Infante i labirint

Razmišljao sam o nekim promjenama jer život je jedna velika mijena, zar ne? Sve se nekako kreće, sve nekud ide, sve je drukčije nego prije! I Sunce, što nas naizgled uvijek isto grije, mijenja se u svom ritmu, i silni oceani također, rijeke što uvijek svježim vodama teku, bezbrojna brda i planine što se neprimjetno snizuju ili uzdižu… Sjetih se zvijezda koje su zgasnule; one više nisu početne silovite iskre, niti su crveni divovi, pretapaju su u neku novu snagu, u tom prostor-vremenu koji je zasigurno drukčiji nego prije. Do promjena mora doći, one su svud oko nas i nama samima. Promjene veličaju Živost Svijeta i ukazuju na vječnost Dobrog titranja.

      A naša malenkost, naše kratkotrajno bivanje u svom tom čudu unaokolo, tjera nas na promatranje, na učenje kako bismo nešto novo shvatili, premda nikako ne možemo sve spoznati. I te bezbrojne zvijezde što sjaje na noćnom klobuku, ne vidimo u sadašnjem stanju jer svjetlost njihova zaista dugo do nas putuje. A kad bi se u Svemiru sve događalo istovremeno, onda bi upravo daljina određivala redoslijed nama prividnih događaja. Naša osjetila primaju signale, ponajviše oči, i sve to skupa nekako sja u našem pamćenju koje maleno je za pojedinca, ali svi skupa do sada stvorili smo jedno ogromno zajedničko sjećanje.

      Dok razmišljam tako o daljini, ali i o svojoj malenkosti među beskrajem utisaka što mi ih podaje okolina, o svom tom čudu koje mi se otvara – mojoj nutrini koja stalno nešto prima, mom Nutarnjem šarenilu koje se prožima, onome što ja, u stvari, jesam; zaškripe mi stara hrastova vrata odaje. I zvuk taj trenom ispuni Prostor mojega mjesta, između bijelog zida što ga sam sebi napravih,  prepreke koja me čuva od raznih nepogoda i čini me sigurnim sa svim tim papirima, svim tim bijelim tkanjem koje sadrži barem nešto smisleno.

Misao mi prekine zvuk tog željeznog okova i zapuh starog drva, ali sve to skupa uopće me nije prepalo jer valjda sam podsvjesno tako nešto i očekivao. Da, počesto mi se događa da nešto ćutim i da se to na kraju i desi. Rekli bi neki da imam dobru intuiciju – to šesto čulo, gdje glas nutrine određuje pojmove i govori što nam je činiti.

Ne bojim se cvilećeg zvuka okova jer za njega znam, no on i nije snažan poput mnogih razderotina u tkivu okoline, što nas tjeraju na panični bijeg. Osim toga, ćutim i stabilnost na svom bukovom podu, ne bojim se premda znam da odjednom, bez najave, može doći do odmicanja tla pod nogama, tog vrlo neugodnog trzaja koji u ljudskim nervima izaziva silni strah, probuđeni urođeni strah. Čovjek sam, i poput drugih znam za svoje slabosti, no nastojim od sebe tjerati lažne strahove, koliko mi to uopće snaga dopušta. Svjestan sam raznih bojazni te ponajviše poštujem strah od smrti, nastojeći ga ublažiti i utopiti u svoje sneno biće.

Ideje sam mnoge imao; one koje su za moju malenkost nove, no u biti su vjerojatno vrlo stare. Neke sam ostvario, neke oživotvorenje čekaju – da bi bile dostupne drugima preko naših osjetila. Jer, i na određenom početku bila je Ideja, zar ne, upravo ona koja je trenom u tren, titrajući, sama sebe proslijedila, kroz te impulse tkiva okoline što su budućnost postali.

Zastanem, eto, ne po prvi puta, ali na neki novi način, mislim na disanje, na dubinu i tišinu svoje nutrine kojom struje oku nevidljive čestice. Sjetih se svoga tkanja i vode kojom sam ispunjen. Sjetih se i te neke nevidljive niti koja me spaja s vlastitom iskrom u Univerzumu, s tom svojom igricom u velikoj Svjetlosnoj igri koja nas u ogromnu Jezgru utapa, s njom nas stapa.

      Smirim se, dakle, u toj vječnoj zbilji, meni ne dokučivoj, dok njenim beskrajem vrludaju moji sitni upućeni signali. Znam da odbljesak istine koju tražim prožimaju zvjezdane i druge zrake. No, ja sam uputio i neku svoju istinu, do koje sam došao zahvaljujući ljubavi i inspiraciji. Poput mnogih, ja stvaram – ja dakle mijenjam, znajući vrlo dobro da pri tom činu i sam jesam jedna velika mijena!

 

      Tko me to budi? Tko me trza? Tko sve ima pravo da neko ime izmišlja? Ime je svetinja koja mijene oslikava – daje im riječ. I stvori se tako neka konstanta, neko opće mišljenje, shvaćanje, prihvaćanje, uvjerenje. Zar ne gledam sada drukčije na svoja stara, ostvarena djela. U očima mojim ona žive, pogled moj ih tako mijenja! I shvatim, napokon: Infante crta, Infante piše! I čujem ga tek sada:

„Master, vidi; Infante crta. Master, slušaj; Infante traži. I samo to, i ništa više.“

„I samo to, i ništa više?!“

I još mi to govori, zove me, uznemiruje me!

Infante se sa mnom igra! Šara moje prozračne zidove, zemljanim prahom posipa temelje, vodu mi boja, nebo i oblake gleda… Infante crta, slika, piše!

„Master, vidi, Master, slušaj: Infante se igra, svira, pjeva…“

„Eto, još mi i pjeva!“

Ja volim pjesme i zvukovlje dalekih lebdećih tijela, ali sada sam htio tišinu  da mogu mirno ploviti među bljeskovima koji rađaju novu misao. Da bih slobodno pustio te svoje valove što se s valovljem daljina stapaju. A, opet; i ja sam za nekoga drugoga daljina.

„Zar ne znaš, Infante, u čemu je smisao?“

U to nekom svom svijetu; Ja prostro sam boje! I putem svjetlosti prelio ih preko mnogobrojnih oblika, da bi ovi svoje čarolije pokazivali. Crvena, žuta, plava… iz sivila izvire boja prava. Boje su u meni, oko mene, bojom sam prožet. Boja je svjetlo! Svjetlo je boja! Ja sam boja!

„A ti, Infante, nemoj biti naivan ni drzak. Zid mi šaraš, zvijezde crtaš!“

Zbuni me Infante pa zaboravim gdje sam ono nedavno stao, a poći mi treba, mijene svoje slijediti. O, da, bilo je to vrijeme jedno, i ne tako davno, ali, uglavnom – ide…

„O, Infante, moje Infante, mirno budi. Ja idem u san, u svoj san!“

      Utonuh opet u daljine, u stare krugove, spirale, u svoje boje prekrasne… Tamo gdje svjetlo igra se u tami, tamo gdje sve je jedna Igra velika, ona koja sve prožima. O, svjetlo moje – iznad svega budi! Budi ono što jesi! Kroz mene budi! Ja mislim o sebi. Sebe mislim. Sebi sebe dati!

Infante se javlja: „Master, gledaj, slušaj: Infante isto misli. Infante ti crta, piše ti. Infante te zove. I samo to, i nikad više!“

„I samo to, i nikad više?!“

O, Infante, teške su tvoje riječi. O, kako zaigra mi srce, srce od mesa. Žilama  mi vruća krv prostruji, dah promjene  čitavim se bićem prelije.

Zatreperile su utom mnoge zvjezdice i igru svoju pokazale, tu svoju radost i umijeće. Na čuđenje svih onih koji se pitaju: „Odakle im snaga, moć, Htijenje?“

„Priđi k meni, Infante, dođi. Zauvijek sa mnom budi. O, Infante, koliko ljubim te! I biti ćemo zajedno, stalno, vječno. Ja i ti, moje Infante; biti ćemo – JEDNO!“

      I posluša me Infante, priđe mi blizu pa još bliže, bliže… I sada ništa ne govori Infante pa stoga pratim njegove misli, kristalno jasno! I shvatim da Infante želi puno toga znati, spoznati, želi da ga nekud povedem, da mu nešto važno pokažem, da tako bolje shvati sebe i mene.

I tako se Infante sa mnom potpuno prožeo; sada smo nas dvoje – Jedno!

      I dođe mi tada misao za koju nisam siguran od koga je izvorno; da otputujem! Da odem, ali ne bilo gdje, već u LABIRINT.

      Znao sam otprilike kako to putovanje izgleda, ali nikad se ne zna na koja sve iznenađenja možemo naići. Sada je sa mnom moje drago Infante, mi smo prožeti , mi smo sada – Ja!

***

 

Prolazim tako tim čudnovatim stazama, što svojom neobičnošću vape poglede i napinju sluh. Moja misao lebdi, odražavajući osjetilna iskustva. Tako misleći, protkan čuvstvima i pečatom okoline, bilježim svoje vrijeme, sama sebe otkrivam!

Prošao sam već neke zakrivljene puteve, hodnike, tunele… sve u svemu – jedno veliko šarenilo prikaza koje upotpunjuje moje Nutarnje šarenilo.

U prostoriji desno od mene, na zidu visi svježe meso; kravlje butine, svinjske polovice, janjci, kozlići i purice. Ispod toga, na stalaži stoje ovčji sirevi, pršuti, ulje i mast. Na policama lijevo od toga raznorazni vitamini, minerali, narkotici… zatim jabuke, smokve, grožđe, kruške, banane, breskve, lubenice, rajčice, krastavci, kupus, krompir, mrkva, luk… Na susjednim policama: rakovi, škampi, dagnje, srdele, cipli, brancini, oslići, orade, sipe, bakalari…

Na bijelim, svježe obojanim zidovima, nalaze se reprodukcije starih majstora, čija su imena duboko urezana u sveopće ljudsko pamćenje: Giotto, Da Vinci, Michelangelo, DÜrer, Rubens, Rembrant, Goya, Monet, Van Gogh, Picasso… Do njih originali mladih, neafirmiranih umjetnika, čija imena glase: Ikson, Ipsi, Žnjet, Omri, Pati, Lakos, Štrikec, Algi, Betos, Malis…

Na ljubičastoj podlozi stoje krasopisom ispisani stihovi poznatih svjetskih pjesnika, kao što su: Ovidije, Dante, Petrarca, Shakespier, Goethe, Poe, Baudelaire, Puškin, Jesenjin, Tagore, Lorca, Neruda… Ispod njih, znatno manjim slovima, ispisani su stihovi i mudre izreke anonimnih poeta i mislilaca. Evo im nekoliko imena: Psi, Olko, Benehir, Pagore, Goe, Ksiling, Trleža, Spin, Silbo, Žnjer, Ponny, Loyan…

Uz prolaz, do vratiju, u kavezima izrađenim od nekih žilavih grana, nalaze se žive kokoši. Ponad njih prostro se natpis: Kljucajte, kljucajte, kokice moje, i crve i sjemenke. Ako progutate zrno zlatno, više ćete vrijediti! Do kokica su jagnjići: Jeftina krv jegnjeta! Uz ovaj kavez stoji čovjek s natpisom: Jeftino prodajem majčino mlijeko! Tik do njega drugi visoko drži parolu: Prodajem dušu na kredit! Nasuprot njemu: Prodajem tijelo za muzej! Neki prodaju razum, neki svijest, neki ideje, talent, strast, žudnju, uspjeh, sreću, ljubav…

Androidi vrše humane usluge, roboti vode imanja, organizacija NOVA povoljno kupuje ljudske duše! Iz razglasa se čuju zvuci klasike; na klaviru upravo svira Amadeus. Zatim se zbog vrlo važne obavijesti program na kratko prekida: Snage revolucije znatno napreduju. Neprijatelju su naneseni veliki gubici. Bliži se čas pobjede!

      Ispod zvučnika piše: Hrana za duše – jeftino: knjižice, sličice, kazetice, CD-ovi, mini hologrami. Na policama ispod toga nalaze se razne kutije i košarice: Za ljepšu i pametniju glavu. Za zdravu ten i krv. Za dobre misli. Za ispunjenje želja. Da opet ne pogriješite. Da opet ne padnete. Protiv Majmunitisa…

      Oko stola sa zelenom salatom pleše mlada balerina. U sredini je natpis: Jedite zeleno jer zelena boja odmara oči. Iza balerine, na velikom zidu, nalazi se više platna na kojima se upravo projiciraju kadrovi iz poznatih filmova, s nazivima: Casablanca, Prohujalo s vihorom, Mojsije, Ben Hur, Quo vadis, Posljednji tango u Parizu, Devet i pol tjedana, Vraška sedma godina, Doc Holiday, Inspektor Harry, Umri muški, Amadeus, Titanik, Nemoguća misija, Avatar…

      Ako želite, možete zakupiti aparate za montažu i sami napraviti film – za svega nekoliko minuta. Ako želite postati glumac, uđite u kabinu i pogledajte sebe u određenom filmu. U susjednoj odaji: Neponovljivi tjelesni užitak!

      Krećem se tako dalje, tim čudnovatim hodnicima i prostorijama, pa nailazim na kopije poznatih povijesnih osoba, s imenima: Pitagora, Budha, Platon, Cezar, Isus Krist, Aurelije, Muhamed, Karlo Veliki, Sveti Toma Akvinski, Dante Alighieri, Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarotti, Columbo, Henrich VIII., Martin Luther, Galileo Galilei, Kant, Descartes, Washington, Goethe, Hegel, Marx, Nietzche, Van Gogh, Nikola Tesla, Edison, Marconi, Charli Chaplin, Lenjin, Hitler, Staljin, Churchil, Gandi, Eisenhover, John F. Kennedy, Marylin Monroe, Elvis Presley, John Lenon, Dalaj Lama, papa Ivan Pavao II., Nelson Mandela, Bill Clinton…

Kupite programe: Razgovor sa… Ubacite karticu i povedite „kopiju“ u šetnju.

      Nakon idućeg zavoja ulazim u drugi prostor. Uz hodnik su razne strelice, putokazi, oglasi, reklame… Kameno doba, Antika, Srednji vijek, Novo doba. Pored toga piše: Budite arhitekt – birajte ili stvarajte volumen. Po većoj cijeni stvarat ćete i sasvim nove, neviđene prostore! Tu je i natpis: Jesam, stoga mislim!

      Pogled u prošlost, pogled u budućnost; pitanja i odgovori: Od Big Banga do sadašnjosti. Tajne stvaranja. Ljudski genom. Vanzemaljci. O Bogu.

      Prolazim tako sve dalje i dalje, lijevo, ravno, desno… U ovom Labirintu svašta sam vidio, ali radoznalost me tjera da doznam ono što je najbitnije: Gdje je izlaz iz Labirinta i što se vani nalazi?! Sve ovo, prethodno viđeno i doživljeno, jedno je ogromno životno iskustvo, ali htjeli bismo prodrijeti u samu Bit, spoznati Apsolutnu istinu. Ako to ne otkrijemo, naša žudnja i volja neće biti potpuno zadovoljene. I to bi značilo da smo ograničeni, zar ne?!

 

Odjednom, predamnom se pojavi neki čudan, nepoznat zid. Na njemu se prelijevaju razne boje i oblici te se čini kao da sve to skupa titra i pulsira u nekom određenom ritmu. I nadasve; sve to djeluje kao jedna vrlo privlačna igra!

Taj čarobni prizor upijao sam nekoliko bezvremenskih trenutaka, uživajući pri tom u stapanju, no odjednom se ispred mene oformila neka raznobojna izmaglica.

Što je sad ovo?“ upitam se s čuđenjem.

I prođe opet nekoliko bezvremenskih trenutaka. I doživim tada najveće iznenađenje: Vidjeh Magično ogledalo i u njemu sebe – svoj lik!

Ponad ovog neobičnog ogledala stoje dva vrlo jasna znaka:

 

A   Ω

 

       Ovu sam priču napisao 2010. godine te sam poslije radio ispravke.

                              Svibanj 2019.                                                                                                   MBŠ