NAŠI  KORIJENI

  PRVI  DIO

      Već odavna zapisah da  ‘Prošlost čeka da postane povijest, a povijest nastoji biti istinom’, premda svatko gleda unatrag kroz svoje naočale sadašnjosti, dakle subjektivno, bez obzira je li se taj  odraz retrovizora odnosi na život jedne osobe kao pojedinca ili obitelji, naroda, rase i čitava svijeta. Stoga povijest kao znanost mora prvenstveno isticati  izvore  jer oni, ako nisu falsifikat, pružaju zaista pravu sliku negdašnjih događaja, a nasuprot njima postoje razna tumačenja gdje svatko navodi vodu na svoj mlin, gdje se dakle igramo  špekulacijama ko što su se nekad djeca igrala špekulama. Osvrnut ću se stoga u ovom eseju na neke povijesne izvore, te originale koji predstavljaju pravu istinu o prošlosti, premda to mnogima ne odgovara jer su ideologijski  odgojeni.

Krenimo, dakle, u ovu prstenastu radnju ili, još bolje rečeno – spiralnu kretnju kroz prošlost a prema budućnosti, gdje se, dakako, nikako ne može znati do kuda ide drugi kraj spirale. Ali ne zaboravimo jednu veliku istinu; konac taj uvelike prolazi NAMA kroz prste, što bi značilo da je jedan veliki dio budućnosti upravo – u nama. A da bismo se za budućnost pripremili moramo sažvakati i probaviti prošlost, što nikako ne znači da svoju (i našu) povijest moramo zaboraviti, već da se s time moramo  izmiriti.

Lika je u potpunosti okupirana od strane Osmanlijskog Carstva 1527. a oslobođena je 1683. godine, na kraju Kandijskog odnosno na početku Morejskog  mletačko – turskog rata. Austrija dobiva u posjed Liku 1699. te se tada provodi plansko naseljavanje. Ličko-krajiške postrojbe pobijedile su pod vodstvom popa Marka Mesića, no posao im je bio znatno olakšan zbog povoljne situacije na svim bojišnicama i velikog zanosa naroda. Budući da je ovaj kraj pravno potpadao pod Vojnu krajinu, koja je i službeno postojala od 1630. godine i bila pod izravnom upravom Habsburške Monarhije, gdje dakle Hrvatski sabor nije imao nikakav pravni utjecaj, austrijske su vlasti godine 1712. organizirale popis stanovništva – na njemačkom jeziku, normalno. Prema tom važnom dokumentu koji se nalazi u knjizi Karla Kasera i koji se odnosi na južni dio Like, a naziva se:  Popis Like i Krbave 1712. godine, slijedi:   Vlasi  74%,   Hrvati  14%,  Bunjevci (Valachi catolici)  9,6 %,  nekršćani 2%. Za Bunjevce piše da im je jedna grupa došla iz Dalmacije preko Zrmanje, a druga iz Jablanovca preko Senja. Očito je da su starosjedioci napustili Liku za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva i svih tih turbolentnih vremena, od kojih su se vrlo rijetki poslije, nakon oslobođenja, vratili. Očigledno je i da  muslimana ima vrlo malo, premda su Turci tu vladali preko 150 godina. Srbi se i ne spominju! Odakle ovoliki broj Vlaha i gdje su poslije nestali njihovi potomci? Odgovor je vrlo jednostavan: Vlasi su tu doseljeni ponajviše s istoka i njihovi potomci sada ovdje žive!

Oni koji su se pokatoličili (ili su to već bili) postali su pravi Hrvati, a oni koji su zbog raznih interesa ili prisila prešli na pravoslavnu vjeru postali su poslije,  kroz drugu polovicu 19. i prvu polovicu 20. stoljeća – Srbi. Ovo je jedan veliki dokaz o neumitnoj propasti velikosrpske ideologije, tog u praksu provedenog Načertanija (1844.) o stvaranju „Velike Srbije“. Pisac tog djela bijaše  Ilija Garašanin, a oživotvoritelj mu Vuk Stefanović Karadžić, čovjek o kome je mnogo godina poslije – u osamdesetim dvadesetog stoljeća bio snimljen film kako bi se neuki narod čitave ex Jugoslavije tako prosvijetlio i naučio se pravoj – toj njihovoj istini. Karadžić je već 1845. osmislio parolu  Srbi svi i svuda ( tri- S ). Stoga je lutao zapadnim bespućima Balkana kako bi učio ratare i stočare o pravoj povijesti ovih prostora. U Imotskoj je krajini naišao na Hasanaginicu i pripisao je, normalno, srpskom narodu. Srećom, najveći Nijemac u povijesti, čuveni pisac Johan Wolfgang fon Goethe, zahvaljujući talijanskom putopiscu Albertu Fortisu preveo je ovo kratko remek djelo na svoj narodni jezik i tako ga približio zapadu kao izvorno iz Zabiokovlja, gdje je ovdašnje domaće stanovništvo odjednom postalo egzotično u očima europskih intelektualaca. Ali to domaće stanovništvo nije bilo srpskih korijena, već su to uglavnom bili Vlasi katoličke i muslimanske vjeroispovijesti. Vuk je i dubrovački govor (narječje) nametnuo čitavoj regiji kao izrazito (izvorno) srpski, u čemu su mu dosta pomogli i panslavistički orijentirani Hrvati. Međutim, povijesni izvori navode da su se hrvatski i srpski jezici, koji imaju isti korijen u staroslavenskom, već odavna počeli razdvajati – još za Velikih seoba naroda. Pa tko bi, uostalom, sada mogao za isti stol sjesti jednog Bodula i Srbina iz Šumadije; oni bi se razumjeli gore nego Slovenac i Makedonac. Dakle poanta navedenog je u tome da i dan-danas mnogi Hrvati smatraju da smo mi i Srbi isti narod jer imamo gotovo identični jezik, a ne znaju oni kako su se upravo ta dva jezika nastojala poistovjetiti preko raznih političkih spletki. Kada sam već spomenuo Dubrovnik, treba naglasiti da su ga početkon sedmog stoljeća osnovali Vlasi, koje srpski povjesničari uporno, stoljećima, legitimiraju kao srpski narod. Istina je da imamo puno istih i sličnih prezimena, ali ova se počinju formirati tek u dvanaestom stoljeću, i to prvenstveno u dalmatinskim gradovima gdje je vrlo jak utjecaj imao Bizant a time i pravoslavna vjera (od Crkvenog raskola 1054.).

Veliku ispomoć u ostvarivanju projekta Velike Srbije, koja se trebala protezati na zapad sve do posljednjeg sela gdje živješe narod pravoslavne vjere, Vuku je davao i pisac Dositej Obradović, i njih dvojica bili su , dakle, preteča Karadžorđa, Pašića, Mihailovića, Jevtića, Rankovića i Miloševića. U drugoj polovici devetnaestog stoljeća srbijanski tajni agenti i popovi Srpske pravoslavne crkve upućivani su u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku (u Hrvatskoj SPC nije niti postojala sve do 1918.), kako bi vršili velikosrpsku propagandu preko letaka, knjiga i novina, što je rezultiralo, po njima – buđenjem srpske nacionalne svesti, gdje je autohtonom stanovništvu trebalo utuviti u glavu da je podrijetlom srpsko.

Dokazalo se, eto, još jednom kroz historiju da nije dobro živjeti u laži, i da svaka takova iluzija poput izreke  Srbi svi i svuda, ili Tamo gde je i jedan srpski grob, tu je Srbija, kad-tad propadne. Zbog istine o prošlosti ovih ispaćenih krajeva koju je dokazivao istražujući i pišući,  pod sumljivim okolnostima umro je doktor Ivo Pilar, hrvatski sociolog i austrougarski znanstvenik. On je u svom klasiku Južnoslavensko  pitanje i svjetski rat (Die sûdslawische Frage und der Weltkrieg), objavljenom u Beču 1919., u posebnom poglavlju opisao povijest hrvatskih pravoslavaca i njihovo  vlaško  etničko  podrijetlo.

Četnički vojvoda Šešelj, osuđeni ratni zločinac, piše u jednoj svojoj knjizi o tome kako su Hrvati patvorena nacija, a iz intelektualnog vidokruga mu je itekako izmakla činjenica da od onih nekoliko desetaka tisuća Srba koji su za Seoba naroda, u šestom i sedmom stoljeću iz nekoliko smjerova  stigli na područje Raške oblasti, današnjeg Niškog regiona – od prostora Zakarpatja i Crnog mora, ne može nikako biti desetak milijuna potomaka ( i to bez onih u iseljeništvu). Da su se ekstremno razmnožavali, imajući po desetak zdrave i preživjele djece, opet ih sada ne bi bilo više od nekoliko milijuna. Stigavši u ove krajeve negdašnjeg  Rimskog Carstva Srbi ne zatekoše prazan teritorij. Na prostorima sadašnje Srbije živješe ostaci Romana, Vlasi, Cincari, ostaci Tračana, ponešto i Dačana, na jugu Šćiptari, Makedonci, na istoku Bugari, od dvanaestog stoljeća i brojni Romi što stigoše iz daleke Indije. U formiranju budućeg srpskog nacionalnog korpusa najveću ulogu je odigralo postupno pokrštavanje Vlaha u pravoslavnu vjeru, a to se naročito intenziviralo za vrijeme vladavine Osmanskog carstva jer je Srpska Kneževina bila u vazalnom odnosu s Turcima, gdje se itekako tolerirala ortodoksna vjera istočnog obreda, a katolička im je bila jako omražena, osim što su dopuštali rad i djelovanje fratara (cokulaša). U 17. stoljeću odigrala se dobro isplanirana seoba  Srba u Vojvodinu i ponešto zapadnu Slavoniju, gdje nikada prije nisu bili, i taj broj bi se mogao zaokružiti na nekoliko desetaka tisuća. Drugih organiziranih seoba prema zapadu nije bilo, već se radilo samo o pojedinačnim slučajevima. Tek nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije – 1878. godine, navodna ugroženost svesrpstva dovodi do buđenja odnosno stvaranja njihove nacionalne svijesti.

Krajem 19. stoljeća, a naročito nakon prvog svjetskog rata, u popisima stanovništva odjednom se pojavljivalo, takoreći preko noći, na stotine tisuća novih Srba – bez prethodnih migracija. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije seobe nisu bile izražene, a čak je bilo i seoba u suprotnom smjeru, gdje su pravoslavci, sada Srbi, selili iz siromašnih krajeva Hrvatske poput Like i Banije – u Vojvodinu i sjevernu Srbiju. Nakon Drugog svjetskog rata, kada su dojučerašnji četnici skinuli kokarde i obukli partizanske uniforme, dolazi do prave seobe, pravih Srba iz centralne Srbije na zapad, uglavnom u Hrvatsku – na lepo naše more. Tu se radilo o tisućama vojnih lica, policajaca (milicajaca), pravnika, učitelja, rukovodilaca… pa čak i običnih radnika. Da je kojim slučajem Jugoslavija opstala kao država i da se taj trend doseljavanja nastavio još recimo pedeset godina, tada bi u Republici Hrvatskoj živjelo preko pedeset posto građana srpske narodnosti, što bi svakako bio veliki povijesni apsurd.

Vratimo se unatrag, opet na povijesne izvore:  U popisu grada Zadra iz 1527. godine (mletačka uprava – grad Zara, kao glavni grad  provincije Dalmacije), ima oko 8000 duša. Od tog broja većina je iz zadarske okolice; Ravnih kotara i otoka, dakle već odavna kroatiziran narod, u čemu je, dakako, glavnu ulogu odigrala katolička crkva (Vatikan), zatim, ima podosta i talijanskih prezimena što nije ni čudno jer je Zadar (Jadera) pola milenijuma bio rimska kolonija, a pod vlašću  Serennissime Reppublice (Venecije) konstantno je bio od 1409. do 1789. godine, dok je pod izravnom  vlašću Hrvata, odnosno Hrvatske dinastije, Zadar bio duže vremena jedino za vrijeme kralja Petra Krešimira IV. Nadalje, u tom popisu stanovništva – Stato di anime (stanje duša), samo se jedna obitelj izjasnila kao istočno-balkanci, što u ono doba nije bio nacionalni identitet jer ga onda nije ni postojalo u usporedbi s ovim iz devetnaestog stoljeća, već je to označavalo pripadnost određenoj rodovsko – plemenskoj strukturi.

Upravo je crkva, odnosno vjera, imala stratešku ulogu u formiranju srednjovjekovnih narodnonosnih skupina, što su početkom 19. soljeća počele po čitavoj Europi vihoriti nacionalne zastave, a što je prethodilo najkrvavijem stoljeću od pamtivijeka. Na sve te povijesne događaje treba gledati bez predrasuda i nastojati da se narodi uljudno  stapaju i ujedinjuju, a ne da opet dođe do ratova velikih razmjera, gdje, u konačnosti, ratuje grad protiv grada      (kao u Srednjem vijeku) i na kraju; ubija brat brat,  ali kolcem,  kako jednom reče Einstein. Pri tom je ovaj mudrac možda zaboravio  naglasiti da je i  U Početku (Biblija, Stari Zavjet) , brat ubio brata kamenom ili kolcem, svejedno. No, očito je da i dan-danas poneki političari nostalgično plaču za tim dobrim starim vremenima.

      U  vrednovanju čovjeka nikako ne bi smjelo biti važno etničko podrijetlo, niti boja kože, niti vjeroispovijest (ako je istinska), stoga je vrlo važno znati prošlost kako se na nju ne bismo vraćali. Za mnoge, nažalost, ne vrijedi ona čuvena Ciceronova izreka –Povijest je učiteljica života, već njen, manje citiran nastavak – Ali i proročica budućnosti.

Niti jedna europska nacija ne sastoji se od sto-posto identičnih nacionalnih jedinki. Svi smo produkt višestoljetnih i višemilenijskih miješanja naroda, što za posljedicu ima našu zajedničku prošlost, ma kakva ona bila. Jedino izolirani narodi (plemena) diljem kugle zemaljske žive u svom zatvorenom korpusu što za posljedicu ima veliku primitivnost. Reći će mnogi da je njima tako dobro i da, stoga, nitko nema pravo za mijenjati ih. Ali kako bi čovječanstvo sveobuhvatno napredovalo bez pojavljivanja raznih civilizacija, bez interakcija i usavršavanja? Gdje bi danas živio sav taj narod?

Opet bih obratio pozornost na naše Vlahe, jer ako se ne usuglasimo oko povijesnih činjenica, ako na prošlost gledamo kroz raznorazne naočale ideologija i (ili) utopija, ako lažemo prvenstveno sami sebe pa potom s uvjerenošću u osobnu svetost stupamo pred druge, pred narod, a naročito mlade kojima je itekako potrebna dobra pouka; čeka nas vladavina mržnje u OKRUŽENJU u kojem živimo, čeka nas jad, nevolja, pakost, neznanje, vladavina gluposti i besmisla, sukob, rat  i na kraju – potpuna  propast.

Sada, u Republici Hrvatskoj, vrlo su rijetki građani koji u sebi nemaju barem malo vlaške krvi, bilo po majčinoj ili očevoj lozi. Taj se stari narod asimilirao u ostale, dominantne etničke skupine. Po zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj, iz 2011. godine  slijedi:   narod;  Hrvati 92 %,  Srbi 4,4 %,  Bošnjaci 0,7 %,  Italijani 0,4 %,  Albanci 0,4%, Mađari 0,3 %, Česi 0,2 %…  Vlasi < 0,01 %, … maternji jezik;  Hrvatski 96 %.

Prema ovome ispada da je Ante Starčević (po nekima – Otac domovine) bio itekako veliki vizionar. On je krajem devetnaestog stoljeća tvrdio da Hrvatima smatra sve stanovnike Hrvatske, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo i vjerska i politička opredjeljenja, a da bi, po njemu, svi u razvoju hrvatske države trebali prihvatiti hrvatsko kulturno- povijesno nasljeđe, gdje nije baš jasno što bi to predstavljalo. Dakle, svi građani Hrvatske ili sav narod koji u Hrvatskoj živi – trebali bi se smatrati Hrvatima po narodnosti (nacionalnosti). A zar ne piše u sadašnjem Ustavu Republike Hrvatske da su svi stanovnici Hrvatske – građani  Hrvatske, a ne da su svi stanovnici Republike Hrvatske – Hrvati. Prema navedenom očito je da je politika i ideologija devetnaestog stoljeća imala vrlo velik utjecaj na formiranje današnjeg hrvatskog etničkog korpusa, dakako uz blagoslov katoličke crkve gdje se katoličanstvo poistovjećivalo sa hrvatstvom, gotovo u istoj mjeri kao što se i u Srbiji (i šire) pravoslavlje poistovjećivalo sa srpstvom. Nije nikakva tajna da je protestantska (evangelistička, luteranska) vjera bila zabranjena u Hrvatskoj odlukom Hrvatskog sabora a pod utjecajem zagrebačkog Kaptola, početkom sedamnaestog stoljeća te da se sve do dana današnjeg nije uspjela ukorijeniti u više od nekoliko tisuća duša. Svi ti, dakle, Nijemci, Česi, Slovaci, Mađari… nisu uspjeli sačuvati svoju polumilenijsku vjeroispovijest a da bi se u recentno doba pretopili u hrvatski narodnonosni identitet, dok je vrlo mala skupina o(p)stala u svojim kulturno-umjetničkim udrugama.

Vlasi su prije bili ili pogani ili bogumili. Kao narod, odnosno pripadnici rodovsko plemenske zajednice, potomci su romaniziranih starosjedilaca Balkana. Kroz prošlost se uglavnom bave stočarstvom te često sele i prihvaćaju tuđe običaje i jezik. Ali bavili su se i trgovinom te su, prema potrebi, služili raznim vojskama i upravama. Nisu imali svoga pisma pa su poput Ilira nestali iz raznih popisa stanovništva i, jednostavno, asimilirali se među veće i jače narode. Njihova geneza vuče se s prostora Vlaške doline u današnjoj Rumunjskoj, ali ovdje je jako bitno naglasiti i keltsku komponentu, tog silnog naroda koji je kroz nekoliko stoljeća prije Krista dobrano raširio svoje gene i kulturu. Stoga se naši Vlasi ne bi smjeli puno razlikovati od Vlaha (Brđana) u sadašnjoj Irskoj, Škotskoj i Južnom Velsu ili čak i čeških Bohema. Dakako, smatram, da su u planinskim predjelima današnje Hrvatske nekada živjeli i domaći Vlasi, ali oni nisu bili samo socijalna kategorija ljudi koji su se bavili uglavnom stočarstvom; Vlasi su bili određeni narod, ali bez nacionalne svijesti jer ona tada nije ni postojala. Bit udruživanja tvorili su im  rodovsko-plemenski savezi i samouprava kroz takozvane  stolove.

      Pojasnio bih navedeno preko jednog primjera: U jednom dokumentu koji se nalazi u Državnom arhivu u Budimpešti, a objavio ga je Vjekoslav Klaić u svojoj Građi za topografiju Ličko –Krbavske županije u srednjem vijeku, 1902. godine, piše:  „ – 1433. Mi Antun Tuković i Ivan Herendić, knezi, vladiki, Paval Voivoda i sudci Vlaški, po imeni: Dian Mušković, Juraj Ružić, Matiaš Vlkotić i Matijaš Jelčić, takoje pristava stola Vlaškoga … da nijedan Vlah i s nami naš brat hrvatskih Vlahov ne imi rečenome imanju nijednoga zla učiniti…“

Sredinom 16. stoljeća mletački geograf Negri piše da u dalmatinskim brdima žive snažni ljudi koji govore iskvarenim latinskim jezikom i da za sebe uporno tvrde kako potječu od Romana. Talijanski redovnik i putopisac Alberto Fortis u svojoj knjizi Put po Dalmaciji, 1774. godine piše: „Sada se nalaze u pitomim dolinama kotara; duž rijeke Krke, Cetine i Neretve. Naziv Morlak potječe od grčke složenice – Maurovlah, koja je označavala romanizirane stanovnike Balkana. Vlah se spominje 1321. godine i označava romansko stanovništvo koje se poslavenilo i bavilo stočarstvom. Kada su Mlečani naseljavali novo stanovništvo iz Bosne i Hercegovine na opustjela selišta, starosjedioci ali i Mlečani, to su novo stanovništvo nazivali Vlasima, to jest Morlacima… Stanovnici iz primorskih gradova nemaju isto podrijetlo kao ovi iz Zagore. Morlaci imaju lijep stas. Oni su iskreni, pošteni, hrabri, gostoljubivi, darežljivi, bistra uma, poduzetni, odlični ratnici…“ Tako je pisao Alberto Fortis, koji je u Drnišu imao veliku prijateljicu Stanu.

Još u devetnaestom stoljeću bilo je u Poljicima na Krku potomaka Vlaha koji su molili Očenaš u mješavini hrvatskog i starog romanskog jezika: „Čače nostru, kirile jesti in Čer…“ U dvadesetom stoljeću, zbog eksplozije nacionalnih ideologija, bilo je sramno ali i opasno priznati vlaško podrijetlo, odnosno pojam Vlajo bio je negativan u smislu –  primitivan, zaostao, seljak, stočar. Još i dan-danas nerijetko ćete po dalmatinskim gradovima ćuti rečenicu: „Ajde kvragu, vlajo jedan!“  ili, recimo: „Ti ćeš vlaju zafrkat?!“ Ta uvriježena praksa potpuno je izokrenula sliku istine, a podrijetlo jedne  obitelji odnosno naroda nikako ne bi smjelo biti sramotno. Dakle Vlasi su bili zaseban narod, a ne socijalno-gospodarska kategorija balkanskih stočara.

U Hrvatskoj imamo Vlahe koji su tu obitavali u Srednjem vijeku prije 14. stoljeća, i Vlahe koji su doseljeni s Turcima u 16. stoljeću te opet nakon oslobođenja ovih krajeva od osmanlijske vlasti. Svi Vlasi pravoslavne vjere, bez obzira na stvarno etničko podrijetlo, prihvatili su srpstvo, ali, naglašavam – oni nisu bili podrijetlom Srbi! Netko će sada reći: ‘Ali nisu onda podrijetlom ni Hrvati!’ Da. To je istina! Ali oni su se integrirali u hrvatski etnički korpus. Hrvatsku su voljeli kao svoju domovinu i tu su pustili višestoljetno korijenje.

 

Provalom Huna sredinom petog stoljeća pokrenute su velike seobe naroda, najveće u povijesti, što će uvelike obilježiti narodnonosnu kartu Europe sve do današnjice. Kada su u ove krajeve počela pristizati hrvatska  plemena, bez svoga pisma i određene kulturne nadogradnje, nisu zatekla pustu zemlju. Ovdje, na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka, živjeli su potomci Ilira (Japoda, Liburna, Dalmata, Ardijejaca, Katara…), potomci Latina (Rimljana) i njihovih ratnih veterana iz šireg mediteranskog područja, potomci  Helena, Ostrogota, ponešto Avara (naročito u Slavoniji gdje su ovi vladali gotovo cijelo jedno stoljeće), potomci Veneta koji su bili u simbiozi s Liburnima…

Hrvati se u spisima grčkih povjesničara spominju početkom sedmog stoljeća, ali ih nema iduća dva stoljeća – sve do pojave hrvatskih kneževa i pokrštavanja  (i kultiviziranja) naroda (rvackog) od strane Franačke kraljevine, renesansnog kralja Karla Velikog i benediktinskih misionara s jedne strane te Bizanta, cara Heraklija i njihovih monaha s druge strane. Hrvati, ta prvobitna ratnička plemena, postupno su pohrvaćivala starosjedioce ovih prostora namečući im svoje ime i staroslavenski jezik, kao što su i Vikinzi Rusima ostavili svoje ime jer su ih upravo oni ondašnji Slaveni zvali  Rosima (zbog crvenih brada), ali su ovi snažni ratnici sa sjevera prethodno vrlo dobro prosijali svoje sjeme preko Ukrajine pa sve do Male Azije.

Period formiranja srednjovjekovnog hrvatskog narodnog identiteta trebalo bi staviti na početak devetog stoljeća jer se tada u potpunosti realizira vladavina hrvatske dinastije (naknadno nazvane Trpimirovićima). Isto tako, narod koji je ovdje živio prije dolaska Hrvata bio je starokršćanski;  313. godine Milanskim ediktom car Konstantin Veliki legalizira kršćansku vjeru, a 380. Teodozije I. Veliki proglašava kršćanstvo državnom religijom Rimskog Carstva te zabranjuje ostale religije i poganske kultove. Propašću Rimskog Carstva (Zapadnog) 476. na vlast dolaze Germani  i njihova kršćanska vjera arijanske struje. Nekadašnja rimska Provincija Dalmacija oko godine 500. dolazi u sklop Ostrogotske (Istočnogotske) Kraljevine sa sjedištem u Italiji, na čelu s kraljem Teodorikom. Ova vlast je bila tolerantna i trajala je oko šezdeset godina. Nakon pobjede u ratu, Dalmaciju osvaja Bizantsko Carstvo. Krajem 6. i početkom 7. stoljeća uslijedile su masovne provale Avara i Slavena, što bi predstavljalo početak Srednjeg vijeka na ovim prostorima. 1614. godine pada velebni antički grad Salona (Solin).

Potom stigoše ratnička plemena Hrvata, koje, navodno, pozva  bizantinski car Heraklije da istjeraju Avare. Hrvati, narod čiji je kulturni stupanj tada bi dijametralno suprotan od antičkog,  dva su puna stoljeća proganjali kršćane i rušili ionako već oronule ostatke Rimsko – Gotskog  carstva, o čemu svjedoče i spisi opata Martina i crnorizca Hrabra, da bi se potom pokrštavali učeći latinsko pismo pod utjecajem zapada te, od polovine devetog stoljeća, glagoljicu, bosančicu i čirilicu – pod utjecajem Bizanta. Oba ova pisma imaju iste korijene jer su nastala u najstarijim  (za sada znanim) europskim civilizacijama – u  Staroj Grčkoj i Rimu, dakle Antici, što bi se sve skupa moglo nazvati  TEMELJIMA EUROPE. No ovi naši temelji već su odavna po prvi puta uzdrmani, još krajem četvrtog stoljeća kada se Rimsko Carstvo podijelilo na Zapadno  i  Istočno, zatim propašću Zapadnog jedno stoljeće poslije, prodiranjem Maura i Saracena sa sjevera Afrike već od sedmog stoljeća, zatim 1054. godine kada je došlo do neslavnog Crkvenog raskola, propašću Križarskih vojni, prodorom Osmanskog Carstva na zapad krajem četrnaestog stoljeća i padom Carigrada 1453., što neki danas smatraju isto dosegom jedne civilizacije koja je sada inkorporirana u tkivo moderne Europe, uslijedio je i novi crkveni raskol početkom šesnaestog stoljeća, nakon kojega dolazi do krvavih ratova za NAŠU   i  VAŠU  istinu, jer su upravo svjetonazori određivali tko će nositi zlatno ruho a tko poderane halje… Uslijedile su poslije i reforme duha, umjetnosti, znanosti, sociologije, razne revolucije, ratovi – najgori do sada, sukobi interesa, nepravedna raspodijela bogatstava i neravnomjerno razlijevanje prava na blagostanje, a time i na zdravlje i sreću…

Ah, ucviljeni Svijete! Tko bi se samo usudio dalje nabrajati u ovom kontekstu.

Dok neki daju sve od sebe kako bi se narodi združili, ujedinili i stopili, čemu je dobar primjer Ekumena, da bi se u doglednoj budućnosti čovječanstvo sastojalo od bezbroj ravnopravnih i slobodnih jedinki, drugi pak, nostalgično okreću glavu unatrag za tim tvrdokornim, patrijarhalnim, dogmatičnim srednjovjekovnim i novovjekovnim sistemima.

(Trpi i pati, seljače. Stoko sitnoga zuba. Plači i stenji pod teretom ovozemaljskim. Jer takova ti je sudbina. Tako to mora biti, i gotovo. Moli  Nebesa za oprost. I budi sretan što si uopće živ. Muči se, radniče. Radi, štedi i šuti. Kupaj se u znoju lica svoga. I ne pomišljaj na promjene. Jer tvoje nije da misliš. Postoje oni koji su za to plaćeni. A ti ih plaćaš. Budi sretan što vode i kruha imaš. I budi zahvalan za zrak koji dišeš ).

     

Naši preci su se kroz povijest borili na mnogim stranama i za mnoge države i vojske. Pri tom ne mislim samo na Hrvate već na sve naše pretke koji su ovdje živjeli. Svatko je krenuo tamo gdje su ga vodile povijesne okolnosti, uglavnom pod pritiskom situacije u kojoj se našao. Narod, koji je živio na teritoriju sadašnje Republike Hrvatske, borio se dakle za svoja ognjišta, za svoj dom i obitelj, u čemu je ponajveća svetost, ali se i borio na raznim svjetskim bojišnicama, od rimskih legija, bizantinskih i papinskih flotila, preko Tridesetogodišnjeg rata, Napoleonovih gardi, četa bana Jelačića u Mađarskoj, austro-ugarskih topnika na rijeci Soči, dobrovoljačkih odreda na Solunskoj fronti, ustaških divizija u Sovjetskom Savezu, do sadašnjih Legija stranaca i satnija NATO –a.

Mnogi su se, dakle, kroz prošlost dokazali kao pravi ratnici, ali prvenstveno kao borci za svoja ognjišta , za svoj dom i obitelj. Ali,  ne brani se država u kojoj živiš samo na kućnom pragu, već, ako nisi dobrovoljac, moraš ići tamo gdje te pošalju, gdje ti odredi onaj tko tobom vlada. Borili su se, dakle, za Hrvatsku i potomci Ilira, Romana, Latina, Avara, Gota, Slavena, Vlaha… borili su se za Hrvatsku i Srbi, Talijani, Mađari, Česi, Nijemci, Ukrajinci, Albanci, Rumunji, Romi… I bez obzira, dakle, na nacionalno podrijetlo, moglo bi se reći da je netko Hrvat onoliko   KOLIKO  HRVATSKU  IMA  U  SRCU.

Prema Zakonu o upravi iz 2012. godine, sada se pojedinac može više puta u životu izjašnjavati o nacionalnoj pripadnosti, odnosno o narodnosti. Nije stoga nužno da netko tko se jednom upiše kao Hrvat – cijeli život to i ostane. Čovjeku, kao slobodnom pojedincu dato je pravo, ali i neka vrsta moralne obveze, da se piše onako kako se osjeća, bez raznoraznih prisila iz prošlosti koje sam naveo. Jer nećemo se valjda opet vraćati u ona daleka, turobna vremena kada je bilo sasvim normalno mučiti i ubijati ljude u ime nekoga ili nečega, kada je bilo normalno mrziti onoga koji te napada ali i onoga tko drugačije misli, kada je bilo normalno da se vještice i čarobnjaci spaljivaju na lomači, da se nepodobni teolozi i filozofi proglašavaju hereticima, a oni znanstvenici koji su bili ispred  (izvan) svog vremena bijahu proganajni pa čak i ubijani. Ne zaboravimo da je sve navedeno bilo takoreći jučer, i upitajmo se stoga: Jesmo li još uvijek vrlo daleko od onoga što je Isus propovijedao: Da ljubimo svoje bližnje kao sami sebe, da poštujemo svoje neprijatelje, da onome tko nas udari kamenom – uzvratimo kruhom?

      Budući da je kršćanstvo samo jedna od religija u današnjem Svijetu koja se, eto, ni nakon dva milenija nije uspjela proširiti u više od jedne trećine sveukupne svjetske populacije, je li uistinu u nekoj doglednoj budućnosti predstoji ispunjenje Isusovog naukovanja, ili je to, po nekima, bilo samo uzaludno htijenje  jednog čovjeka kojega su krajem petog stoljeća preglasavanjem proglasili – Sinom Božjim? Zar nije jednom i sveti papa Ivan Pavao Drugi (Karol  Vojtila) izjavio sljedeće: „Vidim krvavi horizont. Nije nužno da  povijest  čovječanstva  završi  Kraljevstvom  Božjim  na  Zemlji.“

 

Kada već razmišljam o vjeri, valja ispisati sljedeće: Prema Popisu stanovništva Republike Hrvatske iz 2011. godine, slijedi:  katolici  86,28%,  pravoslavci  4,44%,  nevjernici i ateisti  3,81%,  muslimani  1,47%,  agnostici i skeptici  0,76 %,  protestanti  0,34%,  ostali kršćani  0,3 %… U odnosu na Popis stanovništva R. H. iz 2001. godine, broj ateista je porastao za duplo, a agnostika za dvadeset puta, gdje ovih potonjih ima oko 200000 više nego 2001. Za taj iznos, otprilike, smanjio se i broj katolika. Zbog čega se dogodila ta velika nevolja za one koji žive od državnog proračuna, jer upravo prema broju evidentiranih vjernika u Popisu stanovništva vjerske institucije dobivaju određeni postotak iz navedenog proračuna. Je li to zbog bivšeg predsjednika Ive Josipovića koji je deklarirani agnostik, ali je na prošlim izborima (2015.) dobio gotovo jednako glasova kao i sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, oko milijun i sto tisuća, ili je to pokazatelj jednog, za katoličku crkvu, vrlo nepovoljnog (alarmantnog) trenda. Naime, ako ovako nastavi gubiti vjernike – 1,5 do 2 % svakih deset godina, odnosno preko dvadeset tisuća vjernika godišnje, katoličkoj crkvi u Hrvata crno se piše.

U već spomenutom znanstvenom radu Vjekoslava Klaića nalazi se jedan dokument u kojemu se opisuje Lička župa ili Lika, a prema originalnom izvoru na latinskom jeziku što se nalazi u Državnom arhivu u Budimpešti, budući da je Hrvatska tada bila u sastavu Hrvatsko-Ugarske  Kraljevine: „Godine 1408. Pavao Novaković, sin kneza Novaka iz Like, od plemena Mogorović, ustupa knezu Nikoli IV. Frankopanu u zamjenu od svoje plemenite djedovine medietatem… Castri Oztrowicza, ac Villarum Nowaczi et Strelych…“. Između svih tih naziva, što bi ih trebalo prikazati u nekom znanstvenom radu, srećom, primijetio sam jedno ime koje mi je širom otvorilo oči;  spominju se Štulovasela (latinski – Sthulowazela), što su današnja Donja i Gornja ploča, gdje žive Štulići. U povelji koja je izdana 1373. godine u Ninu, potvrđuje se da je tada ninski knez bio Novak – od plemena Mogorovića, koje je tada obitavalo u  Ličkoj županiji. I dan-danas desetak kilometara sjeverozapadno od Lovinca postoje ostaci Novak-grada sa Štulićevom kulom koja je, po nekima, sagrađena čak prije osmanlijskih prodora. Ova se nalazi nekoliko kilometara od sadašnjeg sela Mogorić te isto toliko istočno od odmorišta Zir na Dalmatini.

Doktor Klaić, nadalje, opisiva i Bašku župu ili Bužane. Ona obuhvaća područje srednje i donje Like, gdje su danas mjesta Krasno, Kutarevo, Kosinj… U jednom dokumentu spominju se i sela  Tribilyane, Zryane, Lwphchych et Koschicze (Tribiljane, Zrijane, Ljupčić i Koščice). Uz navedeno, potrebno je naglasiti: U Ravnim je kotarima od pamtivijeka postojala polunomadska transhumanca – seoba stoke za ljetnih vrućina na obronke Velebita, u Liku pa čak i dalje do Dinare. Narod se Kotara i Like dobrano izmiješao, kao potomci negdašnjih Liburna i Japoda, što dokazuju vrlo slični običaji, jezik i brojna krvna srodstva. Stoga je teško točno odrediti tko je kada selio ili se doselio, odnosno koja su naselja starija; ova u priobalju ili ona u Lici.

Početkom 16. stoljeća  u Hrvatskoj se vrše obračuni poreza  – Kraljevski porez zvani  Dika. Tada su se vršili popisi Porti, a to su porezne jedinice koje su se prije zvale Dimovi – tumusi. Povjesničari Josip Adamček i Ivan Kampuš objavili su 1976. godine u Zagrebu znanstveni rad: Popisi i obračuni poreza u Hrtvatskoj u XV. i  XVI. stoljeću. U Zagrebačkoj županiji, u mjestu Lukavec  (Lukawecz), godine 1507.,  između ostalih imenovan je i Jandre Štulčić (Andre Sthwlchych). On je solvit, porta 1, sartor 1. Evo još nekoliko prezimena s tog popisa poreznika: Babich, Horwath, Zorko, Blasekowych, Pepelych, Chwethkowych, Modych…

 

Nastavimo ovu prstenasto –spiralnu kretnju u vremenskom stroju pamćenja i vratimo se na stari grad Nin i moju (vašu) prošlost: U jednom dokumentu iz godine 1383., gdje se opisuje sastanak ninskog Gradskog vijeća na kojemu su bili prisutni i ostali uglednici, spominju se prezimena: Segotich, Marini, Prodani, Butcovich, Manzar… ali i –  Stuhlis; Petrus Stuhlis, advocato curie (Petar Štula, odvjetnik kurije). Od početka 16. stoljeća, prezime Štula (Šćula –Schiula) pojavljuje se u kontinuitetu u starim ninskim dokumentima, te potom kao – Štulić (Schiulich, Stulich), gdje su ovi ninski starinci gradski vijećnici, svećenici, kapetani grada i predgrađa Klanice (Borgo di Nona). Tada je bila mletačka uprava a Nin je bio comuna, te se postupno s latinskog jezika prelazilo na talijanski.

Već sam  spomenuo Štulovasela u Lici (Sthwlowazela), prema dokumentu iz godine 1408. što ga je objavio doktor Klaić. To bi nas upućivalo na potvrdu starine ovog roda, koji već odavna živješe na prostorima Ninske biskupije i županije. Prezime Štulić formiralo se kroz pola milenija  kao nadimačko prezime od stare paleobalkansko-indoeuropske riječi – Štula, neovisno o prilikama u drugim zemljama. Vjerojatno je neki naš daljnji predak bio šepav te je stoga i dobio nadimak Štule, što je bila osnova za formiranje određenog roda te potom i prezimena. Razvoj riječi štula tekao bi otprilike ovim smjerom: stelos, stelo, stalp, shtyl, shtule, shtyla, sthwlis, stuhlis, schiula, sciula, stula…

Ovdje nalazim za shodno citirati neke starije rječnike, jer oni predstavljaju izvore: Prema  Rječniku Hrvatskog ili srpskog jezika, JAZU, slijedi: – ŠTULA, štûla, f. drvena štaka, vjerojatno prema srednovisokonem. Studel i južnonem. S t u d (e) l – podloga, greda, stup. U pol. Szczudlo (drvena štaka), u češ. Stidlo (Archiv f. slav. Phil. 27,59) i u slov.  Štula. U Vrančićevu rječniku   (gralle, stalzem, šćule),  u Mikaljinu rječniku (štaka, šćule, štapi s rasokom; zanche, grallal). U Vitezoviću  (grallae; Šćule, štake, palice, roglate). U Belostenčevu (šćûle, hodalke). Bila hroma i išla na štuli. Miličević pom. 175., Odlučio sam da mi književnost bude štap, a ne štula. Pavlinović rad 46. S prva su mu se htjele šćule… dok se napokon ne oporavi i baci ih od sebe. Broj 67., Šćula (Štula), drvo što se podmeće pazuhu da izmijeni šepavu ili odsjećenu nogu. U srednjoj Dalmaciji zabilježio Pavlinović  Štula, die Stelzen. – ŠTULA, f. im. nadimak i prezime. Šćula, nadimak za žensku nevaljalih nogu. U srednjoj Dalmaciji zabilježio Pavlinović. – ŠTULE, šćûle, m. čovjek koji ide na štakama. – ŠTULE, m. prezime. – ŠTULIĆ, m. prezime…

Prezime  Stulli  postoji u Veneciji i nekim drugim krajevima Apeninskog poluotoka. U njemačkoj postoji više prezimena s osnovom – Stuhl (Štul): Stuhler, Stuhlic, Stuhlhofer, Stuhlmeier… Prezimena s tim korijenom postoje i Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Litvi, Švedskoj… Dakle riječ  štula živi u regiji znatnijeg civilizacijskog prožimanja, gdje se isprepleću romanska, slavenska i germanska kultura.

Polihistor Plinije Stariji (1. stoljeće) i geograf Ptolomej (2. st.), u svojim spisima spominju antičko naselje u unutrašnjosti Dalmacije, prema Velebitu, a za koje nije baš jasno gdje se točno nalazi; između Obrovca, Knina, Gračaca i Skradina. Plinije ga naziva Stulpine, a Ptolomej  Stulpi. U raznim prijevodima naselje se dalje naziva: Stulpona, Stulbona, Stulona, ali se, što je vrlo važno, spominje i etnik  Stulpin, odnosno Stulpini. Budući da onda nije bilo formiranih narodnonosnih skupina u današnjem smislu, ovo bi se moglo smatrati pripadnošću jednog starog roda ili čak plemena.

U tom širem prostoru rimske provincije Dalmacije povukao bih stranice jednog zamišljenog trokuta: neka mu zapadna točka bude grad Nin (Aenona), južna Benkovac (starohrvatski Buković, rimska Asseria), a istočna  Lovinac (rimsko naselje ispod brda Cvituša). Zbog čega pravim ove prostorne paralele? Upravo zbog toga što je sada u tim krajevima najveća naseljenost pripadnika prezimena Štulić u Hrvatskoj.

Buković kod Benkovca nalazi se između Benkovca i Asserije, čiji su ostaci udaljeni oko tri kilometra od sadašnjeg centra Benkovca. Desetak kilometara južno od Gračaca, ispod ceste Gračac – Otrić – Zrmanja  vrelo – Zvonigrad – Knin, nalazi se jezerce Stublić. Ispod njega, na karti piše – Rimske kamenice, lijevo su Crne doline, gore Grubišići, Brezovac, Malovan…

Od  Gornje ploče do Donje ploče u Lici (nakadašnja Štulovasela) ima oko dva kilometra, odnosno tu su kuće skoro spojene. Gore, poviš, ima nekoliko jelovih vrhova i Srednja gora koja dijeli Liku od Krbave. Iznad Gornje ploče postoji naziv Klanac. U špiljama kod Vranika (između Lovinca i Gornje  ploče) pronađeni su tragovi ilirskog plemena Japoda (oko 1,5 km od Gornje ploče). Kod Vranika postoji i gradina. Na ulazu u mjesto Lovinac, pored Ričice, ispod brda Cvituša, Rimljani su imali svoju postaju. Tu su pronađeni i ostaci (tragovi ) rimske ceste u duljini od 70 metara. Ta je cesta  išla od Salone, preko rijeke Krke, ovdje Lovinca te dalje prema Gospiću, Rijeci i Sisku.

Rijeka Jadova izvire kod Gornje ploče iz malog planinskog jezera koje se nalazi ispod Pločarskog klanca. Najveći je pritok Like (ova izvire ispod Vaganskog vrha na nadmorskoj visini od oko 600 metara). Jadova povezuje Ploču sa selima Mogorić, Pavlovac Vrebački, Zavođe, Vrebac i Barlete, a kod Kulice utječe u ponornicu Liku. Po narodnoj prredaji  Jadova se u dalekoj prošlosti nazivala Milava. Pločani, kao i mještani sela kroz koja protječe, češće je zovu Jaruga, jer za vrijeme ljetnih sušnih perioda u njoj nema vode.

Možda je dobro oko već primijetilo da sam u proteklim rečenicama, zapravo, spomenu i nekoliko  ninskih toponima; Klanice, Ploče, Jaruga, Miljašić.

Lička županija spominje se već sredinom desetog stoljeća u djelu bizantinskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta. Hrvati su, dolaskom u ove krajeve, formirali manje plemenske zajednice, te potom i prve srednjovjekovne županije. Krajem dvanaestog stoljeća jurisdikcija nad Ličkom županijom podijeljena je između Ninske biskupije i novoosnovane Krbavske biskupije. U to doba potpuno se razvilo  hrvatsko rodovsko plemstvo te, stoga, već sredinom trinaestog stoljeća na prostoru Ličke županije nalazimo plemički rod Mogorovića koji je već tada imao nekoliko grana. Svi članovi roda Mogorovića, ovi u Lici i oni u zaleđu Zadra, imali su, po nekima, nepoznatog zajedničkog pretka. No ako se malo povratimo na prethodno izlaganje, uvidjet ćemo da to i nije neka velika enigma. Još od antičkog doba potomci ilirskog plemena Japoda vrlo dobro poznaju ovaj kraj i koriste brojne velebitske prijevoje kako bi komunicirali s Liburnima na obali i njenom zaleđu.

Stanovništvo koje je sredinom trinaestog stoljeća živjelo u Ličkoj županiji bilo je raznoliko. Bilo je tu pripadnika plemićkog roda Mogorovića i njegovih dviju grana; Tolmirovića i Disislavića. No ovdje su živjeli i kmetovi koji se u izvorima nazivaju canstrenses  te plemeniti  gradokmetovi koji su živjeli u tadašnjim gradovima i obrađivali zemlju, ali su imali i posebna prava i povlastice. Godine 1332. knez Počitelja bio je Juraj Vlatković, koji nije bio pripadnik plemićkog roda Mogorovića nego građanin Nina i vjeran kraljev podložnik (Georgio Wlatcovis, comiti de Pochitel, civi None, fideli servo dilecto).

Sredinom 15. stoljeća osim stalno naseljenog stanovništva na području današnjeg Gospića, tu je živjela i posebna društvena skupina – srednjovjekovni Vlasi. Bili su to stočari – nomadi, koji se po prvi puta ovdje spominju 1405. godine. Već sam nekoliko puta do sada spomenuo Štulovasela koja po dokumentu iz 1408.  već egzistiraju, stoga bi se dalo zaključiti da ti stari Štulići (Štule) nemaju genetske povezanosti s ovim srednjovjekovnim Vlasima.

Spomenuo sam zamišljeni antički trokut, gdje sada ponajviše žive Štulići pa bih sada te njegove linije izvukao i rastegnuo ih dalje:  Rimska cesta vodila je od Nina (Aenona) do Zadra (Jadera), zatim preko Nadina (Nedium) pa gore prema Cvijinoj gradini (Clambetae) i Karinu (Corinium), dolje preko Benkovca (Asseria), prema Šupljaji kod Kistanja (Burnum) gdje je bio veliki tabor XI rimske legije, zatim dolje do Bribira (Varvara), ponad Skradina (Scardona), preko rijeke Krke  (Titius), isto tako, nešto prije te rijeke cesta je prema istoku išla ka Raetinumu (današnji Golubić), zatim prema sjeveru – rijeci Zrmanji (Tedanius), preko Kraljičinih vrata i malog Alana na Velebitu gdje je početkom 19. stoljeća pronađen rimski miljokaz – CIL S, 10029 koji nosi milijaciju IC, što je vjerojatno udaljenost od Salone, zatim  do Lovinca i ondašnje rimske postaje na brdu Cvituša, zatim uz današnju cestu za Gospić preko Mogorića, gdje su nekada bila Štulovasela, do ušća Jadove (Jadopa) u Liku, zatim preko Prozora (Arupiuma), do Otočca (Biviuma) gdje je bilo raskrižje te je jedna cesta vodila prema moru kroz Vratnik – do Senja (Senia) i dalje prema Trsatu (Trsatica) i Trstu (Tergeste), a druga prema rijeci Savi (Savia) i gradu Sisku (Siscia), ali ova je prolazila nedaleko Slunja, kroz Glinu – Obljaj Mali i Petrinju. Od Siska cesta je išla prema Zagrebu koji tada nije postojao, ali je ispod Save bilo naselje; rimski grad – municipij Andautonia, prostor današnjeg Šćitarjeva – nekoliko kilometara sjeverozapadno od Velike Gorice,  zatim od tuda prema Ljubljani (Emona), desno od Siska rimska je cesta vodila prema Slavoniji, ispod rijeke Save – kroz današnju Bosnu, i to kroz gradove Bosansku Gradišku (Servitius) i Brod (Marsonia), zatim malo gore prema Đakovu (Certisa), zatim opet desno prema Vinkovcima (Cibalia), zatim prema Mitrovici (Sirmium) … Dolje, na jugu Hrvatske, rimska je cesta od Salone vodila preko Zabiokovlja, odnosno Vrgoračke zagore, ponad Makarske (Maccurum), kroz sadašnje selo Runvići – nekada Štulići  (Novae), ponad Vida (Narona), zatim preko rijeke Neretve (Naro), ponad Stona (Stagnisa), do Trebinja (Asamo), zatim dolje, na samu obalu – do Cavtata (Epidaurus), i opet preko brda do Kotora (Acruvium).

      Rimske ceste prolazile su preko Velebita u tri rute. Prva; Cvijina gradina (Kruševo) –  plato Bravar –  Modrići – Potprag – Kraljičina vrata i Mali  Alan. Druga; Žegar – Smokovac – Duboki dol – padine Tremzine. Treća; dolinom srednje i gornje Zrmanje.

     Zbog čega sam detaljno opisao rimsku cestu na prostoru sadašnje Republike Hrvatske te ponešto Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Nakon podjele Rimskog Carstva na Zapad i Istok (Dalmatia i Prevalitania) godine 395., ova je cesta bila u potpunosti završena. Ona je prvenstveno služila kao vojna komunikacija, ali, normalno, i za trgovinu, gdje je narod putovao i prodavao odnosno trampio svoje proizvode. Samim time trgovcima ali i običnim ratarima i stočarima bila su širom otvorena vrata za istraživanjem i naseljavanjem novih krajeva. Dakle selili su Romani – romanizirani potomci Ilira i Vlaha s ovih područja, ali i potomci Latina, Grka, Helena…

Iz  popisa  stanovništva Socijalističke Republike Hrvatske iz 1948. godine, izdvojio sam – Štuliće i slična prezimena. Uz manja naselja navedeno je bivše općinsko središte: Nin (Štulić i Stulić) – 140, Poljica (Štulina) – 25, Poličnik  (Štulić) – 10, Zadar (Štulić) – 7, Buković-Benkovac (Štulić) – 24, Čvrljevo-Drniš   (Božić – Štulić) – 23, Podaca-Makarska (Štula) – 17, Kozica  (Štulić) – 23, Ploča-Gračac (Štulić)  – 101, Sapsko Polje-Otočac (Štula) – 26, Obljaj Mali –Glina  (Štulić) – 57, (Štula) – 34, Brezovac – Novska  (Štulić) – 12, Subocka – Pakrac (Štulić) – 10, Kukuljevac  (Štulić) – 7, Josipovac- Đakovo (Stuhli) – 21, Gornjanji  (Štulić) – 8, Kršitelj – Buzet (Štule) – 11, Motovun – Pazin (Schiulaz) – 10.

Iz navedenog popisa očigledno je da je narod koji se prezivao Štulić ili ovome slična prezimena, gdje je korijen riječ–Štul, živio, a i sada živi na području nekadašnjih rimskih gradova i rimskih cesta. Je li to slučajno ili je to jedan pravi dokaz da je ovaj narod u ovim krajevima živio od starina, odnosno prije velikih seoba, i da su se upravo u tim krajevima sadašnje Hrvatske formirala navedena prezimena. Dakako, prije formiranja prezimena postojali su rodovi, koji su upravo predstavljali određenu grupu pripadnika vrlo bliske srodnosti, a uglavnom su se nazivali prema nadimcima. Od dvanaestog stoljeća pa prema kraju Srednjeg vijeka, imena tih rodova prerastaju u prezimena. U samom gradu Ninu prezime Štula je tek u šesnaestom stoljeću dobilo sufiks – ić.

Koji je pravi korijen ovog naroda nije lako ustvrditi  jer na osnovu svega do sada navedenog Štulići bi mogli biti romanizirani Liburni i Japodi, što ne znači – Vlasi. Mnogi znanstvenici, naime, poistovjećuju Romane i Vlahe, dakle romanizirane starosjedioce koji su u ovim krajevima već odavna ustaljeni, i taj polunomadski narod koji je ostavio duboki trag u današnjem genetskom korpusu Hrvata, ali mu je dugo trebalo da se u ovim krajevima za stalno naseli. Kada se spominje to romaniziranje širokog prostora Balkana, zaboravlja se i na druge narode koji su ovdje živjeli za Rimskog carstva i poslije se naseljavali. Dakle, gdje su nestali potomci Latina iz svih tih silnih gradova Provincije Dalmacije, zatim nasljednici mnogobrojnih ratnih veterana iz čitavog prostora Carstva, zatim ostaci još starijih Grka i Helena, što je bilo s Ostrogotima koji su ovdje vladali ali i živjeli šezdesetak godina, što bi za ono doba predstavljalo čitavi životni vijek i nekoliko generacija, što je bilo sa Avarima koji su u nekim dijelovima Hrvatske o(p)stali cijelo jedno stoljeće…? Ovaj niz nastavio bi se preko Hrvata, Mađara, Roma, Veneta, Nijemaca, novih Vlaha, čak i Turaka, Srba, Čeha, Slovaka, Poljaka, čak i Francuza, Ukrajinaca, Talijana, Albanaca, Rumunja…

Već sam naglasio da nije bitno koje je čovjek vjere ili narodnosti, već je bitno kakav je tko kao čovjek. A svatko od nas je u biti – dobar. Ali mora postojati država, zakon, moraju djelovati  institucije odgoja i obrazovanja jer da nije svega toga, vladala bi totalna anarhija. Ako nekom narodu pođe po zlu, to ne znači da taj narod ne valja, već da nije dobar sistem u kojem taj narod živi. Ne postoji, dakle, nevaljan narod! Isto tako, ne možemo reći da je jedan narod superiorniji od drugog. Te krive ideologije dovele su do mnogih nepravdi i krvavih ratova u povijesti. Nažalost, i sada mnogi uglednici diljem Svijeta i dalje razmišljaju na taj zastarjeli način, što neminovno dovodi do novih sukoba. Mnogi od njih izražavaju te svoje stavove samo u uskim, intimnim okruženjima, dok za medije govore suprotno. Poneki čak i javno pozivaju na linč potlačenih, po njima manje vrijednih ljudskih duša. No ne zaboravimo; ako jedna bogatija zapadnjačka obitelj prisvoji crnčića iz Afrike, to dijete, ako je prirodno bistro, ima veliku šansu da postane, recimo, doktor znanosti, dok biološka djeca tih roditelja možda to i nisu u stanju postići. Isto tako, da je sada oživjeti maleno dijete Homo sapiensa koje je umrlo prije više desetaka tisuća godina ili čak i mnogo prije, i da ga je preuzeti u današnju civilizaciju, ono bi opet  imalo velike prilike za napredovanjem. A ono dijete koje odgajaju vukovi, za što postoje mnogi evidentirani dokazi kroz prošlost ali i sadašnjost, to dijete, rastući, ponaša se kao vuk. Dakle ljude treba odgajati, jer nitko od nas nije nužno čovjekom samo po rođenju. Čovjek se  stvara kroz život. Ljude, nadasve, treba mijenjati i  puno toga novoga treba još osmisliti…

Na tom našem vječnom  Putovanju  gdje samo  MIJENA  zasigurna je.

             Nin, rujan 2015.

             Mirko Boyan Štulić