SUSRETI
Ove priče sam napisao olovkom u razdoblju od 2010. do 2013. godine te sam poslije, pri prijepisu računalom, napravio poneke izmjene.
Gabriel Garcia Marquez
Bio sam na pola puta te svoje svakodnevne kružne šetnje. Nazvao sam je upravo peripatetijom zbog raznih misli i ideja koje mi dolaze dok gledam okolinu; kamen, more, čamce, centar starog gradića, kameni rt obrastao borovima, planinu u daljini…
Često sretnem svoje sumještane, rođake i poznanike kojima se javim te ponekad malo i popričamo o nekim zanimljivim vijestima. No, ovaj put nisam nikoga sreo pa su mi se glavom motale misli upravo o tom ispisu samoće. Svi smo mi, u biti, sami, naše je tijelo centar svijeta. Preko svojih osjetila shvaćamo okolinu i prihvaćamo je kao potpunu realnost, premda je ona, u stvari, puno drugačija.
Razmišljajući tako o godinama samoće u kratkom ljudskom životu, stigao sam do kraja šetnice, gdje stari kameni most poziva na prelazak i ulazak u tajne slavodrevnog gradića. Dvadesetak metara od mene, nakon ležerne šetnje, zastao je jedan stariji gospodin i promatrao svjetlucanje mora. Kad sam mu prišao sasvim blizu, silno sam se iznenadio: Predamnom je, glavom i brkom, stajao čuveni latinoamerički pisac, Kolumbijac Gabriel Garcia Marquez. Nakon prvotnog šoka, malo sam se pribrao te započnem razgovor na talijanskom jeziku.
„Dobar dan, gospodine! Bila bi mi velika čast kad bismo se upoznali.“ Pružim mu ruku: „Miro.“
„Gabo!“ odgovori on razgovjetno uz čvrsti stisak ruke.
„Ja sam lokalni umjetnik, slikar i pjesnik“, rečem i nastavim: „Pročitao sam sve vaše romane i priče, i sve me je impresioniralo, ali najviše mi se sviđa Sto godina samoće. Počev od srednje škole pa do sada, taj sam roman pročitao nekoliko puta.“
„O, da, da. Čudan je taj ispis samoće“, prozbori mudro Marquez, „i hvala vam što ste moj obožavatelj jer da nije takvih čitatelja, mene ne bi bilo.“
„Da, upravo tako. Ne stvaraju se djela samo za sebe, već da bi ih netko vidio, čuo, opipao, omirisao…“, nastavim, osjećajući kako sam počeo filozofirati.
„Rekli ste da ste pjesnik i slikar; pa vi morate biti sretan čovjek! Živite u ovom lijepom i slikovitom kraju i sigurno vam ne nedostaje inspiracije“, reče Marquez i pokaže rukom prema moru.
„Da, ponekad mi je čudno što me sve nadahnjuje jer da sam rođen i odrastao u Sibiru ili Sahari, život bi mi bio posve drugačiji. Možda moj talent za umjetnost uopće ne bi došao do izražaja.“
„Tako je to nekako. Umjetnici su posebni jer imaju dar talenta, ali da bi ostvarili sami sebe moraju puno raditi, biti uporni i imati malo sreće u životu“, reče Gabo gledajući prelet galebova ponad starog, venecijanskog mosta.
„Da. I moraju svaki za sebe razviti prepoznatljiv stil, upravo ono po čemu će biti posebni, neobični… Evo, cijenim vaš magični realizam, u kojem mašta itekako dolazi do izražaja. U dramaturškom razvoju kompozicije realnost se isprepleće s fantastikom i interpretacijom snova te se na taj način stvara jedan zaista poseban svijet – pun neke magije i nadrealnih prizora.“
„Tako bi to nekako bilo“, kaže Gabo smireno.
„Evo, i ja u zadnje vrijeme pišem kratke priče za koje sam inspiraciju pronašao u svojim snovima i dubokoj mašti“, rečem gledajući ga u oči.
„To je u redu“, uzvrati Gabo i klimne glavom, „ali pazi da budeš originalan.“
„Nastojat ću“, odgovorim mu, „jer znam da nisam ni prvi niti zadnji na toj ogromnoj livadi čovječje kreacije. Ali i moj cvijet, ćutim, cvjeta. I nadam se da će svojom ljepotom i mirisom privući određeni broj znatiželjnika i ljubitelja umjetničkog stanja duha.“
„Dobro ste to rekli, Miro“, kaže Gabo i pogleda prema zvoniku na kojem je upravo udaralo podne.
„Cijenjeni gospodine Marquez, ja bih vas nešto zamolio“, nastavim pomalo obazrivo.
„Izvolite, recite, mladi umjetniče.“
„Ovih ću dana imati izložbu svojih ulja na platnu, gdje će za poneka djela biti organizirana aukcija. Za moju afirmaciju bilo bi jako poželjno da prodam slike po što većoj cijeni. Veći dio novca ići će u humanitarne svrhe, a manji dio ostaje meni. Stoga bih vas zamolio, gospodine Marquez; ako biste mogli doći na tu izložbu i kupiti mi barem jedno djelo.“
„Shvaćam ja vas, mladi umjetniče Miro, ali ja bih treabao vidjeti je li mi se te slike uopće sviđaju. I, kada je i gdje ta izložba?“
„Prekosutra, u osam navečer, tu, u centru našeg gradića, u maloj galeriji. Zamolio bih vas da dođete“, nastavim uporno.
„Pa, mogao bih doći. U ovom kraju sam još tjedan dana. Nego, recite mi, kakve su tematike, odnosno stila, te vaše slike!“
„Nadrealni pomorski pejzaži. Dakle, uobičajeni, svakodnevni prizori s mora, ukomponirani u izmišljene pejzaže, s dodacima neprirodnih elemenata poput umjetnih gumenih ili plastičnih otočića, raznih skulptura na moru, cvijeća na moru… Boje su uglavnom tople, kao što su za svitanja i sutona; purpur, pinky, rumen, žutilo, crvenilo…“
„To bi moglo biti vrlo zanimljivo“, reče Gabo. „Vi ste, znači, na jedan poseban način prikazali doživljaj svoga kraja.“
„Da. Upravo sam realne slike prožeo svojom nutrinom i stvorio, nadam se, vlastiti likovni izričaj.“
Utom se čuo poziv: „Hej, Gabo!“
„Evo, mladi umjetniče Miro, moram ići, prijatelj me zove. I drago mi je što smo se upoznali. Želim vam puno uspjeha u daljnjem radu.“
„Hoćete li moći prekosutra doći na moju izložbu?!“
„Nadam se da hoću. Rekli ste da je galerija tu, u centru?“
„Da, nedaleko zvonika“, odgovorim i pokažem prema ovoj vertikali starog gradića.
„Onda, pozdrav!“ nastavi Marquez i pruži mi svoju dobro njegovanu ruku.
„Bog. Živjeli!“ uzvratim.
Gabo se uputi prema prijatelju koji ga je čekao ispred crnog mercedesa. Nakon pet-šest koraka zastane, okrene se i kaže mi: „Nego, mladi umjetniče Miro, promatrao sam ti lice i mislim da bi ti dobro stajali brkovi, a možda i neka bradica. Probaj!“
Ostao sam iznanađen ovim njegovim savjetom pa samo klimnem glavom.
Gledajući ga kako odlazi, pomislim kako bih mu, ako mi pomogne, sagradio spomenik. U mašti već ugledam brončani odljev što stoji na kamenom opločenju, bez mramornog postolja. Vidim Marqueza ovjekovječenog, upravo onakvog kakav je bio maloprije.
Sjetih se njegove nedavne izjave u medijima kako sve manji radi, odnosno piše jer ga to iscrpljuje. No, Gabriel Garcia Marquez je za sobom puno toga ostavio, a najpoznatiji je po svom romanu Sto godina samoće, u kojem u magično-realističnom stilu pripovijeda o više generacija Buendija u čudnovatom mjestu zvanom Makondo. Za ovo djelo dobio je i Nobelovu nagradu za književnost.
Gabriel Garcia Marquez je sebe uspješno ostvario te je došlo vrijeme da mu se napravi spomenik.
Maskenbal i Mona Lisa
Odlučio sam poći na taj maskenbal, premda se nisam osjećao najbolje. Koračao sam dobro znanom stazom, praćen mijaukanjem pobjesnjelih mačaka. Znao sam da je veljača i da se te, pomalo zagonetne životinje, tjeraju, ali ovaj put mi izgledaju kao da su se najele ludih gljiva. Skaču sa svih strana, podlijeću mi pod noge, pare se nasred ceste, ne obazirući se na prolaznike. Jak im je nagon, zaista; strašna sila goni ih!
Kad sam stigao do starog, kamenog mosta, vidio sam kako na drugoj strani – desno plamti buktinja. To je gorjela desetak metara visoka, slamnata lutka koju svi nazivaju Krnje. Oko vatre je galamilo stotinjak maškara, uz pratnju zavijajuće sirene. Svi ti pokreti smiješnih tijela, njihovi glasovi i pjevanje, promatrača podsjećaju na Divlji zapad i pijane Indijance.
Kad je Krnje potpuno izgorio, luda je povorka krenula prema jugu i Domu kulture. Ja sam se priključio jednoj šarolikoj grupi, a budući da sam imao samo uski povez preko očiju, svi su me mogli prepoznati. Oko mene su neki kružili, pjevali i dodirivali me, no meni je trebalo više vremena da se opustim. Na čelu te maškaradne povorke nalazio se Meštar koji je svake godine bio glavni u organizaciji lokalnih maškara. Za njim je svirao jedan harmonikaš i dva gitarista.
Nakon desetak minuta laganog hoda, stigli smo do velikog trga pred Domom kulture. Pokraj zgrade, sa zapadne strane, u jednoj velikoj bakrenoj posudi, kuhala su se jaja i kobasice, a desetak metara podalje bila je drvena bačva zapremine oko tristo litara. U njoj se nalazilo zaista posebno vino jer je nastalo miješanjem puno crnih vina što su ih mještani tijekom dana lijevali u bačvu na traktoru. Prošle godine ista količina tog mišunga od vina je popijena, a da nitko nije završio u bolnici.
Kad sam ušao u dvoranu Doma kulture vidio sam puno maškara, no bilo je i osoba bez maski. Domaći bend je na visokoj pozornici svirao pjesmu Maškare, ća mogu maškare…. Skoro svi su plesali, smijali se i sve slobodnije ponašali.
Neke maškare su podsjećale na životinje, neke na poznate svjetske ličnosti i likove. Jedna je osoba bila maskirana u majmuna te je činila svašta kako bi privukla pažnju, a kad je izašla van kako bi udahnula svježeg zraka u toj prohladnoj, burovitoj noći, kroz prozor sam prepoznao načelnika općine.
Budući da nisam bio raspoložen za ples i ludorije, pođem do šanka na istočnom kraju dvorane i naručim pivo. Dok sam tako stajao po strani, promatrao šaroliko veselje i pijuckao, do mene je došla jedna zaista posebna maškara. Bila je nešto manja od mene, pomalo pogrbljena, obučena u renesansne halje, s maskom Mona Lise koja je bila vjerno izrađena prema toj čuvenoj slici; vrat, lice i kosa.
Kad mi je ta osoba prišla sasvim blizu, naglo se okrenula te joj na leđima, na moje veliko iznenađenje, ugledam reprodukciju jednog svog crteža. Ovaj predstavlja Mona Lisu, ali njen profil izrađen u tehnici olovke na papiru.
„Tko li se samo sjetio ovako maskirati i odakle mu ovaj moj crtež? Do sada ga nisam nikome pokazao“, pomislim s čuđenjem.
„Gdje si ti, Marko? Već dugo te čekamo!“ reče mi melodični muški glas pod maskom Mona Lise, s iskrivljenim naglaskom.
„Evo me. Tu sam. Ali nisam znao da me netko ovdje čeka“, odgovorim zbunjeno, promatrajući zagonetni osmijeh maske ispod koje je izvirao muški glas.
„E, da, čekamo te, mladi umjetniče Marko.“
„Tko ste vi i odakle vam taj moj crtež?!“ upitam neznanca pomalo nervozno.
„Znamo mi za taj crtež. Čim si ga nacrtao, odmah smo za njega znali“, odgovori smireno neznanac.
„Čudno!“ uzvratim.
„Ah, čudan je i moj Sfumato pa mu se svatko divi“, nastavi ugodni muški glas sa stranim naglaskom.
„O kakvim vi to zagonetkama pričate, gospodine? Pa zna se tko je i kada radio Sfumato. Davno je to bilo, prije pola milenija.“
„E, da, mnogo je ljeta prošlo, ali gledajući kompletnu starost čovječanstva, to je, u stvari, bilo jučer. Ako bi starost kugle zemaljske, što iznosi nekoliko milijardi godina, pretvorili u jedan dan, onda je Sfumato bio prošlog trenutka“, govori čudak.
Premda je oko nas bila velika buka i galama, sve sam ga razumio. Potom ga upitam: „Smijem li znati koja se to inteligentna osoba krije iza ove lijepe maske?“
„Možeš to saznati, ali ne ovdje, pred ovolikim mnoštvom“, reče zagonetni čovjek. „Idemo van na trg.“
Kad je krenuo prema vratima Doma kulture pratio sam ga na razmaku od nekoliko metara, gledajući onaj svoj crtež Mona Lise iz profila na njegovim leđima. Kad smo izašli van, duboko udahnem svježi zimski zrak. Osoba ispred mene skine masku i naglo se okrene.
Šok! Taj stariji gospodin identičan je Leonardu da Vinciju s onog njegovog čuvenog autoportreta; sijeda proćelava kosa i duga brada, duboki pogled, bore oko očiju, kukast nos, mrske na licu, stisnute usne…
Gledamo se tako šutke nekoliko sekundi te mu kažem: „Pa vi ste, gospodine, isti Leonardo da Vinci!“
On me još za kratko zagonetno gleda te uzvrati jasno i glasno: „Ali, ja i jesam Leonardo di ser Pier da Vinci!“
Potom se okrene i žurno uputi u burovitu zimsku noć.
„Šjor Leo…!“ poviknem zbunjeno, dok ga je gutala tama.
Kad sam se pribrao, žustro odhodam prema jugu gdje se čudak uputio, no od njega ni traga, ni glasa. Ispunjen svim tim emocijama što su se zbile u vrlo kratki vremenski period, krenem prema svojoj kući. Dok mi je u mislima lebdjela stara Leonardova glava i odzvanjao njegov melodični glas, oko nogu su mi trčkarale pobjesnjele mačke.
Zaista, jedan poseban osobni doživljaj!
Goyin poziv
Tiha je ljetna noć. Veslam u svom drvenom, šestmetarskom čamcu, dok mladi mjesec prelijeva rumeni sjaj preko mirne morske površine. Kroz nadolazeću maglu u daljini svijetli ulična rasvjeta susjednog mjesta.
Uputih se sam, bez jedara i motora, bez ferala, ostiju, mreža, udica i neke druge ribarske opreme. Uostalom, slab sam ja ribar. Noćas sam osjetio neki nutarnji poziv te, jednostavno, udobnost kreveta zamijenih svojim dragim čamcem kako bih uživao u mirisnoj ljetnoj noći.
Preveslao sam oko tristo metara, kad je sat na starom zvoniku udario tri puta. Stigao sam do kamenog, borovima obraslog rta koji zatvara našu malu luku pa zaokrenem malo ulijevo kako bih preveslao kroz uski kanal što vodi prema većem zaljevu. Upravo pomislih kako je divno biti ovako sam ispod tamnomodrog zvjezdanog klobuka, kad začujem duboki muški glas:
„Aaaaaamooooosssss!“
Malo izoštrim pogled i dvadesetak metara ispred sebe, na isturenoj morskoj stijeni, ugledam crnu spodobu. Ima malo podužu jaknu, hlače, čizme i omanji šešir. Pogrbljen je, ali dosta krupan.
„Zaista, neki čudni starac!“ pomislim
„Aaaaamooooooossss!“ opet će on.
Nakon prvotnog šoka, odlučih ga pratiti. Budući da je magla sve više padala, sve slabije sam vidio svjetla na suprotnoj obali, tri-četiri kilometra daleko.
Starac hitro poskoči na drugu stijenu, zatim na istureni pješčani sprud. Veslam k’o mahnit za njim, pratim njegove spretne kretnje. Odjednom, on se pojavi na nekoj maloj, jedva vidljivoj splavi što se bonacom kretala prema sjeveru. U toj toploj izmaglici njegova je silueta djelovala poput nekog duha.
„Aaaaaamooooooosssss! opet povikne čudak.
Veslam energično, pun ludog zanosa. Za vrlo kratko vrijeme našao sam se na suprotnoj obali, pored lanterne sa crvenim svjetlom. Premda je magla omogućavala vidljivost od svega dvadesetak metara, znao sam kako do jednog malog, krševitog otoka ima još oko dvjesto metara. Uskoro sam pristao uz maleni drveni mol te nedaleko obale ugledam kamenu kućicu. Uokolo nje nije bilo ništa osim jednog velikog čempresa. Ponad starih drvenih vratiju, crnim, debelim slovima je pisalo: GOYA.
„Sad mi je sve jasno!“ pomislim.
Zagonetni starac mi priđe na dva metra: „Bog, Marine!“
„Bog!“ otpozdravim zbunjeno.
„Kao što vidiš, dojadilo mi slikanje i sav onaj lažni sjaj na dvoru Prada pa sam, eto, u svojoj osamdesetoj godini života odlučio malo prolunjati svijetom“, govori starac.
„Pa kako ste na tom vašem putovanju izabrali baš ovaj moj kraj? I kako mi znate ime?“ upitam ga.
„Nije to slučajno, Marine. Neki prate tvoj razvoj. Osim toga, lijep ti je zavičaj. Zasigurno nemaš problema s inspiracijom.“
„Da. Moglo bi se tako reći, gospodine Goya.“
„Ne trebaš ti mene oslovljavati sa – vi i sa – gospodine. Ja sam Goya. Ja sam umjetnik, iako sam u stvaralačkoj krizi.“
„Da, da“, potvrdim. „Svakome to dođe. Evo i ja već nekoliko godine ne slikam intezivno, hoću reći uljanim bojama i kistom. Ali u zadnje vrijeme dosta slikam riječima – pišem.“
„Zanimljivo!“ reče Goya. „I to je jedan oblik umjetničkog izražavanja, premda potpuno drukčiji od likovnih umjetnosti.“
„Da. Govore mnogi da slika vrijedi tisuću riječi. I ne znam ni sam što li je starije – slika ili pjesma. Na osnovu nekih stihova napravio sam ilustracije, odnosno crteže ili slike, a opet, prema nekim slikama pisao sam pjesme te sada i priče.“
„Da. Tako to dođe. Bitna je ideja što dolazi kroz nadahnuće“, reče stari Goya.
„I tako se razvija mašta“, nastavim. „Mi stvaramo, radimo, izgrađujemo se, usavršavamo se…“
„Da, Marine. Kao što vidiš, stvarnost je samo dio života, hoću reći općeprihvaćena stvarnost, ali tu su i naši snovi, naše fantazije…“
„Ono što je izmišljeno, isto postoji, zar ne?“ upitam starca.
„Da. Istina je!“ odgovori on jasno.
„I, kažeš Goya, da ti je dojadilo slikanje i ustaljeni način života?“
„Moglo bi se tako reći. Ali ja imam iza sebe mnogobrojna ostvarenja. Moj je život bio plodan.“
„I ja bih volio u zdravlju doživjeti duboku starost i ostvariti još brojna djela.“
„To je tvoja želja i htijenje, Marine. Ali sudbina je ono što se dogodi, a ne ono što bimo mi htjeli. Premda čovjek na neki način utječe na tijek budućnosti, odnosno budućnost je velikim dijelom u nama, nitko ne zna točno što će se dogoditi. Kroz život se pojavljuju razni sticaji okolnosti i gotovo nitko ne ide po zacrtanom putu. Puno toga događa se spontano i neplanirano, poput ljubavi, bolesti i smrti“, govori stari Goya.
„Da. Ali čovjek mora imati neki plan ili cilj u životu. A to što se događa – vrlo je važno, no još je bitnije kako to prihvaćamo, zar ne?“
„Tako je, Marine. I čovjek, dokle god je živ, nije ispunio svoje ovozemaljsko poslanje. Uvijek postoji mogućnost za neki novi početak. Svako jutro možemo reći – Danas je novi dan!“
„Lijepo rečeno. I tako si ti, Goya, odlučio ovdje, u mome kraju, započeti novi život?“
„Pa, ne znam baš. Ja sam ovdje samo u prolazu.“
„A, zašto si, onda, došao?“
„Jednostavno, osjetio sam neki poziv.“
„Ali ja sam mislio, Goya, da si ti već odavna umro!“
„A, da, da. Samo se mora umrijeti, samo se mora umrijeti…“, ponavlja starac te se kamenom stazicom zaputi prema središtu tog malenog, maglenog otoka.
Budući da sam htio s njim još razgovarati, odlučim ga pratiti, no uskoro sam ga potpuno izgubio iz vida te se vratim na obalu, do svog čamca.
Pustio sam starog umjetnika Goyu da tako, u crnini, luta uokolo, tražeći poneki novi odgovor. I zahvalan sam mu, eto, što je posjetio moje maštovite obale.
Dječak Nikola
Uputio sam se u nepoznate daljine, premda to i nisu neka duga putovanja. Vidjeh brojna brdašca, vinograde, maslenike, ovce i koze na sivom kamenjaru. Vidjeh brojne ljude što prirodu ljube i tu vječnu Majku posebno štuju, znajući za njenu veliku mudrost i moć.
Moje je bilo more i odraz planine u mirisnoj bonaci jutra, moje su bile pješčane staze gdje sam prolazio i odlazio u svoje kontemplativno biće. Poštovao sam plavo nebo i igru bijelih oblaka ponad silnog Velebita.
I sada sam ga prešao, preletio, prelebdio, upijajući oker njegovog tkanja. Da, taj negdašnji plavičasti sjaj u daljini, sada je postao sivkasta impresija koja opija svojom snažnom stvarnošću.
Trčim zelenim livadama na kojima izniče brojno proljetno cvijeće. Lijevo od mene ogromne su vapnenačke kamene gromade planine, a desno dugačko Ličko polje. Približim se bistroj rječici što vijuga u idili i na svojoj površini prikazuje odraz bijelih oblačaka. Gledam svoju sliku u ogledalu tekuće vode, gledam dječaka od četrnaest godina s plavim očima i tamno-smeđom kosom. Kleknem na vlažnu travu, zahvatim dlanom desne ruke u rječicu i srknem taj raskoš ličke svježine. Potom ovim darom krša nakvasim cijelo lice.
Kada sam se podigao, uvidim da nisam sam. Naime, desetak metara od mene – uzvodno, iza velike vrbe, jedan dječak je radio isto što i ja. Nakon nekoliko trenutaka ustane i krene prema meni. Ima bijelu košulju, crne hlače, malo je veći od mene, kosa mu je tamno-smeđa, oči zeleno-smeđe.
I priđe mi taj dječak sasvim blizu i pruži mi ruku: „Bog! Ja sam Nikola.“
„Bog! Mihael!“ otpozdravim.
„Odakle si? Nisam te nikada ovdje vidio?“ upita me dječak.
„Ja sam od tamo, preko planine“, rečem i pokažem rukom prema Velebitu.
„Od mora, zar ne?“
„Da, ja sam od mora.“
„I što te, Mihael, navelo na ovo putovanje, da dođeš ovdje u Liku?“
„Često gledam ljepotu planine iz svog grada, a posebno mi je lijepa kada izlazi Sunce. Više puta sam s tatom bio u jutarnjem ribolovu i uvijek sam uživao gledajući tople boje svitanja i užareno Sunce što se uzdiže ponad plavičastog vrhovja. Ponekad, kad je lijepo vrijeme, ustanem puno prije škole pa sa svog sjevernog prozora gledam tu divotu rađanja novog dana.“
„Lijepo si to ispričao“, kaže Nikola, „i drago mi je da poput mene voliš prirodu. Ja isto obožavam gledati izlazak Sunca ponad ličkih brda, ali isto tako drag mi je i zalazak ponad velebitskih vrhova.“
„Eto, vidiš“, rečem, „meni ponad Velebita Sunce izlazi, a tebi, eto, zalazi.“
„Uspeo sam se jednom gore na onaj vrh“, kaže Nikola i pokaže rukom. „Neizmjerno me zanimalo što se nalazi s druge strane. Roditelji su mi više puta pričali o ljepoti Ravnih kotara, mora i brojnih otoka, ali ja nisam imao mira dok tu ljepotu ne vidim.“
„I…Kako je bilo?“ upitam ga.
„Bilo je predivno. Sjeo sam gore na vrh i gledao zalazak Sunca ponad dalekih otoka. Takvu silnu ljepotu do tada nisam vidio. Kao da sam bio u nekom nestvarnom svijetu. Ali problem je bio u tome što od tog vrha do moje kuće ima nekoliko sati hoda kroz šumu i preko kamenjara. Stoga sam doma stigao u dubokoj noći, krvavih ruku i koljena“, govori dječak Nikola.
„Vjerojatno su te roditelji tada istukli?“ upitam.
„Ne, nisu me istukli. Otac mi je pravoslavni svećenik pa izbjegava nasilje, ali su me ukorili i zabranili to ubuduće činiti.“
„Vidiš, zbog ljepote i radoznalosti mogao si glavu izgubiti jer tu, u planini, ima vukova, zar ne?“
„Da, ima vukova i ponekih drugih zvijeri, ali ta moja silna radoznalost bila je puno jača od razuma.“
„Zanimljiva je ta naša dječačka radoznalost“, kažem. „A gdje si sada bio, Nikola?“
„Gore. U špilji.“
„Što tamo ima?“
„Ima lijepih kamenih ukrasa koje je stvorila voda kroz milijune godina, ali ja volim biti neko vrijeme u toj samoći, promatrati sjenke i razmišljati o svom životu.“
„Znači, tu, u tami špilje, ti nalaziš sebe, zar ne, Nikola?“
„Da, tako nekako. Tu sam shvatio kako sam drugačiji od drugih, da nisam rođen za biti poput mojih rođaka, susjeda, poznanika… Tu ja ulazim u svoj nutarnji svijet. Tu vidim neke bljeskove, plavi sjaj i trenutačne slike. I sve mi to djeluje tako stvarno.“
„Ti u mraku vidiš svjetlo?“
„Da, upravo tako, Mihael. Ja sanjam svjetlo, u svjetlu se igram, lebdim, plivam… Ja se sa svjetlom stapam.“
„Pa, kakvo je, u stvari, to svjetlo, Nikola?“
„To je neobično, nutarnje svjetlo, kakvoga nema u vidljivoj prirodi ili se nama samo čini da ga nema jer naše oči ne vide sve.“
„Dakle, mi vidimo samo ono što je u mogućnosti naših očiju, zar ne?“ upitam ga.
„Da, ima puno toga što je oko nas i dalje u svemiru, što ne vidimo, ali to – drugo stvarno postoji“, odgovori Nikola.
„Čini mi se, Nikola, da se ti, premda si moj vršnjak, razumiješ u mnoge stvari.“
„Da, ali ja i želim znati! Pročitao sam puno knjiga iz očeve knjižnice, a znaš i sam da svi naši vršnjaci uče samo gradivo iz škole, a mnogima je i to previše. Ja žudim za znanjem, Mihael, i, osim toga, volim razmišljati te tako i sam dolaziti do nekih otkrića i istina.“
„Ja isto volim učiti, i sve me zanima. I ne znam koji mi je predmet u školi najdraži jer sve ih volim. Volim povijest, matematiku, likovni, hrvatski, glazbeni…sve volim. I imam više izvannastavnih aktivnosti: igram za školu nekoliko sportova, šah, crtam i slikam, pjevam u zboru, pišem sastavke, učim dodatnu matematiku… I znaš, Nikola, ponekad se osjećam preopterećeno pa me poboljava trbuh“, govorim.
„A što možeš, Mihael. Kada se čovjek takav rodi, onda uvijek teži za znanjem i otkrićem.“
„Što tebe, Nikola, najviše zanima?“
Nikola malo zašuti, podigne pogled prema nebu i pruži desnu ruku: „Sunce!“ reče nekako uzvišeno.
„Kako to misliš – Sunce?“ upitam ga.
„Sunce kao izvor svjetla, topline i energije. Želio bih ga potpuno shvatiti, znati kako djeluje… I želio bih i sam neko svjetlo stvoriti, otkriti neku tajnu prirode, to što već je, tu, oko nas, to što, dakle, već postoji, a mi to moramo, kao što i sama riječ kaže – otkriti!“ odgovori Nikola.
„A, kako to otkriti, Nikola? Znanjem i razmišljanjem, zar ne?“
„Da, tako nekako. Ali otkriće je tu, u nama, i ono može doći s predosjećajem, bez razmišljanja, poput bljeska svjetlosti, iznenada, odjednom, kao niotkuda.“
„O, Nikola, mudre su tvoje riječi. Znači, imao si do sada ta neobična, nadnaravna iskustva?“
„Da, jesam, poput nekih bljeskova svjetlosti, nekih neobičnih snova… Moji bi roditelji htjeli da ja budem kao otac – svećenik, ali mene zanimaju druge stvari, mene zanima sveopće znanje te sve više i tehnika.“
„Tako je to kod većine roditelja“, kažem, „oni u svojoj mašti stvore određenu želju ili sliku o budućnosti djeteta i htjeli bi da dijete živi taj njihov san.“
„Ali ja imam svoj san!“ reče povišeno Nikola. „I dat ću sve od sebe da ostvarim sama sebe!“
Tada u daljini istoka, prema Bosni, iz jednog niskog tamnog oblaka propara munja i taj, na brzinu nastao neverin, krene prema nama.
„Nikola!“ poviče jedan dječak, dvadesetak metara od nas.
„Evo me, Ivane!“ uzvrati mu Nikola.
„Idi doma! Mama te zove!“
„Evo, odmah!“ povikne Nikola i pruži mi ruku. „Bog, Mihaele!“
„Bog, Nikola!“ uzvratim.
Gledam ga potom neko vrijeme kako odlazi prema svome selu u daljini, okrenem se i uputim natrag prema svom kraju, s druge strane planine.
„O, kojeg li neobičnog dječaka? Star je otprilike kao i ja, ali ima zaista posebne misli i ideje!“
Zelena dubina i Goethe
Brod je plovio rijekom što se neumorno probijala među kamenim brdima. Vidjeh sreću u očima putnika, ushit što ga pruža igra zelene dubine, pjev vapnenačkih gromadica i špiljica, trepet trske i divljih smokava.
Nebo je bilo oblačno i slabo vidljivo jer se na ljepotu Krke spustila topla maglica te se time još jače stvarao dojam o jedinstvenosti ovog kutka prirode. Da, ovo je zaista jedan poseban svijet – ovo je svijet za sebe.
Plovimo tako opčinjeni divotom, kao da se krećemo kroz neko staro vrijeme. Jer ako zanemarimo taktove brodskog motora, lakirano drvo, plastiku i željezo, čini se kao da plovimo s tim svojim pogledima u nešto pradavno, pralijepo, ka izvoru, istini.
Putovanje je završilo te smo stigli do malog mola i guste šumice. Zelena dubina je sada još jače izražena te kod brojnih posjetitelja izaziva oduševljenje. Udahnem duboko nekoliko puta i sa cijelim se svojim bićem uputim u ljepotu Skradinskog buka.
Taj šum i huk silne vode što bez prestanka teče, teče… Taj bljesak bijele pjene što se kotrlja niz vječno stijenje, ples žilavih stabala što se čvrsto drže za kamenu podlogu; sve to skupa u meni je potaklo veliki zanos. Stoga više nisam ćutio ritam svoga tijela, već se pretvorih u jednog malog duha koji, jednostavno, kroz te ljepote lebdi.
Put ide između kamenih oblika, tih rupa, izbočenja, udubljenja, oštrica… koji pričaju o dalekim vremenima stvaranja te nam poručuju da smo vrlo mali u svoj toj igri ljepote što nas vodi do iskona.
Odjednom se nađoh na drvenom mostu koji spaja dvije obale rijeke i osjetih kako upravo ulazim u neki magleni oblak, kao da sve ovo što gledam nije prava stvarnost, već da je to neki san ili film.
Ljudi se kupaju; dobri, lijepi, veseli ljudi, bijeli, crni, žuti. Čuju se razni jezici svijeta, odasvud žamor, pjesma, smijeh, usklici… Ali od svega je jači huk Skradinskog buka. Jedni plivaju, boreći se protiv silovite riječne struje, a drugi stoje na kamenu ispod jednog slapa pa se čini kao da im tijela plešu pod preljevom srebrne vode.
Prođem taj neobični drveni most i uputim se zemljanim i šljunčanim stazama kroz prostor zelene dubine. Gledam igru pastrva u kristalno čistoj vodi, mirišem divotu raznih stabala i cvijeća, slušam cvrkut mnogobrojnih ptica… I ovdje, premda zvuči čudno, čovjek je živio i stvarao. Desetak starih kamenih kućica, pokrivenih crijepom, kao da su se ugnijezdile na toj silnoj vodi, na stijenama u gustoj šumi. Glavna je mlinica kojoj sigurno nikada nije nedostajalo snage, tu je i kovačija, predionica te još neki obrti. Mnoštvo turista sada obilazi ova stara zdanja, slušajući bajkovite priče svojih vodića te kupujući suvenire.
Nastavim koračati tim puteljcima preko uzbrdica i nizbrdica, u toj zelenoj dubini i u tom magličastom oblaku pa stignem do jedne uzvisine odakle se dobro vidi raskoš Skradinskog buka. Oko mene nije bilo nikoga te stadoh kako bih u miru upijao ovu bezvremenu ljepotu. Nakon nekoliko minuta krenem stazicom lijevo i uvidim da nisam sam.
Na drvenoj klupi sjedi, poluležeći, jedan gospodin. Vrlo je neobično odjeven i uopće ne liči na brojne turiste koji se nalaze svuda uokolo. Preko tijela mu je prostrijet dugački prekrivač u boji bijele kave. Na glavi ima veliki, tamno sivi i okrugli šešir, na grudima se nazire bijela košulja, hlače su mu žućkaste i malo ispod koljena, čarape su mu dugačke i bijele, cipele crne, kožnate. Lijevu je nogu podigao na klupu, a desna mu stoji na zemlji. S laktom desne ruke naslonio se na željezo klupe. Ima oko pedeset i pet godina, lice mu je pravilno, vrlo profinjeno, svježe izbrijano, kosa smeđa, pomalo kovrčava, mudre mu oči gledaju u zelenu dubinu.
„Dobar dan!“ započnem razgovor na njemačkom jeziku.
„Dobar dan!“ odgovori mi neznanac, trzajući se iz nekog polusna.
„Lijepa je ova priroda, zar ne?“ kažem i približim mu se na nekoliko metara.
On se malo uspravi pa me zagonetno pogleda s onim svojim bistrim očima: „Da, ovdje je vrlo lijepo i zato se o tome nadaleko priča.“
„Otkuda dolazite, ako smijem znati?“ upitam.
„Dolazim izdaleka, mladiću, gore – sa sjevera. Bio sam na proputovanju Italijom pa sam, eto, odlučio posjetiti i Dalmaciju prije nego se uputim doma.“
„Sviđa li vam se Italija, gospodine?“
„Normalno. Italija se svima sviđa, ali meni je zaista posebna. Duboko me je impresionirala s onim svojim svjetlom toploga juga i ljepotom antičke umjetnosti.“
„Da, i ta klasika i starina postavili su divovski temelj na kojemu se razvio cvijet renesanse“, rečem.
„Da, i taj cvijet još uvijek miriše. Njegova ljepota i snaga duboko su se utkali u novovjekovnu povijest, poput ovog cvijeća i lišća što nam potpuno osvajaju oči“, reče gospodin i pokaže rukom oko sebe.
„Ljepota je ljepota! Ljepota je istina! I umjetnost ima veze s prirodom!“ uzvratim uzvišeno.
„Da, itekako ima veze, mladiću. Savršenstvo se u prirodi ogleda i ona nas uči. Pogledaj ovu snagu oko sebe; sve je poput iskona, zar ne?“
„Upravo tako. Sve izgleda kao da je iz nekog starog prasvijeta“, rečem.
„Ja ovdje vidim ono što drugi možda ne primijećuju. Ja upravo gledam praoblike. U svakoj ovoj biljci ja vidim prabiljku i ona daje temeljni oblik svakom stablu i cvijetu.“
„Zanimljivo, zaista, lijepo ste to rekli, gospodine. Znači, sve ovo skupa djeluje i na čovjeka, zar ne?“
„Da, puno djeluje! Ovo što sada shvaćamo trebalo bi promijeniti percepciju o slici čovjeka.“
„Kako to mislite?“ upitam.
„Postoje određene zakonitosti i forme, postoje pravila reda. Čovjek je misaono biće, ali čovjek ne može opstati sam sa sobom – s tim svojim mislima. Čovjek je i dio prirode i dalje – Univerzuma. Osim toga, sve što nas okružuje djeluje i na naše snove i razigranu maštu. Čovjek, dakle, biva, čovjek i sanja,“, odgovori gospodin.
„Da, stvarnost, odnosno naše prihvaćanje stvarnosti, samo je dio života. Mi smo i – snovi, mi smo sanjari!“
„Tako je. Mi smo sanjari. Mi smo romantičari!“ potvrdi uzvišeno gospodin.
„Ova snaga vode“, nastavim, „i bujajuća vegetacija pečate naše misli. I nismo toga ni svijesni koliko ova sila prirode djeluje na naše biće. Svuda oko nas nalaze se nevidljivi oblici, ali za jednog pravog senzitivca oni su itekako vidljivi.“
„Tako je, mladiću! Mi smo poput velike spužve koja upija impulse okoline. Priroda ima svoju vlastitu inteligenciju i ona se s nama stapa.“
„Ima li tu strasti, gospodine?“ upitam učtivo.
„Da, tu ima više strasti nego što možemo primijetiti. Upravo ta praiskonska strast čini nas živima i slobodnima; tjera nas naprijed – da udahnemo punim plućima i da s dobrom voljom i velikom ljubavlju krenemo u Novo sutra“, odgovori gospodin.
„Dakle, i u nama teče ova silna voda i buja ovo snažno zelenilo. I u nama je ova zelena dubina“, rečem.
„Lijepo ste to rekli. Da; sve ovo je u nama. Mi se s Praiskonom stapamo. I to je jedna velika ljubav koja se strašću osnažuje. Ta strast, upravo, tjera nam životne sokove; da ljubimo, žudimo, volimo, k nečemu stremimo… Taj glas Htijenja žubori poput ove vode, a žudnja teče i teče, uvijek naprijed ide.“
„Da, sve teče, sve se naprijed kreće. Zanimljiva je ta Živost svijeta. I, što nas to, u stvari, pokreće?“ upitam.
„Pokreće nas Praiskon i dobri titraji Univerzuma!“ odgovori gospodin nekako ponosito.
„Očito je da niste ovdje slučajno došli?“
„Dobro ste to zapazili. Čuo sam za ovo mjesto od mojih kolega umjetnika u Italiji pa sam tu, na neki način, i morao doći. Opet kažem, mladiću; radi se o strasti!“
Tada čujem jedan ugodan ženski glas: „Johanne! Idemo!“
Pogledam udesno i desetak koraka od sebe vidim zgodnu ženu u dugačkoj zelenkastoj haljini.
„Evo, idem, draga Christi!“
Gospodin se uspravi, priđe mi sasvim blizu i pruži ruku: „Drago mi je da smo se upoznali, mladiću. Hvala na ovom ugodnom razgovoru. Zbogom!“
„Zbogom!“ otpozdravim. „Ali, zar ne bismo mogli još malo popričati. I, ako mogu znati; kamo idete?“
„Ah, znate kakve su žene, a osim toga i vrijeme je da pođemo tamo…“
„Gdje to – tamo?“ upitam.
„Tamo – u Naš svijet!“ odgovori gospodin Johann i uputi se ka svojoj dragoj Christini.
Nakon nekoliko koraka zastane, okrene se i glasno reče: „Imaš dobre misli i shvaćanje, mladiću! Samo hrabro i uporno naprijed! Još jednom; zbogom!“
„Zbogom, dragi gospodine Johanne…“, rečem pomalo zbunjeno, gledajući ga kako zalazi u zelenu dubinu.
Pieter Paul Rubens
Svatko je od nas gledao umjetničke slike u originalu ili njihove reprodukcije u raznim knjigama, katalozima, novinama, časopisima… I svi mi osjećamo ono nešto posebno što nas povezuje s dušom umjetnika i s duhom vremena u kojem je djelo nastalo. Razvija se tako naša osobnost te postajemo dijelom jedne cjelokupne svijesti – Duše svijeta. Ovaj svijet i život ovozemaljski sve bogatiji biva te ponajviše preko umjetničkih djela pokazuje svoju nutrinu i pravu bit.
Nalazim se u gradu Münchenu, u muzeju Alte Pinakothek. Koračam tiho i usporeno pokraj brojnih starih djela, osjećajući neki poseban mir i strahopoštovanje. Mnoga djela sam prepoznao iz literature, ali kad ih se gleda ovako uživo čine se potpuno drugačija. Naime, ova originalana ulja na platnu i drvu s nečim zrače. Naročito veliki utjecaj na promatrača imaju boje; one prodiru duboko u naše nutarnje šarenilo.
Idem od djela do djela, putujem zanosno kroz taj paralelni svijet satkan ostvarenjima poznatih umjetnika: Sandro Botticelli, Pieter Breuegel, Canaletto, Lucas Cranach, Albert Dürer, Antonis van Dyck, El Greco, Leonardo da Vinci, Fra Filippo Lippi, Lorenzo Lotto, Nicolas Poussin, Rafael Santi, Rembrant Harmensz van Rijn, Pieter Paul Rubens, Luca Signorelli, Giovanni Batista Tiepolo, Jacobo Tinoretto, Giorgio Vasari, Diego Rodriguez Velasquez, Francisco Zurbaran…
Kada se čovječja duša nađe pred svim tim velikim ostvarenjima ljudskog duha, shvatimo da je svatko od nas samo jedan maleni dio općeljudskog stvaranja i da nitko od nas nije prvi; mnogi su bili, mnogi sada jesu i mnogi će biti. Od svih navedenih umjetnika najviše su me impresionirale slike Pietra Paula Rubensa. U toj ogromnoj prostoriji osjeća se snažan slikarev duh i njegova radost življenja.
Sjeo sam na crnu kožnatu stolicu kako bih malo odmorio noge i upijao tu divnu igru boja i oblika. Izloženo je više Rubensovih djela: Rubens i Isabella Brandt, Umirući Seneca, Posljednji sud, Amazonski san, Pijani Silen, Madona u vijencu od cvijeća, Otmica Leukipovih kćeri, Lov na lavove, Žena Apokalipse… U svima njima vidi se užitak stvaranja i zaigranost pokreta. Tijela su bujna, svijetlost oko njih je topla, prozračna. Kretnje su silovite te same po sebi govore priču. Likovi svojim licima pokazuju duboku ljudskost, gdje izraz nepogrešivo predočuje trenutne misli. Rubens je boje nanosio s velikim zanosom pa tako posebnu živost pokazuju i životinje, biljke, zemlja i nebo. Ovo je slikarstvo puno strasti i u promatrača izaziva osjećaj velikog divljenja.
Nakon dvadesetak minuta krenuo sam dalje, u susjedne prostorije, a poslije četiri sata provedenih u ovom hramu umjetnosti, spustio sam se niz ogromno mramorno stubište i izišao van. Predamnom je bila velika travnata površina s ponekim stablom i stazama za šetnju. Sjeo sam na drvenu klupu kako bih svježim zrakom odagnao opijenost od upravo viđene silne ljepote. Osjećao sam se kao da sam bio u nekom drugom svijetu, ali kad se bolje promisli, to i jest potpuno drugačiji svijet od ovog stvarnog te je njegova bit nova stvarnost. Kao što se Bog ne vidi, ali se ogleda u prirodi, tako i ljudski duh; ne vidi se, ali se ogleda u umjetničkim djelima. Bio sam svjedok ogromnog likovnog stvaranja, ali ne smijem zaboraviti ni ostale vrste čovječjeg umjetničkog rada, poput književnosti, glazbe, glume, plesa…
Ako je u čovjeku Bog, to znači da On preko savršenih ljudskih prstiju izražava upravo Sama Sebe. Vratio bih se na početke civilizacije i rađanje kulturne nadogradnje svijeta te bih naglasio stvaranje pisma – brojki i slova, kao najveći izum čovječanstva. Čovjek je slikajući pisao i pišući slikao te tako sama sebe uzdizao k Savršenstvu.
Dok sam tako razmišljao o umjetnosti, sklopljenih očiju, čuo sam sve bliže korake po šljunčanom nasipu. Pogledam u lijevo i vidim kako se mojoj klupi približava jedan čudni neznanac. Nakon nekoliko trenutaka je sjeo. Odmah sam uočio kako nije odjeven uobičajeno, po sadašnjoj modi, već mi je djelovao kao da je sišao s neke slike iz sedamnaestog stoljeća. Na sebi ima smeđi kaputić sa širokim, sivkastim, vezenim ovratnikom, hlače su mu tamne i malo šire, cipele crne, kožnate, a na glavi mu je okrugla, tamno-siva kapa male visine, s nekim šarama sprijeda. Za tren sam primijetio vrlo fine ruke s elegantnim prstima. Lice mu je duguljasto, ima tople oči, velike brkove, malu bradu i pomalo kovrđavu kosu. S obzirom na čitavu njegovu pojavu, zaključio bih kako ima oko pedeset godina.
„I…?“ upita me stranac na engleskom jeziku.
„Molim?!“ odgovorim začuđeno.
„Kako vam se čini?“ nastavi on.
„Što to? O čemu pričate, gospodine?“
„Pa to što ste upravo razmišljali!“
„Mislite na muzej?“ odgovorim instiktivno, ali odmah mi se upali lampica pa nastavim: „Ali kako biste vi mogli znati o čemu sam ja razmišljao?“
„Pa, eto, iz nekog razloga znam“, reče neznanac.
„No, dobro. Premda mi je sve ovo jako čudno, reći ću vam što mislim o tom muzeju; impresioniran sam!“
„Jeste li vidjeli koliko tu ima ljepote?“
„Da, zaista. To je jedan čitavi novi svijet.“
„A u njemu ogromna snaga ljudskog duha“, reče stranac.
„Nevjerojatno je kolika su dostignuća čovječjeg umjetničkog stvaranja“, kažem i pružim mu ruku: „Ja sam Mateo.“
„Petar“, reče pridošlica.
„Jeste li odavde?“ upitam.
„Nisam. Tu sam samo u prolazu“, odgovori on.
„Oprostite što vas pitam, ali vi ste čudno odjeveni?“
„Da, dobro ste to primijetili. Volim se ponekad vraćati u ona stara, dobra vremena.“
„Ah, ta vremena, Petre. Svako vrijeme je na neki način dobro. Sve ovisi o tome kako koga dopadne sudbina.“
„Da, ali čovjek bi trebao na neki način i djelovati na svoju sudbu, zar ne?“
„Ima tu istine. Čovjek treba raditi i stvarati, boriti se u životu, a ne kukati kad dođe neka životna prepreka.“
„Dobro ste to rekli, Mateo. Čovjek se mora boriti da bi sam sebe ostvario.“
„Možemo li, Petre, preći na – ti?“
„Da, svakako.“
„I, kažeš, Petre, da si ovdje samo u prolazu?“
„Da, Mateo. Nego, pitao bih te nešto u vezi svih tih slika u muzeju Alte Pinakothek“, reče Petar i pokaže rukom prema staroj zgradi.
„Izvoli, pitaj.“
„Ima li tu nešto što bi posebno izdvojio, odnosno koji umjetnik ti se najviše svidio?“
„Da, ima“, odgovorih bez razmišljanja. „To je Pietar Paul Rubens!“
Kad sam izgovorio to ime, moj sugovornik se malo pridigne, kao da ga je nešto bocnulo.
„A, da… pa i ti si Petar“, rečem.
„Da, ima nas puno. Taj biblijski sveti Petar ili Petar Stijena, dobro je raširio svoje ime po kugli zemaljskoj.“
„Moćan je to bio čovjek“, kažem. „Vjerovao je u Boga i Isusa Krista i nije odustajao od svojih ideala. I zato smatram da bi svatko na ovome svijetu tko nosi to ime na neki način to trebao i zaslužiti, odnosno opravdati ga.“
„Dobro rečeno, Mateo. I ja sam svojim radom nastojao još više uveličati to lijepo ime.“
„Čime se baviš, Petre?“
Na to pitanje on mi nije odgovorio, već me upita: „Rekao si da ti se najviše sviđaju Rubensove slike, zar ne?“
„Da, tako je. Lijepe su mi i one Leonarda da Vincija, Tizianove, Dürerove… ali ove Rubensove nekako su posebne.“
„Kako to misliš – posebne?“
„One mi, jednostavo, zrače s nečim više od drugih. Dobio sam osjećaj da se sve te igre boja i oblika stvaraju predamnom“, odgovorim.
„Da, sretan je čovjek bio taj Rubens. Bog mu je dao veliki talent i on ga je razvio svojim neumornim radom. Radost njegova života leprša u slikama“, reče Petar.
„A slike – svaka za sebe, pričaju posebnu priču iz daljina, odnosno iz nekog drugog, paralelnog svijeta.“
„Tako bi to nekako bilo, Mateo. Rubens je ostvario više stotina velebnih djela, bio je vrlo uspješan i svjetski čovjek. On je kroz svoje likove, životinje i pejzaže slavio život, životnu strast i herojstvo.“
„Dobro si to rekao, Petre – herojstvo jer Rubens je upravo primjer heroja u umjetničkom stvaranju. Nije se bojao novih izazova te je s velikom hrabrošću uzimao kist i paletu u ruke te svojim duhom ispunjao bjelinu platna. Osim toga, Rubens je bio potpuno strastven čovjek. Kad mu je umrla žena, Izabela Brandt, on se nakon nekoliko godina ponovno oženio i nastavio stvarati“, rečem.
Petar je tada zašutio i pomalo poblijedio, kao da ga je duboko dirnulo to što sam rekao.
„Što ti je, Petre? Je li ti dobro?“ upitam ga i pogledam u oči. Odmah sam primijetio kako su one vlažne, kao da će pustiti suze.
„Dobro sam“, reče Petar nakon nekoliko trenutaka te pomalo tužno nastavi: „Ja bih sada krenuo, dalje mi je poći.“
„Mogu li znati kamo ideš?“ upitam.
Petar ništa ne odgovori.
„Ostani još malo. Vidim da se dobro razumiješ u umjetnost. I ja nastojim biti dobar umjetnik.“
„Samo uporno radi i budi hrabar, Mateo. I ne odustaj od svojih ideala. Svatko tko je pošten prema samom sebi i svojim djelima, kad-tad bude nagrađen.“
„Nadam se da je tako.“
„I, znaj; na putu Gospodnjem čovjek mora slijediti svoj poziv.“
„A kako, Petre, uopće znati što je naš pravi poziv?“
„Slijediš svoj put. Radiš ono za što si rođen. Živiš pošteno i hrabro. Vjeruješ u sama sebe. Jer ako ti ne priznaješ sam sebe, neće te ni drugi uvažavati. Ja sada moram ići“, reče Petar i pruži mi ruku: „Želim ti puno uspjeha u radu, i neka ti se ostvare životni snovi. Zbogom, Mateo!“
„Zbogom, Petre!“ uzvratim i rukujem se s njim. „Hvala na ovim lijepim savjetima i željama!“
Potom se Petar okrene i uputi prema staroj zgradi čuvenog muzeja Alte Pinakothek u Münchenu.
Projekcija Platon
Na Trgu sam ušao u tramvaj broj sedam koji je vozio u smjeru zapada. Bilo je oko jedanaest sati ujutro pa nije bilo gužve. Sjeo sam otraga i promatrao ljude na ulicama grada, u to prohladno vrijeme mjeseca studenog. Zubato Sunce, što je probijalo bjelkaste oblake, ipak je atmosferu bojilo ugodom.
Nakon desetak stanica sišao sam dolje i pothodnikom se uputio lijevo. Potom sam pješačio oko dvjesta metara te je predamnom bljesnula čuvena staklena kugla promjera dvadeset metara. Stotinjak metara oko nje nije bilo ničega osim savršeno ravnog travnjaka kojeg još nije prekrio snijeg. Od nogostupa do te divovske kugle vodila je betonska staza širine oko tri metra i duljine od stotinjak metara.
Došao sam do ulaznih, staklenih vratiju, ponad kojih je pisalo: MUZEJ VELIKANA PROŠLOSTI.
Iza vratiju, u tom dnu kugle, nije bilo nikakve prostorije, već malo predvorje gdje su se uspinjale betonske stube i lift. Cijela zgrada ima samo tri etaže na kojima je bilo malo zidova pa se lijepo mogla vidjeti konstrukcija od čeličnih cijevi među kojima su postavljene staklene stijene.
U ovom čudnovatom zdanju posjetitelji su se mogli upoznati s raznim velikanima prošlosti: umjetnicima, znanstvenicima, političarima, ratnicima, izumiteljima, duhovnjacima… Osim toga, mogle su se vidjeti razne slike, skulpture, instalacije, ispisani tekstovi… Na određenim mjestima mogli su se čuti i govori poznatih povijesnih osoba, praćeni određenom glazbom.
Sve skupa mi je djelovalo nekako nestvarno i nadrealno te sam zaista uživao gledajući i slušajući oko sebe, no želja mi je bila da porazgovaram s nekim važnim čovjekom iz prošlosti. Stoga dođem na drugu etažu, prođem kroz jedna vrata i nađem se u podužem, uskom hodniku s više prostorija, odnosno odaja.
Ukoliko je u određenoj odaji već bio neki posjetitelj muzeja, ponad ulaznih vratiju je svijetlilo crveno svjetlo, a u protivnom – zeleno. Otvorim, stoga, prva slobodna vrata te se nađem u pravokutnoj, bijeloj prostoriji od nekih pet puta osam metara, s vrlo visokim stropom. Odmah pored vratiju nalazio se stol s računalom i jedna udobna, bijela stolica, dok su se na uglovima nalazili neki projektori. Kada sam sjeo i uključio računalo, u prostoriji je zavladala tama. Nakon nekoliko trenutaka na lampici ispod računala je zatitralo zeleno svjetlo te se potom čuo zvučni signal poput tihog zvižduka.
„Halo, ovdje Hologram company. Dobro nam došli!“ kaže ugodan ženski glas. „Kliknite na računalu izbor, molim. Želimo vam ugodno druženje s našom projekcijom.“
Na zaslonu se tada pojavi poduži popis te nakon desetak sekundi iščitavanja kliknem – Platon, 7 minuta. Tada objektivi projektora lagano zašume uz titranje crvenog svjetla, a nakon tri sekunde pojave se šareni snopovi svjetla koji bivaju sve veći prema suprotnim uglovima prostorije. Odjednom, u maglici se pojavi Platon, odnosno njegova projekcija u prirodnoj veličini. Tabani su mu nekoliko centimetara od poda.
Stoji, odnosno lebdi tako starac od sedamdeset godina mirno, nekoliko metara od mene. Promatram mu žućkastu tuniku, kratku sijedu kosu, podužu bradu i mudre oči. Nakon nekoliko sekundi malo je podigao ruke, nasmiješio se i na hrvatskom jeziku rekao:
„Dobar dan!“
„Dobar dan, gospodine Platon!“ uzvratim. „Kako ste?“
„Dobro sam. A vi, kako ste?“
„Dobro sam. Volio bih s vama malo razgovarati.“
„Izvolite. Pitajte me ono što vas zanima.“
„Vas, gospodine Platon, smatram jednim od najutjecajnijih osoba u povijesti ljudskog roda, poput Pitagore, Isusa Krista, Leonarda da Vincija, Descartesa, Einsteina, Junga…“, govorim.
„Hvala vam na komplimentu!“
„Svi znamo što je to Akademija, ali mnogi ne znaju kako je do tog naziva došlo, zar ne?“
„Da, vjerojatno je tako. Ja sam osnovao Akademiju prema imenu vrta u kojem sam poučavao“.
„I, što je bio vaš nastavni program?“ upitam.
„Nastavni program je obuhvaćao astronomiju, biologiju, matematiku, političku teriju i filozofiju“, odgovori Platon.
„U svojim djelima ste pisali o Atlantidi, što neki smatraju prvim romanom čovječanstva?“
„Da, to je priča o davno nestalom kontinentu, odnosno civilizaciji.“
„I vi ste, gospodine Platon, uvjereni u to njegovo, odnosno njeno postojanje? Mnogi smatraju da je sve to skupa samo proizvod vaše mašte“, rečem.
„Potpuno sam uvjeren da je nekada davno, prije više od deset tisuća godina, na Zemlji postojala jedna takva civilizacija koja je u nekim stvarima bila naprednija od ove današnje, no zbog kataklizme je potpuno nestala. I premda znam koje su sve mogućnosti ljudske mašte, uvjeren sam da je Atlantida postojala u stvarnom svijetu. To je činjenica, prošla realnost. A, na kraju krajeva; zašto i ne bi postojala neka starija civilizacija? Pa pogledajte samo piramide, razne kiklopske zidove, menhire, gigantske skulpture, prastare zagonetne crteže… Postoje mnoga čudesa koja su nastala davno prije nas, od kojih sada imamo velike ostatke i tragove, ali mnogo toga je još uvijek nejasno i zagonetno“, govori Platon, odnosno njegova projekcija.
„Da. I evo sada, u dvadeset i prvom stoljeću, uz svu razvijenu tehnologiju, još uvijek ne možemo postići potpuno otkriće; da znamo, dakle, ono što jest, što je bilo i što je sada, kao jedan slijed. Znamo za podizanje mora od stotinjak metara prije dvanaest tisuća godina, znamo za cikluse naginjanja Zemljine osi…“, rečem.
„Otkrivajući tajne prirode, mnogo toga doznajemo. I bit je u tome da, bez obzira na cikluse i intervale, sve se kreće, sve naprijed ide“, nastavi Platon.
„A kako je sve to skupa nastalo? Kako je počelo?“ upitam.
„Osnova svega je u Ideji. Ideja je, dakle, bila u početku stvaranja. Ideja je pokretač svijeta. Ideja je u svemu!“ odgovori Platon.
„Tko je stvorio tu ideju? Pa nije mogla nastati ni iz čega?“
„Bog je bio i ostao prvi. Bog je Ideja i kroz Ideju se Bog ogleda. U svemu vlada pravilo, zakon i red.“
„Od čega je sve to izgrađeno?“ upitam.
„Sve je izgrađeno od savršenih elemenata koji potječu od oblika pet pravilnih geometrijskih tijela. Vatra, zemlja, voda i zrak sastavljeni su od različitih tijela, a čitavi Svemir ima oblik dodekaedra“, odgovori Platon.
„I vi i dalje ostajete pri toj svojoj tvrdnji? Sada, kada je čovjek dešifrirao gene, kada otkriva prostranstva Svemira i sve dublje ulazi u tajne prirode i samoga sebe. I nije li, prema tome, filozofija itekako povezana sa znanošću jer znanstveni dokaz bi trebao biti pravi dokaz, zar ne, gospodine Platon.“
„Tu ste u pravu. Ali nešto ste zaboravili; naime, čovjek ne dolazi do spoznaje samo razumom i razmišljanjem. U pitanju je i intuicija. I ova vaša sadašnja znanost nastoji dokazati upravo ono što sam ja tvrdio davno prije, ono do čega sam dolazio kroz nadahnuće“, odgovori Platon.
„Cijenite matematiku, zar ne?“
„Da, često mislim o matematici, cijenim njenu moć jer upravo kroz matematiku mnogo toga je zapisano. U matematici treba tražiti odgovore. Matematika ne laže. A ono što zamislimo, to bismo trebali i ostvariti; poput trokuta koji nacrtamo i tako ga ostvarimo – da djeluje nekom svojom svrhom.“
„A što je s onom vašom špiljom i sjenkama? Gdje je tu stvarnost?“ upitam.
„Taj zid jest, on je tu negdje, onkraj tijeka naših misli. Sjenke plešu i one svoj život žive dok ih naše oči gledaju. One stvarno postoje, ali one su odraz jedne više stvarnosti; jedne Ideje, Svemirskog Uma! Ako sklopim oči, sjenke više ne vidim, njih, dakle, sada nema. Ali one jesu u mom sjećanju. To što jest i to što biva – u nama je! I sve je sa Savršenstvom spojeno!“ govori Platon.
„Što je, u stvari, taj zid na kojem su sjenke?“
„U to ziđe gledamo dok svjetlost prosijava boje. I tako vidimo svoje sjenke i sjenke drugih. One su, međutim, odraz jedne velike Ideje. One su prikaz onoga što smisleno je. Istina je visoko i duboko te kroz nas djeluje i s našom percepcijom se ostvaruje. Navedeni zid prikazuje igru sjenki i to je, dakle, dvodimenzionalna slika, bez boje. Ali ona je projekcija tijela u tri dimenzije, tog višeg stupnja stvarnosti. Dakle, u tome je prava bit; spoznati taj prijelaz iz jedne u drugu dimenziju. I mi svi skupa i svijet oko nas samo smo jedna vrsta projekcije višeg stupnja reda, odnosno neke više dimenzije. A, opet, iznad svega je Ideja, Duh, Um, odnosno Savršenstvo koje sve zaokružuje, sa svime se stapa, sve prožima. I naše dimenzije u svemu tome djeluju, no da bismo ih shvatili moramo na neki način izaći van. Da bismo sagledali situaciju u kojoj se nalazimo, moramo izaći iz te situacije“, govori Platon, odnosno njegova projekcija.
„Da, da. Sve to skupa malo je složeno. Ali, što bismo najviše trebali cijeniti?“
„Ja veličam Um, pričam o Duši Svijeta koja se razapinje u prostranstvu od Tijela Svijeta. U svemu tome moramo ljubiti Dobro i klanjati se ljepoti jer, inače, čeka nas Mračan Stan.“
„Nadam se da će u konačnici pobijediti ta vaša Duša Svijeta, taj Um i Dobra Ideja!“ kažem pomalo uzvišeno.
„I ja se nadam, ali za to se treba boriti!“ nastavi Platon.
Tada za tren nestane ove projekcije i u prostoriji zavlada tišina i praznina, kao onda kad sam u nju ušao.
„Zaista, brzo prođe ovih sedam minuta.“
Ovih sedam priča prepisao sam računalom u srpnju 2025.
MBŠ