Natjecanje ćuka i žabe

Bene je ludo volio proljeće. Kada bi bilo moguće izabrati doba godine u kojem želimo stalno  živjeti, on bi, svakako, izabrao travanj i svibanj. Tada je ugodno toplo, dan biva sve duži, Sunce  putuje ka solsticiju, ptice već naveliko cvrkuću tražeći partnere, opupale ruže idu u rascvjet, šparoga ima u izobilju, vino je sazrijelo, žene postupno skidaju toplu odjeću, hormoni se bude…

Ali postoji jedna stvar koja je Beni, ovom samoukom dalmatinskom umjetniku, najviše pri srcu:  On obožava slušati ćukanje ćuka i kreket žaba! Najveće zadovoljstvo pruža mu večernja šetnja, kada po krošnjama stabala uz prigradske puteljke zaživi dovikivanje ovih čudnovatih noćnih ptica te, istovremeno, iz daljine bara i jezeraca dopire silovit i ritmičan zvuk malih zelenih napuhanaka.

Mnogo se puta Benio uputio do ovog neobičnog noćnog orkestra koji svira nedaleko solane. Zatim bi krenuo na sasvim drugi kraj, prema zapadu, gdje u plitkim jezercima pokraj pješčane plaže također zvoni od žabljeg kreketa. Uživao bi Bene potom, slušajući još jednom energične udare ovih zelenki iz neposredne blizine. Tom dugačkom šetnjom prošao bi pet-šest kilometara  i  nadisao  se čistog morskog zraka, slušajući pri tom pozive brojnih tajnovitih noćobdija.

I naučio je Bene izvrsno oponašati ove ptice te se s njima i dozivati, a kad bi se našao u blizini bare, jezik bi mu ludo zatitrao radeći tako zaista pravi žablji kreket. Tko ga ne bi vidio na tim zamraćenim poljskim putevima, ne bi ni pomišljao da ti predivni zvuci prirode dolaze iz čovječjih ustiju.

Bene je skromno živio od svog umjetničkog rada, slikajući po narudžbi uglavnom za potrebe crkve i modelirajući kipove za nadgrobne spomenike. Živio je sa starim roditeljima koji su još uvijek marljivo radili u vinogradu i vrtu. Premda je navršio trideset i petu, nije bio oženjen te se stoga smatrao starim momkom. Rodbina i prijatelji pokušali su ga nekoliko puta oženiti, namještajući mu cure iz nekih  dobrih  familija. No on, kao čisti idealist i romantik, odbijao je sve te ponude, tvrdeći da čeka  pravu  partnericu – ljubav svog života. Vjerovao je u sudbinsku ljubav, vjerovao je da ljubav mora doći sama, iznenada. Odlučio je, stoga, čekati da mu se velika ljubav dogodi. Nije se previše obazirao na činjenicu da godine brzo prolaze, da postupno gubi mladost i svježinu, a drugi, unaokolo, potaknuti nagonom, tom najvećom silom Svijeta – prazne se u seksu,  i tako prosijavaju svoje sjeme u elastične kruškolike organe koji će roditi djecu i time  osigurati produženje vrste.

Što se tiče samog umjetničkog djelovanja, Bene je prilikom rada s narudžbom morao strogo poštivati određena pravila, ali pri slobodnom radu nije mario za tadašnja stremljenja u kulturi. Budući da je tada bilo doba oporavka nakon Prvog svjetskog rata, u slikarstvu, kiparstvu, poeziji i drugim umjetnostima brzo su se mijenjali pogledi na samu bit umjetničkog stvaranja. Nakon neoklasicizma, secesionizma, impresionizma, ekspresionizma, kubizma, futurizma… sve nekih  izama… pojedine su grupe tražile svoj izraz, znajući pri tom da se jedan put živi i da stoga treba imati svoj originalni stil. Bene je čuo za  dadaizam i  lartpurlartizam, ali se time nije puno opterećivao.

Jedne tople noći, kada mu san nikako nije dolazio pred oči, Bene je, inspiriran proljećem i svim tim svojim dugačkim šetnjama, dobio ideju:  Organizirati ću natjecanje ćuka i žabe!

Primijetio je da mnogi sugrađani, poput njega, vole oponašati ove dvije dobre životinjice pa bi stoga bilo originalno napraviti natjecanje da se vidi i čuje tko to najbolje čini. Napisao je nekoliko obavijesti  TAKMIČENJE  ĆUKA I ŽABE  te ih polijepio po gradu. Silno se iznenadio kada su mu počeli dolaziti mnogi građani, bez obzira na dob, spol i zanimanje. Zainteresiranih je bilo zaista puno pa je Bene naslikao nekoliko velikih plakata sa ćucima i žabama, gdje je istaknuo mjesto i datum ovog neobičnog događaja. Ako bude lijepo vrijeme održati će se na glavnom trgu, a ako bude kiša ili jak vjetar – u najvećoj učionici osnovne škole.

Tih je dana grad bio vrlo zanimljiv. Iza svakog ugla odzvanjalo je ćukanje ćuka i kreketanje žaba – potencijalni pobjednici neumorno su vježbali. Najveću  smetnju u svemu tome radio je žandar Stevo Maksimović koji je svakodnevno jahao gradom na bijelom konju, u svečanoj uniformi, oboružan pištoljem i sabljom. On je ove životinjske zvukove smatrao  sprdačinom  i udarom na kralja i Otadžbinu pa je često i rastjerivao vježbenike. I neki ugledni građani nisu se slagali s ovom idejom o neobičnom natjecanju. Usprkos svemu tome, Bene nije odustajao. Njegova vizija davala mu je ogromnu snagu poleta, kada čovjek, jednostavno, ne osjeća nikakav umor a prepreke se s lakoćom savladavaju. U vrlo kratkom vremenu sakupio je sve potrebne dozvole od  Kotarske vlasti i Ministarstva prosvjete pa  je taj veličanstven dan, dan odluke, napokon i došao.

 

Bila je prekrasna noć, 21. svibnja 1931. godine. Nebo je sijalo tisućama treperavih zvijezda, pun je Mjesec prosipao svoj rumen preko toplog mora i žućkastih  starih zdanja, nigdje se nije moglo oćutjeti niti daška  vjetra… Činilo se kao da i sam Gospod  negdje od Visina  promatra ovaj bajkoviti grad, iščekivajući  pobjednika. No,  On  je već znao tko će biti taj sretnik, zar ne?

Na Kraljevskom se trgu skupilo mnoštvo naroda. Žandar Stevo Maksimović dobio je naređenje da nadgleda događaj, ali da ga ne ometa. S nekoliko svojih potčinjenih kolega smio je prekinuti natjecanje i rastjerati narod samo u slučaju ako bude nekih protudržavnih istupa. Dobro je znala vlast da brojni stanovnici ovog malog hrvatskog gradića ne vole kralja i Jugoslaviju, stoga je trebalo budno paziti da ne bi došlo do nekih većih nemira i pobune.

Ispred Lapidarija – što bijaše jedna vrsta državnog muzeja, postavljena je visoka daščana pozornica. Nakon Beninog pozdrava svim prisutnima i uvodnog govora, narodu se obratio načelnik općine te potom izaslanik Ministarstva prosvjete. Popratio ih je buran pljesak nakon čega je uslijedio nastup gradskog Tamburaškog orkestra s jednom izvedbom u čast  kralju Aleksandru. Nakon novog pljeska Bene je proglasio  Takmičenje ćuka i žabe  otvorenim.

Natjecatelji su počeli nastupati, a komisija od pet gradskih uglednika bodovala ih je ocjenom od jedan do deset. Budući da je bilo stotinjak prijavljenih ćuka i žaba, odredili su polufinale s njih dvadesetero te finale sa četvoricom natjecatelja. Nakon dva dugačka sata ovih prirodnih zvukova, brojnih čestitki publike i još tri nastupa Tamburaškog orkestra, na pozornici su se pojavila četvorica veličanstvenih. Ovi su najbolje oponašali ćuke i žabe, i bili su, dapače, toliko talentirani da je nemoguće bilo stranom uhu odrediti je li se to oglašavaju  prave životinje ili ih oponašaju ljudi.

Vrlo zanimljivo je  bilo i kako su te tople svibanjske noći životinje osjetile da se događa nešto u vezi s njima. Na tisuće žaba doskakalo je do starih gradskih zidina, ali, začudo, tu su potpuno utihnule. Isto tako, na stotine ćuka prelijetalo je ponad luke i priobalnih kuća, ali ne ćučući. Možda su se ove životinjice čudile tko ih ili što ih tako lijepo dozivlje, premda je njihovo prirodno savršenstvo bilo vrlo teško postići.

S teškom je mukom komisija izabrala pobjednika jer su četvorica finalista gotovo idealno pjevala. Na pozornicu je još jednom stao stari ribar Tome, koji je živio pokraj mlina, u neposrednoj blizini rijeke Jaruge, velike bare i visokih topola s kojih je najviše odzvanjala pjesma ćuka. Stari  Tome je poput Bene obožavao ovo zvukovlje prirode pa se, u stvari, cijeli život pripremao za ovo natjecanje. Njemu je, dakle, bilo suđeno doživjeti ovu veliku čast i slavu! Stoji tako stari Tome na pozornici, slušajući pljesak i čestitke iz publike te nakon minutu-dvije podigne ruke davajući znak da traži mir. Kada je sve uokolo utihnulo, duboko udahne i još jednom počasti narod svojim velikim talentom. I začuće tada stari Tome ko nikad u životu, ko što niti jedan čovjek nikada ćukati neće, potom i zakrekeće cijelim svojim bićem, iz dubine duše:

„Tjuuuuuk, tjuuuuuk, tjuuuuuk…! Kre, kre, kre, kre, kre, kre…!“

Slušajući ovu virtuoznost narod je, jednostavno, potpuno utihnuo. Činilo se kao da pred sobom ima neko čudnovato biće iz bajke božanskog glasa. Kada je stari Tome prestao pjevati, još dugo je vladala tišina. Potom načelnik općine ustane, povikne iz dubine grla: „Bravo Tome!“ i zaplješće okretajući se publici. Na to ova uzvrati silovito: „Bravooooooooooooo!!“

Tada se na pozornicu uspeo Bene te je starom Tomi od srca čestitao i proglasio ga pobjednikom prvog Takmičenja ćuka i žabe. Potom mu je na glavu stavio lovorov vijenac pa se tako ovaj doimao poput čuvenog talijanskog pjesnika Francesca Petrarce, kada su mu to isto uradili na Cvjetnom trgu u  Rimu. Dok su starom Tomi koji je, eto, dočekao pet minuta svoje slave, niz izborano lice i sijedu bradu tekle suze radosnice, Bene mu je poklonio jedno svoje ulje na platnu s prikazom ćuka i žabe. Zatim mu je uručio prigodnu plaketu, zahvalnicu i maleni pozlaćeni pehar što ga je izradio jedan od pokrovitelja natjecanja – lokalni zlatar. Načelnik općine pobjedniku je poklonio pečenog odojka koji je upravo bio skinut s ražnja i čiji se miris širio sve do bonace toplog zaljeva. Zatim mu je dao i damižanu od deset litara najboljeg crnog vina kakovo piju samo oni u Nadbiskupskoj palači te pet litara prvoklasne rakije koja bi već svojim mirisom bacala u nesvijest vilenjake od mora.

Stari ribar Tome, sav u suzama što su mu potekle po prvi puta nakon sadamdeset i dvije godine, pet mjeseci i trinaest dana – kada ga je majka Mara izbacila iz tople i vlažne utrobe na mirisavu slamicu, tu, svega  dvadesetak metara sjeverno od pozornice – sada je ovjenčan lovorom sišao dolje. Svi su mu čestitali, svi su ga ljubili; grad je dobio svoga heroja i općenarodno slavlje moglo je početi.

Vlast je naložila krčmarima da ne štede vino, rakiju, sir, pršut, pancetu, kobasice, fritule… jer, kako je prije dogovoreno; sve će to država platiti. Znali su oni  s vrha da je u svemu kriza i da narodu treba kruha i igara, ali pod jednim velikim  Uslovom  što ječi od Vardara do Triglava, od Jadrana do Đerdapa:  Da se puk ne dira u politiku, u kralja i Otadžbinu!

      Stari je ribar Tome došao do velike slave, o čemu nikada kroz svoj dugi i teški život razmišljao nije. Ali ćutio je, podsvjesno, još od mladih dana da će ga ljubav prema prirodi – prema ćucima i žabama nekamo odvesti. I znao je kako čovjek, dokle god je živ – nije završio svoj Posao  na zemlji.

Bene je cijelu tu noć proveo s pobjednikom, poštujući ga poput rođenog oca i ispijajući ono gusto i mirisno crno vino što grožđe mu rodi čuveni vinograd na Sabunikama. Slavio je Bene zbog jednog velikog uspjeha, zbog jedne nadahnute ideje koja mu je davala snage da ustraje na svom putu.

Nakon nekoliko mjeseci stiglo je i priznanje. Ministarstvo prosvjete poslalo je Beni preko glasnika povelju u kojoj mu zahvaljuju na originalnoj ideji za koju se pročulo preko brda i planina, rijeka i ravnica, diljem Kraljevine Jugoslavije. Uz to je uslijedila, normalno, i lijepa novčana nagrada.

Takmičenje ćuka i žabe je bilo od velikog značaja za kulturno-umjetnički razvoj ninskog kraja te je itekako djelovalo na afirmaciju ovog mladog i svestranog umjetnika,  i nadasve, dobroga čovjeka – Bene.