Saturnalije

         

      Mladi Enonjanin Kurtik, punim imenom Curticus Julius Lucius, u životu se želio baviti društvenim poslovima. Stoga je sebe vidio na nekom značajnom mjestu u upravi našeg grada Enone i njegovoj privredi. Tako bi se, u stvari, nastavila tradicija obitelji čiji su preci stoljećima, kao domaći sinovi, sudjelovali u gradskoj vlasti i tako postajali neka vrsta lokalne aristokracije.

      Kurtikov pradjed Giaus Julius Aetor Curticus bio je imućan i ugledan čovjek koji je volio pomagati razvoju našega grada. Njegovom dobročinstvu svjedoči monolitni kameni spomenik na kojem piše da je svojim sredstvima sudjelovao u izgradnji mosta dužine sto osamdeset i sedam i širine deset rimskih stopa. Ovaj ljepotan nalazi se pred južnim gradskim vratima, ima više lukova te nosi akvedukt kojim do grada teče pitka voda. Čitavi taj vodovod izrađen je od kamenih korita i proteže se, u savršeno ravnomjernom padu, od oko četiri kilometra udaljenog izvora jugoistočno od grada. Pred mostom se putevi, odnosno ceste pružaju u više smjerova, a glavne vode prema luci našeg grada i Jaderi.

      Enona, odnosno Aenona spada među nekoliko najvećih gradova uz istočnu obalu Mare Hadriaticuma. Ima snažne bedeme izgrađene klesanim kamenom u mortu, dvoje glavnih gradskih vratiju s bočnim, četvrtastim kulama; Donja odnosno južna i Gornja – istočna. Unutar grada nalaze se mnoge javne građevine poput terma, tržnice i teatra, a glavni objekt je hram na forumu, u samom centru grada, najveći hram na istočnoj obali Adrije.

      Poput drugih ovakvih kapitolijskih građevina u Orlovom carstvu, posvećen je vrhovnim bogovima kao što su Jupiter, Junona i Minerva te, kao augusteum služi za državne kultove. Hram se nalazi na visokom podiju te mu stubište vodi na veliki trijem. Ovdje, na početku, šest je ogromnih korintskih stupova te još po dva sa strane, ukupno deset. Oni nose arhitrav, friz i korniž. Enonski edil Kvinto Bebi Zuprik dao je izgraditi tabernu, pergulu i munijam. Osim toga, forum, kao javni prostor, ponekad je služio i za manje gladijatorske spectacule.

      Okosnicu našeg grada, u kojem sada živi više tisuća stanovnika, čine glavne ulice cardo i decumanos. Do njih vode druge, manje, uzdužne i poprečne ulice. Stambena arhitektura se sastoji od velebnih kompleksa s privatnim kućama tipa domus, gdje žive imućniji građani. Ove građevine su djelomično katnice, s kosim krovovima drvenih konstrukcija, pokrivenim tegulama. Imaju atrij, peristil i više prostorija s ukrašenim zidovima i mozaik podovima od raznobojnih kamenih kockica. Ovakve kuće u nekim prostorijama imaju i podno grijanje te unutarnje vrtove i bunare. Za sav taj raskoš trebalo je izdvojiti podosta novca jer su materijali i majstori stizali izdaleka – s druge strane mora.

      U nekim dijelovima grada nalaze se stambeni blokovi – insule, gdje je arhitektura drukčija. Naime, ovdje su kuće gusto raspoređene, višekatnice, u čijim su prizemljima radionice i dućani s raznovrsnom robom. Poneke imaju i jednostavne atrije, a zajedničko im je da u njima živi uglavnom domaće stanovništvo slabijeg imovinskog stanja. Inače, sve kuće u gradu imaju obojena pročelja.

      Glavna enonska via ima s obje strane stambene blokove, s trijemima ili trgovinama u prizemlju. Kolnički trak je izrađen od fino klesanih, pravilnih kamenih ploča, širok je oko tri i pol metra. Sa strana mu se nalaze nogostupi, malo povišeni, širine nešto više od metra. U pločniku se nalaze i uklesani kanali za oborinske vode, ali i kanal ispod pločnika, po sredini, s podnicama od tegula, za odvodnju otpadnih voda.

 

      Druga je polovica mjeseca prosinca. Počele su Saturnalije – prosinačka sloboda!

      Narod je dobro pamtio mitske priče o jednom davnom zlatnom dobu, kada je svijetom vladao Saturn. Tada su svi ljudi bili ravnopravni i, što je najbitnije, nisu morali ništa raditi jer su plodovi zemlje nastajali sami po sebi. U čast tog idiličnog života sada se slavi svjetlost.

      IO SATURNALIA!

      „Saturnalije su počele!“ uzviknuo je predstavnik vlasti duovir, pred svim tim okupljenim narodom u samom centru našeg grada. Pri tom je otkrio ploču s natpisom, slušajući ushićene povike građana, taj slavljenički zov što je odzvanjao forumom.

      Za četiri dana bit će kratkodnevnica, a onda Sunce poskakuje!

      U čast svjetlosti i topline kroz čitavi su grad upaljene brojne svijeće. Narod sada ne smije ništa raditi, već se samo brinuti za što bolju gozbu i pijanku. Isto tako, narod mora zaboraviti na pakost, oholost i nadasve mržnju te se međusobno darivati lijepim figuricama, što će barem za kratko probuditi osjećaje ljubavi i prijateljstva. Osim toga, svi moraju zaboraviti na životne brige i sada se potpuno opustiti, namjerno pretjerujući u jelu i piću. Tko voli, može do iznemoglosti i plesati. Sada nitko nema pravo drugome se rugati jer svi imamo neke mane, svatko svoju slabost kroz život nosi i toga se ne treba sramiti. Naprotiv, čovjek se mora sam sebi i namjerno porugati.

      Sada smiješni moramo biti i ludorije svoje tako oslobađati!

      Ponad svog tog veselja, raskalašenosti i tusaća svjetlosnih titraja živog noćnog grada, bogovi lebde i smiju se: Saturn, Jupiter, Neptun, Venera, Merkur, Bakho, Junona, Apollo… Smiju se i, negdje u dubini pamćenja, Mitar, Silvan, Izida, Kibela… Vole bogovi da im se dječica ponekad razvesele, da dadnu oduška svojoj mašti, sa svim tim ludorijama… Jer duga je i ozbiljna godina, život je težak i nepredvidiv. A bez bogova, bez štovanja, molećivih pogleda u visine i razgovora s njima – života na ovom Svijetu nema!

 

      Mladi Enonjanin Kurtik je već duže vrijeme planirao izvesti jednu ludoriju i tako Saturnalije u našem gradu učiniti nezaboravnima. S dvadeset mladića, među kojima su bili najbolji mu prijatelji Volso i Ceuno, odlučio je gradom – projahati.

      Danima su po seoskim gospodarstvima uokolo grada, i do dvadeset kilometara udaljenosti, tražili magarce. Kad bi im se neko grlo svidjelo, odnosno bilo pogodno za utrkivanje, Kurtik bi vlasniku dao ponudu:

      „Želim magarca unajmiti!“

      A tko bi samo mogao odoljeti i ne primiti tih nekoliko zvonkih kovanica, za koje treba mjesec dana raditi najteže poslove. Osim toga, prema dogovoru, iznajmljeni magarci neće ništa tegliti, već će samo jednu noć biti jahani i potom neozlijeđeni vraćeni gospodaru.

      Svi poslovi u vezi pripreme i organizacije noćne utrke rađeni su u strogoj tajnosti. Znao je Kurtik da se nešto slično još nije dogodilo u našem gradu i da će to što planira, ako uspije, ostati u vječnom pamćenju. Što se tiče najma magaraca, tih vrijednih i žilavih životinja koje su na svojim leđima nosile mnoge velikane i raznovrsne terete, Kurtik je sve podrobno isplanirao. Svatko iz njegove družine trebao je priložiti barem jedan novčić, ovisno o mogućnostima, a ono što bude nedostajalo Kurtik će posuditi od svoje imućnije rodbine.

      Tako se na kraju i dogodilo, a tim svojim dobrotvorima Kurtik je obećao velikodušnu pomoć kad se politički aktivira.

      I dođe, napokon, taj dugo planirani dan, prvi dan Saturnalija, sedamnaesti prosinca. Kurtiku je sve pošlo za rukom; unajmljeno je dvadeset zdravih odraslih magaraca od kojih sedam kelja, svi su kriomice dovedeni u jednu štalu izvan grada, u družini su svi bili orni za akciju, vrijeme je odisalo prosinačkom idilom.

      Za ovu priliku Kurtik i najbolji mu prijatelji Volso i Ceuno obukli su bijele tunike s dužim rukavima, potpasane. Preko njih nisu, po običaju, omatali dugačke ogrtače toge, već raznobojne krpe i trake od tkanine. Na glavama su učvrstili čunjaste slamnate kape. Ostali iz družine nisu obukli tunike, već su se obmotali krpama i preko njih nabacali smeđe penule – ogrtače s kapuljačama koji služe za putovanja. Preko ovih, opet, zavezali su raznobojne trake. Magarce su isto tako ukrasili raznim lepršavim komadima tkanina.

      Kad je već podosta vremena prošlo od zalaska Sunca i topla prosinačka noć pokazala sve svoje čari, igra je mogla početi!

      Iz grada je dopirala slavljenička galama, sve do oveće staje što se nalazila oko kilometar južnije, na maloj uzvisini pokraj ceste za Jaderu. Odavde je prvi jahao Kurtik, na magarcu kojeg je pomno izabrao, na tom dalmatinskom magarcu sivcu što ga gospodar prozvaše Griso azino. Za vođom jahaju ostali, ti vragolasti gradski mladići od kojih su neki po prvi puta sjedili na leđima magarca. Prethodno je pao dogovor da se ovu poslušnu životinju nikako ne smije tjerati na brzi trk jer gradsko opločenje to ne dozvoljava. U slučaju da neki magarac zastane, odbijajući naređenje svoga jahača da prati ostale, trebalo je koristiti žilave smrekove štapove koje su svi imali u ruci. Ali pri tom se moralo držati dogovora s vlasnicima magaraca; na životinje se mora paziti i doma ih vratiti zdrave i neozlijeđene.

      Neobična šarena družina je brzo stigla do kamenog mosta, pred južnim gradskim vratima. Tu su ubrzali magareće korake, obasjani punim Mjesecom na istočnoj strani neba. Blagi zimski južin vihorio je sve te raznobojne krpe, dok su mladići sve glasnije pričali, tjerajući magarce u grad osvijetljen mnogobrojnim bakljama i svijećama. Budući da su sada svi stanovnici bili na proslavi unutar gradskih zidina, na mostu i oko njega nije bilo nikoga. Jedino je stražar spavao podno slavoluka, pored bogato ukrašenog stupa, pred otvorenim drvenim vratima. Kad je ovoga probudila neočekivana galama s mosta i svo to tupkanje magarećih kopita, onako sanjiv i mamuran od ispijenog vina, razrogači oči i povikne:

      „O, Jupiteru!“

      Potom uze štit i koplje kako bi naš grad branio od nepoznate konjice, no kad je prepoznao Kurtika i nekoliko mu drugara, odloži oružje i srdačno ih pozdravi:

      „Živjeli momci! I svaka vam čast na toj ideji!“

      Družina mu otpozdravi i tako, jašući magarce, uđu u grad, na početak glavne ulice, gdje je bilo desetak šetača. Ovi, veseli i nasmijani, trbuha ispunjenih ukusnom hranom što sad u vinu pliva, ni sanjali nikada nisu da će se upravo na Saturnalije, u našem gradu, utrkivati magarci. I svidješe im se ta neviđena ludorija, stoga klicaše mladom Kurtiku i njegovim drugarima, nudeći ih vrćevima rujnog vina. No znao je predvodnik Kurtik da je rano za stajanje jer   treba optrčati više ulica te tako i druge građane ugodno iznenaditi i razveseliti.

      Trideset metara od portala napustili su cardo i skrenuli desno te preko gradske tržnice stigli do teatra. Ovdje su napravili nekoliko krugova, uz smijeh i dobacivanja prisutnih građana. Potom krenu u jednu poprečnu, zapadnu ulicu, poznatu po termama. Jedan postariji gospodin ih ugleda i hitro proširi vijest unutra, među sve te golače u bazenima i oko njih što uživaše u toplom i parnom okružju. Ne odoljevši radoznalosti, desetak ovih se zaogrne i izađu van kako bi posvjedočili novotariji. Šaroliki jahači i magarci još više im uljepšaju tu predivnu zimsku noć.

      No, vesela je družina ovdje samo za kratko ostala te se opet vrate u cardo, jašući pokraj nekoliko stambenih blokova. Lupkaju tako magarci kopitima o kameni pločnik, ne sluteći da se ispod nalazi jedna vrsta kanalizacije. Trčkaraju oni među svim tim raznobojnim zidovima, vratima, prozorima… Na leđima nose svoje nove gospodare koji, valjda, znaju što hoće i kamo putuju.

      I stigoše ubrzo do raskrižja s fontanom te se životinje napiše vode. Potom skrenu desno, u poprečnu ulicu te nastave prema sjeveroistoku, pored nekoliko stambenih blokova za obične građane, da bi se uskoro našli na decumanosu koji od Gornjih gradskih vratiju vodi do foruma. Svugdje kuda su prošli, pored svih tih javnih i stambenih kuća, nailazili su na oduševljene građane koji se ovakvoj ludoriji nisu nadali. Premda su svi znali izreku – narodu treba kruha i igara, ovakvu igru do sada nisu vidjeli. Dok su magarci sa svojim jahačima trčkarali pored velikih domusa, pratilo ih je nekoliko stotina veselih građana.

      Na ulicu, pred Kurtika, iz svog je peristila izišao ugledan domaćin s nekoliko slugu koji su nosili vrčeve i amforu punu vina. I ponudi on mlade jahače tim darom boga Bakusa, da ih okrijepi i da im zahvali za uljepšane Saturnalije. Prihvati Kurtik njegovu nesebičnu ponudu, zaustavi svoju družinu te se svi skupa osnaže dubokim gutljajima rozog vina. Zahvale se potom dobrostivom domaćinu i, praćeni povicima iza sebe, nastave s putovanjem.

      Magarci, trinaest muških i sedam ženskih, tupkali su kopitima po tom kamenom opločenju, istom kao i u cardu, pazeći da se ne pokliznu, čudeći se svoj toj galami i svjetlima uokolo. No posustajali nisu jer su znali da ih novi gospodari sa štapovima navode na pravi put. I počesto bi zarevali magarci, dajući do znanja smiješnim ljudima da i oni mogu biti jako grlati. Osim toga, povremeno bi kroz svoja tamna podreplja istresali sadržaj crijeva, te masne crnkaste hrupice nastale preradom trave i sijena. Ove su, na pločniku, predstavljale problem svim tim ljudima, svoj toj opijenoj masi koja se za njima kretala. Onaj, tko je bio pažljiviji, zaobišao bi ili preskočio taj izmet pod nogama, dok bi ga poneki nehotice nagazili i tako, s tim neugodnim mirisom, nastavili koračati.

      Nakon sveg tog trčkaranja tamo-amo po našem gradu, družina jahača na magarcima stigla je do samog centra. No, i ono što se upravo događalo na forumu bilo je neobično. Prije hrama, desno, prostirao se ogroman trijem s korintskim arkadama, naslonjen na palaču – katnicu. Ovdje je postavljen stol u dužini od trideset metara, s obiljem raznovrsne hrane i vina, s mnogobrojnim čašama i vrčevima od keramike i stakla, s brojnim tanjurima, zdjelama i drugim priborom za jelo. Uz stol su ležali, sjedili ili stajali brojni gradski uglednici, ali i s njima, u ravnopravnom položaju, pučani i robovi. Čak se moglo primijetiti kako pojedinci s visokim društvenim položajem, iz kuhinje prizemlja palače, na pladnjevima donose divote što bogovi ih podariše ljudima te ih poslužuju svojim robovima.

      Svi su sada bili obični smrtnici, svi odjeveni neformalno, svi siti i napiti, pričljivi i nasmijani. Ispred tog mirisnog trijema glumci su recitirali, pjevali i plesali, praćeni zvucima više instrumenata. A mramorni kipovi natprirodne veličine, statue imperatora Cezara, Augusta, Tiberija, Germanika… iz svojih su niša promatrale svu tu lakrdiju unutar našeg slavnog grada Enone.

      Kad su jahači do tu stigli, u svoj toj šarolikosti boja, praćeni svim tim mnoštvom razdraganog naroda, svi su uzvanici oko stola prekinuli svoje radnje i krenuli ususret neočekivanim pridošlicama. Budući da je mladi Kurtik bio prvi, na tom svom magarcu Grisu, priđe mu nasmijani servir Plinije Veturio koji je kao član kolegija bio zadužen za brigu o kultovima.

      „Jesi l’ to ti, rođače Kurtiče?“ upita.

      „Jesam!“ odgovori mladić, smirivajući magarca i namještajući slamnatu, čunjastu kapu.

      „Pa, što je ovo?“ nastavi veselo političar. „Kako si samo došao do te ideje i uspio sve to organizirati?“

      „E, dragi moj stariji rođače Plinije, treba znati promišljati svojom glavom i tako nešto novo smisliti!“ odgovori Kurtik i spusti se s magarca na pločnik.

      Dok su oni tako razgovarali, mnogi iz publike su primijetili da magarac Griso dobiva erekciju. Godilo mu je, valjda, biti u centru pažnje, među svim tim veselim narodom, ali i drugim magarcima među kojima ima sedam kelja.

      I, kad je servir Plinije krenuo kako bi čestitao mladom rođaku Kurtiku na odličnoj ideji i izvedbi, magarac Griso zakorakne i stane između njih. Tada se naglim trzajem osovi na stražnje noge i podigne glavu uvis.

      „Iiiiiiiiiiiiiiaaaaaaaaaaaaa!!“ zareve tada Griso azino silovito, nadglasavajući sve zvukove uokolo.

      Zareve tako taj dalmatinski magarac sivac, tu, na gradskom forumu, gdje nikada prije nije bio, pred tim velikodostojnikom Plinijem Veturijem, svojim jahačem Kurtikom, svim tim mladićima iz družine i ostalim ljudima i drugim magarcima. Zanjače Griso k’o nikad u životu, k’o da je i njega ponijelo i omamilo svo to slavljeničko ozračje.

      Publika je gledala ovaj prizor, tog snažnog magarca omotanog raznobojnim trakama od tkanine, s tom punom, polumetarskom erekcijom, kako se podiže na stražnje noge i silovito reve, tu, pred servirom Plinijem. I tada, neki su od smijeha popadali na pločnik i tu se počeli valjati. Ponekima, zbog tog ogromnog humorističkog naboja, i bedra su se navlažila…

      Kad se magarac Griso spustio dolje i primirio, servir Plinije, držeći se za trbuh, potrči k trijemu i palači. No unutra se nije dugo zadržao, već se vrati s lovorovim vijencem koji je bio namijenjen za Umjetnika pobjednika u ovim Saturnalijama. Priđe tada mladiću Kurtiku, koji je stajao pored svog magarca i otpozdravljao svom tom veselom mnoštvu na forumu, i stavi mu vijenac na glavu. Tada narod Kurtiku poče klicati k’o caru te svi požuriše da bi mu čestitali.

      Plakao je od radosti mladić Kurtik, preplavljen svim tim silnim osjećajima. Lebdio je podignut rukama sugrađana, ali i od silne sreće zbog uspjeha svoje ideje. No i njegovi drugari nisu bili zanemareni, i njima je narod čestitao…

      Kad se euforija primirila, magarce su privezali pored taberne te im se brzo nabavilo sijeno i voda. A za ljude, normalno, središnje mjesto opet postade ogromni stol s obiljem hrane i vina.

      Ovakve Saturnalije u našem gradu Enoni do tada nisu bile doživljene. Osim toga, to trčkaranje dvadeset magaraca po popločanim ulicama, s jahačima na leđima, predstavljalo bi prvu utrku magaraca u Provinciji Dalmaciji.

      A Kurtik, taj mladi Enonjanin Curticus Lucius Julius, koji je sve ovo osmislio i organizirao, ne krijući političke ambicije, zamijenio je svog starijeg rođaka Plinija Veturija. I postao glavni servir za brigu o kultovima.

                                                                      

 Nin, svibanj 2019.                                                  M. B. Š.