Vatreni nebosklon

Sunce more prži.
Duboko u nebo, nebo…
Titra vodenasti odsjev.
Nijanse k meni putuju.

Svod se prožima morem.
Oblaci nekamo odlaze, pršte.
Tko sam ja,
koji žmirim u Divote?

Mislim li tu  Ljepotu?
Reći mi je zato;
To moje nebo gori, plamti!

Vatreni moj nebosklon!!

Hvala djeci što zrače nevinošću.
Znatiželjni pogledi, razigrani pokreti.
Neumorni, dugi zanosi, istrage…

Crvena, žuta, plava…
I srebro i zlato,
sjaj daljine.

Zar mi je pustiti  ovu igru?
Ta, tek sam počeo.

                             18. siječnja 2001.