Prezime Štulić/Stulić u Ninu

 

      Prezime Štulić je staro hrvatsko prezime. Formiralo se u srednjovjekovnom gradu Ninu, odnosno u bivšoj Ninskoj biskupiji i županiji, neovisno o drugim prilikama i sličnim prezimenima u Europi.

Najstarija prezimena u Hrvatskoj nastala su u dalmatinskim gradovima u 12. stoljeću  te spadaju među najstarija prezimena na svijetu.

Prezime Štulić i slična mu prezimena, kroz gotovo jedno tisućljeće, znatno su se proširila na prostoru Hrvatske, ali i u našem susjedstvu te u 20. stoljeću i na drugim kontinentima, najviše u Americi.

Korijen prezimena je – štul (štula). Može biti latinsko-romanski, no i germanski, da bi mu se krajem srednjeg vijeka dodavalo slavensko – ić.

      Prema njemačkom jeziku stolica se piše – Stuhl, a izgovara – štul.

      Postoji mogućnost da je prezime Štulić nastalo prema imenu pokrajine, odnosno kraja u kojem su živjeli preci nositelja ovog prezimena (etnonim) te se širili uokolo preko starih rimskih cesta (liburnska „općina“ i rimska utvrda Stulpine).

      Treća mogućnost je da je prezime Štulić nadimačko, odnosno nastalo od  paleobalkansko-indoeuropske riječi – štula (hodulja, štaka, grala, zanka).

Štulići su starosjedioci grada Nina i „našeg“ zavičaja te su ih ovdje zvali – Starinci. Odgovor o podrijetlu Štulićevog roda mogao bi dati kontinuitet razvoja ninskog stanovništva: neolitski mediteranac, Liburni, Latini, Romani, Ostrogoti, Hrvati.

Štulići, kao najstarija i najbrojnija ninska građanska obitelj, kroz prohujala stoljeća puno su dali u političkom, vjerskom, gospodarskom i kulturnom životu grada Nina. Osim toga, ženidbama i udajama raširili su svoje gene u „našem“ kraju, ali i znatno šire; u novije doba po čitavom svijetu.

Jedini pouzdani povijesni dokazi nečije starine su isprave (dokumenti). Najstarije isprave u vezi prezimena Štulić pronašao sam u knjizi: Codex diplomaticus, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, svezak 10, JAZU, Zagreb 1912., sabrao i uredio T. Smičiklas;

Isprava br. 294, stranice 399/400, 26. srpnja 1338., Zadar:

Šime Štulčić (Simon Stullccig) prodaje zemlju na Dugom otoku.

Nadalje, u istoj knjizi, pronašao sam još jednu vrlo staru ispravu;

Isparava br. 49, stranice 63/64, 30. svibnja 1343., Pag:

Krševan Štulov (Grisochono de Stullo), svjedok na suđenju.

Što se tiče grada Nina, odnosno bivše komune Citta di Nona, u knjizi Atti e diplomi di Nona (1284. – 1509.), Roma 1936., autora Giuseppe Praga, pronašao sam jednu ispravu iz 14. stoljeća. Ovdje se radi o sastanku ninskih uglednika 1383. godine te se, između ostalih, spominje:

Petar Štul (Štula), odvjetnik uprave (Petrus Stuhlis, advocato curie).

      U znanstvenom radu Vjekoslava Klaića – Građa za topografiju Ličko-krbavske županije u srednjem vijeku, Zagreb 1902., pronašao sam jednu ispravu na latinskom jeziku koja se tiče prezimena Štulić. Pod brojem 6. stoji – Lička župa ili Lika. Ovdje autor nabraja, odnosno opisuje stare isprave u vezi Like koje je prikupio iz raznih izvora.

Među ovima je i isprava iz 1408. godine, koju je Klaić pronašao u Državnom arhivu u Budimpešti, a tiče se posjeda Frankopanskih kneževa. Tu se, na latinskom jeziku, navode naselja iz donje Like, a među njima i Štulova sela (Sthwlowazela), što sam na svojoj karti – Lika u 15. stoljeću smjestio južno od današnjeg Gospića.

Naglasio bih još jednu ispravu na latinskom jeziku, iz 1507. godine, a pronašao sam je u knjizi; Josip Adamček i Ivan Kampuš; Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. i XVI. stoljeću, Zagreb 1976. Ovdje se nalazi Popis porti za Kraljevski porez, zvani – Dika. Porezne jedinice zovu se Dimovi – Tumusi, što su, u biti, prvi popisi stanovništva sjeverozapdne Hrvatske.

U Zagrebačkoj županiji, u mjestu Lukavec (Lwkawecz), te 1507. godine, između ostalih imenovan je i Jandre Štulčić (Andree Sthwlchych), kao krojač i porezni obveznik.

 

Kontinuitet ninskih Štulića, uz navedene stare isprave, može se sa sigurnošću pratiti od sredine 16. stoljeća, što sam i dokazao popisom svih Štulićevih obitelji i rodoslovnim stablom od pet stotina godina. Ovo sam objavio u svojoj knjizi, kulturno-povijesnoj monografiji NIN I ŠTULIĆI  koja je izišla iz tiska početkom 2009. godine.

Nadalje, što se tiče starih ninskih isprava, istaknuo bih nekoliko što sam ih godine 2005. pronašao u arhivu Župnog ureda svetog Anselma u Ninu; Jure Šćula (Georgio Schiulla), u ispravama iz 1552. i 1554. godine tužitelj je – querallanit.

      U ispravama Nadbiskupskog arhiva u Zadru, odnosno u arhivu Župe svete Stošije, pronašao sam i ninsko prezime – Sciulio i Sciulie. Tu se nalaze i Matice Ninjana.

      Starocrkvenoslavenski jezik od XII. do XVI. stoljeća (i duže) bio je kulturni jezik Slavena. U „našim“ krajevima postoje dvije regije: glagoljsko-čakavska i latinsko-čakavska (Vinodolski zakonik, Poljički statut) te pod utjecajem okruženja slijedi: –štula (št – šć) = šćula. No, u Dalmaciji se tada oslanja na venetski pravopis, a talijanski je, uz ponešto latinskog, i službeni jezik. Stoga se prezime Štula piše – Schiulla. (Talijani Hrvate, ali i ostale Slavene, nazivaju; Šćavoni (Schiavone)).

      Prema starijim rječnicima, riječ – štula pisala se: na talijanskom – stelo, balkanskim latinitetom – stalp, shtyl, shtule, arbanaski – shtyla.

      Krajem srednjeg vijeka prezime Štul (Štula) se slavenizira dodavanjem sufiksa – ov ili – ić.

      Po venecijanskom pravopisu – st se moglo čitati isto kao i na njemačkom – št. Nijemci – st i – sp na početku riječi čitaju – št i šp (na primjer – Split – Šplit).

     

      Don Ivan Štulić, kanonik, nadarbenik crkvice Svetog Križa u Ninu, rođen je 1618. godine, u obitelji kapetana Jure i majke Matije, rođene Ružić. Spadao je među nekoliko glavnih obnovitelja grada Nina nakon njegove propasti 1646. godine, u početku mletačko-turskog rata prozvanog Kandijskim (otok Kreta – turski Kandij). Nin je i do tada, zbog naleta Osmanlija, teško stradavao u nekoliko navrata (1500., 1538., 1570.), no krajem travnja 1646. godine bio je potpuno srušen topovima mletačkih galija, po zapovijedi generala Leonarda di Foscola, te namjerno upaljen od strane domaćeg stanovništva kako se Turci tu ne bi ugnijezdili. Nakon nekoliko desetljeća organizira se obnova grada i povratak nekoliko starosjedilačkih obitelji, među kojima su bili i Štulići.

Don Ivan Štulić, kanonik, u ispravama se piše kao – Don Giovanni Schiullich, zatim i kao – Zuane Schiullich, ali i – Giovanni Stullich. Ovo posljednje nalazi se u ispravi iz 1656.; Privileggi della Magnifica Comunita di Nona, Libro quarto, Popis inventara ninske katedrale, u Državnom arhivu u Zadru. Don Ivan Štulić (Stullich) spominje se i u knjizi MONUMENTA, koju je sastavio tadašnji ninski biskup i obnovitelj Francesco Grassi.

Predaja kaže da je jedan naš predak bio šepav, da je oženio „od popa sestru“ i da su Štulići došli u ninsko predgrađe Klanice (Borgo di Nona – Clanize) na „Popovo imanje“. Na osnovu raznih isprava koje sam pronašao, slijedi:

Kapetan Jure Štulić (cap – titula mjesnog poglavara) početkom 17. stoljeća  oženio je Matiju Ružić, kći od strica don Ivana Ružića. Dakle, ona je svećeniku Ivanu bila sestrična, a ne sestra. Ružićima iz Nina loza se, s muške strane, u tih nekoliko generacija ugasila. Juri i Matiji Štulić preživjela su djeca Gašpar (rođen 1608.) i don Ivan (1618.). Gašpar je oženio Katu Bilić te im se 1639.  rodi sin Jure te 1641. godine Pere.

Sve ove podatke naveo sam zbog toga što se u to doba Štulići dijele. Naime, Jurini potomci žive u Klanicama, dok potomci brata mu Pere ostaju u centru Nina. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće dolazi do još jedne podjele; Tada Ivan Štulić iz Nina ženi Mariju Pavlović te odlazi „u vlaštvo“ u Ninske Stanove, točnije u zaselak Rakići. Nešto prije Rakića ninski Štulići su kroz prošlost imali imanje s velikom kamenom kućom, ograđenim dvorištem i gusternom. No, ta loza im se, s muške strane, ugasila te su sada ovdje vlasnici Duševići i Mrkele.

 

Venecija (Serenissima Republica di Venezia), Kraljica mora, vladala je „našim“ krajem u kontinuitetu od 1409. do 1797. godine, kada je propala kao država. No, treba naglasiti, i za vrijeme Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, u 14. stoljeću, Ninjani i građani nekih drugih dalmatinskih gradova poput Zadra i Paga, pozivali su Mlećane da im vladaju jer im nije odgovaralo postojeće stanje.

Propašću tisućljetne države Venecije, Dalmacija pripadne Austriji, odnosno Habsburškoj Monarhiji. Početkom 1806. godine Napoleon je Dalmaciju priključio Talijanskom Kraljevstvu, gdje je on bio potkralj. Tako je Milano postao glavni grad i za Dalmaciju. Potom je osnovana pokrajina Ilirija, od Slovenije do rijeke Drine, južno od Save, s glavnim gradom Ljubljanom.

Za vrijeme vladavine Napoleona, budući da nisu voljeli Jakobince, brojni Dalmatinci odlaze u ilegalu, boreći se kao pripadnici Dalmatinske legije, što ih je u Lici ustrojila austrijska vojska. Ovdje se istaknuo i Mate Štulić zvani Stari (Vechio) pa su mu, stoga, Francuzi upalili kuću u samom centru Nina, pored crkvice svetog Mihovila i ostataka rimskog hrama.

U kolovozu 1813. Austrija je objavila rat Napoleonu te je do kraja godine zauzela gotovo cijelu Dalmaciju. U srpnju 1814. objavio se Proglas po kojem su saveznici Dalmaciju dodijelili Austriji. Zbog nestabilnosti u državi, godine 1867. Habsburška Monarhija mijenja naziv u Austro-Ugarska Kraljevina (Monarhija) te traje do kraja 1918. godine, kada je izgubila u Velikom ratu, što se poslije nazvao Prvim svjetskim ratom.

Godine 1830. Ilirac i preporoditelj Ljudevit Gaj objavio je knjigu Kratka osnova Horvatsko-Slavenskoga pravopisana. Na osnovu toga prihvaća se novo narodno pismo – Gajica te štokavica i uvodi se „kvačica“ prema češkom pravopisu. Otada se čita onako kako se i piše, i obratno.

Hrvatski sabor, nakon uspjeha Hrvatskog preporoda, godine 1847. proglašava hrvatski jezik službenim u javnoj upravi. U Dalmaciji, koja je bila pod vlašću Austrije, nakon pobjede narodnjaka nad autonomašima (talijanašima), godine 1883. hrvatski se jezik uveo kao službeni jezik u Dalmatinskom saboru.

U Ninu, nakon svih tih prohujalih stoljeća i mnogobrojnih isprava, ponajviše na talijanskom jeziku, u drugoj polovici 19. stoljeća počinje se pisati na hrvatskom jeziku. Tada je na vlasti Narodna stranka da bi je krajem stoljeća zamijenili Pravaši.

      Prezime Štulić prvi piše na hrvatskom jeziku don Pavao Zanki, kanonik, političar i preporoditelj, oko 1880. godine.

U svim dotadašnjim ispravama; matičnim knjigama, zapisima iz Comune, Katastru 1675., Katastru 1826., spisima iz Zadra, raznim izvješćima, Stanju duša Nina iz 1760… prezime Štulić se pisalo: Stuhlis, Schiulla, Schiullich, Stullich. Dakle, od kraja 19. stoljeća prezime se piše onako kako se i čita i onako kako je ispravno. Naši preci su dobro znali kako im glasi pravo prezime i kako se ono prenosilo s koljena na koljeno, bez obzira na sve varijacije u pisanju latinskim i talijanskim (ponešto i drugim) jezicima.

…

 

Što se tiče „našeg“ prezimena, sredinom 20. stoljeća došlo je do povijesnog apsurda. Naime, potomci istih predaka unatrag preko pola milenija, sada se u Ninu dijele na dva prezimena: Štulić i Stulić. Dakle, vrlo bliska rodbina, pa čak i rođena braća, nerijetko imaju različita prezimena. Stoga ću detaljno prikazati situaciju iz matičnih knjiga koje se nalaze u Matičnom uredu u Ninu, gdje sam podatke „vadio“ na proljeće 2005. godine, ispisivajući ih kemiskom na papiru. Pri ovom prijepisu u računalo, podatke sam namjerno ostavio onako kako su i upisani, bez ispravljanja gramatičkih grešaka, dakle originalno:

 

MATIČNE KNJIGE RIMOKATOLIKA

ŽUPA: NIN – ZATON

MATIČNO PODRUČJE: NIN

MATIČNI URED NIN

 

MATIČNA KNJIGA ROĐENIH

1882. – 1902.

-Štulić Pilip, Glavan Matija, vjenčani 1874., Lucija (kći – op. a.) 1883.

-Štulić Jako, Glavan Lucija, vjenčani 1871., Barica 1883.

-Štulić Tome p. Pere, Peroš Lucija, vj. 1874., Petar Mihovio 1885.

…

-Štulić Pilip, Glavan Matija, vjenčani 1874., Joso Bene 15. 3. 1890.

Joso sklopio ženidbu s Tomicom Begonja 15. 12. 1919. Umro u Ninu 15. IX. 1974. u 15:30, matičar Ive Tartaro (kad je moj djed Joso umro).

…

-Štulić Niko Franin, Buljat Stoša, vj. 1893., 1894. Lucija (vjenčana s Blažom Ćurkom 1918.).

Niko je Štulić iz centra Nina, a njegovi potomci sada su –Štulići i Stulići. Nadalje, u ovoj knjizi ROĐENIH svi su – Štulići.

 

MATICA ROĐENIH NIN – ZATON

1903. – 1924.

-Štulić Tome (56), (Tome je rođen 1856., op. a.), Maša (65) Petrčane, 1903. Ivan.

-Štulić Marko (64), Peroš Maša (68), 1903. Pavao Blaž.

…

-Štulić Luka (r. 7/5 69), Kera Grgica (76), vj. 1897., 1904. Matija (udata za Šimu Ćurka 924., umrla 1986.

-Štulić Niko (r. 15/4 1869), Buljat Stoša 1869. vj. 1893., 1905. Franjo Josip.

…

-Šime Štulić, Matija Grbić, vj. 1902., 1910. (Ive) Krste (tada je svećenik bio don Banić), Rimokatolici težaci, vjenčan sa Grbić Danicom iz Privlake, umro 2000. (Ovdje sam naglasio podatke o svom bliskom rođaku jer su mu sinovi sada – Stulići).

      …

      –Luka Stulić, Grgica Kera, 1910., Stoša Tomica, vjenčana za Luku Ćurka 1920., umrla 1975. (Ovdje za Luku piše prezime – Stulić, gdje se očigledno radi o propustu kvačice).

…

-Niko Štulić 869, Stoša Buljat, 1912. Niko Tome, vjenčan Lucijom Glavan 1946.

…

-Šime Štulić (878), (ovo je najstariji brat moga djeda Jose), Matija Grbić, 1913. Danica Marija, vjenčana s Josom Sipina 1936.

…

-Ivan Štulić od Tome 898, Zorka Štulić, vj. 919, 1919. Šimica Marija. (Njihovi potomci sada su – Stulići.

         …

      –Joso Štulić (moj djed), Tomica Begonja, vj. 1919., 11. 6. 1920. Perka Marija. (Njihovi potomci, dakle moja najbliža rodbina, sada su – Stulići).

          …

      –Joso Štulić, Tomica Begonja, 3. 4. 1922. Krsto Petar.

…

Do kraja ove matične knjige svi su – Štulići.

 

MATICA ROĐENIH NIN

1924. – 1946.

-Šime Štulić p. Filipa, Marija Grbić, 1924. Ivanica Perka, sklopila brak 1949. S Tartaro Krešimirom.

-Joso Stulić, (prethodno je stariji brat moga djeda Jose upisan kao – Štulić, a sada Joso kao – Stulić, što je zasigurno omaška u pisanju), Tomica Begonja, 18. 6. 1924. Ivan Petar (moj stric), sklopio brak s Ćurko Anđom 6. XI. 949. (Njihovi potomci, dakle moja najbliža rodbina, sada su svi – Stulići).

      – Bože Štulić od Ivana, 892., Ana Peroš 892., vj. 922. Marija Ana, 1924, sklopila brak s Kanjer Šimom 1949.

Frane Štulić p. Filipa (mlađi brat moga djeda Jose), Luca Ljubićić, 1924. Branimir Andrija, vjenčan s Milkom Pijaca 1948, umro u Zadru 1980.

…

-Joso Štulić, Tomica Begonja, 22. 1. 1927. Vinko Stojan (moj stric, za djeda i baku piše: rimokatolici težaci.)

      Nadalje, svi su – Štulići.

          …

      –Štulić Joso, Begonja Tomica, 19. 4. 1934. Marjan Marko (moj otac), kumovi Lipotica Šime i Čvrljević Luca, primalja Relja Tomica. Sklopio brak sa Ljubičić Božicom Josinom iz Nina (moja majka) 7. XII. 1963. (Dakle, i otac i djed su mi upisani kao – Štulići.

Nadalje, u ovoj matičnoj knjizi svi su – Štulići.

      -Stulić Šime, Nin, Spaleta Milka iz Dikla, vj. 1937., 1937. Cezar Jakov. (Ovdje je po prvi puta za Štuliće iz centra Nina upisano – S, što je zasigurno omaška u pisanju. Nadalje, u ovoj knjizi svi su – Štulići).

          …

      -Štulić Joso (moj djed), Begonja Tomica, vj. 15/XII 1919., 1941. 8. svibnja Ljuba Anđelka, 12/VIII 1941. umrla. (Inače, osmero djece moga djeda Jose i bake Tomice upisani su kao – Štulići, jedino stric Ive, kako sam već naveo, greškom – Stulić, odnosno tako mu je upisano prezime oca kad se rodio. Svi potomci strica Ive sada su – Stulići.)

          …

      –Štulić Krste, Grbić Danica, 1943. Marija, sklopila brak u Ninu 1966. s Glavan Josom.

…

-Štulić Mirko, Glavan Šimica, 1943. Marija, sklopila brak u Ninu s Kuzmar Božom 1964.

…

Nadalje – Stulić;

      –Stulić Krste, Grbić Danica Milka (ovdje za Krstu po prvi puta piše – S), Ive 1945. 10. 1., (Ive i brat mu Nevenko – fra Anselmo, sada su – Stulići).

 

MATICA ROĐENIH NIN

1946. – 1951.

(matičar Srećko Maštrović)

 

Od uspostave hrvatskog jezika kao službenog u Hrvatskoj i Dalmaciji i pisanja matičnih knjiga u Ninu od oko 1880. godine, svi „naši“ prezimenjaci  pisali su se kao – Štulići, izuzev svega nekoliko omaški. Međutim, od sada matičar Srećko Maštrović, kao namještenik Narodno-oslobodilačkog odbora Nin, gotovo za sve ninske Štuliće piše – Stulić. Dakle, promijenio je prezime!

U ovim novim Matičnim knjigama, najprije se navodi ime djeteta!

 

-Stulić Duško, 1946., umro dana 24. II. 1948. u Zadru, otac Šime, majka Ljubičić Ana.

-Stulić Nediljko (raspop) 1946., umro u SAD, 23. 2. 1974., o. Blaž, m. Grbić Danica.

-Stulić Nevenko (fratar), 29. 12. 1946., o. Krsto, m. Grbić Milka.

(Dakle, navedeni s pravom mogu reći da su – Stulići  jer im je tako upisano u matičnoj knjizi rođenih).

Nadalje, u ovoj matičnoj knjizi uglavnom su – Stulići, no za pripadnike ovog prezimena u Ninskim Stanovima Maštrović piše – Štulić.

      -Stulić Blaž, 1948., o. Šime, m. Ljubičić Ana.

-Štulić Stanko, 1948., o. Vjekoslav… (Ninski Stanovi).

-Štulić Vinka, 1949., o. Janko (Klanice), sklopila brak u Ninu 1970. sa Skoblar Vladimirom.

– Stulić Nikola, 1950., o. Niko, m. Glavan Luca… (centar Nina).

-Stulić Vinko, 1950., o. Ive, m. Anđa (najstari sin mog strica).

-Štulić Bosiljka, 1950., … (Stanovi).

-Stulić Mirko, 1950., o. Ante, m. Sipina Tonka, (Klanice).

-Štulić Luzarka, 1950., … (Stanovi).

-Stulić Ivan, 1950., o. Tome, m. Burela Luca, (Klanice).

-Stulić Zorica, 1950.,… (Ovdje matičar Maštrović  omaškom odstupa od svog pravila da za Ninske Stanove piše – Štulići).

 

MATIČNA KNJIGA ROĐENIH NIN

1951. – 1952.

 

-Stulić Svetko, 1951., o. Ive, m. Anđelka, sklopio brak u Ninu 1974. s Glavan Jadrankom (od strica mi sin).

-Štulić Andrija, 1951., … (Stanovi).

-Stulić Nediljko, 1951., o. Branko, m. Pijaca Milka (Klanice).

-Štulić Kata, 1952., … (Stanovi).

 

MATIČNA KNJIGA ROĐENIH NIN

1953. – 1957.

 

-Stulić Zdenka, 1953.,…

-Stulić Ivana, 1953.,…

-Stulić Zoran, 1953., …

-Stulić Zdravka, 1953.,…

-Stulić Zvonko, 1954.,…

…

 

NIN – ZATON

MATIČNA KNJIGA ROĐENIH

1959. – 1994.

 

-Štulić Ivana, 1950., … (Stanovi).

-Štulić Gojko, 1960., … (Stanovi).

-Štulić Slavica, 1960., … (Stanovi).

-Stulić Branko, 1960. (sin moga strica ), o. Ive, m. Anđa (inače, prava imena su im Ivan i Anđelka), zaključio brak 1987. s Pijaca Jasminkom iz Nina.

-Stulić Jadranka, 1960., … (Klanice).

-Stulić Vjekoslav, 1963., … (Klanice).

-Stulić Damir, 1965., (otac Milivoj, Klanice).

…

U Ninskim Stanovima rađaju se , svi redom – Štulići.

 

      Sada bih se malo vratio unatrag, na matice:

 

NIN – ZATON

MATIČNA KNJIGA VJENČANIH

1886. – 1946.

 

-1888. Štulić Marko, težačka ruka, katoličko, neoženjen, Peroš Maša, težačka ruka, otac Štulić Pere, majka Kršlović Petrica.

-1891. Štulić Ivan pok. Šime…

-1893. Štulić Niko…

– 15. 12. 1919. Joso Štulić (moj djed), Tomica Begonja…

Nadalje, sve – Štulići, no zapiše se i pokoji – Stulić:

      -1937. Stulić Šime, Spalato Milka…

-1941. Stulić Ive, Ćurko Ana…

 

VJENČANI

1946. – 1950.

-1948. Stulić Branimir, Pijaca Milka…

-1949. Stulić Ante, Dadić Marija…

-1949. Stulić Ive, Ćurko Anđa…

-1950. Stulić Tome, Burela Luca…

-1950. Stulić Ante, Sipina Tonka…

 

MATIČNA KNJIGA VJENČANIH

Mjesnog narodnog odbora u Ninu

Kotar Zadar, Okrug Split

1951. – 1952.

-1952. Stulić Svetko, Kolanović Ida…

 

MATICA VJENČANIH NIN

1953. – 1958.

-1955. Štulić Šime, Dadić Danica (Stanovi)…

 

MATIČNA KNJIGA VJENČANIH

1959. – 1974.

-1959. Stulić Mile, 1927., Medić Marija, 1938….

-1960. Stulić Ive, 1935., Sipina Ana, 1938….

-1960. Štulić Ive, 1931., Papić Josipa, 1933…

-1961. Stulić Božo, Radas Zorka…

-1963. Stulić Ante, Jakovčević Milka…

-1963. Stulić Marjan (ovdje mi za oca piše – S), Ljubičić Božica, Stulić Vinko, Gleđa Dragica (vjenčani istog dana: 7. 12.), matičarka Marić Ankica.

-1965. Stulić Milivoj, Sipina Ankica…

-1966. Štulić Marijo, Pijaca Nedjeljka…

-1969. Štulić Stanko, Delonga Vjera, matičar Puntarović Šime…

-1970. Stulić Ivan, Kršlović Marica…

-1971. Štulić Nedjeljko, Ćoso Miroslava…

-1973. Stulić Predrag, Ćurko Katica…

-1973. Stulić Vinko, Nešović Senka…

 

MATIČNA KNJIGA VJENČANIH

1974. – 1985.

-1974. Stulić Ante, Grbić Marija…

-1974. Stulić Svetko, Glavan Jadranka…

– 1976. Stulić Slavko, Žodan Matilda, matičar Ive Tartaro…

…

 

Nadam se da sam iskazivanjem svih navedenih podataka uspio prikazati pravu sliku ninskih matica i da sam ukazao na problem ninskog prezimena Štulić – Stulić.

U svim matičnim knjigama na hrvatskom jeziku, od oko 1880. do 1946. godine, svi ninski Štulići su – Štulići (Nin, Klanice i Ninski Stanovi), osim nekoliko izuzetaka, odnosno svega nekoliko omaški i pogrešnih upisa; umjesto –Š – S.

      No, nakon završetka Drugog svjetskog rata, godine 1946., kada je ninski matičar bio Srećko Maštrović, pa nadalje; gotovo za sve Štuliće iz Nina i Klanica piše se – Stulić, a za one iz Ninskih Stanova – Štulić. Prema rodoslovnom stablu koje sam napravio, svi smo bliži ili daljnji rod pa bi, po tome, i prezime trebalo biti svima isto.

Ovdje ću spomenuti i ostale ninske matičare: Slavko Nemarić, Šime Peša, Ive Tartaro, Šime Puntarović, Ljiljana Sipina…, ali i njihove prethodnike – svećenike: … don Pavao Zanki, don Augustin Padelin, don Ive Nikpalj…Bez obzira na navedene propuste, ipak su ninske matične knjige jedno zaista vrijedno kulturno-povijesno bogastvo, bez kojega ne bismo mogli znati svoju prošlost.

Nadalje, pojasnit ću sam pojam – matičnih knjiga;

Matične knjige bile su rijetka pojava sve do Tridentinskog crkvenog sabora (1543. – 1563.) i Rimskog rituala iz 1614. godine, kada je donesen Opći propis za čitavu katoličku crkvu, o načinu vođenja matica. Za druge austrijske vladavine u Dalmaciji (1814. – 1918.), dekretom Dalmatinskog gubernija 1816., uvodi se austrijsko zakonodavstvo o matičnim knjigama. Premda su po tom zakonu župnici morali uz crkveno-državne matice u duplikatima voditi još i takozvane crkvene matice, ta je praksa postupno zanemarena.

Zakonom o Državnim matičnim knjigama iz 1946. godine, uvedeno je civilno stanje, a matične knjige otada vode posebni činovnici kod pojedinih Mjesnih odbora. Sredinom 1948., od župnih ureda po Dalmaciji preuzete su matične knjige. Mjesni odbori zadržali su za svoju uporabu matične knjige od oko 1860. godine pa ubuduće, a starije knjige su predane Državnom arhivu u Zadru. Međutim, tada nisu sve stare matične knjige došle u DAZd.

Kada sam na jesen 2004. i u prvoj polovici 2005. godine u ovoj ustanovi proučavao ninske spise, za ninske matične knjige koje nedostaju rekli su mi da su nestale i da su vjerojatno nekada davno izgorjele u požaru. No, ja sam ih pronašao u arhivskim kutijama Župnog ureda svetog Anselma u Ninu, u proljeću 2005. godine. Te najstarije ninske matice, od 1592. pa nadalje, i razne stare ninske isprave, mnogo su mi pomogle u sastavljanju rodoslovlja Štulića iz Nina te, općenito, u pisanju knjige NIN I ŠTULIĆI i nekih drugih zapisa. Točnije govoreći, da nije bilo tog otkrića, nikako se ne bi mogla prikazati prava istina o prošlosti našeg kraja.

Nakon Drugog svjetskog rata neki Kotari, odnosno NOO-i (Narodno-oslobodilački odbori), poput Splita i Trogira, nisu uopće predali stare matične knjige Državnom arhivu u Zadru. Ninjani su to učinili, a u ninskom Matičnom uredu nalaze se knjige od oko 1880. godine.

U svim starijim crkvenim maticama čin krštenja je bitan čin upisa, a često se nije ni označavalo vrijeme rođenja djeteta. To se bilježi tek povremeno u 17., a za stalno u 18. stoljeću. Spomenutim austrijskim zakonom, glavni akt upisa postaje datum rođenja djeteta, dok datum krštenja postaje sporedan.

 

Sada ću se odmaknuti od matičnih knjiga te se osvrnuti na Leksik prezimena Socijalističke Republike Hrvatske, Zagreb, 1976.; Ovo vrlo važno djelo rađeno je puno godina, a prema Popisu stanovništva 1948. godine. Ovdje je broj Štulića u Ninu (Nin, Klanice i Ninski Stanovi) iznosio 140. No, bitno je napomenuti da je u tom leksikonu prezime za Nin upisano kao – Stulić, dok su po cijeloj Hrvatskoj naši prezimenjaci upisani kao – Štulići.

      U Zadru je tada bilo 7 Štulića, Poličniku 10, Bukoviću kod Benkovca 24, u Ploči u Lici 101, u Sapskom Polju kod Otočca 26, u Kozici u Zabiokovlju 23, u Zagrebu 3… I slična prezimena pišu se s „kvačicom“: Štulina – Poljica kod Nina 25, Božić-Štulić – Čvrljevo kod Drniša 23, Štula – Podaca kod Makarske 17, Štule – Kršitelj kod Buzeta 11, Štule – Rijeka 2, Štul – Osijek 3…

Prezime koje počinje sa slovom – S: Stulli – Dubrovnik 4, Stuić – Senj 6, Stuhli – Josipovac kod Đakova 21, Schiulaz – Motovun 10.

      Dakle, prezime je u velikoj većini – Štulić i slično (kao Štula). Stoga se nameće pitanje: Zbog čega su ninski Štulići u tom leksikonu upisani kao – Stulići?

      Činjenica, koju sam dokazao, glasi: naši preci stoljećima su bili – Štulići. Tako se zasigurno izgovaralo, a pisalo se različito, uglavnom na latinskom i talijanskom jeziku. Od 1882. do 1945 godine, u ninskim matičnim knjigama koje su do tada vodili svećenici, osim nekoliko propusta „kvačice“, za sve piše – Štulić. Dakle, kroz tih šest desetljeća, u stotinama tih kratkih zapisa, prezime se vodi kao – Štulić, onako kako je bilo po tradiciji.

Odjednom, još jednom ću naglasiti; godine 1946., za vrijeme matičara Srećka Maštrovića, kojega je kao svog službenika postavio Narodno-oslobodilački odbor Nin, prezime se mahom mijenja i upisuje kao – Stulić. No, to nije sve; Štulići iz centra Nina i Klanica pišu se kao – Stulići, dok se Štulići iz Ninskih Stanova (zaselak Rakići) i dalje vode kao – Štulići.

      Nažalost, i nasljednici matičara Srećka Maštrovića radili su isto. Stoga se nameće pitanje: Zbog čega je napravljena ta velika povijesna lakrdija?

Mnogo puta, još od malena, slušao sam priče kako nam je pravo prezime – Štulić, ali i one druge – o Stulićima. Govorili su, i još uvijek pričaju neki „naši“ starci, da se oduvijek govorilo:

„Iđen u Štulića!“

       No, moglo se i ćuti: „Mi smo Stulići Hrvati, a Štulići u Lici su Srbi.“

      Po tome bi, stoga, slijedilo da moramo imati različita prezimena kako bismo se razlikovali po nacionalnom identitetu. Ali, prezime je – prezime! I, bez obzira što ga svatko kroz život može mijenjati, kao i osobno ime, mora mu se znati pravo podrijetlo, odnosno njegovi korijeni.

Uz navedenu izjavu, nekada se moglo ćuti: „Štulići su Srbi i došli su s Turcima u Nin!“

      Ovdje bih naglasio da su Štulići živjeli u Ninu i u drugim mjestima u ondašnjoj Hrvatskoj u predtursko doba. Osim toga, u tim nestabilnim vremenima, s istoka na zapad selili su pravoslavni Vlasi, a ne Srbi. Padom Bosne i Hercegovine pod Osmanlijsku vlast, ovdje se počinje širiti srpska pravoslavna crkva koja je bila u vazalnom odnosu s Turcima te brojno starosjedilačko stanovništo prelazi na tu vjeru, ali i na muslimansku.   

      Poput drugog naroda na „našim“ prostorima, brojni Štulići su u to teško doba, kada se, jednostavno, radilo o opstojnosti, prešli na pravoslavnu vjeru. To dokazuju i isprave iz nekih manastira te izgradnja pravoslavnih crkvi početkom 18. stoljeća. Buđenjem nacionalnih svijesti u čitavoj Europi, početkom 19. stoljeća, „naši“ Štulići počinju prihvaćati srpski narodni identitet, premda s pravim Srbima preko Drine nemaju ništa zajedničko. Osim toga, seoba Štulića u 20. stoljeću tekla je iz Hrvatske u Srbiju, a ne obratno.

        No, ovo je tema za širu raspravu. Stoga, vratimo se zapisu o prezimenu Štulić u Ninu:

Mnogi moji bliski, ali i daljnji rođaci, imaju prezime – Stulić. U području grada Nina prezime je podijeljeno otprilike po pola. Dakako, svatko voli svoje!

Većina onih koji su rođeni nakon Drugog svjetskog rata, a roditelji su im bili iz centra Nina i predgrađa Klanice, u matičnim knjigama su upisani kao – Stulići, dok su oni iz Ninskih Stanova – Štulići. Na osnovu Izvoda iz matičnih knjiga, ljudi su radili i razne isprave, poput osobne karte (u ono doba govorilo se; dokumenti i legitimacija).

      Nadalje, ljudi se čitavi život vode pod određenim prezimenom, tako ih svi znaju, tu su im i djeca sa svojim obiteljima, unučad… To što se dogodilo s prezimenom Štulić u Ninu, taj povijesni apsurd, nije se smio dogoditi. No, sada smo tu gdje jesmo; Povijest je ono što se stvarno dogodilo, a ne ono što bismo mi htjeli da se dogodilo.

Kada sam se rodio, majka me prijavila u Matičnom uredu u Zadru kao – Mirka Stulića jer je moja najbliža rodbina nosila to prezime. Otac mi je bio pomorac, a po njegovim osobnim ispravama vukle su se obje varijante prezimena, no on je uvijek tvrdio da nam je pravo prezime – Štulić. Naime, znao je da je rođen u obitelji Jose Štulića i Tomice, rođene Begonja iz Privlake te da mu je i djed Filip bio Štulić, kao i sva ostala pokojna rodbina.

Već sam temeljito obrazložio da se u razdoblju od oko 1880. do 1945. godine, u ninskim matičnim knjigama koje su vodili svećenici, samo nekoliko puta omaškom upisalo krivo prezime – Stulić. Tako je, na primjer, moj stariji stric Ive tvrdio da mu u matici rođenih piše – Stulić, što je i bila istina. No, njegovoj braći i sestrama (baka Tomica rodila je devet djece, preživjelo ih je šest),  kao prezime roditelja, upisano je – Štulić.

      U Ninu je „partizanska“ vlast godine 1955. izgradila tvornicu opeka te su se proizvodi prodavali diljem Dalmacije i šire. Ovo državno poduzeće, s istaknutim rukovodiocima na čelu, zvalo se: Ciglana Branko Štulić Nin, a dobilo je ime po poginulom ninskom Skojevcu u Drugom svjetskom ratu. Dakle, ime tvornici dali su prema točnom prezimenu.

Ja sam se u Osnovnoj školi Petra Zoranića u Ninu vodio kao – Stulić; tako mi piše i u svim svjedodžbama i učeničkim knjižicama. No, u Gimnaziji Jurja Barakovića u Zadru svjedodžbe sam dobijao s prezimenom – Štulić jer sam se tako i upisao. Nakon dva razreda općeg (Šuvarovog) smjera, prebacio sam se u Tehnički školski centar Zadar i završio za građevinskog tehničkog crtača. Ovdje mi u indeksu i završnoj svjedodžbi piše također – Štulić. Redovni vojni rok služio sam 14 mjeseci u bivšoj republici SFRJ Makedoniji te mi i u toj vojnoj knjižici piše prezime – Štulić. Kada sam se vratio doma, upisao sam se na Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu te 1989. stekao zvanje, odnosno stručni naziv – inženjer arhitekture. I ovdje mi u indeksu i diplomi piše prezime – Štulić.

      Kroz sve ovo navedeno razdoblje, u mojoj osobnoj iskaznici pisalo je prezime – Stulić jer sam tako bio evidentiran u Matičnom uredu u Zadru. Stoga, kada sam na jesen 1989. godine htio napraviti Radnu knjižicu, rekli su mi da moram promijeniti osobnu kartu, odnosno prezime u – Štulić jer mi u diplomi s fakulteta piše – Mirko Štulić.

      Tada sam podnio Zahtjev na Policijskoj upravi u Zadru i s lakoćom ishodovao promjenu jer mi je otac Marjan, po izvodu iz matične knjige rođenih u Ninu, rođen kao – Štulić, točnije; u obitelji Jose Štulića i Tomice rođene Begonja. Da se otac vodio kao – Stulić, procedura bi bila teža i duža.

Kroz život sam često čuo pitanja: „Jeste li Štulić ili Stulić? Što vam je pravo prezime? Kako to da bliski rođaci imaju različita prezimena?…

      U ovom svom povijesnom zapisu (osvrtu) dokazao sam da je pravo prezime – Štulić. No, greška je u matičnim knjigama davno učinjena te sumnjam da će nositelji prezimena – Stulić ići na promjenu, kao što sam ja uradio. Naime, to je opsežan posao, a „korist“ nikakva. Osim toga, svatko voli svoje; tu su već brojne generacije ninskih Štulića i Stulića…

Ova najstarija i najbrojnija ninska građanska obitelj, kroz gotovo čitavi jedan milenij, dobrano se raširila po Hrvatskoj, u našem susjedstvu, ali kroz posljednje stoljeće i znatno dalje; u Americi, Australiji…

 

Napomena: Ovaj povijesni osvrt napisao sam u lipnju 2021. godine, a na osnovu svog istraživačkog rada što sam ga počeo 2004. Sada, 2024. godine, napravio sam neke ispravke i nadopune.

 

 

             U Ninu, 31. srpnja 2024.

             Mirko B. Štulić