Treći pantaganski rat

      Velika čast pripasti će njemu!

Znao je kapetan  Nikola Ljubić  da se povijest ponavlja, ali, opet, nikada se stvari ne događaju potpuno isto. Tradiciju, dabome, treba njegovati, Tradiciju  treba poštivati i s njom budućnost snivati, ali sada je stvarni život, sada se borba  vodi  i prošlost se tako  novim  nadograđuje.

I ovaj put trebalo se oštro i bez imalo milosti suprostaviti štakorima u gradu – tim odvratnim i po zdravlje ljudi opasnim životinjama, tim kugama, pogrdama, smradovima, ljigavcima, gnjidama, nesrećama milenijuma… što ih domaće stanovništvo zove  pantagane.

      Prvi pantaganski rat  poveo je Nikolin davni predak – serdar Janko Ljubić. On je imao velike uspjehe u borbi protiv Osmanlija, ali je uz to bio i kapetan mjesta, što je u ono vrijeme značilo vlast i ugled. Godine 1718. Karlo VI. – car  Svetog Rimskog Carstva i kralj više zemalja među kojima je bila i Hrvatska, sklopio je mir s Turcima u Požarevcu, na koji je pristala i Venecija. Konačno, narod je doživio kraj rata nakon višestoljetnih nemira i povremenih teških bitaka. Uspostavljena je nova granična linija koja će ostati sve do 1918. godine. U čast tom povijesnom događaju, kada se napokon riješilo velike napetosti i straha od osmanlijske aveti, vlast je u ovom gradu odlučila pobijediti još jednog neprijatelja; gradske štakore. Serdaru Janku Ljubiću povjerili su organizaciju i provedbu ovog, za zdravlje ljudi, itekako važnog posla. Svojom oštroumnošću i snalažljivošću uspio je sakupiti neku vrstu vojske, koja se uglavnom sastojala od njegovih bivših suboraca. U nekoliko dana potamanili su više tisuća štakora te ove gnjusne životinje nitko nije vidio godinama.

Drugi pantaganski rat poveo je opet  Nikolin predak, odnosno Jankov potomak – kapetan Mate Ljubić. To je bilo godine 1814. Austrija je nešto prije objavila rat Napoleonu i zauzela gotovo cijelu Dalmaciju, a u mjesecu srpnju objavio se proglas po kojem su saveznici i dodijelili Dalmaciju Austriji. Napokon,  narod se oslobodio jakobinske tlake. Kapetan Mate Ljubić bio je jedan od osnivača  Legije dalmatinskih dobrovoljaca, u Lici  1808. godine.  Njegovi  su ratnici često prodirali i do same obale mora te ulazili u otvorene sukobe s Francuzima. Ovi su ih smatrali pobunjenicima, ali prilikom vjenčanja cara Napoleona s Marijom Lujzom, u travnju 1810. godine,  proglašena je amnestija. Kapetan Mate  Ljubić, međutim, i dalje se ostao skrivati jer su mu Jakobinci upalili kuću u gradu te su ga imali namjeru i zatvoriti. Nakon četiri godine, nova je gradska vlast uz podršku Austrije izabrala kapetana Matu Ljubića za vođu u Drugom pantaganskom ratu. Njegove izabranike, ljude od povjerenja, čekale su noći i noći nespavanja i napornog rada. Ali na kraju, trud se isplatio; po drugi su put domaći  štakori  pobijeđeni  i grad je mogao slobodno disati.

Sada je godina 1918. I prođoše točno dvije stotine dugih godina od Prvog te stotinu i četiri godine od Drugog pantaganskog rata. Nikola Ljubić, kapetan mjesta kao što su bili i njegovi preci, vratio se doma nakon četiri godine provedene u rovovima oko rijeke Soče. Austro-Ugarska Monarhija izgubila je rat, ali kapetan Nikola Ljubić ostao je živ i zdrav. Upravo tada su mu od gripe Ešpanjole umrli otac, brat i sestra. Dakle, nakon duge apokalipse rata došla je i nova sablast – u obliku ove teške pandemije. U Europi su se brojali milijuni mrtvih. U ovom je gradiću bilo slučajeva da su pomrle cijele obitelji. Zaista, bijahu to vrlo teška vremena!

Kapetan Nikola Ljubić bio je osnivač Narodne garde, koja se dobro naoružala. U čitavom rodnom kraju vladalo je veliko oduševljenje zbog konačnog sjedinjenja Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Sabor je ukinuo državno-pravne odnose s Austrijom i Mađarskom te se pristupilo novoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Svemu tome u čast nova je vlast odlučila povesti  Treći pantaganski rat, pa je za ovaj ozbiljan posao zadužila  dokazanog borca i pravog rodoljuba – kapetana Nikolu Ljubića. On se upravo bio zaručio, poput mnogih preživjelih ratnika iz Prvog svjetskog rata, te se sada trebalo dokazati mladoj nevjesti i njenoj rodbini.

Dobro je znao kapetan Nikola Ljubić za dva prijašnja pantaganska rata jer se o tome puno pričalo, ali njega su zanimali i detalji. Stoga je u župnom uredu pronašao i proučio stare zapise o ovih prošlim ratovima koje su, srećom, bili uredno sastavili  ondašnji  kanonici Ninske biskupije.

Treći pantaganski rat  je objavljen!

Za ovaj nemilosrdan boj kapetan Nikola Ljubić je izabrao stotinu pedeset i dvije osobe od povjerenja. To su uglavnom bili njegovi suborci s fronte i brojni novi pripadnici Narodne garde. Zbog poštivanja Tradicije odlučilo se kako se neće koristiti nove kemikalije, nego će se ove odvratne životinje ubijati onako kako su to činili preci. Svaki je ratnik morao imati baklju i tvrdi smrekovi kolac, a svaka grupa od deset ratnika morala je imati jednog psa – što većeg i divljijeg.

Za razliku od prethodnih ratova, ovaj put vojska treba izgledati drugačije. Kapetan Nikola Ljubić je naredio lokalnim krojačima i drugim obrtnicima da se za svakog borca, po mjeri, sašije jedna vrsta uniforme. Ova je trebala biti sva u tamno-sivoj boji;  dugačka debela košulja, široke hlače, kapa sa ovećim kružnim obodom te dugačke čizme. I svi pripadnici ove neobične vojske trebali su izgledati  jednako i ponašati se kao ravnopravna braća. Svačija se riječ morala poštivati i nitko nije mogao uzeti sebi za pravo da maltretira svoje suborce, i nitko, nadasve, nije smio krnjiti ugled ove časne vojske. Borbe su se, prema Tradiciji, morale odvijati samo noću.

Budući da se smeće tada bacalo nedaleko kuća i uz same ostatke gradskih bedema, najprije su na udaru bila ova mjesta što ih je narod zvao buništinama. Stravična je slika bila gledati sve te baklje u crnoj noći, slušati podivljali lavež pasa i bijesne povike sivih ratnika, dok brojni štakori unaokolo cijuću, dok odzvanjaju udarci o smrdljivu im kožu, dok lome im se kosti pod čvrstim stiskom pasjih čeljusti. Lete tako zrakom tvrdi smrekovi kolci, lete ostaci  odvratnih beštija, svjetlost baklji pleše u tami i obasjava crne siluete ratnika koji psuju i bijesno viču te potom slavljenički urlaju. Psi bivaju sve luđi, miris i okus krvi  štakora  tjera ih da neumorno šapama ruju zemlju, prevrću staro kamenje i smeće, i da nestrpljivo žure ka tom ugrizu o dlakava tjelesa izbuljenih očiju i drhtavih repova. Kada ih uspiju ščepati i snažno stisnuti, ćuteći pri tom lomove sitnih kostiju i toplinu divlje krvi, tada ovima prekinu panični cijuk i iz tijela im potpuno istisnu život. Potom slijedi snažni  trzaj glavom koji sivu kožu baca u vis, prema žarkim bakljama i gordim ratnicima. Gospodari im za to zahvaljuju i tako im daju do znanja da dobro rade svoj posao i da tako i nastave jer, biti će dobro nagrađeni.

Zapovjednik ove lude vojske, kapetan Nikola Ljubić, znao je da u ovom ratu ne smije biti milosti i da poput svojih predaka mora pobijediti i time grad osloboditi kužne napasti. Tri pune noći njegovi vojnici, s njim na čelu, naravno, ubijali su štakore te im je potom data jedna noć odmora. Uslijedile su potom još tri naporne noći, zatim dva dana odmora te tri zadnje noći rada. Sveukupno, dakle;  dvanaest dana i dvanaest noći. U vatrama podalje grada spaljene su stotine smradnih leševa. Tek zadnji dan, odnosno noć, kada se nije čuo ni vidio niti jedan štakor, kada je bjesnilo  pasa potpuno utihnulo i kada je, nadasve, kapetan Nikola Ljubić oćutio negdje u dubini svoje duše da je neprijatelj potpuno uništen, proglašena je pobjeda. Treći  pantaganski rat  je dobiven!

Uspio je, eto, i ovaj rat, poput ona dva u prošlosti, kada su se preci  isto tako hrabro i s velikim zanosom borili protiv podmuklog neprijatelja, protiv tih malih ali brojnih sablasti koje žive u neposrednoj blizini  poštenog i vrijednog naroda, protiv tih vražijih stvorova od kojih koristi nikakve nema, već ih samo  zlo tjera da se kote i množe i napretku ljudstva prkose.

Gradska je vlast organizirala veliko slavlje: Pet dana i četiri noći, u to toplo predbožićno  doba godine 1918., narod je plesao i pjevao oko ogromne vatre na  Kraljevskom trgu. Veselio se narod toj velikoj pobjedi koja bi trebala život u ovom gradu učiniti ljepšim i zdravijim, a to, što smjeraju oni gore  u Saboru, što je  Država  SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba)  propala  nakon jednog mjeseca, što su se pred vratima pojavili neki novi Hanibali s uljudnim maskama na licima, što domaći političari voze brodove po najvećoj magli bez kompasa – to se naroda nije ticalo jer:  VAL JDA  ZNAJU  ŠTO  RADE!

      Fešta  je bila zaista prava i koštala je života tri vola, dvadeset i pet odojaka i sedamdeset i osam janjaca. Osim toga pojela su se četrdeset i četiri pršuta i trideset i tri sira, a popilo se dvjesto dvadeset i dva hektolitra vina, stotinu trideset i osam litara rakije i pedeset i tri litre prošeka.

A koliko je štakora pobijeno? Prema pismenom izvješću kapetana Nikole Ljubića,  pantagana je u ovom ratu ubijeno 3752 ( tri tisuće sedamsto pedeset i dvoje).

Prema  Tradiciji –  stotinu godina nakon ovoga, jedan ugledan potomak kapetana Nilkole Ljubića, isto kapetan,  povesti će  Četvrti  pantaganski  rat.