GOSPOĐICA  LARA

      U staroj mletačkoj zgradi, koja je nekada davno služila kao lučko skladište, održavala se jedna zanimljiva izložba. Posjetitelji su mogli uživati u  fotografijama i razglednicama grada, od kojih je nemali broj nastao početkom dvadesetog stoljeća.

Prolazim tako od jedne do druge slike, upijajući ljepote starih zdanja i veduta, kada čovjek, jednostavno, ima osjećaj kako je sjeo u vremenski stroj koji ga vraća stoljeće unatrag. Gledam te stare crno-bijele fotke i uvidjeh da je i onda, kao i sada, bilo vrlo talentiranih umjetnika koji su na neki način živjeli za tu svoju umjetnost. Uostalom, da nije bilo tog njihovog velikog entuzijazma i kreativnog čina, da ih nisu zanimale nove stvari u ogromnom prostoru ljudske slobode Stvaranja; ne bismo ni mi sada uživali upijajući dah minulog vremena.

U cijelom tom prostoru  bilo je stotinjak osoba; umjetnika i ljubitelja umjetnosti. Na kraju galerije tri su člana jedne dalmatinske klape pjevala vrlo stare pjesme, što se, naravno, duboko uklopilo u ovaj kulturni događaj.

Hodao sam usporeno od slike do slike i tako došao do posljednje. Na njoj je bila prikazana jedna vrlo lijepa djevojka u starogradskoj nošnji, a u pozadini se vidjela lučica i dio gradskog bedema.

„I onda, ko i sada, bilo je puno zgodnih žena“, pomislih.

Upravo tada pored mene stanu dvije djevojke, zagledaju se u tu zanimljivu sliku, smiješeći se i tiho pričajući. Silno sam se iznenadio kada sam uvidio da je jedna od njih vrlo slična onoj djevojci sa stare fotke. Elegantna je, u zelenkastoj majici i sivkastoj suknji, ima podužu ravnu plavu kosu i, odmah primijetih, prekrasne vedre zelene oči i privlačne usne. Uhvatim hrabrost i obratim joj se:

„Oprostite gospođice, je li ovo na slici možda vaša prabaka? Dosta ličite, zar ne?“

„Pa, dobro ste to primijetili“, odgovori ona ljubazno, „i mene je iznenadila ova velika sličnost. Ali to sigurno nije moja prabaka,  premda je i ona imala vrlo slične crte lica. Moja draga i dobra prabaka, koja je sada pokojna, nikada nije ni bila u ovom gradu. Mi smo podrijetlom  iz unutrašnjosti zemlje“, nastavi ona s tim svojim vrlo ugodnim glasom.

„Da, zanimljive su ove slučajnosti“, kažem i upitam: „Volite stare fotografije, zar ne?“

„Da, jako ih volim. I moj djed je bio fotograf te je s tim svojim starim aparatima ovjekovječio ljepotu našeg kraja. Inače, ja volim umjetnost.“

„I ja sam vam neki umjetnik, slikar i pjesnik, bolje rečeno; to nastojim biti.“

Potom pružim ruku njoj i njenoj prijateljici; „Franko.“

„Lara“, odgovori ona.

„Iva“, nastavi joj prijateljica, elegantna i lijepa crnka.

„Što slikate?“ upita me Lara.

„Svašta pomalo, ali sada sam u fazi pomorskih pejzaža, gdje stvarne motive ukomponiram u izmišljene, metafizičke kompozicije. I sve to radim uljem na platnu.“

„Blago vama umjetnicima“, ubaci se Iva, „vama nikada nije dosadno. Vaš je život itekako ispunjen.“

„Ah, da. Moglo bi se tako reći. Dobro je dok smo u kreativnoj fazi, ali kada energija splasne, onda smo čudaci. No, sve u svemu, ipak smo kreativci, nastojimo naći zadovoljstvo u životu prvenstveno kroz sebe, te tako i nešto novo stvoriti.“

„Upravo prije jedan sat, ja i Iva smo pričale o tome kako uskoro idemo na vjenčanje jednoj našoj zajedničkoj prijateljici, pa bismo kao poklon za mladu kupile neko umjetničko djelo, sliku, nadasve.“

„Eto vidiš. Vi ste o tome maloprije pričale, a sada, eto, upoznale ste jednog umjetnika. Evo još jedne velike slučajnosti, zar ne?“

„Da, baš slučajnost“, reče Iva.

„A gdje bismo mogle vidjeti ta vaša djela? Gdje živite, gdje stvarate?“ upita Lara ljubazno.

„Tu sam. U ovom gradu. Tri kilometra odavde, prema sjeverozapadu“, odgovorim.

„Pa, možemo li uskoro vidjeti ta vaša djela?

„Može, naravno. To bi mi bilo veliko zadovoljstvo“, rečem, iz džepa izvadim posjetnicu i pružim je gospođici Lari, gledajući je izravno u predivne oči.

„Hvala“, uzvrati ona učtivo. „Nazvati ćemo vas za nekoliko dana. A sada, mi bismo pošle.“

„Mogu li vas barem pozvati na jedno piće?“

„Hvala, ali već kasnimo na jedan sastanak“, odgovori Lara gledajući u sat na ruci. „Drugi puta. Doviđenja.“

„Doviđenja. Drago mi je što smo se upoznali.“

 

U iščekivanju njihova poziva prođe nekoliko dana, prođe i tjedan… I kad sam već bio izgubio svaku nadu, smatrajući da je taj naš razgovor bio samo jedna igra, i da se ja vjerojatno nisam ni svidio gospođici Lari kao što se ona, na taj prvi kontakt, jako svidjela meni, kada sam se tih dana počesto promatrao u ogledalu, analizirajući svoju proćelavost, pokoje sjedine, višak kilograma i crte lica koje ne skrivahu četrdeset i pet godina moje ovozemaljske patnje, jedne večeri, a bi petak oko devet i pol, dok sam radio neke skice, zazvoni mi mobitel. Pogledam i vidim nepoznati broj, fiksni, iz mog grada.

„Halo!“ rečem obazrivo jer nisam znao tko me zove.

„Dobra večer!“ javi mi se dragi ženski glas, u kojemu odmah prepoznah gospođicu Laru.

S velikim olakšanjem i razdragano odgovorih: „O, dobra veče! Jesi li to ti, gospođice Lara?“

„Jesam, umjetniče Franko“, odgovori ona smireno.

„Kako si? Nismo se ni vidjeli niti čuli od onog našeg prvog susreta na izložbi?“

„Dobro sam. Hvala. A vi?“

„Odlično. A zahvaljujući tvom pozivu – još i bolje.“

„Sutra bismo ja i Iva došle do vas kako bismo kupile jednu sliku. Može?“

„Naravno da može. Kada ćete doći?“

„Oko pet popodne.“

„U redu. Čekam vas.“

„Onda se vidimo. Laku noć.“

„Laku noć.“

Prođoše jedna dug noć, prepuna nemirnih snova, kada sam u svim tim buđenjima pred sobom vidio lijepi lik gospođice Lare, kada sam u zvucima prirode oko svoje kuće tražio njen predivni ženstveni glas… Prođoše i radno jutro, kada ništa kreativno raditi nisam mogao, kada sam bivao u toj napetosti iščekivanja, ko da mi za nekoliko sati dolazi neki uvaženi gost, autoritet nadasve. I premda su do sada kroz vrata moga studija prošle mnoge poznate osobe iz grada, osjećao sam se poput tinejđera pred ispitom iz matematike. I shvatio sam toga dana da sam se, u stvari, zaljubio u gospođicu Laru, kako mnogi prije mene rekoše –  Na prvi pogled. … Ah, lagani ručak i nekoliko čaša crnog vina smiriše me te zaspah dva sata, kroz tu svoju siestu koja mi bi običaj ponajviše u srpnju i kolovozu. I duboko me okrijepiše taj poslijepodnevni odmor da sam, nakon jednog sata mrzovoljnog razbuđivanja, kratkog tuširanja i razgibavanja, bio potpuno pripravan za prihvat tih važnih gostiju.

Nešto prije pet spustim se u vrt, lagano šetajući i buljeći prema istoku, otkuda su one trebale stići. Nisam im znao ni vrstu ni boju automobila, pa su me sve te jureće zujalice zbunjivale, jer kroz daljinu njihova vjetrobrana tražih plavokosu i crnku. I prepoznam ih, napokon, na stotinjak metara udaljenosti, izađem pred dvorišna vrata i mahnem desnicom. Lara, koja je vozila tog starog crnog golfa, dadne žmigavac, skrene i uskoro stade nekoliko metara od mene.

„Bog!“ jave mi se gotovo istovremeno, izlazeći iz auta.

„Bog, djevojke!“ otpozdravim srdačno. „Izvolite, uđite. Dobro došli u moj  Mali Svijet.

„Hvala, Franko“, reče Lara. „Imate lijepu kuću, a vrt nadasve.“

„Za kuću možete zahvaliti meni i mom ocu, što smo je sve uglavnom sami napravili, a u vrtu je gazda mama.“

„S njima živite, zar ne?“

„Da. Oni su u prizemlju, a ja na katu. Gore mi je i studio. Izvolite“, govorim gotovo rutinski jer mi oko odmah bi zalijepljeno za ljepotu njihovih mladih tijela, što ga sada krase sportska odjeća i obuća. Volio sam, inače, gledati lijepe žene u prikladnim trenirkama.

Kada smo prešli dvorišnu stazu i došli do stubišta, malo pružim korak kao bih stupao pred njima jer znadoh da nije pristojno gledati u njihajuće ženske stražnjice odozdola, premda neke žene to i vole. Govorio sam samo neke formalnosti poput kratkog opisa kuće i ovog putovanja do studija. One su samo kratko potvrđivale moje navode, s očekivanjem onoga što je tada bilo najbitnije, onoga zbog čega su i došle do mene u to prekrasno svibanjsko poslijepodne, kada ruže bijahu pustile svoje rascvjete, kosovi svojim pjevom nađoše partnere, žabe probudiše svoje noćne orkestre, a noćobdije ćuci čučući paraše vlažne izmaglice. O, da; mnogima je svibanj najljepši mjesec u godini.

Otvorim drvena masivna vrata ateljea pa pred njihovim lijepim i radoznalim očima bljesne pogled na stotinjak metara kvadratnih prostora s vrlo malo osnovnih konstruktivnih stupova.

„O, što je ovo prostrano!“ reče Lara.

„Da. A tako ispunjeno. Sa svim tim priborom i djelima“, nastavi Iva.

I zaista, taj moj prostor bi ispunjen brojnim oslikanim platnima, slijepim okvirima, kartonima, skicama, završnim okvirima, kistovima, bojama, razrjeđivačima, sprejevima, olovkama, uredskim priborom… Na tri mjesta nalazila su se slikarska stalka koja sam sam izradio, dva radna stola po sredini prostorije, dva regala s policama za knjige, jedan crni kožnati kauč, njegov stolić i dvije fotelje, jedna vitrina sa čašama, bocama, šalicama za kavu…

Poput svih mojih gostiju, njih dvije su krenule u detaljno istraživanje ove čudnovate odaje. Gledale su i komentirale  brojna djela iz više faza moga stvaranja, ali, dakako, ona koja su sada bila tu, jer mnoga su otišla na putovanje bez povratka, a reprodukcija imadoh svega nekoliko. Smatrao sam sebe afirmiranim slikarem, iako nisam do tada imao puno samostalnih izložbi, ali brojna moja djela nalazila su se u raznim ustanovama, galerijama i privatnim zbirkama diljem domovine, a nemali broj i dalje po svijetu. Jesam li mogao od toga živjeti? Sada, kao četrdesetopetogodišnjak, slobodni umjetnik koji je prodao mnoga svoja djela, nisam, moram priznati, mogao živjeti samo od tog svog kreativnog rada jer je nastupilo doba recesije odnosno krize, ponajviše po srednju – radničku klasu. Ne tako davno pripadnici ovog stuba društva, ili, bolje rečeno – njegove kičme, mogli su za vrijedno umjetničko djelo izdvojiti gotovo čitavu svoju plaću, a u zadnje vrijeme situacija se znatno mijenjala. I mislio sam, upravo stoga, o cijeni koju bih ponudio ovim mladim i lijepim damama.

Nakon pola sata razgovora, njihovih propitivanja o djelima i umjetnosti općenito, kada sam shvatio da se donekle dobro razumiju u to sveto područje ljudske djelatnosti, odlučile su se za kupnju jednog ulja na platnu srednjeg formata, pod nazivom, rekoh im –  Otok  tri  irisa. Slika je predočavala nadrealni pejzaž, gdje se u bojama sutona na bonaci mora tri irisa reflektiraju u odrazu. Premda mi je ta slika bila vrlo draga, a nisam je prethodno bio okrenuo poput onih nekoliko koje ni Bogu ne dam, rekao sam im cijenu koja je bila puno niža od one moje uobičajene. Nadasve, čak bih mogao reći da sam uračunao samo materijal i, recimo, neke moje osnovne dnevnice, iako postoji jedno veliko nepisano svjetsko pravilo: Umjetnost se ne vrednuje poput svakidašnjih, uobičajenih djela ljudskog stvaralaštva. Jer umjetnost je ponajveći ili čak i jedini pravi apsolut ljudskog duha, ostalo su filozofske i religiozne špekulacije, gdje svatko ima svoje viđenje stvarnosti i njenog refleksa, njene percepcije, gdje dakle nitko nije u pravu, a istinu nam predočavaju jedino istinska umjetnička djela, kao prava slika ljudske biti.

Gospođica Lara mi je odmah platila onoliko koliko sam bio pitao te smo to platno Od irisa skinuli sa zida i prislonili ga blizu ulaznih vratiju ateljea. Nisam djevojke pitao čime se bave, ali sam pretpostavljao da ih nisam oštetio, budući da je taj iznos bio znatno manji od prosječne plaće u državi. Potom sam ih ponudio da sjednu na kauč te sam im poslužio pitu od jabuka što ispeče je mama, a kao piće izabrale su čašicu domaćeg prošeka. Nakon petnaestak minuta čavrljanja, rekle su da moraju ići. Pozdravili smo se te sam ih otpratio do stubišta, govoreći da upravo imam završiti neke skice.

To što sam im posljednje rekao, dakako nije bila istina i, dapače, to bijaše jedna moja sitna laž. Ali ta laž je bila slatka i nužna nadasve  jer, zar sam trebao priznati gospođici Lari da sam duboko zaljubljen u  nju, tu, pred njenom prijateljicom koja je možda bila zaljubljena u mene, tu, u svom studiju gdje sam bio snažan, tada, kada smo se vidjeli po drugi puta u životu i poznavali se, eto, svega sat i pol.

Ostao sam sam u tom svom prostoru, u toj ljušturi gdje sam SAMA  SEBE smatrao kraljem jednog Univerzuma, čekajući da mi se primire silne emocije koje sam za posljednjih sat vremena nastojao skriti. Strašno mi se svidjela gospođica Lara i upravo je stoga silan nemir ispunjao moju romantičnu i sanjalačku dušu jer ne znadoh jesam li se uopće ja njoj svidio, a osim toga, nismo se ni dogovorili za neki budući susret.

Prođe dugih mjesec dana, dođe vrući lipanj, i već sam bio gotovo potpuno odustao od tih svojih sanjarenja za jednom mladom gospođicom koja je ličila na čuvenu američku glumicu J. R. I  dok sam jednog ugodnog predvečerja šetao gradom, misleći ponovno na gospođicu Laru, ona se odjednom stvori iza ugla i, gledajući u izlog, krene ravno prema meni. Na udaljenosti od nekoliko koraka uspravila je pogled te još jednom vidjeh te prelijepe vedre oči, a nakon dva-tri otkucaja srca njeno magično lice ozari široki osmijeh. Reagirao sam ponešto prije nje te s velikim zadovoljstvom kažem:

„O, gospođice Lara! Koje li slučajnosti; ja upravo o tebi mislio!“

„O, Bog. Kako ste, umjetniče Franko?“

„Dobro sam. I drago mi je što smo se nakon toliko vremena opet sreli.“

„Da. Prošlo je mjesec dana.“

„Je li vam prijateljica bila zadovoljna sa slikom?“

„O, da. Jako joj se svidjela. I rekla mi je da joj je to jedan od nekoliko najdražih poklona za vjenčanje.“

„Baš mi je drago. Ovo mi je veliki kompliment. A kada smo se ovako sasvim slučajno sreli, ovdje kod ova Četiri ugla, mogu li te pozvati na piće?“ upitam i pokažem rukom na svega nekoliko metara udaljene stolove kafića.

„Može“, odgovori Lara. „Imam pola sata vremena.“

Tada, pri tom kratkom ali ugodnom razgovoru, malo bolje sam je upoznao. Radi kao učiteljica u jednoj osnovnoj školi u našem gradu oko godinu dana. Živi sama u vikendici svojih roditelja, na samoj obali mora u jednom vangradskom naselju, gdje i oni često navraćaju i upravo sada su tu. Ta njihova skromna kućica stara je petnaestak godina, gdje ja Lara počela dolaziti kao desetogodišnja djevojčica, za ljetne praznike.

Nakon pola sata morala je ići pa sam je upitao možemo li ostati u nekom kontaktu. Odgovorila je potvrdno i nadodala da će me uskoro nazvati na moj broj mobitela, koji je bio ispisan na mojoj posjetnici.

Nakon dva dana, navečer oko devet sati, kada sam upravo u ateljeu kružio oko radnog stola na koji sam postavio stari slikocrtež mojih roditelja, a koji sam, ni sam ne znam zašto, tada bio izvadio iz ogromne mape gdje je stajao još od mojih studentskih dana, zazvonio mi je mobitel. Pogledam na broj i uvidim da mi je nepoznat broj tog pozivatelja s nekog mobitela. Javim se uljudno, kad, s druge strane začujem jedan lijepi pozdrav, jedan predivan ženski glas, mome srcu do tada najdraži:

„Bog, Franko. Kako si?“

Odgovorim živo i pozdravim tu svoju novu simpatiju, tu svoju tihu patnju za proteklih mjesec dana. Pitala me potom – što  radim, a ja sam joj iskreno odgovorio da upravo promatram jedno svoje vrlo staro djelo koje nisam vidio godinama, te da prikazuje moje roditelje kada su bili zaručeni, što sam ja, nadasve, slikao napamet za vrijeme studija. Pri tom razgovoru sjetim se da ne znam imena njenih roditelja jer je o tome još nisam bio pitao.

„Božena“, odgovori ona, „zove mi se mama.“

„Molim?“ kažem s čuđenjem. „Pa i moja mama zove se Božena!“

Nakon nekoliko treptaja šutnje, s pogledom uprtim u to svoje drago djelo i s ušima koje iščekuju nove odgovore, upitah gospođicu Laru kako joj se tata zove.

„Mario“, odgovori ona.

Tada, istog trenutka, iznenada, oči mi hitro zasuze te mi  niz lice otkliže suza. Zanijemih.

„Franko! Što ti je? Jesi li živ?“ čujem s druge strane tog silnog i dalekog valovlja.

      Nakon pet-šest sekundi se pribrah i nastojeći progutati knedlu u grlu, kažem:

„Pa i moj tata se zove Mario!“

„Eto vidiš, Franko. Ništa nije slučajno!“

Budući da sam gospođicu Laru tek od nedavna poznavao, ovo sam prihvatio kao jedan veliki Znak. Ali ona nikako nije mogla znati da nije prva Lara u mom životu; do tada su bile dvije. Bile su moje ljubavnice i prijateljice, premda mi se nisu sviđale kao ova sadašnja Lara. I, nadasve, i te dvije stare Lare bile su po zanimanju učiteljice. Kada sam upoznavao te djevojke, nisam pojma imao s čime se bave, kao i onda u galeriji kada sam upoznao sadašnju Laru. I upravo u travnju ove godine pročitao sam knjigu čuvenog švicarskog psihologa Karla Gustava Junga u kojoj obrazlaže i dokazuje teoriju  sinkroniciteta.

      Svidjela mi se gospođica Lara, ko što mi se niti jedna djevojka u životu svidjela nije. Ali ja sam imao i nekog životnog iskustva, gdje je, očito, odabir partnerice imao svoja određena stremljenja, da ne kažem – zakone fizike. Budući da sam sada imao njen broj mobitela, počeo sam je sve češće nazivati, a ona me nije odbijala. Voljela je sa mnom razgovarati o raznom temama: pričali smo o umjetnosti, religiji, povijesti… ali i o ljubavi. No, primijetio sam, nikako mi se nije htjela potpuno otvoriti ili, bolje rečeno, nije to mogla učiniti. Imala je jedno vrlo neugodno ljubavno iskustvo u svojoj prošlosti, koje je zakopala duboko u svojoj nutrini i koje ju je izrazito kočilo u oslobađanju. Sve što mi je željela reći o tome svelo se tek na dvije kratke rečenice: „Bila sam ludo zaljubljena u krivu osobu. Nakon puknuća te veze i ja sam pukla i završila na psihijatriji.“

      „O, jadna gospođica Lara“, razmišljao sam. „Tako dobra, poštena i lijepa djevojka nije zasigurno bila zaslužila toliku patnju.“

      S velikim oprezom, stoga, odlučio sam nastaviti i produbiti naše poznanstvo. Nekoliko puta sam je pozvao na piće ili sladoled ( voljela je jagodu i vaniliju ), nekoliko puta smo prošetali rivom, u tom romantičnom ozračju predvečerja. I reče mi jednom Lara da smo se ponovno bili sreli – ono kod Četiri ugla, upravo na njen dvadeset i peti rođendan – petog lipnja. I primijetio sam kako joj je ugodno u mome društvu, kako mi se postupno otvara.

I uvidio sam da se i sam iz dana u dan sve više otvaram, u stvari – zaljubljujem se! Jer nisam ni ja tvrda stijena kojoj morske struje ne mogu nauditi. Zaljubio sam se u djevojku koja je dvadeset godina mlađa od mene, ali je zračila određenom karizmom i nadasve, voljela je moderno slikarstvo i ljubavnu poeziju Pabla Nerude. Nastojao sam koliko toliko sačuvati prisebnost kako bismo se još bolje upoznali i kako bi se ona potpuno oslobodila straha zbog te svoje bivše nesretne veze koja ju je umalo ubila.

Prihvatio sam, dakle, tu našu neobičnu ljubavnu igru koja je uskoro iza sebe brojala i mjesece. Moja zaljubljenost bivala je sve veća, premda smo se rijetko i viđali, a Lara je u tom svom oslobađanju bila vrlo usporena, gdje je postojala velika mogućnost  da mi se nikada, ama baš nikada potpuno ne otvori.

***

 

Jedne tople jesenje večeri, kada sam se osjećao potpuno odsutno duhom, ne toliko zbog ispijenog vina, već zbog svih tih mojih fantazija i nadahnuća, uputio sam se ka svojoj spavaćoj sobi. Međutim, već u hodniku, nekoliko metara od vratiju, čuo sam ljubavne uzdahe.

„Što li je sad ovo? Tko bi to mogao biti?“ pomislim.

Otvorim tiho vrata koja nisu bila zaključana i silno se iznenadim: U sobi više nema kreveta niti drugog namještaja, a rasvjeta bi prigušeno – plava. Po sredini prostorije, na podu, jedan par vodi ljubav. Tada mi moždanim vijugama projure stihovi pjesme koju sam upravo nedavno bio posvetio svojoj novoj, i do tada najvećoj muzi –  gospođici Lari:

 

Stapam se s tobom

U tišini plave noći

U svoj našoj

Snenoj samoći.

 

      No, za časak se trgnem i poviknem: „Ovo je moja soba!!“

Ali njih se dvoje uopće nisu obazirali na moju prisutnost i na moj bijesni glas.

Muškarac leži na leđima, tjemenom prema vratima, a djevojka sjedi na njegovim preponama, ritmički se pokreće gore-dolje i rukama mu miluje grudi.

„Kakva je ovo zafrkancija!?“ opet poviknem.

Ali njih dvoje kao da me ne vide i ne čuju; nastavljaju voditi ljubav.

Tada se plavo svjetlo samo po sebi malo pojača ali ne dovoljno da bih sagledao cijelu situaciju. Stoga im se još malo približim te se silno iznenadim:

„Ma nije moguće! Sanjam li ja ovo?“

      Upravo shvatih da je ta mlada i zgodna plavuša, u stvari, moja nova muza.

„Lara!! Što radiš ovdje!!“ poviknem ljutito.

Ona, međutim, ništa ne reče, već malo zabaci glavu unatrag i sa potpuno zatvorenim očima duboko udahne, nastavljajući s onim ujednačenim pokretima zdjelice.

Tada obratih pažnju na njenog ljubavnika i, prepoznavši taj profil i proćelavo tjeme, još se više iznenadih:

„Pa to sam ja!! Da – Ja!!“

Približim im se sasvim blizu, ne vjerujući svojim osjetilima. Potom dobro protrljam oči, duboko udahnem i stavim ruku na grudi, kako bih se razbudio iz ovog ludog sna, iz ovog potpunog bunila… Ali prizor predamnom ostadoše isti.

Lara je počela ubrzavati te svoje erotske pokrete, a on, to jest – ja, pružio joj je ruke tako da su im se prsti preklopili, potom je malo podigao glavu i napeo tijelo.

Zastao sam gledajući ovu ljubavnu igru pred sobom. Gedam njene nabujale grudi i raskoš bijele joj stražnjice, gledam sama sebe orošenog znojem, svoje nabrekle mišiće ruku i nogu… Činilo mi se kao da su ovih dvoje, u toj erotskoj igri, postali jedno pulsirajuće tijelo koje teži ka vrhuncu svih čuvstava. Tada me opet za trenutak zahvati neka omaglica svijesti te mi dubinom bića prostruje stihovi:

 

Uranjam dragulj živi

Snagu svoga ostvarenja

U tvojoj dragoj

Mirisnoj mekoći.

 

      Nakon tog kratkog  putovanja, opet pružim desnu ruku, kako bih dodirnuo Laru, tu njegovu, odnosno moju ljubavnicu. Ali opet se iznenadim; ruka mi ulazi, to jest prolazi kroz njeno desno rame. Još se nagnem te pružim i lijevu ruku, ali uvidim kako upravo ulazim u njeno tijelo bez ikakve prepreke. I upravo tada osjetim neku veliku energiju, neko ogromno ispunjenje, radost, gubitak težine… dubinom mi odzvanjaju Jungovi izrazi:

„Aaaniimaaaaaa… Aaaniiiimuuuuussssss…“

I osjetim STAPANJE… stapanje s njom, sa sobom, s njima!

O, ludim, ludim

Dok orem te njivo

Zemljo mojih djetinjih sanja.

I ljubim ti miris

I slušam ti brazdu

Divotu tvojega crvena tkanja.

 

      I zalegnem, konačno, u  SEBE  SAMA! Oćutim laganu struju u tjemenu koja biva sve jača, ali tako ugodna, tako dobra, dobra… I osjetim snagu u preponama i u donjem dijelu leđa, oćutim lakoću trbuha, ispunjenje prsnog koša i energičnost grla, što sve skupa stvoriše stezanje mišićja čitavog tijela, grč i silni trzaj.

I odlutah tada u neke Rajske daljine, u neke Rajske doline, praćen dubokim uzdasima svoje muze Lare, svoje ljubavnice, prijateljice, srodne duše… I tako, stopljen s njom, s njenim obgrljenim tijelom, ali i s njenim zagrljenim srcem – odletjeh, prolebdjeh, otplivah… I vidjeh Svjetlosnu Igru, vidjeh mnoštvo boja što je neusporedivo ljepše od mojih slikarija, čuh zvukovlje dalekih Prostranstava – tu melodiju što stvoriti je ne može niti jedno živo biće i niti jedan instrument… I osjetim odjednom strah, strah pred Odvajanjem, i smognem snage za povratkom.

Otvorim oči i gledam Larino bijelo lice, tu njenu Malu Smrt, gledam joj spuštene vjeđe koje skrivaju najljepše oči na svijetu, slušam njene uzdahe, vapaje samoće, ćutim tijelom njeno grčenje, stezanje utrobe, gdje se sva i CIJELA pretvorila u jedan jedinstveni nerv – u jedan divovski klitoris…

Odjednom, Lara mi se prigne, otvori širom oči i približi ih k mojima, na svega jedan pedalj udaljenosti. I sjevnuše tada njene zjenice, s tim najljepšim sjajem na Svijetu, gdje stopiše se ljepote zemlje i mora, šuma i planina…

 

S dalekim snažnim munjama

Što pucaju gromko

U sivilo našeg tjemena

I kroz zjenice naše široke

Trenom izlaze.

Osnovu ove priče napisao sam  godine 2011. , a sada sam je  uokvirio.

                                                

 Nin, rujan 2015.                                                  M. B. Š.