Priče od snova

 

Ove priče su nastale 2010. i 2011. godine, na osnovu mojih snova iz tog razdoblja te nekoliko starijih snova koje sam dobro zapamtio.

Premda je snove teško uokviriti u neku logičnu kratku priču, ja sam, pišući relativno brzo nakon buđenja,  nastojao barem približno izraziti čudnovatost i misterij snoviđenja. To bih ukratko nazvao – snovahvatjima.

Nakon spomenute dvije godine nisam se aktivno bavio pripovijedanjem o svojim snovima, već samo nekim povremenim, vrlo kratkim zapisima.

Ovih trideset priča poslije sam vrlo malo mijenjao te sam ih ovo ljeto ponovno prepisao i složio za postaviti ih na mrežnu stranicu.

 

U Ninu, 4. rujna 2025.                                                    MBŠ

 

Pantera i parobrod

 

Trčim pokraj starog djedovog vinograda. Jutarnja proljetna svježina hladi mi porumenjelo lice, dok žutilo Sunca sve jače probija vlažni, magleni oblak. Možda je na onom brodu u daljini i moj tata koji se vraća doma nakon dugog putovanja. Nisam ga vidio više od godinu dana.

Obožavam taj duboki, dugi zov brodske sirene: tuuuuuuuu!

      Uputim se prema toj obali koja je od vinograda udaljena nešto više od jednog kilometra. Hitro me nose moje mlade, dječačke noge. Trčim sve brže i brže vijugavim žučkastim puteljcima. Iza mene ostaju brojne ledine i divlja loza napuštenih vinograda. Uskoro dobijem osjećaj kako lebdim velikom brzinom, probijajući gusto magleno okruženje.

I dalje me uporno priziva snažna brodska sirena: tuuuuuuuu!

      Napokon, stigao sam do kraja tog svog kratkog putovanja te se nađoh na maloj uzvisini ponad pješčanog žala i gromadica morskog kamena škriljevca. Iznenadih se kad uvidim da nisam sam: desetak metara lijevo od mene, uz samo more, na smećkastim kamenčićima, stoji Pink Panter. Podsjeća me na onaj lik iz meni vrlo dragog crtanog filma, ali nekako je ozbiljniji, stvarniji. Gleda on prema pučini i lagano maše prednjom lijevom šapom. Pink Panter, eto, upravo pozdravlja brod.

Utom se magla naglo, iznenađujuće brzo, podigne. Na moru, negdje na polovici razdaljine između moje obale i udaljenih otoka s druge strane, sasvim jasno vidim brod. Ali on nije onakav kakav sam očekivao – trgovački brod poput onog velikog na kojem sam nedavno s majkom bio u posjetu ocu. Ovaj brod ne vozi mog tatu.

To što gledam jedan je stari parobrod kojega sam vidio u nekom crno-bijelom filmu; dugački crni brod s jarbolima na kojima nema jedara, a negdje po sredini nalazi mu se ogromna cijev iz koje suklja crni dim.

„Tuuuuuuuu!“ svira taj čudesni brod.

Ali on ne plovi prema mojem gradu, već nekamo odlazi.

Pink Panter i dalje maše; pozdravlja svoj parobrod…

 

 

 

 

***

Uspon i pad

 

Uputih se prema staroj kući u kojoj mi je rođen otac, sva njegova braća i sestre, djed, pradjed… To staro kameno zdanje, u kojem sada nitko ne živi, meni, kao dječaku, djelovalo je impresivno. S velikim zanimanjem i strahopoštovanjem  promatrao sam ispucale kamene zidove, dotrajale prozore i vrata, travom obrastao prostor…

Već pri samom ulazu u dvorište, na otvoru u zidu gdje su nekada stajala mala vrata, osjetio sam kako me noge ne slušaju. Kao da sam odjednom postao puno teži sam po sebi, ili da nosim neki ogromni teret, ili kao da me neka nevidljiva sila zaustavlja i vuče natrag. S teškom mukom koračam, sve sporije i tromije. Srećom, u desnoj ruci imam štap kojim se podupirem kako bih prešao tih dugih desetak metara od ulaza u dvorište do kamenog stubišta. Mnogo su mi pripomogle i grane smokve za koje se hvatah i tako svoje tijelo pomicah naprijed. Pred samim stubištem pomogli su mi oleandar i lovor.

S teškom sam, dakle, mukom uspio doći do prve stube. Bijah se već dobrano oznojio i umorio. Noge su mi skoro potpuno utrnule, a bolne ruke pune sitnih ranica. Umor, beskrajni umor i nemoć. Posrtao sam i do tu, ali sada s koljena više ne mogu ustati.

Prođem tako prve tri hladne i tvrde stube, ali dalje ne mogu. Potpuno sam klonuo pa legoh onako jadan preko stubišta, gledajući s mučninom njegov kraj i kamenu ogradu terase. Dajem, zatim, sve od sebe i puzim osvajajući stubu po stubu. Tijelo mi biva sve teže i teže, kao da me odozgo pritiska neka ogromna sila. Bol je sve jača i jača, gotovo da me tjera u plač. Ali ja ne odustajem, premda teško, ipak se penjem. U stvari, ja lizim, gmižem.

Osjetio sam veliko olakšanje kad sam pod desnom rukom osjetio betonski pod nekadašnjeg trijema. Ispred mene su stajala stara, drvena vrata, kroz koje sigurno već odavna nitko nije prošao pa su zbog toga izazivala strah. Lijevo od mene je debeli kameni zid visine oko osamdeset centimetara. Odlučih se uspeti, odnosno sjesti na tu ogradu male terase i tako upijati zov oronule okoline.

Upravo bijah dobio nešto snage te me ogromni pritisak polako napuštao. Osjetih olakšanje i sjedoh na taj zid što je s gornje strane obložen cementnom glazurom. Pomislim kako je nekada davno tu stajalo cvijeće u glinenim posudama, zamislim brojnu djecu kako se igraju krpenim lutkama i loptama, mislima mi prolaze priče mojih starih o čudnovatim događajima…

Odjednom, zid na kojem sjedim iznenada se obruši. Ispod mene nestade kamena, izgubih oslonac i ravnotežu te počnem padati. Kojeg li groznog osjećaja; to padanje, odnosno propadanje. Ćutim ogromnu prazninu dok iščekujem onaj tupi, teški udarac o kameni pod dvorišta.

Ali, začudo, udarca nema; ja i dalje padam!

Čudan neki let od ta tri metra… Sekunde prolaze, ja i dalje padam, u stvari propadam u neko neodređeno sivilo koje graniči s crnilom. Osjećam nesigurnost i strah, iščekujući udarac, teški lom i smrt.

U meni je i dalje neka neizmjerna praznina. Imam osjećaj kao da mi se duša, misao ili svijest odvojila od tijela. Svjestan sam propadanja. Čini mi se kao da gledam sama sebe, kao da u tim trenucima taj koji pada nisam, u stvari ja. Osjetila su mi potpuno uznemirena: otežano dišem, srce mi ubrzano kuca, a u grudima praznina, tijelo je otežano, premda, navodno, leti – pada.

Pomislih kako bi bilo doživjeti taj konačni udar, poginuti, umrijeti, doživjeti smrt.

Što onda?

Strah me je…

 

 

 

 

***

Noćna šetnja

 

Koračam žurno starim makadamskim putem. Okrugli Mjesec probija guste, crne oblake i svojim rumenilom osvaja krajolik tihe ljetne noći. Uskoro bi trebalo svanuti.

Zadovoljan sam; upravo sam ispratio svoju prijateljicu do njene kuće u jednom vikend naselju pokraj mog mjesta. Lijepo smo se, zaista, družili pet-šest sati.

Ja sam student na ljetnom odmoru. Nemam automobil niti motocikl pa svugdje idem pješice, stoga moram i pratiti mlade djevojke jer nikad se ne zna kakav se manijak ili psihopata može pojaviti pokraj puta.

Na ovom povratku kući nisam sam, naime, dvadesetak metara ispred mene trčkara naš dragi crni pas, star nešto manje od godinu dana, mješanac pointera i teriera.

Dok mi ljetne cipele lupkaju po makadamskom putu, dođoh do jedne čistine, stotinjak metara prije prvih kuća moga mjesta. Ispred mene je mala nakupina žbunja i mladih brijestova. Lijevo je jedan veliki vinograd koji se obrađuje na starinski način, a desno zemljano uzvišenje visine oko metar i pol, iza kojeg se nalaze divlje loze napuštenog vinograda.

Ovu idilu pred samu zoru iznenada prekine čudan prizor. Dvadesetak metara od mene nalazila se neka neobična silueta. Ja i dalje koračam, mada sporije i opreznije i, što se više približavam toj spodobi, slika mi biva jasnija. Desno od puta, naslonjen na spomenuti zemljani brežuljak, sjedi čovjek.

„Čudno“, pomislim, „kako ga moj pas nije nanjušio, a prošao je blizu njega.“

      Osjetih kako mi srce ubrzano kuca i kako mi lagana jeza prolazi kroz tijelo. No, i dalje koračam.

Taj stranac u noći sjedi na tlu s podignutim koljenima, ruke drži na preponama, a glava, na kojoj se nalazi veliki crni šešir, klonula mu je dolje, prema grudima. Čini se da spava. Najčudnije je, ipak, to što ima dugački crni, kožnati kaput, crne kožnate čizme i crne hlače. Sav je, dakle, u crnom, odjeven k’o da je zima, a ne početak kolovoza.

Skupih hrabrost i priđem mu sasvim blizu. Pružim desnicu kako bih ga dotaknuo i pitao je li mu treba neka pomoć. Prije nego sam išta izgovorio, on usporeno podigne glavu. Kad sam vidio to njegovo blijedo i ispijeno lice, tijelom mi prođe hladna i duboka struja, srce mi ubrzano zaigra te trenom ostadoh paraliziran.

Nakon tih nekoliko neizmjerno dugačkih trenutaka, crni stranac se malo pridigne te me uhvati za šaku sa svojim koštunjavim, dugačkim prstima lijeve ruke. Potom je pustio neki pištavi glas i podigao desnicu u kojoj je sijevnila oštrica noža.

Uspijem se nekako otrgnuti i glavom bez obzira pojurim dobro znanim putem. Dok tako trčim, pokraj nogu mi se nađe moj dragi pas. Nakon tridesetak metara se okrenem kako bih vidio što je s onom spodobom, no od njega ni traga ni glasa.

„O kojeg li olakšanja!“ pomislim, prolazeći ispod tople ulične rasvjete nedaleko svoje kuće.

 

 

 

 

***

 

Mina i let

 

Lijep je rujanski dan. Ja sam odjeven u gardijsku uniformu, iako je rat nedavno završio. Šetam opušteno, upijajući ljepote starih zdanja svoga grada. Ubrzo sam se našao na mostu koji se naziva Donji ili Kneginjim most. Oko mene svijetli oker kamena i modrina mora, a iz visine divotu prosipa plavet vedrog neba. Sam sam, uokolo nigdje nikoga, što je vrlo neobično za ovaj dio dana.

Odjednom, u naručju mi se pojavi plastična, protutenkovska mina!

Taj ubojiti predmet bio mi je dobro poznat jer sam se u ratu upravo s time bavio. Naime, još u onoj bivšoj vojsci, na redovnom odsluženju vojnog roka što sam ga služio u Makedoniji četrnaest mjeseci, bio sam inženjerac – pionir. Tu sam stekao mnogo znanja, što mi je itekako pomoglo u našem obrambenom, Domovinskom ratu.

Govore mnogi da nije svako zlo za zlo, i tu ima istine. Prije početka rata bio sam inženjer arhitekture, slikar i pjesnik, govorio sam dobro engleski, njemački i talijanski, i tada se moj životni put prelomio. U ratu sam izgubio nekoliko godina svoje najbolje mladosti, no to  mi je bilo jedno veliko životno iskustvo. Spoznao sam što je to ljubav prema domovini i svojim bližnjima, mnogo puta sam izbjegao ranjavanje i smrt, upoznao sam svoj širi zavičaj i mnoge dobre i poštene ljude.

Sada se, evo, nalazim na svom dragom mostu kojega sam mnogo puta naslikao na svojim platnima. U ratnoj sam uniformi i nosim oko sedam kilograma tešku minu. U mislima mi bljeskaju slike koje sam doživio na raznim bojištima. Čini mi se kao da gledam kratke inserte iz nekog ratnog filma u kojem i sam glumim. Više uopće ne primijećujem ljepotu starog mosta i mirnog mora uokolo.

Odjednom, u mome naručju mina eksplodira!

Začudo, ne osjećam nikakvu bol, već samo ćutim neko „odvajanje“. Počnem letjeti ravno prema gore, sve brže i brže… Ispod mene osta most, otok, zaljev, širi prostor gradića… Odlazim sve dalje u visinu, dok moje mjesto biva sve manje i manje.

Ova ptičja perspektiva sve više se povećava. Čudi me odakle mi taj prizor jer se nikada nisam vozio u avionu. Vjerojatno sam negdje u filmovima vidio taj pogled odozgora.

Sve u svemu, lijepo je ovako iz velike visine gledati svoj rodni kraj.

 

 

 

 

 

***

Crni pas

 

Šetam pokraj morske obale. Pratim puteljak što se probija među sivim kamenjem i mjestimice dotiče staru borovu šumu. Na visini sam od nekoliko metara, upijam miris mora, pinije i trave…

Grimizne boje sutona prelijevaju se bonacom toplog zaljeva. Velebit u daljini prelazi iz plavičastih u tople tonove. Iz visine do mene dopire poneki krikovi upornih galebova.

Hodajući tako u idili, došao sam do jedne male uzvisine – brežuljka ponad krivudave obale. Pogledam dolje te se trgnem; dvadesetak metara od mene, pješčanim žalom šeta veliki crni pas, neki mješanac. U blizini mu nema nikakve pratnje.

Zastanem, umirim se i čekam da on zađe iza prvih kamenih gromada. Ali nakon što je učinio desetak koraka, zastane i on. Osjetio je da ga netko promatra te okrene glavu i pogleda ravno u mene. Oćutih strah te mi se tijelo uznemiri.

Gledamo se tako desetak dugačkih sekundi. Tada se odlučih pomaknuti pa napravim lagani zaokret i korak udesno. Slično uradi i on. Napravim i drugi, treći, četvrti korak… sve više ubrzavam, počnem trčati. Okrenem se i vidim da i pas trči – prema meni. Trčim sve brže i brže, spotaknem se o kamen, ozlijedim se, padnem. Hitro ustajem, ništa me ne boli, osjećam samo strah. Zvijer me progoni! Tijelo mi je postalo poput stroja, samo po sebi grabi žurne korake. Nisam ni znao da mogu tako brzo trčati…

Uskoro, međutim, u nogama osjećam težinu, sve sam tromiji i sporiji. Htio bih trčati, ali noge me ne slušaju. Gubim snagu! Veliki crni pas sve mi je bliže i bliže. Očekujem onaj bolni, čvrsti ugriz – njegove oštre zube u tkivu svoje noge…

Odjednom, ispred mene se pojavi veliko stablo – stari bor alepskog tipa. Spas! Poskočim s ono malo snage što mi je ostalo u nogama. Srećom, ruke su mi snažne i odmorne. Mahnito hvatam debele smolaste grane, brzo se penjem prema vrhu. Konačno, osjećam olakšanje; sada sam na sigurnom!

Pogledam prema dolje kako bih vidio svog progonitelja, tog ogromnog crnog psa. Ali njega nema nigdje na vidiku, niti mu čujem lavež ili režanje. Pa kud li je samo nestao?

Sklopim oči i duboko udahnem kako bih se opustio i smirio svoje lupajuće srce.

 

Zanimljiv mi je taj gromobran na zvoniku. Osim što služi preusmjeravanju udara munje u zemljano tlo, pogodan je i za penjanje onih koji se to ne boje učiniti. I ja sam, konačno, skupio hrabrost i uspeo se do samog vrha, koristeći tu debelu željeznu šipku.

Nalazim se na drvenom podu ispod stoljetnih brončanih zvona. Kroz otvor bifore promatram ljepote svoga mjesta.

 

 

 

 

***

Tri Mirka

 

Nalazim se u starom dijelu grada Zagreba. Izgleda mi nekako drukčije od onih brojnih slika što su mi uljepšale trenutke dugačkih šetnji. Imam par sati slobodnog vremena; položio sam neke važne ispite na fakultetu pa odlazim doma vlakom na zasluženi odmor. Inače, putujem autobusom, ali ovaj put sam zbog promjene i radoznalosti izabrao željeznicu.

Osjećam se lagano. Oslobodih se velikog tereta koji je tlačio moje mlado biće u razvoju. Svjestan sam velikog uspjeha te se nadam da nedavni prigušeni strahovi neće uzrokovati tjeskobna stanja budućih dana i noći.

Došao sam do jednog kluba u Gornjogradskoj četvrti. Ulazim unutra kroz velika drvena vrata s ornamentnim žutim staklom po sredini. Predamnom se otvori slobodni prostor dužine dvadesetak i širine petnaestak metara. Na kraju, u dubini – lijevo, nalazi se mala pozornica, a desno od nje šank. Ispred toga je slobodan prostor za ples, a ostalo je ispunjeno stolovima i stolicama, sve do ulaza. Grupa od trojice glazbenika izvodi sentiš, nekoliko parova pleše, nekoliko osoba sjedi na barskim stolicama, a ostali su popunili stolove. Čuje se lagani žamor i smijeh, u tom prostoru ispunjenom dimom cigareta.

Sjedam za prvi stol do ulaza – lijevo. Za trećim stolom do mene su tri muškaraca. Ne znam točno o čemu pričaju, ali mi se čini da čavrljaju, preskačući teme uz povremeno smijanje, povisivanje tonova i treskanje čašama o stol. Ali jedno je posve sigurno; među njima je i jedan Mirko. Naime, ostala dvojica mu često spominju ime, odnosno govore mu:

„Je l’ tako, Mirko? Što ti kažeš, Mirko? Što misliš, Mirko?“

„Evo moga imenjaka“, pomislim. „Tko zna tko je i što je?“

      Kad mi je prišao konobar, naručim stari konjak, što, inače, rijetko pijem, i opustim se u toj ležernoj atmosferi. Uskoro u klub uđe par srednjih godina pa sjednu za stol pored moga. Sada su, dakle, sva tri stola lijevo od ulaza popunjena. Muškarac i žena su pristojno odjeveni, zgodni, ona plava, on crn. S obzirom na poglede, osmijehe i šaputanja, zaključio sam da su zaljubljeni.

Nisam obraćao pažnju na temu njihovog razgovora jer mi pogled bi upućen ka pozornici i jednoj mladoj, lijepoj pjevačici. Ali nešto me zasigurno moralo taknuti; naime, gospođa (ili gospođica) do mene svom je partneru povišenim tonom rekla:

„Ali, Mirko moj!“

Kada sam to čuo, za tren mi čuđenje zamijeni ideja o govoru. Stoga se nakon  kratkog razmišljanja podignem i uzmem čašu u ruku. Svjestan sam bio svog neobičnog položaja jer držanje govora ne spada u moj životni stil.

„Gospođo i gospodo, molim vas!“ kažem nekako zvanično.

Svi koji su sjedili za tva dva stola lijevo od mene, dakle jedna dama i četiri muškarca, okrenu se prema meni. Gledam im radoznale oči.

„Nije li ovo čudno“, nastavim, „da su se upravo ovdje, sasvim slučajno, sastala tri imenjaka. Naime, i ja sam Mirko!“

„I vi ste Mirko?“ zainteresirano kaže gospodin za susjednim stolom.

„Baš zanimljivo!“ reče gospodin za drugim stolom. „A, čime se bavite, mladi gospodine Mirko?“

„Ja sam student. Evo, položio sam ovih dana nekoliko teških ispita pa navratih ovdje kako bih se malo opustio prije odlaska na vlak.“

„Je li daleko putujete?“ upita me zgodna plavuša.

„Putujem na more, doma, kući svojoj“, odgovorim.

„Da, to je lijepo“, reče njen partner.

„Zbog toga, gospođo i gospodo, podižem čašu u čast ovom našem slučajnom susretu, u slavu ovom neobičnom događaju, gdje je sudbina htjela da se sastanu tri Mirka, da se zapamti ovo toplo rujansko poslijepodne u jednom starogradskom klubu. Podižem ovu čašu svima vama za sreću i da se ubuduće sjećate ovog događaja!“ Potom malo zastanem i nastavim glasno:

„Živjeli! Živio Mirko!“

Kada sam to izgovorio, zamahnem desnicom, ispijem konjak, uzmem putnu torbu te se uputim prema izlazu i starim zagrebačkim ulicama.

Na leđima sam osjećao zbunjene poglede, ali što sam drugo i mogao očekivati. Bitno je da se ja krećem, da mi cipele žurno lupkaju po kamenom opločenju, da idem svojim putem, tjeram svoje životne trenutke…

  

 

 

***

 

 

Dan križeva

 

Čekali smo u nepravilnom redu. Svatko je mogao prema svojoj volji šutjeti i biti sam ili se pridružiti nekoj grupici. Plavet prohladnog ranoproljetnog dana isijavala je mir na prostranu ledinu brda. Na tom proplanku nema nikakvih stabala, grmlja, visokog cvijeća, kamenih gromadica… Jedino što osim trave postoji je katedrala koja se, zbog niskog okolnog pejzaža, vidi kilometrima daleko. Sav taj prizor djeluje monumentalno te u promatrača izaziva strahopoštovanje.

Građevina je tlocrtno u obliku križa. Glavni krak dugačak je oko osamdeset, a kraći oko pedeset metara. Cijelo je pročelje pokriveno opločenjem od plavičastog, pravilno klesanog granita. Gore je ravan krov, a nigdje, začudo, nema prozora ni vitraja. Sve u svemu, jedan „čisti“ križ.

Stojim tako pred drvenim vratima i čekam poput ostalih da me dvojica, koji podsjećaju na Švicarsku gardu u Vatikanu, puste unutra. U rukama, na tlo oslonjene, držim dvije masivne daske. Jedna je dugačaka 2,618, a druga 1,618 metara. U malenoj crnoj, kožnatoj torbi, što sam je prebacio preko ramena, nalazi se čekić, nekoliko velikih čavala i propusnica koju sam dobio prije četrdeset dana.

Svi smo, premda nas ima pripadnika oba spola, odjeveni jednako; u dugačke bijele halje, poput prvopričesnika. Čini mi se da nitko nije mlađi od trideset i tri godine. Isto tako, svi znaju kako nas ukupno ima stotinu četrdeset i četiri; mi smo izabrani među više tisuća kandidata.

Nisam brojao, ali mi se učini da je prije mene u katedralu ušlo dvadeset osoba. Znam otprilike što mi je unutra činiti, ali ovo čekanje me umara i dovodi u iskušenje moje strpljenje. Srećom, bio sam na visokoj početnoj poziciji.

Napokon, napustim svjetlo dana i uđem unutra. Dvojica su me odmah uputila ka centru, odnosno mjestu gdje se sijeku dva kraka križa. Tu se nalazi kameni oltar ispred kojega, u grimizno odjeven, sjedi biskup, a sa strane, na fino rezbarenim drvenim stolicama, dvanaest svećenika u svečanim opravama.

Odmah sam primijetio neobičnost interijera; unutrašnjost katedrale isto je sva u plavom – plavi su zidovi, pod i strop. Nigdje nema umjetničkih slika, niti kipova. Čitavi taj impresivni prostor osvijetljen je tisućama voštanih svijeća. Do nosa mi dopire i miris tamljana.

Vidim neke svoje kolege – prethodnike kako mirno stoje uza zid, držeći križeve pored sebe. Odmah sam primijetio kako nisu jedan do drugoga, već su raspoređeni na više strana uokolo centralnog prostora.

Nakon nekoliko trenutaka pripadnik klera, vjerojatno đakon, dovede me u jedan nacrtani krug, pet-šest metara od biskupa. Ovaj tada nešto izgovori na latinskom jeziku te mi mahne rukom.

Tada se uhvatim posla: Dvije teške hrastove daske postavim na pod u oblik križa pa iz torbice izvadim čekić i čavle. Zatim počnem snažno udarati, dok se zvonki zvuk širi prostranom katedralom. Nastavim udarati sve jače i jače. Tvrdo drvo cvili pod silnim čeličnim prodorom, glava čavla sijeva i živo zvoni. Zabio sam ih ukupno osam. Nije određeno koliko ih točno mora biti, ali je minimum, zbog sigurnosti izvedbe – tri. Dakle, svakome je dopušteno da zabije onoliko čavala, koliko smatra da je povoljno u tim okolnostima.

Dok su moji udarci još uvijek odzvanjali plavim prostorom, primim teški križ u ruke te ga uspravim. Potom se umirim i gledam svećenike kako nešto zapisuju i šapuću. Potom jednom kleriku predaju papirić, ovaj ga prenese biskupu, biskup ga na brzinu pročita i kleriku tiho prozbori nekoliko riječi. Zatim mi ovaj sluga Božji priđe, uhvati me pod lijevu ruku i, onako s križem, otprati do zida.

Bilo mi je pomalo čudno da sam, eto, prvi uz taj krak križa katedrale. Kako ih ima četiri, mene su postavili uz zid na sjevernom kraku. Čitavim prostorom opet zavlada mrtva tišina. Gotovo da se moglo čuti disanje i lupanje srca ponekog svećenika i kandidata u blizini.

Uskoro teška, hrastova vrata zaškripe te klerist primi novog Izabranika. Uzme mu propusnicu i povede ga ka centru plave katerdrale. Dalje je sve išlo po protokolu, kao i kod mene. Ovaj moj, izgleda mlađi kolega, zabio je samo tri čavla pa je raspoređen u krak nasuprot mojemu.

Već me pobolijevaju noge, a moram ovako još dugo stajati jer vani ih čeka još preko stotinu.

Držim strpljivo svoj križ i radoznalo promatram razvoj situacije. Nitko, naime, ne zna točno gdje će ga rasporediti, ni kako će ovaj neobični ceremonijal završiti.

Hoću li imati kakve koristi od ovog svog žrtvovanja – ne znam. Ali jedno je sigurno; Ovo mi je zaista veliko životno iskustvo!

Najveća spoznaja je u Osobnom doživljaju!

 

 

 

 

 

 

***

 

Vojska i predsjednik

 

Prohladno je ranoproljetno predvečerje. Već nekoliko sati hodam dobro utabanim puteljkom kroz nepoznatu šumu. Poneki pupoljci i cvjetovi izbijaju iz dugog zimskog sivila. Nije mi hladno, dobro sam se ugrijao hodajući. Odjeven sam u zimsku, vojničku maskirnu uniformu, imam kapu, preko ramena mi je automatska puška.

Tražim svoju brigadu, svoje prijatelje, kolege, svoju vojsku. Nigdje nikoga. Već satima nisam sreo niti jedu životinju. Samo tišina šume, moje disanje i igra stopala.

Konačno, izađem iz šume. Preda mnom je velika čistina, a na njoj neke drvene barake spojene na čudan način. Sve su jednake, izgledaju kao kockice, dakle s ravnim krovovima, i međusobno su povezane kratkim uskim spojnicama – hodnicima.

Uputim se u te neobične prostorije, tražeći svoju vojsku – meni draga i poznata lica. Znam da dobro pamtim lica, ali ove ljude koje srećem, odnosno te vojnike zasigurno po prvi puta vidjeh. Neki već spavaju, neki pričaju, smiju se. Začudo, ima dosta žena. One su najglasnije u tim malim, skučenim barakama. U prostorijama veličine četiri puta četiri metra spava ili sjedi dvadesetak osoba.

Ne osjećam nikakvu tugu ili jad, već samo mladenački zanos i umor. Prolazim iz jedne prostorije u drugu te kroz te male hodnike srećem i pozdravljam mnoga ljudska lica. Ali nema mojih drugova, nema nikoga iz moje brigade, ja ovdje ne poznajem nikoga…

 

Otišao sam iz tog čudnog vojnog logora te se uskoro nađem u centru svog gradića, isto tako u vojničkoj uniformi. Ja i moj najbolji prijatelj šetamo oko starog, svima znanog spomenika Grgura Ninskog pa se uputimo u obližnju šumicu površine od dvadeset puta dvadeset metara. Sve mi je djelovalo nekako neobično, stoga upitam prijatelja:

„Kad su narasli ovi borovi?“

„Eto, stvorili su se na brzinu“, odgovori on.

Priđemo šumici koja je dosta obrasla dračom, visokom travom i ponekim grmljem. Uđemo unutra i već znamo što tražimo; neke posebne, vrlo skupe biljke koje podsjećaju na vrlo velike šparoge. U dnu su debele kao dječja ruka, prema vrhu, do visine od jednog metra, znatno se sužavaju, dosta su glatke i maslinaste su boje. Oko njihovog dna, iz korijena, rastu veliki zeleni listovi izduženog, srcolikog izgleda. Svaka biljka ima ih desetak.

„Kojeg li bogatstva!“ poviknem ushićeno. „Kako to da ih još nitko nije pobrao?“

„Kiša je tek prestala i mi smo prvi naišli!“ uzvrati radosno prijatelj. „Mislim da ćemo ovaj put dobro zaraditi.“

U rukama su nam se stvorile jutene vreće pa počnemo hitro brati te skupocjene, zlata vrijedne biljke. Nismo ih rezali dolje, već pri vrhu jer im je taj dio najvrjedniji.

„Bogati smo, prijatelju!“ poviknem puneći vreće.

Tada mi zazvoni mobitel: „Halo!“ kažem.

„Dobar dan, Mirko! Ovdje predsjednik!“ čujem s druge strane.

„Koji predsjednik?“ upitam začuđeno jer sam odmah prepoznao taj dragi, svima poznati glas.

„Naš predsjednik! Predsjednik Republike!“ odgovori mi on povišenim tonom.

„O, koje li časti, gospodine predsjedniče! Čime sam zaslužio da me nazovete, i odakle vam moj broj?“

„Znamo mi za tebe, Mirko. Imamo te u našoj Evidenciji“, prozbori smireno predsjednik i nastavi: „Ja danas poslije podne, oko pola pet, stižem u tvoj grad pa bih te zamolio da mi osiguraš smješetaj, odnosno neki apartman za šest osoba.“

„Nema problema, gospodine predsjedniče. Sve će biti sređeno. Vidimo se za nekoliko sati.“

Tada kažem prijatelju o čemu se radi, ostavim ga samog da bere dragocjene biljke i uputim se u glavnu ulicu. Negdje po sredini sretnem rođaka koji ima apartmane, pomislim kako sada nije sezona i da su oni sigurno slobodni. Međutim, on nije prihvatio moju ponudu, tvrdeći kako prostor apartmana nije spreman, odnosno nije uredno očišćen.

„Kome se obratiti?“ pomislim. „Pa, imam rođaka političara koji će me uputiti na pravo rješenje.“

      Krenem iza prvog ugla desno, prema zgradi u kojoj on živi, no tada se sjetim da i mi imamo doma nekoliko praznih soba. Stoga se vratim kroz tu malu, sporednu ulicu i krenem prema jugu, odnosno obali i mostu.

Na moje veliko iznenađenje, odjednom se nađoh u kaljuži pličaka. Mučno i bolno koračam, dok mi propadanje znatno otežava noge. No, ipak se krećem, napredujem.

„Uf, stići ću…Moram doći do tog mosta, a onda će mi biti puno lakše!“ mislim uz teške i trome pokrete.

Kad sam se približio početku mosta, u mislima sam vidio gospodina predsjednika u svom dvorištu.

 

 

 

 

 

***

Turci i Moskva

 

U mojem gradu vlada veliki strah. Dok sa zapada struji ugodan dah renesanse i stižu vijesti o otkriću novih daljina, ovdje se borimo za goli opstanak. Ljudi su postali povučeni, tjeskobni, puni strepnje i neizvjesnosti. Pred nama je nadolazeća opasnost: Osmanlijska avet!

Život sam po sebi nije lak. Skromno se prolazi iz godine u godinu, odgajaju se djeca, moli se Boga, nešto se povremeno gradi… Ali sada se nalazimo pred situacijom kada se, jednostavno, radi o opstojnosti naroda u našem kraju.

Član sam Organizacijskog odbora za obranu grada. Normalno, nećemo Turke, njihove vazale i Janjičare dočekati s kruhom i pečenom janjetinom, već onako muški, hrabro, oštro, s kopljima, strijelama i oštricama mačeva.

Uokolo grada se postavljaju noćne straže, ulice su opustjele, samo iz ponekih kuća dopire svjetlost voštanih svijeća, a iz rijetkih dimljaka suklja dim do kasno u noć. Tužna su ova naša ognjišta bez živih razgovora uz vrčeve vina, bez dječjeg smijeha i povremenih svađa starih baka. Ovih dana su i psi nemirni te nakako čudnovato laju.

Šetam tako glavnom ulicom zvanom Kalelarga. Nigdje nikoga u toj prohladnoj, ranoproljetnoj noći. Stigao sam do jedne kuće u blizini katedrale te kroz zavjese na prozoru vidim svjetlost. Uđem unutra kroz drvena vrata te se iznenadim gledajući veliki prostor dvorane. Čudno mi je kako tek sada, u ovim mojim godinama, u svom mjestu otkrivam postojanje ovog interijera. U toj velikoj dvorani, osvijetljenoj s desetak voštanih svijeća, stotinjak ljudi sjedi i moli Boga. Neki su se okrenuli prema meni te smo se šutke promatrali nekoliko sekundi. Potom sam, bez ijedne izgovorene riječi, izišao van.

Uputio sam se prema jednoj zgradi koja nalikuje na palaču. Kad sam ušao unutra, prošao sam dugačkim hodnikom te se nađem u jednoj prostoriji gdje je upravo razgovaralo nekoliko mojih prijatelja. Uključio sam se u raspravu o mjerama koje moramo poduzeti kako bismo uspješno obranili grad. Istovremeno sam, među brojnim oružjem i opremom, izabrao jednu kacigu i metalni prsluk, dok se za mač nikako nisam mogao odlučiti. Naime, jedan mi je bio prekratak, drugi predugačak, treći pretežak… Na kraju sam uzeo dva; jedan dugački i tanki za lijevu ruku te drugi kratki i savijeni poput sablje za desnu ruku. Tada se meni i mojim kolegama na suprotnom zidu prikaže neka slika, odnosno kratki film.

Vidjeh tursku konjicu koja lagano jaše uz poznati brežuljak nedaleko našeg grada. Ima ih nekoliko stotina, a taj prvi, njihov vođa, na hrvatskom jeziku kaže:

„Mi smo samo prethodnica ili izvidnica, ali ništa se ne bojte; ovo je samo vojna vježba.“

Ta slika odjednom nestade, a na velikom, okruglom, drvenom stolu stvori se neki ekran u horizontalnom položaju. Ovdje se vidjela slika, odnosno plan šireg područja naše domovine i ovog dijela Europe, gdje su crnim točkama i strelicama označeni položaji neprijatelja. Koje li sreće za nas: na toj „živoj“ karti upravo gledamo kako Osmanlije naglo skreću pod kutem od devedeset stupnjeva, dakle, ravno prema Mađarskoj! Stoga nam je svima laknulo. Ovaj put smo spašeni!

Nakon tih napetih i neizvjesnih trenutaka, razgovarao sam sa sinom svoga susjeda te mi on reče kako sada, budući da je opasnost prošla, majčina mu sestra može održati već dugo vremena planirano vjenčanje. Svi skupa jedva smo čekali neki radosni događaj i slavlje kako bismo se opustili. Dosta je bilo straha, napetosti i zabrinutosti!

 

Ušao sam u jedno predvorje s velikim prozorima, odnosno staklenim stijenama. Gledam zamišljeno prema gradu u daljini kojega upravo osvaja magla.

Moskva!

Nalazim se u zgradi aerodroma i čekam prvi let za Zagreb. Dok stojim pred šalterom kako bih kupio kartu, do mene dopiru glasovi na raznim svjetskim jezicima. Kada sam se našao pred službenicom, pokušao sam joj na engleskom jeziku reći da mi da jednu kartu za prvi let do Zagreba, a ona mi odgovori jasnim hrvatskim:

„Gospodine, ne trebate vi meni govoriti engleski. Ja vaš jezik potpuno razumijem. A što se tiče karte, ne mogu vam je dati jer imamo još svega nekoliko slobodnih mjesta koje čuvamo za neke uglednike.“

„Ma dajte, molim vas!“ Zar vam smeta moja crna šilterica? Pa ja sam, upravo, jedan od tih uglednika. Ja sam kulturni djelatnik!“ odgovorim ljutito.

„Ne mogu, gospodine! Takvo je naređenje!“ nastavi službenica povišeno.

„Molim vas, jako mi je važno da čim prije stignem u Zagreb. Radi se o karijeri!“

„Hajde, dobro! Dajte mi vašu putovnicu.“

Kada sam joj dao tu ispravu, otišla je u susjednu prostoriju koja je staklenim zidom odvojena od šaltera te vidjeh kako u računalo upisuje neke podatke. Ubrzo se vratila s osmijehom na licu te mi dala putovnicu i jednu kartu.

„Noćas, u pola dvanaest. Let Moskva – Zagreb. Sretno!

Čovjek koji je stajao do mene i grlio svoju partnericu, kaže da je iz Beograda i da on nije imao takovih problema. Budući da mi je djelovao odbojno, ništa mu nisam odgovorio.

Tek je bilo pola šest pa su mi predstojili dugački sati čekanja. Izađem iz gužve i uđem u jednu prostoriju gdje se nalazila neka knjižnica, odnosno čitaonica. Nigdje nikoga, a preda mnom, na velikom, drvenom stolu, hrpa knjiga. Uzmem ih pet te ih utrpam u već popunjenu putnu torbu.

Potom sam sjeo pokraj jednog bijelog zida i počeo čitati.

 

 

 

 

***

Poljubac

 

Nalazim se na kamenom pločniku, u glavnoj ulici svoga grada. Nekako mi se činilo da preda mnom ima dosta slobodnog prostora, kao da se ta ulica podosta proširila. Čudno mi je kako nigdje nema šetača. Iz polumraka tople noći dođoh do jednog prozora koji je osvijetljen unutarnjim, bijelo-žućkastim svjetlom.

Desnom rukom otvaram staklena vrata i ulazim u prodavaonicu namještaja. Cijeli taj prostor je jedan veliki dnevni boravak. Približio sam se nekoliko metara lijepoj ženi za pultom te se iznenadih kad sam prepoznao svoju bivšu kolegicu s fakulteta.

„Jesi li to ti?!“ upitam zbunjeno.

„Jesam, Mirko“, odgovori ona mirno.

„Pa, ništa se nisi promijenila“ rečem, gledajući njeno lijepo lice. Ima smeđe sanjalačke oči, punašne usnice i tamno-smeđu, kovrđavu kosu.

„I ti si uvijek isti, dobro izgledaš“, nastavi ona. „Samo što si promijenio frizuru. Ogolio si se.“

„Ah, to je sada u modi. Pogledaj koliko mladića brije glavu, a imaju tako divnu kosu“, odgovorim nekako učtivo te promijenim temu: „Uvijek su me impresionirale tvoje lijepe usne.“

Približim se tik do nje te osjetim dah i toplinu njenog tijela. Tada me prožme strast te nam se usne spoje u jednom zaista dugačkom poljupcu. Zapravo, više ništa nisam ni ćutio osim tog ugodnog stapanja. Dobio sam osjećaj da sam se cijeli pretvorio u usne  i taj poljubac. Ta mekoća, vlažnost i miris osvoje mi čitavo biće. Taj je poljubac nekako bezvremen, kao da je sat stao.

Ljubim tu svoju lijepu kolegicu s faksa, a ne vidim ništa konkretno osim nekog toplog svjetla. Lagodni osjećaj širi mi se u grudi i donji dio trbuha. Htio bih cijelim svojim bićem prodrijeti u njeno tijelo, i dušu samu joj obgrliti, s dušom njenom se stopiti, sjediniti…

Ne vidim nikakve slike, ništa ne čujem… Ćutim samo neko stanje izvanredne ugode i blaženstva.

 

 

 

 

***

Stolica i rat

 

Imam rođake koji drže dobro posjećenu gostionicu. Odlučio sam im uzvratiti za jednu malu uslugu i pomoći u bojanju starih stolica. Ove su bile vrlo zanimljive jer zu izrađene od rezbarenog drveta i kovanog željeza.

Bojao sam ih tako da svaka za sebe postane posebna – kao jedno pravo umjetničko djelo. Prilikom tog rada uljenom bojom i kistom, kada sam mislio da sam pri kraju posla, preda mnom se stvorila jedna potpuno drukčija stolica. To je bio naslonjač od fino klesanog mramora te je izgledao poput kraljevskog prijestolja. Odmah sam znao kako i taj neobičan predmet moram uljepšati pa nastavim s bojanjem. U kamene pruge, šare i pukotine, utrljavao sam pastelne boje; crvenu, žutu, plavu…

Dok sam tako radio svoj posao, uživajući u tragovima boja, u gostionici se skupila veća grupa ljudi. Budući da su glasno pričali, sve sam dobro čuo, a tema je bila nadolazeća neman rata.

Iz daljine istoka čuo se neobičan huk, uz podizanje divljih oblaka. U mislima sam gledao silnu, kotrljajuću armadu, urlike ratnika, puzanje brojnih tenkova, pokrete ogromnih topova…

Za tren sam se našao odjeven u gardijsku uniformu te s nekoliko prijatelja počnem organizirati otpor i obranu.

Uputim se starom ulicom prema jednoj grupi dragovoljaca te s desne strane ugledam novu kuću. Ispred ulaznih vratiju stoji meni dobro znana gospođa, odjevena u svečanu haljinu. Nakon par sekundi prišao joj je suprug, direktor jednog velikog poduzeća, odjeven u svećano odijelo. Potom je do njih stalo dvoje, već odrasle djece, također u slavljeničkoj robi.

„O, gospodo, dobar dan! Što vi, putujete?“ javim im se.

„Da, odlazimo. Evo čekamo taksi!“ reče gospođa. „Izgleda, bit’ će rata pa je bolje da nekud otputujemo.“

„Da, rat samo što nije počeo. Ja sam u pokretu otpora!“ rečem povišeno.

„Hoćeš li nam pripaziti kuću!“ upita me gospodin.

Ništa mu nisam odgovorio te pomalo ljutito nastavim koračati na dogovoreni sastanak.

Kako se samo usuđuju ovako ponašati? Taj gospodin je čovjek u najboljim godinama te bi se i on trebao uključiti u obranu i čuvati svoju kuću, mjesto i domovinu. Cijela ta obitelj je, tobože, rodoljubna i katolička, ali sad, kad treba i dokazati tu ljubav prema domovini, oni, eto, bježe!

Nastavim dalje hodati s mislima o nadolazećem ratu.

Ja ću postupati prema svojoj savjesti!

 

 

***

Zeleni brežuljak i brod

 

Ljubili smo se strasno, ja i moja nova djevojka. Grlili smo se na cvjetnom brežuljku, gdje zelena trava donosi smiraj i divotu jednog životnog rascvjeta. Tu smo; u ozračju plavog neba, u raskoši podneva, u mirisu cvijeća i maglici ljubavnih želja.

Ljubimo se neumorno, u tom raju koji je za nas stvoren, na livadi toploj, mekanoj, na baršunu proljetnog izričaja.

U blizini je krug – ograda od smeđe daske. Ona nas čuva na tom brežuljku od snova. Mi smo u tom prostoru koji je samo za nas stvoren. Na nas neko pazi. Mi smo oslobođeni stega, stoga ljubav struji, teče… Ljubav sveta.

Mi vodimo ljubav, strast nam upravlja pokretima. U drugom smo svijetu, svijetu od zanosa. Mi se stapamo u jedno ljubavno biće, dok tijela nam se dodiruju, duše nam se miluju i jedna drugu prožimaju.

 

Nakon dugo, nekako neodređenog vremena, odlučili smo poći, negdje otputovati. No i dalje smo htjeli biti sami; samo nas dvoje u tom beskraju svijeta. Naša srca združena sada su centar svega. Naši otkucaji daleko se čuju, naša ljubav svoje impulse tjera.

Tražimo zlatni žal, mali kutak od svemira, na otoku od snova. I stigli smo do luke; unaokolo ljetna gužva i galama, brojni automobili, trajekti, brodovi, jahte… No, mi moramo otići i našu ljubav i dalje razvijati, usavršavati.

Tu, naš brod nas čeka. Starom sirenom poziva nas, zagrljene, ljubavnim zanosom spojene.

Penjemo se brodskim stubama, napuštamo čvrsto kopno te ćutimo treptaje broda. Taj brod biće je jedno živo što nas u svoj obrgrljaj primi; da nas voli, ljubi, da nam pjeva.

Mi putujemo, odlazimo… Tamo gdje ljubavni zov odredi.

 

 

 

 

***

Stari poni-bicikl

 

Odavna nisam sjeo na svoj stari, sivi poni-bicikl. Sjetih se brojnih putovanja, kada sam kao mladić tjerao ta dva kotača jureći ka nogometnim treninzima te ponekad, navečer, ljubavnim zagrljajima.

Sada se vozim usporeno kroz svoj kvart. Sve mi izgleda drukčije. Naime, u mom susjedstvu i mnogo dalje, niknule su brojne zgrade s nekoliko katova. Vozeći se novim, asfaltiranim ulicama, dobio sam dojam da se nalazim u nekom velikom gradu, a ne u siromašnom prigradskom naselju gdje sam proveo djetinjstvo.

Kada sam bio mali bilo je vrlo uspješno imati kuću na kat, dvorišni zid, parkić pred ulazom, a sada su u mojoj blizini niknule brojne višekatnice. Čudi me kako je zakon, odnosno vlast to dopustila.

Vozikam se tako svojom dragom ponicom, gledajući velika nova zdanja. U mome kvartu niknuli su i neki hoteli, a do mora ima nekoliko stotina metara. Uz ogromne zgradurine, u tijesnim dvorištima bez ikakvog pregleda, turisti doručkuju za stolovima od umjetnog mramora.

Tko bi od naših djedova ikada mogao pomisliti da će mu jednog dana u susjedstvu biti hotel. Ulice kojima su nekada prolazile ovce i magarci, sada su pretrpane automobilima. Dvorišta su isto tako popunjena autima, a nigdje zelenih površina. Za ovu lakrdiju od urbanizma i visokogradnje krivi su arhitekti, ali i lokalna vlast koja je dozvolila ovu betonizaciju.

Dvjestotinjak metara od svoje kuće ugledao sam jedno svoje djelo. Priđe mi stari poznanik pa me upita:

„O, Mirko, jesi li ti projektirao ono visoko potkrovlje?“

Pogledam gore u zaigrane krovne oblike, igru volumena i plastike pročelja te mu odgovorim: „Jesam. Bilo je to davno. Ali ja sam tom čovjeku prije projektirao prizemlje i kat kuće. Dakle, cijela ta zgrada nije lijepa samo zbog potkrovlja.“

„Da, stvarno. Mnogi govore da je to jedna od nekoliko najljepših kuća u našem mjestu. Cijela je dražesna i skladna“, nastavi poznanik.

„Gradić nam se puno promijenio“, kažem. „Ali, što se tu može. Učinjeno je – gotovo je! Idem ja sada dalje. Lijepo te pozdravljam. Bog!“

„Bog, Mirko!“

Sjednem opet na svoj stari poni-bicikl i uputim se prema obližnjem moru. Dva žurna kotača možda me vode do susreta s nekom ljubavnicom iz mlađih dana. Nikad se ne zna koga ćemo sresti iza ugla, a nerijetko mi se dogodi da se ispred mene stvori osoba o kojoj sam upravo mislio.

„O, koje li slučajnosti?!“ tada obično započne razgovor.

Moj stari poni-bicikl mene, eto, nekud vozi. I tko zna; možda on juri ka nekom, unaprijed određenom mjestu.

 

 

 

***

Posao u Zagrebu

 

Došao sam u Zagreb kako bih pronašao neki posao i kako  bih se tu za neko vrijeme nastanio. Glavni mi je trg izgledao puno drukčiji nego prije – za mojih studentskih dana. Naime, mnogo je veći, u dužinu i širinu.

S trga sam gledao tornjeve katedrale  u magličastoj daljini. Potom uđem u trgovinu odjevnim predmetima i kupim narančasti prsluk. Zatim u stotinjak metara udaljenoj željezari kupim dlijeto i čekić. Izađem na ulicu, odložim svoju putnu torbu sa strane i, konačno, odlučim napraviti  perfomans koji mi se već dugo motao po glavi.

Počeo sam pažljivo udarati po tračnicama tramvaja, kao da nešto popravljam. Uživao sam u toj, pomalo luckastoj igri, znajući da će me netko snimiti i da ću tako završiti u nekom mediju. Svjestan sam činjenice da za biti umjetnik – perfomanser treba imati jaku promidžbu jer bez toga nema napredovanja. Treba, naime, stvoriti neko ime, da netko kaže: „Ah, da, čuo sam za njega!“

Dok tuckam čekićem po tvrdom čeliku, pokraj mene prolaze mnogobrojni šetači. Poneki me slikaju, neki nešto dobace, a većina uopće ne obraća pažnju, kao da me tu nema. Udaram tako u zanosu, udarci sve jače zvone…

Toliko sam se bio uživio u taj svoj perfomans da nisam primijetio jureći tramvaj. Uspio je zakočiti i stati tek nekoliko metara od mene. Tada sam ugledao dva policajca kako mi se približavaju te sam pobjegao.

Presvukao sam se u obližnjem haustoru i sjeo na terasu kafića. Društvo za susjednim stolom imalo je zanimljivu temu. Pričali su o umjetnosti i plagijatu. Spominjali su neke pjesme, odnosno stihove i glazbu. Nisam mogao odoljeti, a da se ne ubacim u razgovor:

„Gospodo, imam i ja jednu lijepu pjesmu, mislim da će se zvati Povratak, no nisam baš siguran jesu li stihovi potpuno moji ili sam ih negdje pokupio.“

„Kako idu riječi?“ upita me jedan od njih.

„Između ostalog, ovako: Mogla bi nam se, zaista, dogoditi ljubav… No, mislim da nije toliko stvar u riječima, već u ideji za glazbu“, odgovorim te počnem tiho pjevušiti, zatim sve glasnije i glasnije pjevati te na kraju lupkati rukama po stolu.

„Zanimljivo, zaista posebno!“ netko poviče.

„Imamo tu, u blizini, jednog pjesnika i glazbenika!“ kaže drugi glas. „Možda bismo trebali čuti njegovo mišljenje.“

Potom taj gospodin iz veselog društva ode i nakon nekoliko minuta se vrati s jednim visokim i mršavim mladićem. Imao je dugu smeđu kosu i bradu i crne sunčane naočale. U ruci je nosio gitaru.

„Evo, ovo je Johnny!“ kaže taj mladi gospodin.

Pružim Johnnyju ruku te rečem: „Pa mi smo se već upoznali prije nekoliko godina na jednoj promociji knjige.“

„Da, da, i meni se tako čini“, nastavi Johnny i sjedne nasuprot meni.

Ja opet počnem pjevušiti pjesmu koja će se, valjda, zvati Povratak.

      To mu se svidjelo. Ubrzo je uhvatio akorde te je pjesma dobila oživotvorenje.

Izgleda, ovaj put sam doista dobio posao u Zagrebu.

 

 

 

***

Papa Aneksion I.

 

Zagubio sam se u tim sporednim ulicama Novog Zagreba. Sjedam u razne autobuse i tramvaje, ali nikako ne mogu pronaći pravi put do autobusnog kolodvora. Žuri mi se, strašno mi se žuri kući; već dugo nisam vidio svoju dragu rodbinu, a i posla ima preko glave.

Konačno, uspio sam doći do autobusa koji ide prema jugu. Koristio sam neke neobične puteve, prilaze, padine, stubišta… Zatim je slijedilo pet sati putovanja, što je prošlo k’o tren.

 

Evo me, tu sam, među svojim bližnjima. Već smo napravili puno posla u vinogradu pa smo sjeli na mrgilj kako bismo, onako iz ruku, jeli pečene svinjske kotlete i ispili damljanu našeg crnog vina.

Dok smo se tako odmarali, blagujući, došao nam je u posjet jedan blizak rođak. Bio je gol do pasa, pomalo debeljuškast, dosta snažan, dlakav, proćelav, ima smeđe brkove. Svi mi koji smo tu sjedili bili smo mu slični; goli do pasa, najmanje pet kilograma viška, dlakavi i proćelavi. Moj otac je tu bio najstariji, no dobro se držao.

„Oj, rodbino, dobar dan i dobar tek!“ kaže veselo pridošlica.

„Bog rođače!“ odgovorimo svi istovremeno.

„Hajde k nama na marendu!“ reče mu moj tata.

Sjedne tako rođak tik do mene, natoči u plastičnu čašu vino i kaže: „Jeste li čuli što ima novo u svijetu?“

„Je li to nešto zanimljivo?“ upita tata.

„Da, zanimljivo je, vrlo zanimljivo!“ povisi ton rođak i nekako uzvišeno kaže: „Papa je ukinuo celibat!“

„Ma nije moguće!“ kažem hitro dok su ostali ponešto mrmljali.

„Istina živa! Čuo sam maloprije na vijestima. Papa Aneksion I. donio je uredbu po kojoj se ukida celibat!“

„E, Bog ga blagoslovio!“ reče mi otac. „To su trebali i prije napraviti pa ne bi popovi imali tolike ljubavnice i vanbračnu djecu.“

„Svaka čast ovome papi!“ podignem plastiču čašu punu crnog vina. „Živio papa Aneksion I.!“

„Živio!“ poviknu svi u jedan glas.

Nakon kratke stanke otac kaže: „I ovaj naš predsjednik također je dobar. Puno je lijepih stvari napravio.“

„Ma nije on napravio ništa! On je jedna obična marioneta!“ ubaci se pridošli rođak.

„Nemoj tako. Mnogima je pomogao. Spasio je državu od bankrota!“ reče otac gestikulirajući po svome.

Pridošli se rođak tada toliko uznemirio da se ta rasprava pretvorila u svađu. Premda mi je otac od njega stariji dvadesetak godina, jednako su snažni i vrlo slične građe.

Kada sam uvidio da je situacija postajala sve napetija, skočio sam s mrgilja i stao između njih dvoje.

„Smirite se! Čemu ova glupa svađa! Zar ćemo se međusobno zamrziti zbog političara?! Pa i papa Aneksion I. ne voli da se mi, braća katolici, međusobno svađamo i tučemo!“

Tada se pridošli rođak smirio, okrenuo i otišao bez pozdrava.

Mi, ostali, također smo se smirili i nastavili s pričom o papi Aneksionu I..

 

 

 

***

Ratni film

 

Snima se ratni film. Već dugo vremena radile su se pripreme i tražili statisti, ali nisam se nadao da ću dobiti jednu od uloga. Da; na plakatu piše i moje ime! Drugo je po redu.

Radnja filma odigrava se u mome kraju, za vrijeme jednog ne tako davnog sukoba. Nije točno određeno tko nas napada, ali dobro znamo sljedeće; neprijatelj postoji i mi se branimo.

U daljini kruže brojni ratni avioni i helikopteri, čuju se udari detonacija i rafalna paljba… Moja ulica se dosta poružnila, nema više asfalata te je na više mjesta razrovana. Takvom ulicom ipak prolaze kamioni s neprijateljskim vojnicima.

Svoje mlade i neiskusne kolege učim kako će neprijatelju pod kola i gusjenice podmetati mine da bi oni, poput skakavaca, sprženi i pougljeni, letjeli u vis. Da, upravo to im i treba kad žele okupirati tuđu zemlju. Ja mladima pokazujem i kako se rade Molotovljevi kokteli i neke druge eksplozivne naprave. Uskoro i oni to rade.

Vidim brojne neprijateljske vojnike se teškim opeklinama. Sigurno ih strašno boli. Skaču s kamiona onako u plamenu, s upaljenom kožom, sa smradom svoje vlastite kose, u kriku agonije. Neki su uspjeli proći i krenuti dalje prema zapadu, no i tamo ih čeka ista sudbina. Ovi što su ostali, u tako deformiranim vozilima, djeluju zastrašujuće. Preživjeli vape za pomoć, no nema im tko pomoći. Neprijatelje koji su se uspjeli probiti kroz naše redove, moja vojska prati do konačnog boja i pobjede.

Čudne su ljudske sudbine; umirati tako sporo u silnoj boli, bez liječničke pomoći i utjehe bližnjih. No to tako, valjda, mora biti. Koji vrag ih je tjerao da napadaju moj kraj i da žele gospodariti mojom ulicom?

Ja sam jedan od nekoliko važnih glumaca, to jest junaka u tom filmu. Uporno i neustrašivo se borim i drugima dajem primjer da ljube svoj dom, svoju ulicu, svoje mjesto i domovinu, da se hrabro bore za svoja ognjišta i Tradiciju. Nije bitno tko je neprijatelj, bitno se muški boriti i na kraju pobijediti!

Čudno mi je kako sve ovo skupa djeluje stvarno, premda sam svjestan toga da sam u filmu. No i znam da nas najviše boli rana na našoj vlastitoj koži, probod u naše krvavo meso i vruću, ružićastu nutrinu. Mi svijet gledamo svojim očima; da, upravo tako – naše oči snimaju. To je najbitniji film, to je najveća stvarnost. No, ne smijem ovdje izostaviti i druge osjete: sluh, miris, opip i okus.

A gdje je čuvena intuicija? Upravo to, šesto čulo, više puta mi je spasilo život: promašio me metak jer sam se slučajno malo pomakao, promašila me i tenkovska granata jer sam na vrijeme zalegao, nagazio sam na minu koja nije eksplodirala, došao sam do žice i ustuknuo kad je trebalo, napustio sam rov u koji je potom pala granata, izbjegao sam paljbu aviona i helikoptera…

Dakle, puno puta sam imao osjećaj da me netko ili nešto čuva i vodi! Je li to krunica oko vrata koju su mi dali svećinici? ( Po tome smo mi ratnici svoje vjere). Ako je to istina, onda Gospa – Majka Božja mnogima nije uslišila molitve jer su upravo u tom činu poginuli ili bili teško ranjeni. Ovdje se, stoga, nameće pitanje: Je li sveta Marija svemoguća? Očito je da jest, ali samo onima kojima je uslišila molitve i koji su ostali živi i zdravi.

Je li sve to skupa tako moralo biti? Je li se rat mogao spriječiti? Čemu sve ovo vodi? U čemu je tajna? Gdje je tu prst Univerzuma? Što od mene hoće Savršenstvo? Da ispripovijedam svoje osobno iskustvo jer u tome je, valjda, u tom Osobnom doživljaju, najveća spoznaja. A neki bi rekli i jedina moguća!

Ah, kamo sam pošao…? Ja sam sada ratnik, borac za Ideale. Ja sam glumac svog vlastitog Ja, svog Osobnog života. Moje oko je kamera. Moje oko snima…

Neprijatelj napreduje, navaljuje bez obzira na silne gubitke. Krv se prolijeva na sve strane, ali što mogu; ja se branim! Učim mlade, podižem im moral i adrenalin; protiv agresije – agresivno! Čovjek je takav, radi se o opstanku: ili mi ili oni!

Najbolje bi bilo kada ratovi uopće ne bi postojali, ali ja ih nisam izmislio. Ako oni mene kamenom, a ja njih kruhom, onda me više nema! Ja nestajem iz ovozemaljskog života. Ali ja volim i hoću živjeti, dakle, borim se za svoju Pravdu! Ja sam htio pobijediti i povijest pisati. Ako poginem, normalno je da to neću moći. Tada će istina biti njihova.

Dolaze i tenkovi, njihova kolona užasa. Mi stavljamo mine, ništimo ih. Jedan se ipak probio, juri ka mojoj kući, ruši mi dvorišni zid od kamenog opločenja i betonskih stupića što je moj otac s velikom ljubavlju radio, trga mi stare ruže penjačice koje je moja majka s ponosom njegovala, lomi mi masline koje sam ja sadio…

Kada su gusjenice tenka došle do fontane koju sam izradio s velikim zanosom, tenk je zastao i okrenuo cijev prema ulaznim vratima kuće. Tada mu priđem bočno, na udaljenost od dvadeset metara, uzmem u ruke raketni bacač, nanišanim i opalim. Pun pogodak! Gledam projektil kako leti, poput usporenog snimka; pa ovo je film, zar ne? Potom probija čelični oklop, kao da je od maslaca, i ulazi unutra. Vidim izbezumljene poglede posade tog neprijateljskog tenka. Projektil, ta masa, eksplodira te se pretvori u silnu energiju. Sjetih se Einsteina i njegove formule: Energija je masa umnožena kvadratom brzine svjetlosti. O, koje li neizmjerne snage?

Kolika sila sada djeluje u tom tenku? Za jednu sekundu sva četvorica u tenku su spržena, izgorjela, pougljena. I masa njihovih tijela pretvara se, eto, u energiju. Doživjeli su taj udar mnogo snažnije mase što je došla velikom brzinom. Što li je sada s njihovim dušama? Što će biti s njihovim uskrsnućem? Kosa im zasigurno nakon smrti neće rasti jer oni je više nemaju. Nemaju ni tijela. Gledam nutrinu tenka i vidim samo neko silno isijanje. Sva ta masa, dakle, pretvorila se u energiju.

Spasio sam, eto, svoje dvorište, svoju kuću, fontanu, cvjetnjake, ukrase, slike, knjige, rukopise…

Ja sam, ipak, u glavnoj ulozi u ovom filmu!

Moje je bilo – hrabro se boriti i preživjeti; da vam o tome pripovijedam!

 

 

***

Rad po narudžbi

 

Nije baš ugodno prepustiti se zanosu stvaranja kad je unaprijed točno određen oblik djela. Rad po narudžbi iziskiva mnogo strpljenja, koncentracije i odricanja; upravo zbog pritiska da mora uspjeti i time zadovoljiti naručitelja i dogovorenu cijenu „proizvoda.“

Više svojih djela, ulja na platnu i staklu, radio sam prema želji budućeg kupca i kao poklon za rodbinu i prijatelje. Uglavnom se radilo o tome da bi kao predložak bila neka već postojeća slika te bi naručitelj zahtijevao da mu naslikam nešto slično, a ponekad i potpuno isto (eto slobode umjetničkog stvaranja). Svi su bili zadovoljni jer su dobili upravo ono što su i tražili. Tu nije bilo neke jake kompentencije koja bi duboko prodirala u samu vrijednost ostvarenog djela.

Rad lokalnog arhitekta isto je na određeni način rad po narudžbi. Naručitelji, koji su najčešće bili bračni parovi, u razgovoru sa mnom iznijeli bi svoje želje za obiteljske kuće ili zgrade apartmanskog tipa, gdje su unaprijed zahtijevali određeni stil izvedbe. Moj rad, kao inženjera arhitekture – projektanta, sastojao se u tome da sve to skupa lijepo složim, skiciram i napravim idejni ili izvedbeni projekt. Ako bi se tu još dodao perspektivni ili aksonometrijski prikaz, onda bi naručitelj bio itekako zadovoljan.

U tom crtanju, projektiranju i dizajnu olovkom i perom na papiru nije bilo naročite slobode. Skoro svi su zahtijevali izvedbu prema nečemu što su negdje već vidjeli, na primjer: „Sviđa nam se ta kuća, na onoj kući lijepo je to i to, ja volim ravne grede, ja volim lukove, želim razigrani krov, ogradu od betonskih stupića, volim velike prozore, puno terasa i balkona, što više kamena, razvedeni tlocrt, velike prostorije…“ Dakle, taj rad, iako je kreativan te za njega treba biti obrazovan, nije dopuštao puno umjetničke slobode.

Po narudžbi sam pisao i neke pjesme, radio crteže i sliko-crteže kao prigodne ilustracije i u svemu tome bilo je barem ponešto slobode.

 

Nedavno sam dobio jednu neobičnu i potpuno drukčiju narudžbu. Naime, novoosnovana ustanova koja je zadužena za posredništvo između crkvene i državne  vlasti, to jest Zavod koji treba usklađivati zahtjeve profanog i sakralnog karaktera, predložio mi je posao po narudžbi. Direktorica, koja je moja dobra poznanica iz susjedstva, pozvala me na razgovor. Tada mi je rekla da treba ilustrirati jednu knjigu koja će, budući da ima malo teksta, biti neka vrsta slikovnice. Taj kratki tekst osmislili su zajedno lokalni župnik i djelatnik Grada zadužen za društvene djelatnosti.

Radilo se o nekim odgojnim mjerama za djecu i mladež do petnaest godina. Svi smo bili duboko svijesni kamo idu nova strujanja u svijetu i kako to djeluje na naše mlade pa je zbog toga trebalo odrediti neke normative odgoja i pravila ponašanja. Crkva je zahtijevala da uz bezprijekorne, puritanske tekstove, idu isto tako i posebne slike. Direktorica je otvorila jednu crnu bilježnicu u kojoj su bili ispisani zahtjevi klera.

Tu je točno pisalo, stavak po stavak, redak po redak, kojih se sve pravila umjetnik mora pridržavati prilikom crtanja i bojanja. Tako su, na primjer, za svetog Antu stajale točno određene upute: Nabaviti u Gradskoj knjižnici ili u Državnom arhivu tu i tu knjigu, te i te novine i časopise. Na stranicama tim i tim obratiti pozornost na točan opis i crtež. Paziti na slijed linija i boja, pratiti kontinuitet razvoja lika, stvoriti određenu bit i držati se propisanih uputa…

Isto tako, postojale su i metodički razrađene upute za oslikavanje životopisa i drugih svetaca ili nekih velikih vjerskih događaja u povijesti poput Posljednje (tajne) večere, Pavlovog (Savlovog) obraćenja, Kalvarije i Golgote, Milanskog edikta, Tridentinskog koncila… Za sve to pisale su detaljne upute; kojih se crteža i slika iz povijesti umjetnosti treba pridržavati i koje tekstove iz određenih knjiga treba pratiti.

Nakon dugog razgovora, spomenuta direktorica mi je rekla da ona tu ništa ne može promijeniti jer takav je protokol, a ja, ako mi ne odgovara taj posao, ne moram ga prihvatiti. Dala mi je tri dana za razmišljanje. Uzeo sam sav potreban materijal i odnio ga doma, premda sam već na kraju tog razgovora ćutio što ću učiniti.

Odustao sam!

Premda sam bio u nezavidnoj financijskoj situaciji, nisam imao nerve za prihvatiti se tog dosadnog, nekreativnog posla. To bi bio, dakle, jedan stil bez nerva.

      Spomenutom  Uredu za posredništvo između crkvene i državne vlasti poslao sam putem pošte pismo-paket, s materijalom i obrazloženjem moga odbijanja ponuđenog posla. Dodao sam da se nadam našoj budućoj suradnji, ali na drukčiji način.

Nekom drugom umjetniku ovaj moj postupak je dobrodošao. Zaradit će, naime, dobar honorar.

A ja ću i dalje, nadam se ne za dugo, biti u neizvjesnosti.

 

 

 

***

Filmska produkcija

 

Ratnici Istine odlučili su živjeti u borovoj šumi nedaleko grada koja se sve više pretvarala u džunglu. Ovdje naglo buja divlja vegetacija te se širi unaokolo, prema napuštenim vinogradima i korovom obraslim oranicama. Najveći neprijatelji čovjeku ovdje su velike zmije.

Ratnici Istine, inače, obični su ljudi: vinogradari, radnici, službenici, pomorci…i svi su se dobrovoljno javili za glumiti u ovom filmu.

Ratnici Istine ratuju prema principu pritaje i iznenađenja. Žive u jamama pokrivenim drvenim gredama i daskama, spavaju na tvrdim daščanim krevetima, vrlo malo pričaju – uglavnom tiho i u šiframa. Oprez im je jako važan jer je neprijatelj vrlo napredan i tajnovit. Ratnicima Istine specijalnost je maskiranje i napad iz zasjede. Oni su, jednostavno, nepobjedivi.

 

Ja sam isto glumac u tom filmu, to jest seriji, ali sam se prihvatio i koprodukcije i dijela scenarija. Uspjeh nam je zajamčen jer publika voli takve teme. Film se konstantno snima već tri godine i zbog rastućeg interesa ne vidi mu se kraja.

U pauzi jednog snimanja našao sam se u kasnosrednjovjekovnoj katedrali. Gledao sam umjetničke slike, skulpture, razbarije i štukature, dok je izvana, kroz vrata i ponešto kroz prozore, prodirao sivi dim. Sjetih se da je u ovom gradu neki rat; Tridesetogodišnji, Stogodišnji, Protureformacijski, Protuosmanlijski…

Odlučim izaći van i doznati o čemu se točno radi. Čim sam zakoračio kroz sjeverna, sporedna vrata, našao sam se u jednoj ogromnoj dvorani. Izgledala je sasvim jednostavno – sa četiri ugla i visokim stropom. To je filmski studio.

Budući da sam i ja glumac u tom filmu, pomoćnik redatalja me pozvao na razgovor te mi je htio nešto reći, ali tada mu je zazvonio mobitel:

„Da, izvolite…Jesam… O, kako ste, gospođo producentice?! Nismo se vidjeli duže vremena. Evo, ide, radi se… Da, da, tu je, evo, samo malo“, reče on i pruži mi mobitel: „Za tebe je.“

„Halo!“ kažem.

„Dobar dan. Vi ste, gospodine Mirko?“ upita me udobni ženski glas s druge strane.

„Jesam. Tijelom i mislima“, našalim se.

„Ovdje Sanja, producentica.“

„Moje poštovanje, gospođo Sanja“, kažem učtivo.

„Nisam vas, Mirko, zvala u vezi snimanja filma, već da bih vas nešto, nevezano s tim, upitala“, kaže ona pomalo brižno.

„Izvolite, pitajte.“

„Recite mi je li vam što u rodu Branimir Johnny Štulić? Upravo sam čitala u novinama nešto o njemu.“

„Je. On mi je bliski rod. Moj djed Joso Štulić i njegov djed Frane rođena su braća.“

„Je li što kontaktirate?“

„Ne, nikako. On živi u Nizozemskoj i sprema neke knjige za izdavanje u Beogradu.“

„Dobro, gospodine Mirko. Eto, to me je zanimalo.“

„Gospođo Sanja, i ja ponešto pišem te se nadam da će moje misli pronaći put do čitatelja.“

„Sigurno hoće. Pa i ovaj dio scenarija koji ste vi napisali dobar je. Vi ste radili i na scenografiji ovog filma, zar ne?“

„Jesam, ali ovo pisanje mi je nekako bitnije i što idem stariji – više mi je pri srcu“, kažem gledajući namještanje sljedeće scene.

„Samo uporno i hrabro, Mirko! Želim vam puno uspjeha u daljnjem radu. A sad moram ići, posao čeka. Pozdrav!“

„Pozdrav i vama!“ uzvratim i vratim mobitel pomoćnom redatelju.

Uskoro smo dobili zadatak da napravimo reportažu o našim otocima pa smo se uputili u vožnju obalom prema jugu. Sav taj prizor djelovao mi je nadrealno, naime otoci su promijenili oblik. Jedan je bio tako lijep i drag da su ga svi voljeli jer je po sredini imao neobično brdo, ali sada taj otok izgleda poput male plavo-ljubičaste planine kojoj je odsjećen vrh. Nikakva prirodna sila ne može tako izravnati brdo. Uz samu obalu probijena je trasa, stotinjak metara široka i nekoliko kilometara dugačka te se može vidjeti iz velike daljine. Nitko ne zna čemu to služi. Investitor, izgleda, radi po svome; on je kupio cijeli otok i od njega, na jedan potpuno neumjesan način, pravi neko besmisleno „umjetničko“ djelo.

O, kakvog li apsurda i nekonstruktivnog razvoja povijesti i povijesti umjetnosti! Budući da mi je to na neki način i struka, odlučio sam uz ovaj snimak gledateljima sastaviti i jedan oštar, kritički članak.

Vozeći se dalje obalom, našli smo se pred velikim betonskim zidom koji je nedavno izgrađen na samoj cesti i oko nje. Djelovao je zastrašujuće s tim svojim masivom od dvadesetak metara visine te nam nikako nije bilo jasno zbog čega se to čudo izgradilo.

Taj zid se stvorio ispred nas iznenada, na kraju jednog oštrog zavoja i iza brda. Čovjek iza nas nam je rakao kako je do sada ovdje puno ljudi stradalo jer nema nikakve signalizacije, a ako mislimo voziti dalje, moramo skrenuti lijevo – starim, zaobilaznim putem.

Sve to skupa djelovalo nam je kao neka nova granica, no zar nije katastrofa u današnje vrijeme praviti takav zid?!

Žao mi je naše lijepe obale i domaćeg stanovništva, ali sada imam odličnu ideju za jedan dokumentarni film.

 

 

 

 

***

Sat matematike

 

Pomalo me hvata panika jer već dva sata hodam starim gradom, tražeći zgradu gimnazije. Sve mi djeluje nekako neobično, naime, nisam ni znao da u tom kvartu ima toliko starih trokatnica. Pa jesam li ja, uopće, u pravom gradu?

Laknulo mi je kada sam ugledao tako dragi natpis. Odvojih se, napokon, od svog mjesta i osnovne škole i sada ću biti pravi gimnazijalac. Ulazeći u zgradu upijam nove boje i mirise. Vidim natpis na kojemu piše kako upravo počima predavanje iz matematike, a to je bio neki uvod u srednjoškolsko obrazovanje.

Volio sam matematiku i odlično mi je išla. Moj profesor u višim razredima osnovne škole više puta mi je za test bez greške dao ocjenu +5. Jednom sam na općinskom natjecanju osvojio prvo mjesto. Čovjek osjeća veliko zadovoljstvo kada s lakoćom rješava teške zadatke koje mnogi uopće ne mogu shvatiti.

Moje srednjoškolsko obrazovanje počelo je, eto, s mojom dragom matematikom. S nekoliko nepoznatih učenika otvorio sam drvena vrata pa smo tiho ušli u učionicu. Iznenadio sam se koliko je bila dugačka i da više nalikuje na neku dvoranu. U prvim redovima bilo je nekoliko slobodnih mjesta pa tu sjednem. Profesorica je bila mlada, privlačna brineta s naočalima i lijepim ženstvenim glasom.

Ono, što se nalazilo preda mnom, odnosno na samom početku te dvorane, bilo je sasvim neobično: Fontana! Ova ima promjer oko pet metara, građena je od betonskih profiliranih elemenata i punih ciglica, a u sredini, u tom krugu, uzdizalo se njeno veličanstvo – piramida. Ona je izrađena od nepravilnog i neobrađenog kamena kojega željezo nije taklo te je, stoga, djelovala potpuno prirodno. Iz njenog vrha izvirala je voda i uz lagano žuborenje prelijevala se preko žućkastog plašta kamena. Jutarnje Sunce je prodiralo kroz veliki prozor meni s lijeva i svojim zlatom milovalo ovu predivnu igru volumena, boja i sjena.

Profesorica, desno od fontane, na ploči je napisala neke izračune i formule, a ponad svega je stajao naslov:

ZLATNI REZ – božanski omjer.

      Dolje, pri dnu te velike ploče, pisalo je: I Bog je bio matematičar.

      Gledam i slušam ovo vrlo zanimljivo predavanje. Sve to skupa činilo mi se poznato, a sa sigurnošću mogu ustvrditi da to gradivo nismo imali u osnovnoj školi. Bio sam impresioniran izgledom i bojama fontane te sam imao osjećaj da se piramida želi zarotirati i tako pretvoriti u stožac ili konus, a prelijevanje i pjev vode na kamenu naglašavali su protok vremena – četvrtu dimenziju.

Iza fontane, preko cijelog zida, izgrađen je znatno umanjen portal grčkog hrama: Devet korintskih stupova raširilo se po čitavoj dužini zida, a ispod njih je trijem s nekoliko uzdužnih stuba, gore je arhitrav, friz i timpan, a na uvučenom, glavnom zidu, velika isprofilirana brončana vrata.

Profesorica matematike je hodala ispred tog antičkog zida i oko fontane te je pričala o savršenstvu Svemira, o proporcijama u prirodi i umjetnosti i matematici kao primarnoj znanosti. Učenici su iznenađeno buljili u taj cijeli prizor te se činilo da nisu dorasli ovako složenom izlaganju. Svi su mislili da će na ovom prvom satu iz matematike u srednjoj školi biti riječi o gradivu iz osnovne škole, a sada, mlada i zgodna profesorica govori o povezanosti matematike, prirode, Svemira i umjetnosti.

Profesorica je, osim toga, često spominjala Boga i Omjer Savršenstva te imena povijesnih velikana: Pitagoru, Phidiju, Platona, Euklida, Fibonaccia… Dobio sam osjećaj da profesorica svima nama kljuka glavu s nevjerojatnim podacima za koje će trebati puno vremena da se slegnu u mladim, petnaestogodišnjim glavama.

Sve to o čemu je profesorica pričala meni je djelovalo nekako poznato te mi je čitavi taj prizor fontane i hrama izgledao kao da sam ga već negdje vidio!

Kada je taj vrlo zanimljivi sat prošao, pozdravili smo se s profesoricom te smo izašli u hodnik. Tada sam na licima svojih mladih kolega primijetio neki blag i radoznao izraz.

„Jesi li što razumio?“ upita me jedan mladić.

„Jesam, jesam!“ odgovorim jasno. „Ja sam sve to skupa već vidio i doživio!“

„A meni se čini da sam maloprije bio u nekom sasvim drugom svijetu“, nastavi mladi kolega, „kao da je sve to skupa nešto novo, nešto naizgled nadrealno, a opet, tako jasno i prisutno.“

„Da. Tako nekako. No, to i jest jedan drugi svijet koji je sveprisutan, samo, treba ga znati uočiti“, rečem i pođem dalje dugačkim hodnikom te srednje škole.

 

 

 

 

***

Šparoge i riba

 

Čudno mi je kako ovdje ima toliko divljih šparoga. Berem ih na rivi ispod starih tamarisa, svega dvadesetak metara od prvih kuća. Prošao sam taj dio obale u dužini od dvjesto metara te sam napunio gotovo cijelu najlonsku vrećicu ovih ukusnih i zdravih biljaka. Odlučio sam ih odmah očistiti, premda to uvijek radim kod kuće; odvajam mekano od tvrdoga i to uredno slažem u drugu vrećicu. Večeras ću imati dobru večeru; kuhane šparoge s jajima i pokoji komadić pečene svinjetine.

Upravo sam bio završio s poslom, kada mi priđe jedan poznanik.

„Ima li šparoga?“ povikne. „Eto, biti će i za rubače!“

„Koje rubače?!“ upitam hitro.

„Pa što ti ne znaš? To ti je neka nova vrsta poreza. Kad prođeš preko mosta oni će te čekati i uzeti ti trideset posto šparoga.“

„Trideset posto?!“ kažem začuđeno.

„Da! I budi sretan ako ti, kao i mnogima do sada, ne uzmu polovicu.“

„Ne dam!“ poviknem ljutito. „Ne dam niti jednu, jedinu šparogu!“

Uzmem vrećicu u lijevu ruku i krenem rivom natrag, prema starom mostu. Prošao sam stotinjak metara, kad, iza tamarisa stvore se oni – trojica rubača. Imaju debele jakne i ponad njih neke šarene krpe te su izgledali kao maškare, a ne kao poreznici. Sva tri su dosta visoka i debela. Jedan ima okruglu glavu, drugi je s kosom u vis poput velike četke, treći je obrijane glave s velikim brkovima.

Za tren su se našli oko mene; prvi desno, drugi ispred, treći s lijeva, tik do obale. Tada osjetim napetu atmosferu.

„Hoće li?“ kaže Okrugli znojnog lica.

„Pa, evo, ubrao sam malo šparoga za večeru“, odgovorim pomalo nervozno.

„Trideset posto nama!“ povisi ton Okrugli.

„Ne dam!“ uzvratim oštro.

Okrugli podigne ruke pa gotovo luđački reče: „A ja sam veteran, invalid sedamdeset posto!“

„Pa što onda?!“ odgovorim mu, gledajući ga u razrogačene oči.

„Kad je tako, onda šezdeset i pet posto!“ povikne Četkica.

      „Jeste li poludjeli?!“ Ne dam vam niti jednu, jedinu šparogu! I ja sam bio ratnik!“

Okrenem se malo ulijevo pa preko Brke bacim šparoge u more. Tada sam oko sebe osjetio silovitu negativnu energiju. Instinktivno sam htio Okrugloga udariti šakom u glavu, a Brku nogom gurnuti u more, kad vidim da sva trojica pružaju ruke u džepove. Za tren se sjetih da ovi rubači nose pištolje pa se naglo okrenem i potrčim prema kući. Iza mene ostadu psovke i galama.

 

Legao sam na krevet u sobi u kojoj sam spavao u djetinjstvu te sam ubrzo zaspao. Međutim, nakon malo vremena probudilo me neobično pištanje. Skočim s kreveta i vidim kako kroz vrata i prozor ulazi voda.

„Otkud sad voda na katu?“ pomislim.

Pokušao sam otvoriti vrata, ali nije išlo jer ih je netko izvana zaključao. Voda je sve više navirala te se, na moje veliko iznenađenje, u sobi pojave i prve ribice. Smočim ruku i liznem prst; „More! Ovo je pravo more!“

      Ribe su postajale sve veće i veće. Oko mene uskoro plivaju orade, brancini, zubatci, ovčice, barbuni… sve prvoklasna riba. Hitro zgrabim osti, za koje nisam znao tko ih je tu ostavio, i počnem udarati birajući veće komade.

More se, međutim, brzo dizalo te mi je uskoro bilo preko glave. Začudo, ja i dalje normalno dišem i ubijam ribu.

Odjednom su se vrata od sobe i prozor širom otvorili te je more kroz nekoliko sekundi nestalo. Na stolu, u uglu sobe, ostao je jedan dio ribe koju sam ubio. Tada mi se na vratima pojavi prijatelj.

„I, kako je prošlo?“ upita me.

„Sve u svemu, dobro je“, odgovorim smireno. „Samo, čudi me kako je ostalo ovako malo ribe, a znam da sam ih puno više ubio.“

„Eto vidiš“, kaže prijatelj. „No dobro, glavno je da razina mora pada“, nastavi, pokazujući rukom prema prozoru.

Tada priđem k prozoru, pogledam van i vidim svoju dobro znanu okolinu koja je sad izgledala poput morskog zaljeva.

„Stvarno, razina mora brzo pada!“ rečem.

„Da. Tako je to moralo biti!“ nastavi nekako uzvišeno prijatelj.

„More se bilo podiglo i previše, ali sada, eto, pada. Da, bilo nam je suđeno!“

„Da, tako nam je bilo zapisano!“ reče prijatelj.

„A sada; učinjeno je!“ zaključim.

 

 

 

***

Let i pas

 

Letim. Nije mi jasno kako sam se uspio vinuti u zrak, ali let je sam po sebi tako jednostavan; opustiš tijelo, raširiš noge i ruke i prepustiš se strujanju zraka.

Mislim da sam na visini od nekih petsto metara, točno iznad sredine naše uvale. Gledam ispod sebe sjaj modrozelenog mora, njegov trepet u igri valovlja, poneke brodice što odavde izgledaju kao igračke i prelet snažnih, bijelih galebova. Ove ptičurine su ispod mene te uopće ne obraćaju pažnju na moju neobičnu leteću pojavu.

Nemam perja niti krila, nemam motora, nemam letećeg odijela niti ikakvih pomagala. Ja, eto, letim slobodan, odnosno strujim ponad toplog zaljeva, ispod bijelih oblačaka. Lagodni osjećaj bestežinskog stanja prožima mi čitavo tijelo.

Ćutim lakoću ruku i nogu, ugodno strujanje duž kičme i neke neobične trnce u trbuhu, poput onih „leptirića“ kad je čovjek zaljubljen. Napokon, ispunio se od davnina željeni san, kada su pokoljenja maštala o letenju, kada su mnogi žudni pogledi pratili ptice nebeske, nastojeći se s njima poistovjetiti.

Letim, premda mi svaki let ponaosob kratko traje. Sve skupa podsjeća me na ronjenje na dah. Nemamo svi isti kapacitet pluća pa netko izdrži pola minute, a netko desetak minuta. Moj let, nakon tog tajnovitog uzleta, traje oko minutu i pol. Dakle, najveći problem je vinuti se u vis, savladati silu gravitacije pa se onda prepustiti ugodnom lebdenju.

Ovaj put sam uspio napraviti šest tih kratkih ciklusa, a pri zadnjem se odlučih spuštati niže i proletjeti ponad svog mjesta. Začas sam bio iznad kamenite obale i male luke. Ispod mene uskoro su se počeli nizati crveni krovovi i brojna stabla. Spuštajući se sve više i više, doletio sam i do svoje ulice.

Vidim nekoliko jurećih automobila i desetak pješaka na nogostupu. Za trenutak, na cesti se pojavila djevojčica koja uzicom vodi psa te nastoji čim prije pretrčati na drugu stranu. Budući da se radi o mome susjedstvu, odmah sam prepoznao svoju dragu nećakinju i njenog novog, malog, crnog mješanca. Pas je na cesti malo zastao pa ga iznenada po stražnjici lupi automobil. Vozač se nije zaustavio, već je ubrzao i pobjegao. Nećakinja mi vrisne te ranjenog psa povuće do ruba kolnika. Ovaj, međutim, u toj silnoj boli i agoniji, ugrize je za nogu i ne pušta stisak. Jadna djevojčica opet vrisne i zaplače.

Vidjevši ovaj neugodan prizor, odlučih prekinuti let i spustiti se dolje kako bih pomogao svojoj dragoj nećakinji koja, inače, odlično svira klavir. Snažno uhvatim psa za čeljust i uspijem olabaviti stisak oštrih zubiju. Kada sam ga potpuno odvojio od djevojčice, nakon nekoliko sekundi je uginuo; ukočio se, jezik mu je ispao, a oči su postale staklenaste – poput špekula.

Mlada pijanistica je plakala, dok joj je na nozi iz nekoliko rupica tekla krv. Na brzinu skinem bijelu majicu, zamoram ranu te je primim u naručje. Drhtala je i jecala, još uvijek u šoku zbog tog nemilog događaja i gubitka svog dragog kućnog ljubimca.

Uskoro je došla njena mama i odvezla je u ambulantu na čišćenje i previjanje rane. Mrtvog psa sam stavio u vreću i odnio ga, ovaj put hodajući, na jedan brežuljak nedaleko plaže. Tu, gdje je nekada bio naš vinograd, moji rođaci zakopali su već desetak svojih dragih kućnih ljubimaca.

 

 

 

***

Makedonija

 

Izašao sam na balkon svoje sobe, u tom starom, s kamenom opločenom hotelu. Ispred mene se pruži prizor zanimljivog grada; smjestio se u kotlini između četiri velika brda. Ulice imaju donekle pravilan raster, no odmah upada u oči nejednoličnost arhitekture. Centar je nedavno izgrađen, odnosno renoviran te je u modernom stilu. Iako nema velikih nebodera, zgrade impresioniraju ljepotom izvedbe – poput onih brojnih zdanja u novim velegradima. Nasuprot tome, preko rijeke i kamenog mosta, zbijena je gradnja. Ovaj dio grada sastoji se od manjih katnica i dvokatnica, nema većih ulica, trgova i zelenih zona. Zapadno od ovog dijela grada, u daljini, vidi se nered velikog romskog naselja. Premda čitavi grad djeluje nesimetrično, ipak ostavlja dojam topline i neke magične draži iz koje izvire njegova posebna duša.

Začudo, nisam se mogao sjetiti gdje se nalazim pa se osvrnem oko sebe. Na trećem balkonu lijevo stajao je jedan stariji gospodin, odjeven u bijelo. Promatrao je zalazak Sunca i drijemež grada.

„Gospodine, koji je ovo grad!?“ poviknem.

„Pa zar ne znate?!“ odgovori on dubokim glasom i pruži desnicu: „Ovo je Makedonija!“

„Ah, da, to sam i pretpostavljao!“

Obukao sam se u ležernom stilu i uputio u prizemlje hotela. Pored recepcije nalazio se polukružni šank izrađen kombinacijom drva, mesinga, bronce i stakla u boji. Naručim votku i opustim se u kožnatoj stolici. Tada se u blizini pojavila prekrasna mlada brineta u crvenkastoj haljini. Pogleda me, nasmiješi se i pozdravi: „Bok!“

„Bok!“ uzvratim upijajući njenu ljepotu.

„Dolazite iz daleka?“ upita me.

„Moglo bi se tako reći. Da, dolazim iz daljine, ali danas je sve relativno“, odgovorim gledajući joj savršene crte lica i zavodničke zelene oči.

Ona mi tada priđe sasvim blizu i pruži dobro njegovanu ruku: „Ela!“

„Mirko!“ odgovorim uz čvrst stisak, dok mi pogled bježi na njen duboki dekolte.

„Sviđa li vam se naš grad?“

„Da, da, zanimljive su te njegove raznolikosti, i odmah sam osjetio da grad ima ono nešto svoje čime privlači poput magneta. Ali sada sam se uvjerio kako ovdje ima i lijepih žena, poput vas, gospođice Ela.“

„Hvala vam na komplimentu, gospodine Mirko. Čime se, inače, bavite?“

„Pišem knjigu o staroj arhitekturi.“

„Zanimljivo, zaista. Ovdje ćete uz brojna nova zdanja, koja su niknula nakon onog velikog potresa, pronaći i brojne dragulje stare arhitekture.“

„Nadam se da hoću. Zato sam i došao u vaš grad“, rečem i otpijem gutljaj odlične votke. „Mogu li vas s nečim počastiti, gospođice Ela?“

„Hvala, ali ne mogu sada. Moram ići.“

„Može li se znati čime se vi bavite?“ upitam.

„Meni je bitno da se probudim sretna jer živim i postojim i da svaki dan nekome uljepšam život.“

„Lijepo ste to rekli, gospođice Ela.“

„Hvala. A sada idem. Nadam se da ćemo se opet vidjeti. Pozdrav, gospodine Mirko“, reče Ela, okrene se, izazovno zanjiše kukovima i ode mramornim stubištem na kat.

Tada sam naručio još jedno piće i ispio ga razmišljajući o toj lijepoj djevojci. Potom se uputim ka svojoj sobi kako bih se spremio za šetnju gradom. Odmah desno, u hodniku kata, primijetio sam velika drvena vrata s ornamentnim staklom u boji po sredini. Bila su djelomično otvorena pa nisam mogao odoljeti radoznalosti da ne pogledam što je unutra. Čim sam provirio, čujem nježan ženski glas: „Izvolite, uđite.“

Kada sam napravio nekoliko koraka, nisam mogao vjerovati svojim očima; za masivnim rezbarenim stolom sjedilo je desetak časnih sestara. Odmah sam osjetio neki mir. Prostorija je odisala starinom, prepuna uljanih slika i polica s knjigama. Na suprotnom zidu, između dva prozora, nalazilo se veliko raspelo.

„Očekivale smo vaš posjet“, kaže jedna od njih, vjerojatno najmlađa, i pruži mi ruku: „Dobro došli, ja sam Leonila.“

„Mirko. Dobro vas našao, časna“, uzvratim. „Nisam očekivao da ću vas sresti ovdje u hotelu, nedaleko svoje sobe.“

„Tako je to u životu. Nešto ti se dogodi onda kada to najmanje očekuješ, poput ljubavi i bolesti, zar ne?“ reče Leonila i pogleda me svojim blagim medenastim očima.

„Da, tako je. Mnogo toga nam se događa što nikada nismo ni sanjali niti promišljali u dubokoj mašti.“

„Ah, ta mašta, mašta… nikad joj kraja. A čovjek, opet, ponekad osjeća da ne zna ništa“, reče Leonila, primi u ruke jednu praznu stolicu i pomakne je: „Izvolite, sjednite, gospodine Mirko.“

„Ja sam davno našla svoj mir“, reče na to starija časna sestra i pogleda me ispod naočala.

„Da. Bog je naša prva i bezuvjetna ljubav. Tu smo pronašle životno ispunjenje“, nastavi smireno druga časna, nekoliko metara od mene.

„Pa, jeste li spoznali Boga i dušu?“ upitam.

„Teško je to reći, ali mi živimo na tom putu. To je naš način života, a ne životni cilj“, odgovori Leonila.

„Blago vama koji doista vjerujete“, kažem pomalo učtivo. „Nego, recite mi kako to da ste se ovdje smjestile, u ovom hotelu, u ovom gradu – u Makedoniji?“

„Čudni su puti gospodnji. On je tako htio“, odgovori jedna vrlo stara časna.

Potom časna sestra Leonila pred mene stavi jednu knjigu i reče: „Evo, gospodine Mirko, tu ćete zasigurno pronaći ono što vas zanima.“

„Znate već, mene zanima povijest i stara arhitektura“, uzvratim.

„Imate tu, među raznim ispravama, poneke skice i opise srednjovjekovnih sakralnih objekata. Većina njih je za vrijeme osmanlijskih prodora oštećena, ali sve se u zadnje vrijeme intenzivno obnavlja. Kao i naš samostan.“

„Hvala vam što ste mi dali na uvid ovaj dragocjeni spis“, rečem i okrenem prvu stranicu.

„Mi sada, gospodine Mirko, idemo na večernju molitvu u kapelu. Vi slobodno radite svoj posao. Bog!“ kaže Leonila te za nekoliko sekundi sve časne sestre napuste prostoriju.

„Bog! Vidimo se! I puno vam hvala!“ uzvratim.

Potom sam nekoliko sati proučavao te stare, požutjele isprave te sam neke zanimljivosti skicirao i zapisao u svoju bilježnicu.

Kada sam napustio ovu neobičnu dvoranu koja odiše velikim mirom, krenuo sam prema svojoj sobi. Tu sam se presvukao i uputio u toplu makedonsku noć.

 

 

 

 

 

***

Blago u moru

 

Ronio sam u pličaku, uživajući u ljepoti morskog dna i prelijevanju raznih boja. Gledao sam sjaj zlatnog pijeska, njihanje morske trave, igru rakova i ribica… U blizini je bila sjena mog malog drvenog čamca koji me čekao onako zaigran, na tihom valovlju toplog zaljeva. Uokolo nije bilo nikoga. Bio sam potpuno sam pokraj pješčanog žala koji je svojim mekanim krakom prodirao u zeleno-plavo more.

Nakon desetak minuta uživanja u ovoj divoti prirode, čuo sam zvuk nekog motora. Pogledam u vis i vidim jedan čudni leteći objekt: Trup mu ima oblik kratkog, vertikalno položenog valjka, gore mu je elipsa slična onoj na helikopterima, a sa strane ima dva kratka, zaobljena krila. Zaista, do sada neviđeno zračno prometalo.

Ono se sve više približavalo moru, a kad mi se sasvim približilo, zakačilo je željeznu lanternu. Ova se tada iskrivila i nagnula prema površini. Srećom, u blizini ima još nekoliko tih svjetlećih objekata. Oni izgledaju poput običnih, širokih željeznih cijevi koje su fiksirane na dno. Pri vrhu imaju stakleno proširenje u kojem se nalazi sijalica.

Kad se taj leteći objekt nagnuo nad samom morskom površinom, otvorila su mu se bočna vrata te je iz njegove utrobe ispala hrpa nekog sjajnog materijala. Pilota nisam poznavao, ali iza njega je sjedila moja bogata rodica koja je mahala rukama i panično vrištala. Njeno blago, eto, palo je u more!

Kuda su oni krenuli i što su namjeravali raditi, sada nije bitno. Uglavnom, razni zlatni i srebrni predmeti, dragulji, biseri… sve je kroz nekoliko sekundi padanja završilo na morskom dnu.

Hitro sam zaplivao kako bih ulovio i time spasio pokoji dragocjeni komadić, ali oni su nestajali čim bi pali na dno. Činilo mi se kao da su taj pijesak i mulj dobili mnogobrojna usta i tom svojom nevidljivom silom gutala pridošlice.

Žuto-narančasto svjetlo ljetnog predvečerja prostrlo je rumen preko pješčanog spruda. Na pojedinim mjestima dubina je postajala naglo velika. Nakon kratke pretrage uvidio sam da moje nastojanje nema nikakvog smisla. Sjeo sam u čamac, upalio motor i krenuo po pomoć. Nekoliko stotina metara dalje, prema centru plaže, kupali su se moji rođaci i prijatelji. Objasnio sam im o čemu se radi i kako je dobrodošla svačija pomoć kako bi se sačuvalo obiteljsko bogatstvo moje drage rodice. Tada mi je prišao poznanik, koji je inače ronilac, te smo se žurno uputili prema mjestu nesvakidašnje nesreće.

Nas dvojica sami smo hodali i ronili u tom pličaku obojanom rumenim bojama predvečerja. Povremeno smo zaranjali i u veću dubinu, ali od obiteljskog blaga moje drage rodice niti jedne, jedine, mrvice.

 

 

 

 

***

Diogen

 

Nalazim se u povijesnoj jezgri svoga grada. Prve sunčeve zrake obasjavaju oker starih kamenih zdanja, ali sve mi djeluje nekako tužno i usamljeno. Premda znam da je ovo doba dana kada ću rijetko koga sresti, ipak, melankolija prizora pritiskala mi je dušu.

Neke su kuće čitave, neke malo oštećene, a neke potpuno zapuštane. Po tko zna koji put plakalo je staro kamenje i cvilile su drvene grede krovišta, ali ovaj posljednji rat bio je sasvim poseban; nitko, naime, nije vidio neprijatelja, a nesreće su se nizale jedna za drugom.

Oko mene mrtva tišina, nigdje ni mačke niti miša, ne čuje se lavež pasa, nema pijetlova da nagovijeste radost novoga dana, nema cvrkuta slavuja i ponosnog pjeva kosova, a u magličastoj visini kruži jato crnih vrana.

Jadan je ovaj usnuli grad i njegove uličice što su mi bezbroj puta pružile dah ljepote od starina. Ne čuje se ni zvono sa starog zvonika da usnule duše pozove na molitvu…

Tako sjetan i malaksao stigao sam do jedne oronule kuće u kojoj živi moj bivši učitelj – ljubitelj umjetnosti i povijesti.

„Što li je s njim? Nisam ga dugo vidio“, pomislim.

Uđem u dvorište obraslo travom pa desno, ispod stogodišnje murve, ugledam jednu veliku kućicu za psa. Činilo se da je napravljena za ogromnog vučjaka. Osjetio sam miris njenih svježih borovih dasaka, a strmi krović, začudo, prekrit je u malter položenim starinskim kupama kanalicama. Ispred polukružnih vratiju, na kojima je visjela jutena vreća, nalazilo se nešto poput pred-ulaza. Priđem toj tajanstvenoj kućici sprijeda i ugledam natpis:

DIOGEN

      Upravo sam mislio o tome kakva bi to životinja mogla biti unutra, kad, čujem zijevanje, meškoljenje i kašalj. Tada mršava, ostarjela ruka pomakne zastor od vreće te se nakon nekoliko sekundi predamnom stvori moj bivši učitelj!

„O, Maestro! Dobro jutro!“ veselo prozborim kad sam se pribrao od šoka.

Učitelj se malo trzne, protrlja sanjive oči i odgovori: „Oj, Mirko, to si ti! Kuda ćeš ovako ranije?“

„Pa, eto, nisam mogao spavati te sam odlučio upijati boje i zvukove našeg malog mjesta.“

„Jadan ti je ovaj naš gradić“, promrmlja učitelj i nastavi: „Znaš što se sve događalo u posljednje vrijeme!“

„Da, čudne okolnosti su nas snašle“, kažem gledajući ga kako se umiva iz plitke, drvene posude.

„Vidiš, Mirko dragi, što je mene dopalo u ovim starim danima, nakon što sam odgojio toliko školskih generacija“, reče učitelj brišući lice ručnikom koji je visio na žici. „No, neka. Možda je ovako i bolje. Sada sam siguran. Nisam ni o čemu ovisan. Ja sam ti, moj Mirko, neki novi Diogen!“ nastavi i pokaže rukom prema natpisu na kućici. „Svašta se ljudima događa u životu, al’ živ sam… i… ja volim život.“

„Učitelju, moram ići“, kažem pomalo zbunjeno, „preda mnom je duga, duga šetnja; do groblja, Gornjeg mosta i sve unaokolo… starim zdanjima našeg grada.“

„Idi, moj Mirkiću. Želim ti ugodno jutro!“ reče učitelj, zapali cigaretu i ode iza jednog ruševnog zida.

 

 

 

 

***

Monica Belluci

 

Turistička je fešta. U ovih nekoliko malih ulica moga gradića zbilo se desetak tisuća domaćih i stranih gostiju. Sa svih strana odzvanja glazba; dalmatinske klape, Indijanci, solo pjevači, mladi instrumentalisti, zvijezda večeri sa svojim bendom…

Između starih kamenih kuća struje razni mirisi; srdele na gradelama, čevapčići, pljeskavice, kobasice, vol na ražnju, vino, pivo… i, naravno, ljudski znoj i razni parfemi.

Mnogima je zanimljiv ovaj neobični događaj, ovaj pčelinjak od ljudi. Neki se dođu napiti, neki najesti, neki samo prošetati, pokazati se, vidjeti neku zgodnu ženu ili muškarca… Zbilja, u tom mnoštvu ljudi može se uljepšati noć i zasladiti oči s brojnim lijepim damama u kratkim suknjama i haljinama. Tko želi, može ih čak i dotaknuti jer zbog silne gužve neće se naljutiiti.

Našao sam se tako u centru naše dalmatinske fešte. Probijam se glavnom ulicom prema jednoj omanjoj pozornici gdje nastupa lokalni sastav, kad, nekoliko metara ispred sebe ugledam jednu zaista lijepu i vrlo poznatu damu.

„Monica Bellucci!“ ote mi se iz grla, ali u svoj toj velikoj galami nitko me nije čuo. Nisam mogao vjerovati svojim očima pa ih žustro protrljam. Ona je sad blizu mene i gotovo da joj osjećam dah.

„Koji sam ja sretnik! pomislim.

Jedna od nekoliko najljepših žena na svijetu upravo se nalazi pokraj moje malenkosti. Ne mogu se načuditi kako je i drugi nisu primijetili. Valjda je narod opijen slastima fešte i vruće ljetne noći pa misli da je to samo neka njena dvojnica. Jer, svi ih imamo, zar ne?

Nitko, dakle, s tom poznatom svjetskom glumicom ne priča, nitko je ne gleda niti slika ili snima. Samo meni, izgleda, bilo je suđeno primijetiti je u ovoj gužvi od raznomirisnih, šarolikih tijela.

Monica je odjevena u laganu ljetnu haljinu, kao u jednoj sceni iz filma Malena. To njeno vitko tijelo, obline, stas, hod, kosa, usne, pogled… muškarce tjeraju u ludilo. Pogledam je malo straga pa se probijem natrag kako bih je opet gledao sprijeda.

Odjednom; svega nestade! Glazba utihnu, narod se za nekoliko sekundi razbježaše, kao na ubrzanoj traci filma. Ostadoh sam na sredini te naše glavne ulice što je narod zove Kalelarga.

      Ispred mene stoji brončani kip Monice Bellucci. Izrađen je upravo onako kako sam je vidio prije nekoliko trenutaka.

 

 

 

***

Oružje X

 

Došao sam na brdo koje je tri kilometra udaljeno od moje kuće. Zanimalo me kako napreduju radovi na novoj cesti. Inače, volim pratiti novogradnje jer to su znakovi da se ide naprijed, ka napretku. Cesta je za sada još uvijek bijela, ali uskoro bi je trebali asfaltirati. Napokon će ublažiti ovaj opasan zavoj na kojem je stradalo mnogo ljudi. Eto vrijednosti ljudskog života; da su cestu prije napravili kako treba, bili bi spasili brojne ljude od zle kobi. Kada sam bio dijete građevinci su samo poravnali, proširili i asfaltom prekrili stari put koji je tu bio od davnina.

Sada mi se čini da su posjekli previše borova, crnika i makije pa je ovo brdo postalo ogoljeno. Sve mi djeluje nekako pusto, nigdje se sada ne vide strojevi i alati.

Uputim se dolje, niz padinu, prateći rub kolnika, kad, preko puta, pedesetak metara istočno, ugledam konja. Čim sam vidio tog snažnog bijelog pastuha, prošla me je jeza i uhvatio strah. Kada je osjetio da ga gledam, prestao je pasti travu, podigao prednje noge, zabacio glavu unatrag, zarzao, spustio se dolje i naglim pokretom počeo galopirati prema meni. Na trenutak sam ostao skamenjen. Psiholozi govore da postoje dvije mogućnosti; ili se bori ili bježi, a ja sam tada osjetio i paralizu.

      Srećom, ovo jako neugodno stanje nije mi dugo trajalo te se nakon nekoliko sekundi trgnem i krenem u paničan bijeg. Vrlo brzo sam stigao do ruba borove šume te se preda mnom pojavila dvometarska ograda od željeznih rešetki. Pogledom brzo potražim neka vrata te ih vidjeh desno, desetak metara od sebe. Potom potrčim, žustro ih otvorim, uđem, zatvorim ih i zaključam. Utom je stigao podivljali bijeli konj i kopitama snažno lupao po željezu, no vrata nije uspio provaliti.

Spašen sam!

Uskim šumskim puteljkom uputio sam se prema jugu. Nakon malo vremena sreo sam svoja tri prijatelja koji su brali šparoge. Malo smo popričali te odlučili zajedno krenuti dalje, prema moru. Stabla borova postajala su sve veća, a osim pokoje ptičice, nigdje nije bilo žive duše.

Kad smo stigli na jednu čistinu u šumi, ugledali smo veliku kuću – prizemnicu s dosta razvedenim tlocrtom i razigranim krovovima. Na trijemu, ponad drvenih, rezbarenih vratiju, pisalo je:

Samostan svete Marije

      „Što je sad ovo?!“ kažem zbunjeno.

„I ja se to pitam!“ nastavi prijatelj.

„Znao sam da časne sestre Benediktinke posjeduju čitavu ovu šumu, ali nisam znao da ovdje imaju samostan“, kažem.

„Mislim da to nitko ne zna“, nastavi prijatelj. „Mi smo, izgleda, prvi ovo otkrili.“

Uđemo kroz ta stara vrata te se odmah nađemo u velikoj dvorani. Pred nama su bili drveni stolovi i stolice, police uz zidove i poneke uljane slike sa sakralnim motivima. Bez sumnje, to je bila blagovaonica.

Uskoro su pokraj nas, u svojim crnim opravama, hodale časne sestre Benediktinke. Budući da smo bili gladni, dale su nam jesti nekoliko vrsta kolača. Zatim smo se uputili u razgledavanje samostana kako bismo otkrili poneku tajnu.

Cijeli taj kompleks ima ogroman podrum, s raznim prostorijama i hodnicima. Vidjeli smo mnogobrojne police s hranom i vinom te umjetničke predmete.

Nakon tog brzog razgledavanja odlučili smo se vratiti u blagovaonicu. Već na vratima čuli smo više muških glasova kako razgovaraju na njemačkom jeziku. Otvorim vrata, pogledam unutra i vidim desetak časnika koji živo raspravljaju, gledajući u neke ratne karte. Primijetili su me, a onaj što je izgledao kao general, pogleda prema meni, izvadi pištolj i povikne:

„Arbeit macht frei!“

Hitro zatvorim vrata, dok se prostorijom prelamao odjek pucnja. Dali smo se u bijeg.

Trčimo jednim vrlo dugačkim hodnikom koji je nadsvođen bačvastim svodom od starinskih, punih ciglica. Na samom izlazu sreo sam svoju rodicu redovnicu koja mi žalosno kaže:

„Jesi li vidio, rođače Mirko, što su nam uradili oni fašisti. Cijeli samostan su nam uzurpirali i pretvorili ga u svoj štab.“

„Ne brini se, draga rodice, neće to tako za dugo!“

Potom krenem van i opet se nađem na onom gradilištu ceste. Tada sam s prijateljima raspravljao o tome kako se suprotstaviti neprijatelju. Utom nam priđe nepoznati mladić i kaže:

„Jeste li vi Mirko?“

„Jesam“, odgovorim.

„Poslali su me da vas pronađem i da vam predam ovaj predmet“, reče neznanac, iz jakne izvuče paketić i pruži mi ga.

„Je li to sve?“ upitam.

„Da. Samo to i ništa drugo. Zbogom i sretno!“ odgovori pridošlica, okrene se i ode.

Otvorim paket i ugledam neki čudan, platinasti predmet. Ima oblik jednakostraničnog trokuta, oko petnaest centimetara dužine, pet-šest centimetara debljine, zaobljenih je bridova i uglova. Na sredini mu se nalazi okruglo crveno dugme, desno od njega je tipkovnica i ekranić poput onoga na malom mobitelu, lijevo nešto piše na nepoznatom jeziku, a ispod teksta su neke crte i šare, unutar tog trokuta je upisan – ugraviran krug, a u krugu – kvadrat. U jednom kutu tog predmeta je rupa promjera oko jedan centimetar.

„To je to!“ poviknem. „O ovome sam maštao!“

„Je li to neko oružje?“ upita me prijatelj zbunjeno.

„Da! To je oružje X!“ odgovorim. „Samo, moramo otkriti šifru preko koje se aktivira.“

„Pa tko to može pogoditi?“ reče prijatelj.

„Moram se sjetiti jer bez šifre ovo je poput igračke“, kažem zamišljeno.

„Ma gledaj kojeg li problema“, promrmlja prijatelj.

Stajali smo tako zamišljeni, u tišini, kad odjednom mi se oči širom otvore; odgovor je bio preda mnom!

„To je Zlatni rez!“ poviknem.

„Kako to misliš – Zlatni rez?“ upita prijatelj.

„Pogledaj izgled i proporcije ove sprave; radi se o Zlatnom rezu ili Omjeru Savršenstva. Ovo je Simbol Univerzuma: Površina kvadrata umnožena brojem PHI jednaka je površini kruga, a površina kruga umnožena brojem PHI jednaka je površini trokuta. Čista geometrija. Savršenstvo!“

„Koliko iznosi taj broj PHI?“ upita me drugi prijatelj.

„1,618“, odgovorim. „Evo, sad ćemo pokušati utipkati taj broj.

Utipkam taj meni dobro znani broj te na malom ekranu zatitra zeleno svjetlo.

„Super!“ kažem. „Ali treba još nešto.“

„Možda se radi o nekim slovima, odnosno riječima“, predloži prijatelj.

„Da, sigurno“, kažem zamišljeno. „Ako se ovdje radi o Zlatnom rezu, idemo probati s te dvije riječi.“

Ništa. Razočarenje.

Tada sam malo prošetao uokolo, gledajući u daljinu te mi odjednom sine misao:

„Znam. Sjetio sam se! Radi se o engleskom jeziku!“

Utipkam, stoga, dvije riječi: Golden ratio.

      Tada zeleno svjetlo na ekraniću prestane titrati i za stalno zasvijetli.

„Imamo ga! Imamo oružje X!“ poviknem.

Sada nam je preostalo vidjeti kako ta tajnovita sprava djeluje. Usmjerim je s rupicom prema jednom stoljetnom boru udaljenom dvadesetak metara i pritisnem plavo dugme u kutu. Tada crvena zraka svjetlosti označi metu. Zatim pritisnem crveno dugme na sredini sprave i silno se iznenadim.

Kroz tu rupicu oružja X, promjera oko jednog centimetra, bljesnula je zraka neke snažne žučkaste energije što podsjeća na laser. Prema daljini promjer joj se širio pa je, stoga, obuhvatla cijelo deblo starog bora. Potom ovaj, za djelić sekunde, prsne, kao da je netko na njemu aktivirao nekoliko kilograma TNT-a.

Ja i moji prijatelji gledali smo to čudo, ne vjerujući svojim očima.

Potom sam probao još jednom; naciljam okruglu stijenu na daljini od stotinjak metara i pritisnem crveno dugme na sredini sprave. Ova se tada velikom brzinom rasprsne u tisuće komadića.

Shvatio sam da se promjer laserske zrake i daljine udara može i regulirati, što ovisi o blizini i veličini predmeta koji želimo uništiti.

„Imamo oružje!“ kažem ponosito. „Dobit ćemo rat!“

 

 

 

 

***

Procesija i Yang Ce

 

Sjedim na drvenoj klupi, svega nekoliko metara od mora. Uživam u mirisima i bojama toplog kasnoproljetnog poslijepodneva. Crkvena zvona započinju svoju slavljeničku glazbu te uskoro stiže procesija.

Čujem samo tihi žamor, od pjesme ni traga. Mladić u svećanom odijelu nosi drveni križ s kipom Isusa Krista. Za trenutak se odvoji od grupe, dođe do mene, nešto mi nerazgovijetno kaže i vrati se.

Mnogi iza njega nose crkvene barjake. Poznajem većinu od tih ljudi jer su iz mojega mjesta. Čudno mi je kako nisam uočio svećenika. Procesija je prošla pokraj mene te se zatim uputila prema glavnoj ulici i bivšoj katedrali.

Ja ostajem na toj staroj klupici. Sjedim i oko sebe promatram veselu igru desetak dječaka i djevojčica.

Nakon pola sata procesija se opet pojavila. Oni, naime, idu u krug te će sve to skupa ponoviti šest puta. Ako svaki put pređu samo jedan kilometar, to je ukupno šest kilometara. Zaista, procesija je neumorna.

Kad je sve to završilo, našao sam se uz staro groblje, oko petsto metara od spomenute obale i klupice. Začudo, veduta ovog dijela moga mjesta potpuno se promijenila; malom asfaltnom ulicom koja se proteže s južne strane groblja, sada teče ogromna količina vode. Znao sam da je palo puno kiše, ali ovakva rječica nedaleko samog centra grada ne pamti se.

Gledam tako žućkastu vodu koja postaje sve dublja te mislim o tome što mi je činiti. Mene su, naime odredili, odnosno ja sam Izabranik koji mora promijeniti tijek rječice i ovu ulicu dovesti u prvobitno stanje.

Netko je ponad ulice – poprijeko postavio veliki bijeli transparent. Na njemu crvenim slovima piše:  YANG CE.

      Nikome nije bilo jasno tko je i kada to učinio i što je time htio postići. Uglavnom,  Žuta rijeka se pojavila i unijela nemir u duše domaćeg stanovništva.

Nadam se da ću dobiti ideju kako čim prije sve vratiti na staro.

 

 

 

 

***

Djed i baka

 

      Odavna nisam bio u našoj staroj kući, gdje se rodio moj tata, braća mu i sestre, djed, pradjed i mnogi drugi. Odlučio sam renovirati taj kulturno-povijesni dragulj. Uskoro mi se u ruci nađe čekić, zidarska žlica i poneki drugi alati. Dvorište sam očistio od koprive i žbunja, popravio sam stare kamene podove i zidove, oličio sam drvene stropne grede, vrata i prozore, promijenio sam crijep na krovu…

Da, zvuči čudno, ali uskoro stižu djed i baka!

Već dugo, dugo, nismo se vidjeli. Oni su odlučili upravo tu, u toj svojoj dragoj staroj kući, provesti ostatak života, bez obzira na protivljenje tri sina, tri kćeri i šesnaest unuka.

Ja sam se postavio kao pokretač i voditelj svih tih radova jer sam po struci građevinac. U slobodno vrijeme, kada sam se odmarao od svih tih teških poslova, marljivo sam slikao ulja na platnu kako bih ih poklonio djedu i baki. Te stare zidove trebalo je na neki način ukrasiti.

Slikao sam brzopotezno, u čistoj impresiji, sakralne motive iz svog grada, onako prema sjećanju, bez skica i nekih posebnih priprema. Moja ljubav prema spomeničkoj baštini grada Nina bila je vodilja u ostvarivanju umjetničkih djela. Nadam se da će djed i baka, kao veliki vjernici, biti zadovoljni.

I došao je taj dugo očekivani trenutak.

Od deset ulja na platnu koje sam, takoreći, izbacio iz sebe u vrlo kratkom vremenu, ja i moja rodica izabrali smo tri.

Srce mi je lupalo od uzbuđenja kad su se na ulaznim vratima stražnjeg dvorišta stare kuće pojavili tako dragi gosti – djed i baka! Izgledali su potpuno isto kao na onoj pedeset godina staroj fotografiji. Djelovali su svježe i smireno.

Djed je imao zdravi muški glas, a baka pomalo nježan i drag. Moj tata im je rekao da ću im ja povodom ponovnog useljenja u staru kuću, tu gdje su se oženili i stvorili veliku obitelj, pokloniti svoje tri slike. Djed je odgovorio kako slabo vidi, ali da mu se moje slike vrlo sviđaju. Cijenio je rad svoga unuka.

Pitao sam ih potom kako je tamo otkuda su došli. Baka je klimnula glavom i mahnula rukom, kao da ne želi o tome pričati, a djed je mirno odgovorio:

„E, moj dragi unuče Mirko, to još nitko ne zna točno pa tako ni mi.“

„Pa kako to, djede dragi, upravo ste otamo došli?“

„Da, došli smo“, odgovori djed, „ali ne iz onog svijeta na koji ti misliš.“

„Iz kojeg svijeta onda dolazite?“ upitam zbunjeno.

„Mi smo stigli iz svijeta snova, Mirko. Ovo je san. Ovo je mala smrt!“

      „Zar ja to sanjam, djede moj dragi?!“

„Da, sanjaš, dragi moj unuče. I znaj, dobro je što sanjaš jer da nije snova tko zna kad bismo se sreli.“

„Tako je, djede. U pravu si. To je živa istina!“ kažem pomalo službeno te nastavim: „Izvolite, uđite, uživajte na svome ognjištu. Sada je malo drugačije od onih vaših starih dana kada ste se oženili nakon Prvog svjetskog rata.“

„Hvala ti, Mirko naš dragi“, reče baka nakon duge šutnje. „Hvala ti što poštivaš starinu i prošlost. Jer na tome ti svoju budućnost snuješ.“

„Tako je, bako. Baš si lijepo to rekla.“

Tada smo krenuli u razgledavanje te njihove stare kuće. Ovo je sada novi dom, ali odiše onim svojim davnim vremenima.

 

 

 

 

***

Bilotinjak

 

Volio sam stajati na tom brežuljku od četrdeset metara nadmorske visine, što se nalazi oko jedan kilometar zapadno od moje kuće. Na toj koti, što su je nazvali Bilotinjak, zbog odlične preglednosti stajali su Mlečani, Turci, Jakobinci, Austrijanci, Talijani, Nijemci… Srećom, u ovom zadnjem ratu Srbi nisu uspjeli doći do mog grada i ove njegove prelijepe okoline.

Kada gledate uokolo s tog brežuljka, gdje se nalaze ostaci rovova i zidova njemačkog bunkera iz Drugog svjetskog rata, dobijete osjećaj kako vidite jedan čitavi mali svijet. Pogled seže do cijelog zadarskog arhipelaga, do Oštarijskih vrata na Velebitu i do Orljakova brda u Bukovici, a kada je vidljivost maksimalna, čak se može vidjeti i jedan dio Dinare ponad Knina.

Svi koji su bili u Zadru uvjerili su se da ima prelijepi zalazak Sunca. To je potvrdio i čuveni britanski redatelj Alfred Hitchcock koji je godine 1964. bio u ovom kraju u potrazi za filmskim lokacijama. Tada, nakon povratka, rekao je svojim kolegama: „U Zadru ćete vidjeti najljepši zalazak Sunca!“

       Redatelj nije bio na ninskoj uzvisini gdje bi se zasigurno uvjerio i u veliku ljepotu naših obzorja. Ovdje, na toj koti Bilotinjak, godine 1910. bio je prijestolonasljednik – princ Franjo Ferdinand. Tada se, krajem kolovoza, održavala velika vojna vježba u kojoj su sudjelovali svi rodovi austro-ugarske vojske. U centru Nina trebala se održati i prigodna vojna parada, ali je odgođena zbog jake kiše koja gotovo svake godine pada na svetu Marcelu – dvadeset i petog kolovoza.

Godine 1948. Nin je posjetio Miroslav Krleža, jedan od nekoliko najpoznatijih hrvatskih pisaca. Dobro je znao povijest pa je od mog strica Ivana, koji je bio tajnik Mjesnog narodnog odbora, zahtijevao da ga dovede na tu kotu. Stao je tada čuveni pisac, pogledao uokolo i rekao:

„Od Sunca do Sunca!“

      Pojasnio je poslije da sve sve lijepo vidi nadaleko; od izlaska Sunca ponad Velebita do zalaska Sunca iza otoka Molata.

 

Godine su brzo prolazile, a rovovi i bunker stajali su uvijek isti. Zemlju uokolo nitko nije obrađivao te je sve obraslo travom i niskim žbunjem.

Ja sam se iznenada našao u nekoj bitci: Oko mene i mojih drugova, po tim starim rovovima, padale su neobične granate. Prasak im nije bio tako snažan, ali prilikom udara o tlo razlijevale su se razne boje; crvena, žuta, plava… Iznad nas je bila gusta, šarena sumaglica.

Nisam znao do kada ćemo izdržati u tom nepovoljnom položaju jer smo streljiva imali sve manje. Za to smo koristili kugle veličine šake koje se prilikom leta rasprše i na neprijatelja prospu ljepljive kapljice. Njih uspješno ispaljujemo velikim praćkama, premda su nam gume dotrajale. Preko razglasa smo pustili stare borbene pjesme. Često smo mijenjali položaje kako bi neprijatelj mislio da nas ima mnogo, a bilo nas je, u stvari, dvadeset.

Sa istoka su neumoljivo nadirale te opasne pojave, bilo ih je sve više i više… Gmižu poput ogromnih crviju, mijenjaju boje, a kad nam se približe, zbog djelovanja našeg oružja, nestaju – k’o da u zemlju propadaju.

Bili smo pri kraju snaga, umorni, gladni, žedni, promrzli. Ponad nas, dosta visoko, letjele su neke okrugle letjelice. Bojali smo se da će i one početi po nama djelovati. Gubili smo nadu, čekali smo kraj…

Tada iz pravca našeg grada čujemo pjesmu i brojne uzvike. Napokon, stizala nam je pomoć!

Naša šarena vojska bila nam je sve bliže. Gledao sam prve lepršajuće zastave, a dvojica su nosila transparent na kojem je zelenim slovima pisalo:

VOJSKA NADE.

 

 

 

 

***

 

 

Let i struja

 

Šetam pokraj ograde Turističkog naselja Zaton. Kada sam došao do sjevernog ugla, unutra primijetim veću grupu radnika koji su uređivali okoliš. Nakon kratkog promatranja tog prizora, odjednom mi dođe pomisao kako bih volio letjeti, ali svojim tijelom, bez strojeva i pomagala.

I poletim tada u ispruženom stanju, s licem prema nebu i nogama naprijed. Napravim đir do svog vinograda te se vratim predjelu uz spomenutu ogradu. Letim tako, ćuteći veliku ugodu, u smjeru Obrovaca, ninskog predjela Klanice i svoje kuće koja se nalazi nešto manje od jednog kilometra istočno.

Odjednom se ispred mene nađe ogromni željezni, rešetkasti stub koji nosi dalekovod visokog napona prema glavnoj ninskoj centrali. U tom svom letu nisam ga uspio zaobići, već mu tabanima silovito udarim u gornji dio, u jedan križasti spoj pocinčanih šipki. Tada ta velika konstrukcija poče padati. Ja je, spuštajući se dolje, nastojim zadržati, no bezuspješno.

I nađem se tako na ledini, pokraj tog palog gorostasa, ne ćuteći nikakvu bol. I pomislim kako mi je najbolje nastaviti sa šetnjom prema kući, no predomislim se i kažem sam sebi da će oni iz Elektre sigurno doznati da sam upravo ja srušio taj rešetkasti stub. Stoga nisam nigdje krenuo, već sam ostao pokraj ograde TN-a Zaton.

Uskoro je došao jedan djelatnik Elektre kako bi napravio zapisnik. Ja mu ukratko objasnim da sam letio i nenamjerno nogama udario u stub te se on tada srušio. No, taj električar to mi, dakako, nije vjerovao te mi kaže da sam slobodan.

Što se tiče palog gorostasa, neka komisija će utvrditi razloge njegovog pada. Gledajući sada tu željeznu konstrukciju u ležećem položaju na ledini, učini mi se puno manja nego kad je bila uspravna.

Nakon kratkog promatranja svog tog prizora oko sebe, krenem prema svojoj kući. Ali hodajući.