Daljina i ti
Duboko je more.
Daleko je crta horizonta.
Crveno Sunce o zalazu.
Duboka je zjenica oka.
Dug je put do sreće
i korak do Savršenstva.
Beskrajne su niti Ljubavne
i staza do neba.
Visoko je željeni pogled,
zvijezde u noćnoj tami.
Čiste pahuljice snijega,
čežnja za uspjehom.
U daljini vidim Sunce;
Kroz daljinu gledam tebe.
Nin, studeni 1984.
Pod zvjezdama
Pješčanim tragom
Ljubavnim
ti i ja.
Rumenilom Mjeseca
okupani
rukom u ruci.
More u tvojoj kosi
pod zvijezdama.
Miris bonace
i miris daljine.
Moje tijelo
pokraj tvoga
na vlažnoj dasci brodice.
Ispod neba
pod zvijezdama
zvijezdama
u očima.
29. lipnja 1991.
Jaruga
Godine sam jedne davne,
ptice lovio podivljale.
Nađoh se iznenada
u močvari hladnoj,
pokraj stare borove šume.
Ni slutio nisam tada,
Sudbe što prostre mi stope.
Ne znadoh tada, kemija što je!
O, Jarugo, Jarugo
Inspiracijo!!
Zgodi me strelica Ljubavna,
u dušu okom opijenu.
Padoh mila na koljena,
tebi pod haljinu bijelu.
Nikad više mirne noći,
nikad više sretna jutra;
ljubičica, ljubičica…!
Ljepote te ne vidjeh,
ni u mašti dugih noći.
Sanjam li, ili jesam?!
Znam da razuman nisam.
Na livadi maglenoj;
Žutog cvijeća, mirisa čar.
U sjaju trave, borovih iglica,
u nježnosti ruke njene,
padoh tad u zaborav.
Jednu vječnost bismo skupa,
kad dragu mi ote Majka njena.
Sudba svoj ritam kroji.
Mene muči sada tuga,
Ko lutajuće siroče bijedno;
Od grma do grma lizeći,
od stijene do stijene gmažući.
U svakoj vodi što izvire,
u svakoj bistrini dubine;
Tražih njeno lijepo lice.
Plačući, umirući jadno!
O, Jarugo, Jarugo,
Malarijo!!
Ispružih se konačno prazan,
ko mlado bolesno ždrijebe.
Gutajući zlatni pijesak,
uz obalu srebrnoga mora.
Pješčana grudva postadoh,
brojnim burama ispuhivana,
Suncem žarkim ispečena.
Vode!
Vode vapi,
suho moje slano tkivo.
Godine sam jedne nedavne,
mir svoj ipak dobio;
Živa rijeka mog života,
Ipak k meni nađe pute.
I posta to mjesto;
Mjesto za zaljubljene.
18. siječnja 1996.
Ljepota tvoja
Oprosti mi, draga
što prozvah te ružom.
Tvoju kosu obojih u zlato.
Oči tvoje ispunih nebom.
Ljepota tvoja
usporedbe nema!
Ti si najljepši
Odsjev Sunca.
Oprosti mi, draga,
što napisah ti pjesmu.
Riječima, mnogo sam htio.
Al’ nema tog stiha,
ko što je tren
tvojega pogleda.
Ljepota tvoja
Usporedbe nema!
15. listopada 1996.
Jašinka
Bio sam mlad,
Vedra duha, nasmijan.
Volio sam prirodu,
Ptice i poljsko cvijeće,
Borove šume, sive stijene.
Simpatije sam mnoge imao,
al’ u meni tinjala je iskra,
čekajući Ljubavni plam.
I nisam tada znao
za strastveni zagrljaj!
O, Jašinko, Jašinko,
inspiracijo!!
Sreli smo se na brežuljku,
poviš tople uvale,
u sjeni visokog jablana,
pokraj starog tamarisa.
Naša je bila zlatna Pliša,
izvor Škrila, miris maestrala,
brnistra i modro more,
grimizno ljetno cvijeće.
Naše je bilo nebo plavo,
bijeli oblak u visini,
Ultramarin, Velebit u daljini.
Toliko sam bio sretan.
Od ljepote, lebdio sam.
I nisam mogao ni sniti,
kako Ljubav može bolna biti.
Moju jedinu, moj cvijet proljetni,
moju radost, trenutak sretni;
Primili su, eto,
k sebi, anđeli.
Plakao sam mnoge dane.
Ležao na zelenoj travi,
pokraj pješčanog puteljka
Na kojem smo se sreli.
Hladna bura donosi sol,
na moje tužno, umorno lice.
Ja noćima gledam u zvijezde,
tražeći njene lijepe oči!
O, Jašinko, Jašinko,
inspiracijo!!
I misli, valjda, eto,
na mene netko.
Ideja mi dođe:
Posadit ću vinograd
I dat’ ću mu najljepše ime.
Ljubit ću ovu zemlju,
voljet ću svaku lozu,
ko što sam i nju volio.
Tu, na tom brežuljku,
tu su moje suze.
Tu je znoj prolivena,
tu je duša moja!
Veseli me svaki pupoljak,
svaki list mladi,
svaka grožđica sočna.
Ja ispijam najbolje vino;
Kap po kap njene ljepote,
čašu po čašu Božanske divote.
Al’, pjesma Ljubavna opija me.
Tuga, tuga, ubija me!
O, Jašinko, Jašinko,
delirijume!!
Bacam se, konačno, u Válu,
nek’ me plimna struja nosi,
gutajući slano more,
daveći se, umirući jadno
I dobio sam krila;
Poput konja vranca,
kao Pegaz letio sam.
Ni to nisam mogao.
Nakon milje, pao sam.
Postao sam morsko stijenje,
trava i razne školjke.
I mnogi danas pamte
rujno vino s Jašinke.
31. siječnja 1997.
Ljubavi života
Čuti ćeš jednom
draga
ovu moju
tihu pjesmu
ovaj živi
Ljubavni stih.
O
kad bi
samo znala
tebi pišem
zbog tebe
i prestao bih.
Tvoje ime nek je tajna.
Znam za Ljubav
koja cvjeta
koja nas čeka.
U vrtu cvijeća
ti si najljepša
bijela, mirisna.
I skroz
do kraja Svijeta
skroz do kraja
vremena
ti si moja
duša
Ljubav si mog
žvota.
rujan 2008.
Pogled
Gledam
a vidim misli
Tebe vidim
Osjećam ti dah
Daleko smo
a tako blizu
Ritam
nam je brz
Možda i previše
Oko tebe
Ljepota leprša
Priroda
Slavi pobjedu
Ti si
Ljepota sama.
listpad 2010.
Dok lavanda miriše
Ja te ljubim
u okrilju roze
magle
u purpuru grimiznog
jutra.
Dok lavanda miriše
san moj drijema
i pjesmu tebi pjeva.
Pjesmu o dalekim
obzorjima
uz šapat mirisnog
maestrala
putem snovahvatja
magistrala
ludih mojih ostvarenja.
Dok lavanda miriše
ja te sanjam
u snu svog
vrućeg dana
opijen tvojom ljepotom
duše tvoje mirisom
za vječnost trenutka
svoga bivanja.
15. srpanj 2008.
Tvoj ritam
Dan je tvoj
što purpurnim oblacima
kreće
kroz maglenu opnu
mojih jutarnjih
snova.
Iz tebe
mladost
isijava zvjezdani prah
i sjaji na užaglom Suncu.
Tvoj pokret pjeva
u ritmu zornih
privida
kroz daljinu
plavičastih vedrina.
Ti pozdravljaš Sunce
svjetlost novoga dana
njegov pečat
radost
sreću ostvarenog
sna.
studeni 2009.