčić koji teži samo k tome da ga u ekstazi zasvrbe tabani, sada sam ozbiljan muž – umjetnik nadasve, kojega svi znaju po nadimku Dante, premda većina od njih i ne znaju tko je u biti bio pravi Dante – kao preteča renesanse. Sada sam u društvu jedne vrlo lijepe i elegantne brinete, koja u san mi uđe, koju kroz san pozvah k sebi; za koju znadoh od svog Novog rođenja, da mi pomogne u spoznaji koja ponajviše muči filozofe svih vremena i svih krajeva diljem Svijeta – Zbog čega, u stvari,  živimo?

      Našli smo se tako zadihani, ustreptali, pomahnitali, u lijevom od ta dva boksa. Po sredini je bio omanji kružni zidić sa koritom za izlijevanje ljekovitog blata, pokraj njega ostaci negdašnjeg tuša, a uokolo oniska trava iznikla iz pijeska te nekolio mladih tamarisa. Čim smo ušli Marlena je sama sebi skinula haljinu te svukla one dvije krpice što sputavaše njenu bogatu intimu. Onako, još uvijek zadihana, stala je trbuhom tik do mene, na brzinu mi skinula majicu, stavila mi ruke na ramena otraga – s  dlanovima prema sebi te me počela ljubiti po licu i vratu. Taj njen topli dah, bez i jedne jedine progovorene riječi, potpuno me osvoji i kao nekim naređenjem odvisoka kaže mi da uradim isto. Poljubih je svom silinom u desnu stranu vrata, nekoliko puta joj gricnem ušnu resicu i zaigrah se potom vrškom jezika u toj nježnoj  rupici. Istovremeno je svom silinom šakama stisnem za golu stražnjicu, upinjući joj cijelo tijelo o sebe, podižući je gore…

Odjednom Marlena tiho vrisne i za trenutak otkliže dolje – na koljena. Otkopča mi i skine hlače, oslobodi me cijelog, potpunog, igrajući se… Uskoro se uspijem nekako osloboditi ovog neopisivog stiska koji bi vrlo brzo  mogao dovesti do vrhunca, podignem je i pozovem k sebi. Sjednem na spomenuti zidić i postavim je u svoje krilo, ljubeći je, milujući je po svuda gdje prsti moji sigoše doseći. Tijela nam se stope u jedno ritmičko, pulsirajuće snažno tijelo. Ništa nismo pričali jer riječima ovdje nije bilo mjesta, samo su se čuli naši uzdasi i naših tijela treptaji.

Suton je već naveliko bio obojao nebeski svod u zatamnjelo plavetnilo iz kojeg su počele izbijati zrake prvih zvjezdica. A to naše nebo sada bi ograničeno, sada bi zatvoreno na onaj uski segment što odrediše ga zidine boksa bivšeg liječilišta. Ali taj mali ovozemaljski kutak bijaše  naš, jedan zaštićeni  prostor, jedan zaista pravi mali raj.

Ljubili smo se poslije i stoječki, zatim ležeći na pijesku, kada smo prethodno podase podastrijeli onih nekoliko svojih krpica. Naš je bio taj prekrasan svibanjski dan, naša je bila ta mirna noć, kada su i sami bogovi, valjda, htjeli da nam se, eto, dogodi prava – Ovozemaljska Ljubav.

 

Prvi dio ove priče napisao sam u proljeće 2011. godine, a drugi dio ovih dana

                                                                  

 U  Ninu,  7.  rujna  2015.                                                                   M.B.Š.