Pjesme
E = L I
Budi,
budi tu, sada…
Komuniciraj.
Primi savjet,
tijek usmjerenja.
Misli dobro, misli lijepo.
Daruj, davaj, razvijaj!
Energija je Ljubav
umnožena
kvadratom Inspiracije!
E = L I2.
Pusti nek’ struji, teče…
Budi nesebičan.
Oslobodi poniznost,
otvorit će ti vrata.
Uspjeh veliča uspjeh.
Uspjeh je najbolji lijek!
I svemir i sva bića.
I iskaz i preslik.
Stvaranju nema kraja.
Energija je beskonačna!
Taj čudesni, snažni napredak.
Pronađi tajnu, radi, stvori…
Energija je Ljubav
umnožena
kvadratom Inspiracije!
E = L I2.
Nin, 14. veljače 2004.
Dandon
Roza magla oko stina.
Žubor rijeka i divljina.
U Zrmanji nebo modro.
Bìlo sveto, sveta goro.
Bìlo oštro, bìlo velo.
U Krki sunce vrelo.
Puca pogled, čar daljine.
Zora ista, sjaj dubine.
Dandon sidi na vr’ čuke.
Sida brada, stare ruke.
Sida kosa, sure oči
Sivi ora’ u samoći.
Gleda Dandon svoje staze.
Neki drugi sad ji gaze.
Vidi Dandon svoju mladost.
Bitke, dicu, silnu radost.
A lita su mnoga prošla.
Pestota, eto, došla!
Pola milenija stare kosti.
Srce smrti napakosti.
Zbunjen narod, vjerski kor.
Kakav čudan živi stvor!?
Prođe Zeus, Mars i Venus.
Dođe Bog, čovik Isus.
Dandon misli o istini.
Prošlost osta u daljini.
Jede travu, mliko, sol.
Pije vodu, tira bol.
Dandon živi život svoj.
Tko zna godina mu broj?
Nin, 23. studenog 2004.
Jesam, stoga mislim
Nutrina moja šareni se
žilama krvca struji
dok srce u ritmu lupa
tim zvukom nečujnim, tihim
a opet, tako snažnim, zvonkim
u tišini našeg beskraja.
Kroz nos mi zrak struji
pluća moja širi, širi
taj život jedinstveni, dobri
što tišinom kao bura svira.
O, tijelo moje
ritmom svojim prožeto
atomi zaigrani, molekule ustitrale
i praznine i Živost Svijeta.
Zvjezdano nebo i daljine
bezbroj kretnji, titraja, igara
i ono, što ne vidi se
što beskrajno sitno je
u zbiru tom, vidljivo postaje.
I ono što ne vidi se
okom našim ograničenim
gledamo povećalom mikroskopa
i zviježđa mnoga u daljini
kroz teleskop, eto, pratimo.
To je čovjek stvorio
preko Ideje svoje, vizije
i misli djelom su postale
jer misli put su k djelu.
Oblici oko nas prolaze
oblici razni dolaze, odlaze
prostor sekundama pulsira
svjetlost mu ritam daje.
Dok nutrina moja živi
životom svojim znanim biva
s inteligencijom Majke Zemlje
i Univerzumom, našim Svemirom.
Nutrina moja
moje Bivstvo, Jastvo
biće moje stvoreno, ostvareno
biće moje od mnogih djela
što osjete uokolo pruža
i očima u vis stremi
gdje Centar jedan veliča se
jer svatko je sebi Centar Svijeta
svatko iz svoga centra promatra.
Jesam, zaista postojim
tu sam, u sebi, kroz sebe
sebe uzimam, sebe dajem
dok tišina moja zvoni
dok dah moj topli
sliku Svijeta mijenja.
O, tijelo moje
ćuvstva moja zaigrana
iskrice svjetlosne, duhovne
što mojim beskrajem lete.
O, valovi, valovi
što u meni plovite
i u dalj beskraja odlazite
da opet meni se vratite
putem mojih mijena.
Da Veličanstvo svoje bolje ćutim
da sebe sama slavim
da dubinu svoju ispoljim
dok Bljesak Intuicije drma me
i napokon, da svima jasno kažem
JESAM, STOGA MISLIM.
Nin, 13. kolovoza 2005.
Velebit
Daljina, čežnja, san…
Pogled u ljepotu.
Treptaj oka, zalepršaj duše.
Skok divote!
Usklik!!
Tisuće vrhova,
bezbroj stijena, gromada.
Stopila ih je u jedno.
Planina!
Smjena svjetla,
zore, sutona.
Mijena boje, sjena.
U magli tihe bonace,
u bjelini snijega,
u naletu snažne bure.
Pun cvijeća, legendi, vila
Svaki kamen ime ima.
Planina snažna,
planina snova.
Do pola neba,
pola Svijeta!
Velebit!!
22. siječnja 1998.
Zalazak Sunca
Gle Sunce, eno pada!
Užarena kugla prži more.
Ti Sunce, što šaraš nebo,
kuda ćeš?!
Grimizni oblaci gutaju plavetnilo.
Ti Sunce, što griješ me,
gdje li si?!
Rani suton prelijeva horizont.
Znam te, Sunce;
Moraš i drugima sjati.
16. veljače 1999.
Vatreni nebosklon
Sunce more prži.
Duboko u nebo, nebo…
Titra vodenasti odsjev.
Nijanse k meni putuju.
Svod se prožima morem.
Oblaci nekamo odlaze, pršte.
Tko sam ja,
koji žmirim u Divote?
Mislim li tu Ljepotu?
Reći mi je zato;
To moje nebo gori, plamti!
Vatreni moj nebosklon!!
Hvala djeci što zrače nevinošću.
Znatiželjni pogledi, razigrani pokreti.
Neumorni, dugi zanosi, istrage…
Crvena, žuta, plava…
I srebro i zlato,
sjaj daljine.
Zar mi je pustiti ovu igru?
Ta, tek sam počeo.
18. siječnja 2001.
Morlakija
Velo brdo,
Dorsus Terra.
Žena crna,
Vita jela.
Morlakijo,
Zemljo stara!
Pjevaju ti
Tri mornara!!
30. listopada 2002.
Pogled prema otocima
Ugljan Sestrunj Molat Ist
Škarda Silba Olib Vir.
Grimiz Purpur Vio-let
Pinky Roza Rumen-set.
13. studenog 2002.
500 godina
Prođoše milijuni
prohujaše epohe
u vrtlogu ciklusa
Stvaranja
i dođe jedan
tren
časak zemaljskog
života
jedna sekunda
našeg impulsa.
I živne
od Svijeta
cvijet
osunčan starim
Suncem
što Zemlja
oko njega kruži
i pokrene se
napokon
okrugli
planet plavi.
Pet stotina godina
poput toliko pjesama
što svaka za sebe
zvoni
al’ ritam Univerzuma
plovi.
Dogodila su se čuda
i čuda su u nama
i tko zna
što nas sve čeka
do kraja dvadest i prvog
vijeka.
17. srpnja 2008.
Cvijet
Tu, gdje sam posijan;
tu sam i procvjetao.
Iz korijena svoga
izvukoh zov davnina.
Glas moj eterom plovi.
Miris moj, upija daljina.
kolovoz 2008.
Poruka
Lebdi crta
boja svira
crven pečat
elipsu dira
zelen polje
kvadrat taj
pozdrav visina
oker’ kraj
sivi potez
plavi kut
notni zapis
pravi kut.
listopad 2008.
Bog i vjetar
Vjetar puše
vjetar struji
bruji
vjetar svira
fruli.
Vjetar
oči nam suzi
lice nam miluje
tijelo nam požuruje.
Vjetar, sam po sebi
ne vidi se
a ipak, tu je:
u plesju valovitog mora
u igri lišća stabala
u drhtaju zelenih travki
u plovu raznih oblaka…
Tako i Bog
Stvoritelj Svijeta
On se ne vidi
Sam po Sebi
al’ u Prirodi
On se ogleda:
kroz boje i zvukovlje
kroz formule stvaranja
dokaze svoje pruža nam
poruke šalje nam.
A nama
preostaje samo
da vjetar taj
DAH VJEČNIH VISINA
i dašak zemaljskih širina
u srce svoje pustimo
srce svoje od Ljubavi.
srpanj 2009.
Bljesak intuicije
Ćutila svoja predah
glasju što nutrinom zbori
srcu što ritmom kuca
i udar taj Božanstveni
kroz biće svoje oslobodih.
I ugledah pravu Stvarnost
boje prave, likove, tijela
oćutih pravi miris
cvat rodnih dubina.
Bljesak me drmnu
osjećaj taj blaženi
što osjet mi čitavi uzbudi
da do Istine
pravim putem kročim
da do spoznaje prave
slobodno dolazim.
Intuiciji pustih
da život mi
s radošću obogati
da spontano otkrijem
Nepoznato u Sebi.
13. studenog 2009.
Povijest
Uputih se u daljine
u maglu starih obala
međ’ stijenje dalekih planina
da oćutih dah
dodir prohujalih stoljeća
da čujem glas
što dubinom zvoni
glas što Istinom ječi
riječ što budi nas
trza nam napete nerve
duhove budi pozaspale.
Istina, Istina
iz tame izvire
na svjetlost, eto, dolazi
prošlost Povijest želi postati
a Povijest želi biti Istina.
27. studenog 2009.