Tako govori Zara

 

Stigao sam doma nakon dužeg izbivanja. Pri razgovoru s rodbinom i prijateljima primijetio sam kako često spominju našu sugrađanku baku Zaru koja se podosta promijenila. Naime, ona se u zadnje vrijeme ponaša čudnovato, ima neke posebne misli i ideje, ljudima dosađuje s nekim svojim propovijedima, više nije velika vjernica te ima neku svoju filozofiju.

Odlučio sam, stoga, poći u posjet baki Zari kako bih s njom malo porazgovarao. Od prije sam znao da živi u jednoj maloj kući nedaleko bivše ciglane. U ovoj je tvornici provela čitavi radni vijek – do umirovljenja. Radila je vrlo teške poslove oko prenošenja i utovara raznih opekarskih proizvoda. Suprug joj, pokojni Mate, isto je bio jedan od dvjestotinjak radnika ove velike tvornice.

Zara je živjela zadovoljno sve do te nesretne godine, kada je umirovljena. Tada joj je u prometnoj nesreći poginuo sin, nakon pola godine umro joj je suprug, a kći je otišla živjeti u Njemačku. Jadna gospođa Zara ostadoše tako sama, tužna i razočarana. Tješili su je povremeni telefonski razgovori s kćerkom i posjete rodbine. Kad je malo živnula, postala je nekako sumnjičava što se tiče vjere. Uskoro je poznanicima, ali i slučajnim prolaznicima, počela držati neke male propovijedi, nadahnute tko zna otkud jer nije bila obrazovana niti je išta čitala.

I tako sam zbog te priče, jednog toplog lipanjskog jutra, odlučio upoznati gospođu Zaru. Prošetao sam duž gradića, izišao iz njega i nastavio još jedan kilometar prema istoku. Nije bilo teško pogoditi do njene kuće jer ovim dragim krajolikom itekako dominira dimnjak propale ciglane.

Kad sam stigao do ruševnih ostataka nekad nadaleko poznate tvornice, za koju neki tvrde da je uništena zbog nedostatka sirovine, a drugi, pak, da ju je upropastilo nestručno vodstvo podobnih pripadnika Partije, nemalo sam se iznenadio. Na parkingu bivše tvornice, dvadesetak metara od dimnjaka, nalazilo se nekoliko sivih automobila i jedan narančasti kamion. Grupa od desetak nepoznatih muškaraca, obučenih isto u narančaste kombinezone, žurno je prenosila nekakve drvene sanduke. Nisam uspio shvatiti što ti došljaci rade te sam pomislio kako je nemoguće oživjeti tako propalu i ruševnu tvornicu. Zanimjlivo je, zaista, djelovao taj prizor, no ja sam u mislima bio u nekom drugom filmu; onom u kojem glavnu ulogu igra čudnovata baka Zara.

Još od djetinjstva, kada sam biciklom istraživao svoj rodni kraj, znao sam da ona sa svojom obitelji živi nedaleko ciglane, u trećoj kući zdesna, do same ulice. Kad sam došao do njenih željeznih dvorišnih vratiju, malo sam zastao i još jednom pogledao prema sjeveru gdje se pružao osunčani plavi zaljev širine tri-četiri kilometra, poluotok s borovom šumom te plavičasta planina u daljini.

Otvorim ta zahrđala vrata, napravim nekoliko koraka ispucalom betonskom stazicom uz koju raste nekoliko crvenih ruža i odmah primijetim jednu čudnu stvar; oko jedan metar od staze, na rubu malog vrta, u zemlju je zabijen drveni kolac na kojega je pribijena jelova daska, a na njoj crvenim slovima piše:

LAŽ VLADA!

„Čudno, zaista čudno!“ pomislim.

Pokucam na stara drvena vrata te male prizemnice sa zabatnim zidovima i krovom na dvije vode, ali mi se nitko ne javi. Stoga malo pričekam i opet pokucam. Tada mi se posreći jer se iznutra javi ženski glas: „Evo me, dolazim!“

Kad su se vrata otvorila, ispred sebe ugledam mršavu staricu od sedamdeset i pet godina, osrednje visine, u crnoj majici i suknji. Ima pravilne crte lica, sijedu punđicu i, odmah me taknulo; prodorne zelene oči ispod sivkastih obrva.

„Dobar dan, gospođo Zara!“ kažem uljudno.

„Dobar dan, mladiću“, uzvrati ona smireno. „Što trebate?“

„Ja sam Filip“, nastavim i pružim joj ruku.

„Zara“, reče ona, prihvativši rukovanje.

„Ja sam odavde, i moji roditelji, i djedovi isto… Čuo sam za vas u centru mjesta pa sam došao da bih, ako je to moguće, s vama malo popričao.“

„Dobro, mladiću. Može“, odgovori uljudno gospođa Zara. „Izvoli, uđi.“

Potom rukom pokaže prema dnevnom boravku koji je odmah desno, dakle, kuća nema hodnik.

„Sjednite.“

Sjednem za stol pokraj prozora i odmah primijetim kako se odavde pruža zaista predivan pogled na more. Namještaj u toj prostoriji je vrlo star i skroman; nekoliko kuhinjskih elemenata, mala vitrina, kauč, stolić s televizorom i stol sa četiri stolice. Na zidovima vise fotografije njene obitelji, jedan starinski sat i, ispod njega, začudo, opet onaj zagonetni natpis iz dvorišta:

LAŽ VLADA!

Imate lijep pogled odavde“, kažem, nastojeći zadržati vedrinu glasa.

„Da, mladiću. Ja i moj pokojni muž Mate mogli smo živjeti u centru, u njegovoj staroj kući, ali tu, gdje je nekada bio vinograd, napravili smo ovu novu kuću. Oboje smo radili u ciglani pa nam je ovaj položaj više odgovarao.“

„Vjerojatno je vaša kuća jedna od najstarijih u ovom predgrađu“, kažem.

„Da. Kad smo je počeli graditi, uokolo nije bilo niti jedne vikendice. I tada nismo imali ni struju ni vodu ni asfalt. Sve to je poslije došlo.“

„A sada je ovdje lijepo“, rečem, „puno bolje nego u centru gradića.“

„Da, lijepa je priroda, čist je zrak, nema buke, plaža i more su tu… Ali, što će mi sve to“, malo zastane baka Zara i promijeni boju glasa: „kad sam sama.“

„A, što ćete, draga bako. Takva je valjda sudbina. Čuo sam za tu vašu nesreću i jako mi je žao.“

„E, moj mladiću Filipe. Kad bi samo znao koliko život može postati patnja. Ta bol, bol i jad! Kad sam bila mlada djevojka, zaljubila sam se u svoga Matu, oženili smo se, dobili sina i kćer, počeli graditi ovu kuću… Jesmo, zaista, puno radili, ali bili smo mladi, zdravi i zadovoljni. I mislila sam da taj težak život, što se tiče fizičkog rada, neće vječno trajati i da ćemo biti nagrađeni za svoju skromnost i marljivost… A, kad ono; prije deset godina, u prometnoj nesreći pogine mi sin, uskoro mi umre muž od raka, a kći završi na psihijatriji zbog depresije.“

Zastane tada baka Zara te joj vidjeh navlažene oči. Ipak, nakon toliko vremena emocije su još uvijek prejake. Uslijedilo je nekoliko trenutaka mučne tišine te ona nastavi:

„Oprosti, dragi mladiću, evo ja se malo uspričala, a nisam vas ni s čim ponudila. Imam pivo. Može?“

„Može.“

Donese baka Zara Karlovačko pivo iz hladnjaka, stavi ga pred mene i sjedne. Sebi za piće nije ništa uzela. Nagnem čašu, natočim i nazdravim: „Živjeli!“

„Živio i ti mladiću!“

„I, tako to, draga bako, teška vas je sudbina zadesila. Težak križ nosite na leđima.“

„Da. Tako je valjda moralo biti. Jer sudba ne postaje ono što mi priželjkujemo, već ono što se na kraju dogodi, ono što postane stvarnost. I znaj, dragi mladiću, više nisam velika vjernica. Prije te moje nesreće redovito sam išla u crkvu i svakodnevno molila Boga, ali kad mi se to veliko zlo dogodilo, povukla sam se i samo sam željela umrijeti. Zaspati i umrijeti.“

„Da, teški su to životni trenuci, zaista. A, što vam je bilo s kćerkom. Rekli ste da je završila na psihijatriji?“ upitam.

„Srećom, brzo se pribrala i vratila kući. No, odmah je otišla u Njemačku, da bude što dalje od bolnih uspomena“, odgovori baka Zara i nastavi: „I ja, kad sam se potpuno pribrala, čvrsto sam odlučila da ću živjeti na svoj način. Čitavi život bila sam poštena osoba, udala se mlada, marljivo radila, rađala i odgajala djecu, voljela svog muža…. I na kraju je ispalo da sam na neki način kažnjena, da me Bog kaznio. A, kao što znamo, u životu su često nagrađeni upravo oni koji to ne zaslužuju. Ja znam da svatko ima svojih problema, u svakoj obitelji postoji neka patnja, ali i neka nada. Mene, eto, uspravnom drže povremeni telefonski razgovori s kćerkom i nada da ću je uskoro vidjeti, s njenom obitelji. No, u biti, ipak mislim da sada dragi Bog čvrsto spava!“

„Vi ste, znači, ljuti na Boga?“ upitam.

„Nisam više!“ odgovori baka Zara odrješito. „Prošla me ta faza ljutnje. Tada sam shvatila da Bog možda uopće ne utječe na našu sudbinu. Jer, dogodila mi se nesreća, odnosno kazna koju nisam zaslužila. Ako je Bog pravda, onda ga nema jer u današnjem svijetu svugdje vlada nepravda. Koliko li sam djece umire od gladi i bolesti? Koliko se trenutno ratova vodi u svijetu, gdje zbog zemlje, nekih političkih interesa ili vjerskih uvjerenja čovjek ubija čovjeka. Bog spava!“ uzbuđeno govori baka Zara.

„Znam sve to, gospođo Zara. Ali, čovjek je takav po prirodi, agresivan, pun ega, ljubomoran, ohol, bahat, sebičan… I čovjek bi trebao u drugima tražiti dobro, a ne zlo. Uvijek je bilo, i biće, ratova. I Kajin je ubio brata Abela, zar ne? Ali, čovjek je u svojoj biti božansko biće koje se još uvijek razvija i teži k savršenstvu.“

„E, moj mladiću. Mi smo vrlo daleko od savršenstva. Mislim da ćemo prije propasti kao civilizacija, nego dostići taj neki visoki stupanj razvoja. I tu Bog ništa ne može učiniti. On je nemoćan. Bog je digao ruke od čovjeka. Bog spava!“

„Ali, ne može Bog dignuti ruke od čovjeka. To je samo privid. Bog je itekako budan. On je u nama, u našoj svijesti. Dakle, i mi smo u njemu. Bog postoji. On je u Univerzumu, izvana i iznutra. On je Stvoritelj, a mi smo stvorenja.“

„Jadna smo mi stvorenja, mladiću. Putujemo svemirom, imamo televizore, mobitele, računala, otkrivamo tajne oko sebe i u sebi… A, opet, bijedni smo ljudi – teški materijalisti. U čovječanstvu vlada zakon čeljusti i crijeva.“

„Vidim, gospođo Zara, da se s vama može razgovarati. I, premda se ne slažem s vašim mišljenjem, čini mi se da ste nekako načitani, prosvijetljeni.“

„Ništa ti  ja ne čitam, niti imam neke učitelje. Do sveg znanja i mudrosti dolazim razmišljanjem.“

„Ako sam dobro shvatio, vi ste sada ateist, zar ne?“

„Nisam ja ateist, jer i ateisti u nešto vjeruju; oni štuju prirodne sile i zakone svemira što nam ih otkriva znanost. Već sam nekoliko puta rekla da Bog spava, dakle on ili to nešto postoji, kao prapočelo, ideja, misao. Ali Bog uopće nema utjecaja na povijest čovječanstva. Bog je, što se nas tiče, u dubokom snu. Bog, u stvari, nas sanja. I tko zna hoće li se ikada probuditi. Svi mi skupa živimo u lažnom svijetu. A ta naša znanost; ona će nas upropastiti! Jer, ljudska taština i glupost nemaju granice. Većina veleumnika radi samo za svoju korist i probitak i nije ih uopće briga za sudbinu svijeta. Bitno je nekome, na primjer, da izmisli novo oružje, a ne misli da to oružje služi da nekog ubije. Kad sve to skupa zbrojimo, mogu izričito ustvrditi: Ja ne vjerujem nikome! Ja ne vjerujem u ništa! Ja se nikome ne klanjam! Ja ne štujem ništa!“ govori zaneseno baka Zara.

„Ali, čovjek mora u nešto vjerovati!“ rečem malo povišeno. „Takav nam je mentalni sklop. Kroz vjeru i štovanje percipiramo stvarnost. Vjera i nada su u nas duboko usađene. Čovjek je u svojoj biti religiozno biće.“

„I? Do čega nas je dovelo to vjerovanje ili takvo uvjerenje? Je li se išta promijenilo? Je li, uopće, vjerovanje ili štovanje utječe na razvoj čovječanstva?“

„Ali, čovjek se osjeća bolje kad moli. S nadom, naravno“, kažem.

„Da, upravo tako. Čovjek zbog toga i moli Boga i razne svece – da bi se osjećao bolje, da bi odagnao strah, pogotovo strah od smrti. Ali , sve te molitve vrlo malo utječu na događaje, na stvarnost. Pogledaj samo koliko se ljudi sada u svijetu moli za mir, a, evo, i sada imamo desetak ratova. Koliko bolesnih i gladnih vapi Božju pomoć, a pomoć ta ne dolazi“, govori baka Zara.

„Ipak, smatram, čovjek mora vjerovati i moliti se jer time se osjeća bolje i produbljuje ljubav diljem svijeta. Čovjek je duhovno biće. Više od polovice svjetskog stanovništva izjašnjava se kao vjernici. Nama je vjera usađena u svijest. Ona je satkana u čitavu našu povijest, kulturu, umjetnost… To smo mi – ljudi. A, što se tiče molitve, bezbroj puta je potvrđeno da pomaže.“

„Vjeruj mi, mladiću, i bez vjere i vjerovanja isto se može živjeti, a možda bi bilo i manje ratova. Postoji nekoliko država u kojima su ateisti u većini pa se dobro živi, a u nekim državama gdje su, tobože, veliki vjernici, vlada korupcija, nemoral, bijeda, mafija… I još jedan put ponavljam: Ja nisam ateist, ali smatram da Bog spava, i u tom svom dubokom snu on nas sanja. Mi smo, dakle, u snovima, u jednoj velikoj obmani. Niti blizu ne vidimo pravu stvarnost. Srljamo u propast k’o brod u magli bez kompasa. Čeka nas krvava budućnost, kao što je, uostalom, bila krvava i prošlost. Bog nas sanja, a snovi su nepredvidivi, nelogični, pravi kaos…“ govori baka Zara.

„U redu, gospođo Zara. Ne slažem se s vama, ali uvažavam vaše mišljenje. Ja smatram da je čitavi svijet stvoren, i još uvijek se stvara, prema nekom principu, pravilu, redu ili kodu. Postoji sklad i Savršenstvo što se ogleda u nama i u svemu oko nas. Ovdje kaosu mjesta nema… No, malo smo predaleko otišli, stoga bih se vratio na ovu našu sadašnjost i prisutnost. Što vam znači ova parola: Laž vlada!?“

„To što piše, to i znači. Sasvim je jednostavno, zar ne?“ odgovori smireno baka.

„Kada ste to napisali?“

„To sam nedavno napisala, prije pola godine, ali ta misao mota mi se po glavi već desetak godina, kad sam izišla iz one svoje duboke krize zbog gubitka svojih voljenih. Jedne noći, sjećam se dobro da je to bilo trinaestog svibnja u zoru, u san mi je došla ta rečenica.“

„I, što vam to znači – laž vlada?“

„To znači, doslovno, da u svijetu vlada laž, svuda uokolo sama laž, laž i laž! Svi lažu pa ne znate više kome vjerovati. Lažu političari, gospodarstvenici, vjerski poglavari, duhovnjaci, sportaši, znanstvenici, umjetnici… čak i malena djeca iz vrtića već svjesno lažu. Toliko smo okruženi lažima da više i ne možemo znati što je to istina. Niti istinu tražimo! Ljudi, u biti, i ne žele i ne vole znati istinu! Istina boli, zar ne? Ružno je doznati, na primjer, da vas partner vara, ili da su vam djeca narkomani, da je kći kurva ili sin peder, da vam prijatelj želi zlo, da svećenik ima ljubavnicu i nezakonitu djecu, da je premijer član mafije, da lijekovima truju narod, da se ratovi namještavaju… Dakle, ljude itekako boli kad doznaju istinu. I onda postanu sluge i robovi te istine. Nose velike terete i time pate. Da, zaista, trpe, stenju i pate! A, kad ih se fino laže, onda im je puno lakše. Mnogi čitavi život prožive u raznoraznim lažnim uvjerenjima pa se i potpuno uvjere da su to životne istine. Naime, mnogi dugoročno potiskivaju istinu pa se, na kraju, i ne sjećaju što je bila istina. Za negdašnju istinu ne žele niti čuti, ne žele o njoj misliti, ne vole o njoj govoriti. A, ako im se ona u snu javi, dožive pravi psihički potres. Dakle, ljudi ne vole istinu, ljudi od istine bježe, ljudi vole da im laž vlada“, govori baka Zara.

„Ali čovjek mora tražiti istinu, mora biti uporan, ne odustajati. Lažima se moramo suprotstavljati. Čovjek se mora boriti za istinu!“ kažem povišeno.

„A, za čiju to istinu, mladiću? Svatko ima neku svoju istinu. Nitko nema monopol nad istinom. I, što je to, u stvari, apsolutna istina? Svatko ima neko svoje mišljenje i za sve što nas okružuje postoji točka motrišta. Zar se nisu mnoge istine u povijesti donosile glasovanjem, odnosno preglasavanjem, bez obzira radi li se tu o vjeri, politici, ekonomiji, znanosti…“

„Da, ima točnosti u vašoj tvrdnji, ali postoje neke univerzalne istine i zakonitosti. Tu je i ljudska težnja za apsolutnom istinom“, rečem.

„I? Što smo dobili od te naše velike čežnje, ili žudnje, ili htijenja, mladi gospodine Filipe? Postali smo robovi mnogih lažnih istina, odnosno laž nam uporno vlada! Pa zar nije onda bolje da svi skupa priznamo da nam istine više ne trebaju i da nam je puno ljepše živjeti u laži. Uostalom, mi smo lažima zatrovani, to nam je u krvi. Mi sami postali smo – laž. I tako iz dana u dan živimo. To vam je poput opijenosti, kada čovjek jednostavno želi zamagliti surovu stvarnost, opustiti se i osjećati blaženo. Laž, dakle, ljude oslobađa, laž ih čini sretnijima, zadovoljnijima, uspješnijima, pametnijima… Laž nam daje krila, ispunja nas energijom, laž nam budi volju! Laž vlada!“ govori baka Zara.

„Hoćete reći, gospođo Zara, da ljudi, u stvari, i vole živjeti u laži, odnosno vole da ih se laže i da im laž zapovijeda?“

„Da, upravo tako. U stvari, s druge strane gledajući, ljudi ne vole da im se govori istina. Istina ih muči, tišti, ispija im nerve, tjera ih na konzumaciju alkohola i droge, korištenje raznih sedativa, istina ih čak tjera na samoubojstvo. Ljudi zbog toga ne žele znati istinu, niti žele da im istina vlada! Ljudi pred istinom sklapaju oči i pokrivaju uši. Pa tko voli doznati da mu je sin pedofil, razbojnik ili ubojica? Mnogi bi radije voljeli umrijeti nego saznati takvu istinu, a dok su živi, žele biti u miru. A da bi to uspjeli, moraju živjeti u laži, dakle, treba ih lagati. Laž ih oslobađa! Laž ih, sve skupa, čini dostojanstvenima, ponosnima, zdravijima, dugovječnijima, dok ih istina čini robovima muke i patnje. Istina ih, na kraju krajeva – ubija!“ govori baka Zara.

„Ali, draga gospođo, postoje ljudi koji žele znati istinu ma kakova ona bila. Ljudi koji se cijeli život bore za istinu. To im je svetinja!“

„To su sve zanesenjaci koji će se kad-tad pretvoriti u gubitnike. Ta njihova borba protiv vjetrenjača fizički i psihički će ih iscrpiti, i stoga jednom moraju klonuti, onemoćali, jadni, zbunjeni, moleći za pomoć upravo one protiv kojih su se borili. Svaka čast, zaista, ustrajalim pojedincima, tim svijetlim točkama našeg društva, no takvi su zaista vrlo rijetki. No, i oni se počesto pitaju: „A, što je ovo meni trebalo?“ Nadalje, što se tiče laganja i poimanja istine, tu se ne radi samo o pojedinačnom shvaćanju istine, već i o istini grupe, naroda ili vjere. Koji narod voli da mu se spominju zvjerstva koje je počinio u prošlosti? Voli li naša crkva da se osuđuje inkvizicija, progon domorodaca u obje Amerike, Bartolomejska noć, Tridesetogodišnji rat, razna proklinjanja i izopćenja, suradnja s fašizmom u nekim državama, slučajevi nemorala i pedofilije? Vole li neke države kad im se osuđuju negdašnji vođe koji su izdigli zemlju iz bijede i učinile je velesilom, premda su bili diktatori? Bi li farmaceutska industrija voljela da se otkrije lijek za rak? Bi li vlasnici tvornica oružja voljeli da u svijetu zavlada mir? Bi li naftne koorporacije voljele da se omasovi upotreba obnovljivih izvora energije? Hoću reći da ne samo čovjek kao pojedinac, već i kompletno čovječanstvo živi u laži. I voli da je tako. Laž nas oslobađa! Dragi Bog spava i u tom svom dubokom snu on nas sanja! Svi mi skupa živimo u jednoj velikoj obmani“, govori baka Zara.

„Ne bih se složio s vama!“ povisim ton. „A, kako bi vama bilo, gospođo Zara, da vas ja sada lažem? Da vam kažem da nisam Filip, da nisam odavde i da vas želim povrijediti i opljačkati. I da vas lažem da je vaš cijeli život bio varka; da vas je muž varao, da vam djeca nisu bila moralna, dakle, da vas želim uvjeriti u veliku laž o prošlosti vaše obitelji!“

„E, to ne bih voljela, mladiću! Moja je prošlost svetinja!“ povisi ton baka Zara. Potom se podigne i reče: „Čast je čast! I ne želim više na ovaj način razgovarati. Dosta mi je bilo njihove istine na ciglani – kojom su i sami sebe lagali i tako upropastili tvornicu! I, ne dopuštam da mi netko na taj način, u mojoj vlastitoj kući, nameće pravila!“ ljutito govori baka Zara.

Gotovo sam osjetio strah gledajući je tako uznemirenu, kao da je sada predamnom neka druga osoba. Nakon nekoliko sekundi šutnje htio sam joj reći da mi oprosti ako sam je povrijedio, kad, iz blizine se začuje urlik snažne sirene i grlati povik:

„Miiiiiineeeeeeee!!“

„Što je sad ovo?!“ kažem začuđeno i pogledam kroz prozor. Ali vani nisam vidio nikoga. Baka Zara se prepala i pobjegla u spavaću sobu. Na brzinu izađem iz kuće te se nakon nekoliko sekundi nađem na ulici. Tada do mene dotrči jedan od onih radnika u narančastom kombinezonu i povikne:

„U zaklon! Brzo! Sad će eksplozija!“

„Kakva eksplozija?!“ upitam s nevjericom.

„Dimnjak! Rušimo dimnjak ciglane! Zar niste obaviješteni?!“

„Ali, ja nisam odavde!“ uzvratim.

„Sklonite se iza kuće!“ reče radnik i produži trčeći ulicom.

Tada se hitro vratim u dvorište bake Zare i stanem uz istočni zid kuće. Nakon nekoliko trenutaka tog napetog iščekivanja, začuje se strahovita eksplozija. Tlo se odjednom zatreslo kao da je potres. Nisam mogao odoljeti znatiželji pa provirim iza ugla. I vidjeh tada nesvakidašnji prizor: Taj cigleni gorostas od četrdesetak metara visine, urušavao se gotovo okomito i ravnomjerno, stvarajući pri tom veliku buku i podižući oblak crvenkaste prašine.

Pade, eto, veliki dimnjak tvornice opekarskih proizvoda, pade velebno zidarsko djelo koje je s velikom marljivošću i s velikim umijećem izradio majstor Điđi, pade simbol socijalizma i radničkog samoupravljanja, pade simbol nestručnog rukovodstva i propasti poduzeća, pade toranj u čijoj je sjeni gospođa Zara tridesetpet  godina prenašala opeke i podizala ih u kamione, pade toranj ispod kojega su zločesta djeca više puta palila automobilske gume pa je narod, vidjevši crni dim što suklja iz oštećenog vrha, pomislio da ciglana opet radi. No, narod i voli da ga se laže, zar ne?

Nakon kratkog promišljanja, napravim polukrug i krenem prema dvorišnim vratima, kad, iz sobe bake Zare prolomi se krik.

„Gospođo Zara, jeste li dobro?!“ poviknem prema prozoru. Ali iz kuće se tada ne čuje nikakav glas, niti neki drugi zvuk. Stoga opet poviknem: „Jeste li živi, bako Zara?!“

Nakon nekoliko trenutaka ona mi odgovori: „Jesam! Sada sam dobro!“

„Treba li vam kakva pomoć?“

„Ne, hvala!“

„Onda, idem. Doviđenja!“

„Doviđenja, mladiću. Vidimo se uskoro!“

Izađem iz dvorišta, misleći što bi joj to moglo značiti i nastavim žurno koračati prema bivšoj ciglani. Pogledam gore i vidim prazan prostor gdje je do maloprije stajao gorostas od dimnjaka. Začudo, sada mi se učini kao da tu nikada nije ni bio. Kako sam se približavao ogradi tvornice tako mi se pred očima sve jasnije prikazivalo novonastalo stanje. Gledam ogromnu hrpu cigli, gdje je stajao čuveni dimnjak i veliki oblak prašine što lebdi u visini. Tada, međutim, doživjeh jedno novo, zaista veliko iznenađenje: iza ruševine bivše portirnice ciglane, odjednom se pojavi meni vrlo poznat lik, i krene mi ususret. Zastanem na tren kao paraliziran i poviknem:

„Bilokacija!! Ne mogu vjerovati!“

Znao sam da su u prošlosti postojali, ali ih vjerojatno i sada ima, ljudi koji mogu istovremeno biti na dva različita mjesta. Ali nikad nisam ni pomišljao da ću tako nešto i osobno doživjeti. No, najveća spoznaja je u osobnom doživljaju, zar ne?

Zakoraknem hrabro i krenem u susret baki Zari, toj vrlo čudnoj starici koja je sigurno ostala iza mene – u svojoj kući. I, teoretski gledano, nikako nije mogla do tu doći prije mene, jedino ako me preletjela.

Koračam dalje zbunjeno, ali uzdignute glave, dok mi se njena mršava figura sve više približava. I što mi je bila bliže, to su sve više dolazile do izražaja njene zelenkaste oči ispod sivih joj obrva. I priđe ona meni te zastane na tri koraka razdaljine. Zatim, smireno kaže:

„Jesi li vidio, mladiću?“

„Jesam, bako Zara. Ali… kako?“

„Vidio si. Dobro je. Ovo ćeš zapamtiti, ali nemoj svakome govoriti jer ljudi su čudnovata vrsta. Ne vole one koji odskaču.“

„Da, dobro kažete. Mislili bi neki da si iz kuće do tu preletjela.“

„Ali nisam. Ti to dobro znaš, dragi mladiću Filipe. I, kako si sada?“

„Dobro sam, premda se osjećam nekako čudnovato i smireno. A, što je s vama? Jeste li se oslobodili prošlosti? Jeste li sada slobodni?“

„Jesam. Slobodna sam, mladiću. Pade, eto, cigleni toranj, pade mi veliki teret sa grudiju. No, i dalje smatram da svijetom vlada laž, laž, laž…“, govori baka Zara i nastavi hodati prema svojoj kući, odnosno prema sebi samoj.

 

Ovu priču napisao sam 2011. godine te sam je poslije ponešto mijenjao

 

 Nin, 2011.                                                  M. B. Š.