Jašinka
Bio sam mlad,
Vedra duha, nasmijan.
Volio sam prirodu,
Ptice i poljsko cvijeće,
Borove šume, sive stijene.
Simpatije sam mnoge imao,
al’ u meni tinjala je iskra,
čekajući Ljubavni plam.
I nisam tada znao
za strastveni zagrljaj!
O, Jašinko, Jašinko,
inspiracijo!!
Sreli smo se na brežuljku,
poviš tople uvale,
u sjeni visokog jablana,
pokraj starog tamarisa.
Naša je bila zlatna Pliša,
izvor Škrila, miris maestrala,
brnistra i modro more,
grimizno ljetno cvijeće.
Naše je bilo nebo plavo,
bijeli oblak u visini,
Ultramarin, Velebit u daljini.
Toliko sam bio sretan.
Od ljepote, lebdio sam.
I nisam mogao ni sniti,
kako Ljubav može bolna biti.
Moju jedinu, moj cvijet proljetni,
moju radost, trenutak sretni;
Primili su, eto,
k sebi, anđeli.
Plakao sam mnoge dane.
Ležao na zelenoj travi,
pokraj pješčanog puteljka
Na kojem smo se sreli.
Hladna bura donosi sol,
na moje tužno, umorno lice.
Ja noćima gledam u zvijezde,
tražeći njene lijepe oči!
O, Jašinko, Jašinko,
inspiracijo!!
I misli, valjda, eto,
na mene netko.
Ideja mi dođe:
Posadit ću vinograd
I dat’ ću mu najljepše ime.
Ljubit ću ovu zemlju,
voljet ću svaku lozu,
ko što sam i nju volio.
Tu, na tom brežuljku,
tu su moje suze.
Tu je znoj prolivena,
tu je duša moja!
Veseli me svaki pupoljak,
svaki list mladi,
svaka grožđica sočna.
Ja ispijam najbolje vino;
Kap po kap njene ljepote,
čašu po čašu Božanske divote.
Al’, pjesma Ljubavna opija me.
Tuga, tuga, ubija me!
O, Jašinko, Jašinko,
delirijume!!
Bacam se, konačno, u Válu,
nek’ me plimna struja nosi,
gutajući slano more,
daveći se, umirući jadno
I dobio sam krila;
Poput konja vranca,
kao Pegaz letio sam.
Ni to nisam mogao.
Nakon milje, pao sam.
Postao sam morsko stijenje,
trava i razne školjke.
I mnogi danas pamte
rujno vino s Jašinke.
31. siječnja 1997.