Tako govori Zara

Dugo vremena nisam bio u svom rodnom kraju te su me, nakon povratka, čekala brojna mala iznenađenja. Prilikom razgovora s rodbinom primijetio sam kako često spominju baku Zaru, koja je sada, po njima – luda Zara. Stoga sam se malo potrudio kako bih od njenih najbližih otkrio pravu istinu i, zaista; baka Zara ne bijaše normalna; imala je neke lude misli i ideje, dosađivala je  ljudima s nekim svojim čudnim propovijedima, više nije bila vjernica, imala je neku svoju   posebnu  filozofiju…

Skupih hrabrost i pođem u posjet ovoj čudakinji kako bih s njom porazgovarao u četiri oka. Znao sam od prije da živi u jednoj maloj kući nedaleko bivše ciglane, gdje je provela čitavi radni vijek – do umirovljenja. Radila je  baka Zara vrlo teške poslove oko prenošenja i utovara raznih opekarskih proizvoda. Suprug joj, pokojni  Mateo, isto je bio jedan od dvjestotinjak  vrijednih  radnika  ove  velike  državne  tvornice.

Zara je živjela zadovoljno sve do te nesretne godine, kada je umirovljena. Tada su joj u roku od nekoliko mjeseci umrli sin i kći, koji nisu bili u braku, te za njima i suprug. Jadna gospođa Zara doživjela je teški slom živaca. Nije joj pomagala ni utjeha brojne rodbine i prijatelja, niti brojne molitve koje je kao velika vjernica upućivala dragom Bogu. Međutim, na čuđenje svih, odjednom se potpuno pribrala i postala normalna. Ali taj veliki životni lom izrodio je i veliku promjenu;  Postala je nevjernica! Svima je vrlo razborito govorila kako joj ne treba Bog koji na tako okrutan način kažnjava ljude – onako  ‘kako je njoj presudio’. Svojim poznanicima, ali i slučajnim prolaznicima, držala je male propovijedi, nadahnuta tko zna od kuda jer nije bila obrazovana niti je išta kroz život čitala.

I tako sam zbog te tužne, ali vrlo zanimljive priče, jednog toplog travanjskog jutra krenuo prema istoku kako bih upoznao baku Zaru. Prošetao sam duž svog gradića, izišao iz njega i nastavio još jedan kilometar. Nije bilo teško pogoditi do njene kuće jer je ovim dragim krajolikom itekako dominirao ogromni dimnjak propale ciglane. Kada sam stigao do ruševnih ostataka ove nekad silne i slavne tvornice, za koju neki tvrde da je uništena zbog nedostatka sirovine odnosno gline u blizini, a drugi pak da ju je  upropastilo nestručno vodstvo podobnih pripadnika  Partije, nemalo sam se iznenadio. Na parkingu tvornice, dvadesetak metara od dimnjaka, nalazio se jedan veliki žuti kamion i nekoliko automobila. Otuda je desetak ljudi u narančastim kombinezonima nosilo drvene sanduke. Nisam uspio shvatiti o čemu se tu radi, ali u jedno sam bio potpuno siguran: Ciglanu oživjeti neće! No, moje misli hrlile su nakamo drugdje, u jedan drugi film, u dramu u kojoj glavnu ulogu ima baka Zara.

Još od djetinjstva, kada sam biciklom često istraživao svoj rodni kraj, znao sam da ona živi u trećoj kući zdesna o tvornice. Malo sam zastao kada sam došao do njenih željeznih dvorišnih vratiju, potom sam još jednom pogledao prema sjeveru gdje se pružao osunčani modrozelenkasti zaljev, u daljini izmaglice drijemala je borova šuma, a još dalje – svojom monumentalnošću prizivala nas je prekrasna plavičasta planina. Na obižnjoj pješčanoj plaži bilo je svega nekoliko šetača.

Otvorim vrata, napravim nekoliko koraka kamenom stazicom uz koju su rasle tek opupale ruže i, odmah primijetim jednu veliku novotariju: U žučkastu zemlju bi zabijen drveni kolac, a na njega pribijena obična daska na kojoj zelenim slovima piše:

LAŽ   OSLOBAĐA

„Čudno, zaista čudno“, pomislih.

Pokucam na stara hrastova vrata te male prizemnice sa zabatima i krovom na dvije vode, ali nitko mi se ne javlja. Stoga malo pričekam te opet ponovim istu radnju. Tada mi je laknulo jer začuh jedan ženski glas:

„Evo me, dolazim!“

Vrata škripnu i otvore se pa ispred sebe ugledam mršavu staricu od sedamdesetak godina, osrednje visine, u crnoj majici i suknji. Ima lijepe crte lica, starinsku sijedu punđicu i, odmah me  taknulo; prodorne zelene oči ponad kojih bijahu prorijeđene sivkaste obrve.

„Dobar dan, gospođo Zara!“ kažem živo.

„Dobar dan, mladiću. Što trebate?“ nastavi ona smireno.

„Ja sam Filip.“  Pružim joj ruku.

„Zara“, odgovori ona uz stisak desnice.

„Ja sam odavde, i moji roditelji isto, i djedovi, pradjedovi… Čuo sam za vas u centru mjesta pa sam došao, ako biste mi dopustili, da malo porazgovaramo.“

„Dobro, mladiću“, reče gospođa Zara uljudno. „Izvoli, uđi.“

Potom pokaže rukom prema dnevnom boravku koji je odmah tu – desno. Kuća, naime, nije imala hodnik ili neki predulaz.

„Sjednite.“

Sjednem za stol pokraj prozora i odmah uputim pogled ka onom prekrasnom pomorskom krajoliku. Potom okrenem glavu i na brzinu upijem sadržaj prostorije. Namještaj bi vrlo star i skroman te se sastojao od nekoliko kuhinjskih elemenata, male vitrine, kauča i ovog stolića s četiri stolice. Na zidovima su visjele fotografije, što vjerojatno bijahu od njenih pokojnih, zatim jedan starinski sat sa njihalicom i, ispod njega, opet onaj natpis: LAŽ  OSLOBAĐA.

„Imate lijep pogled odavde“, kažem nakon kratkog snimanja, nastojeći zadržati vedrinu glasa.

„Da, mladiću. Ja i moj pokojni muž Mateo mogli smo živjeti u samom centru, u njegovoj staroj kući, ali tu, gdje je nekad bio vinograd, odlučili smo sagraditi kuću. Oboje smo radili u ciglani pa nam je ovaj položaj više odgovarao.“

„Vjerojatno je vaša kuća jedna od najstarijih u ovom pregrađu“, kažem.

„Da. Kada smo je počeli graditi, unaokolo nije bilo niti jedne vikendice. I tada nismo imali ni struju ni vodu. Sve je to poslije došlo.“

A sada je ovdje lijepo“, rečem. „Puno bolje nego u centru gradića.“

„Da, lijepa je priroda, čist je zrak, nema buke, more je blizu… Ali, što će mi sve to“, malo promijeni boju glasa baka Zara, „kada sam, eto, sama“.

„A što ćete, draga bako. Takva vam je, valjda, sudbina“, kažem obazrivo. „Čuo sam za tu vašu veliku nesreću i, iskreno govoreći – vrlo mi je žao“.

„E, moj mladiću Filipe. Kad biste samo znali koliko je život patnja. Uvijek bol, bol, bol i jad! Kad sam bila mlada djevojka zaljubila sam se u svoga Matea, oženili smo se , dobili sina i kćer, počeli smo graditi ovu kuću… Jesmo teško, zaista, radili, ali bili smo zdravi i zadovoljni. I mislila sam da će nam se s vremenom novčana strana života popravljati, premda nam to nije bilo najvažnije, i da će nas dragi Bog nagraditi što bijasmo radišni, skromni, veliki vjernici… A kad ono; ko da sam prokleta! Prije deset godina, u vrlo kratkom vremenu, umrli su mi djeca i muž“, reče baka Zara, malo zastane te vlažnim očima nastavi: „Oprostite, mladiću, evo ja se malo uspričala, a nisam vas ni s čim ponudila. Imam hladno pivo, može?“

„Može. Hvala gospođo.“

Donese baka Zara pivo iz hladnjaka, stavi ga pred mene i sjedne. Sebi nije uzela ništa. Nagnem čašu, malo natočim i nazdravim: „Bez obzira na sve, živjeli!“

„Živio i ti, mladiću!“

„I tako vam to ide, draga bako. Teška vas je sudbina zadesila. Težak križ nosite na leđima.“

„Da. Tako je valjda moralo biti, kada se, već, tako, eto, dogodilo. A što bi bilo da je ispalo drugačije, da su se ostvarila sva moja priželjkivanja – e, to ne znam. To nitko ne zna, jer, jednostavno, to se nije dogodilo. Toga nema u stvarnosti. I znaj, dragi mladiću, više nisam vjernica. Prije te moje velike nesreće redovito sam išla u crkvu, svakodnevno molila Boga i Majku Božju po nekoliko puta. Ali kad mi se to zlo dogodilo, više nisam imala snage za molitvu. U stvari, nisam imala snage ni za šta. Samo sam željela umrijeti. Čim prije umrijeti! Čak sam uzimala i neke otrove. I začudo, ostala sam potpuno zdrava. Kada sam se potpuno pribrala, čvrsto sam odlučila da mogu živjeti bez vjere. Jer, takav Bog mi ne treba;  on, koji me tako nagradio što sam bila dobra i poštena djevojka, udala se kao djevica, marljivo radila, rađala djecu, odgajala ih u katoličkom duhu, voljela svoga muža… Bog, koji me tako nemilosrdno kaznio, a ne znam zbog čega. On, koji nagrađuje razne lopove, razbojnike, kurve… On, koji po mome mišljenju sada čvrsto spava!“  govori baka Zara uzbuđeno.

„Vi ste, znači, ljuti na Boga?“

„Nisam više! Prošla sam tu fazu ljutnje i bijesa. Tada sam shvatila da Bog, u stvari, uopće ne utječe na našu sudbinu. Jer kada bi to mogao, onda se meni ne bi bila dogodila ta velika nesreća, jer ja to, zaista, nisam bila zaslužila. I stoga; ne  vjerujem, i ne priznajem kaznu Božju. Ako je Bog – pravda, onda ga nema, jer u današnjem svijetu svugdje vlada nepravda. Koliko li samo djece umire od gladi; svake sekunde nekoliko, zar ne? Koliko se trenutačno ratova vodi u svijetu, gdje zbog zemlje, vjere ili politike ubija čovjek čovjeka, kolje brat brata. Koliko se žena svakoga dana siluje na našem divnom plavom planetu, koliko ima razbojstava, paleži, pljački, nemorala… Bog spava!“ opet uzbuđeno reče baka Zara.

„Znam sve to, gospođo Zara. Ali čovjek je takav po prirodi, čovjek je agresivan, pun ega, ljubomoran, ohol, bahat, sebičan… I čovjek bi trebao u drugima tražiti dobro, a ne zlo. Uvijek je bilo ratova i mnogih drugih nevolja, ali čovjek je u svojoj biti dobar, čovjek je ipak Božansko biće, koje se, eto, još uvijek razvija i teći k Savršenstvu – da se jednom stopi sa svojim Stvoriteljem.“

„E, dragi moj  mladiću. Mi smo vrlo, vrlo daleko od savršenstva. Prije ćemo potpuno propasti kao civilizacija nego postići taj neki viši stupanj razvoja. I tko je, uostalom, odredio da mora postojati taj viši stupanj savršenstva? Smatram da Bog tu ne može učiniti ništa. On je potpuno nemoćan. Bog je već odavna digao ruke od čovjeka. Što se tiče čovječanstva, Bog, dakle, čvrsto spava!“

„Ali ne može Bog dignuti ruke od čovjeka! To je samo privid. Nama se sada to tako samo čini. Bog je itekako budan. On je u nama, u našoj svijesti. Stoga, i mi smo u njemu. Bog postoji. On je u Univerzumu, izvana i iznutra. Mi smo samo stvorenja, što znači da nas je netko morao stvoriti“.

„Jadna smo mi stvorenja, mladiću. Putujemo Svemirom, imamo televizore, mobitele, računala, otkrivamo tajne oko sebe i u sebi… a opet… bijedni smo ljudi – teški materijalisti. U čovječanstvu vlada zakon čeljusti i crijeva.“

„Vidim, gospođo Zara, da se s vama, ipak, može razgovarati. I premda se ne slažem s vašim mišljenjem, čini mi se da ste nekako načitani, prosvijetljeni.“

„Ništa ja ne čitam. Niti imam nekog učitelja. Do sveg znanja i mudrosti dolazim razmišljanjem.“

„Koliko sam ja shvatio, vi ste sada ateist, zar ne?“ upitam uljudno.

„Nisam ja ateist!“ odmah odgovori baka Zara. „I ateisti u nešto vjeruju; oni štuju prirodne sile i zakone Svemira, što nam ih otkriva znanost. Već sam nekoliko puta rekla da Bog spava, dakle  on  ili  to nešto  postoji, kao neko prapočelo, ideja, misao. Ali Bog uopće nema utjecaja na povijest čovječanstva. Bog je, što se nas tiče, u dubokom snu. Bog, u stvari, nas sanja! A sva ta znanost – ona će nas upropastiti, jer ljudska taština i glupost nemaju granice. Ja, dakle, ne vjerujem u ništa, ili bolje rečeno – ne štujem ništa!“ govori baka Zara.

„Ali čovjek mora u nešto vjerovati!“ rečem povišeno. „Takav nam je mentalni sklop. Kroz vjeru i nadu percipiramo stvarnost. Vjera je u nas duboko usađena. Čovjek mora vjerovati!“

„I? Do čega nas je dovelo to vjerovanje? Je li se išta promijenilo? Da li, uopće, vjerovanje ili štovanje utječe na razvoj čovječanstva, ili ga, nadasve, drastično  koči?“

„Ali čovjek se osjeća bolje kad moli, s nadom, naravno.“

„Da. Upravo tako. Čovjek zbog toga i moli Boga i sve te razne izmišljene svece – da bi se osjećao bolje, da bi odagnao strah, a pogotovo strah od smrti. Ali sve te molitve vrlo  malo i gotovo ništa ne utječu na događaje, na pravu stvarnost. Pogledaj samo koliko milijuna ljudi posjećuje svetišta poput Fatime i Lurda. I vrlo mali broj je onih koji su se tu izliječili, zar ne? A vjerojatno bi neki bili ozdravili i da su ostali kod kuće, jer u čovjeku postoji mogućnost samoozdravljenja. I sjetite se koliko je milijuna ljudi molilo Boga za zdravlje pokojnog pape, ali on je isto preminuo. I koliko se ljudi sada moli za mir u svijetu, a evo, imamo desetak ratova. Koliko bolesnih i gladnih vapi Božju pomoć, a pomoć ta ne dolazi?“ govori baka Zara.

„Ipak, smatram; čovjek mora vjerovati i moliti se jer time se osjeća bolje i tako produbljuje Ljubav diljem svijeta. Čovjek je religiozno biće. Više od polovine  svjetskog stanovništva deklarira se kao vjernici. Nama je vjera usađena u svijest. To smo mi – ljudi!“

„Vjeruj mi, mladiću, i bez vjere i vjerovanja isto bi se živjelo, a možda bi bilo i manje ratova. Uzmi za primjer nekoliko država u kojima je većina naroda ateistička; oni dobro žive. A u nekim konzervativnim državama, gdje su većina vjernici, vlada korupcija, kurvaluk i bijeda. I još jednom ponavljam:  Ja nisam ateist. Ja ne vjerujem u ništa! Dragi Bog spava, i u tom dubokom snu on nas, u stvari, sanja. Mi smo, dakle, u snovima, mi smo sanjani, živimo u jednoj velikoj obmani, u največoj laži  povijesti i Svijeta! I svega toga, dakako, nismo svijesni, jer da jesmo onda bismo konačno shvatili u kakvoj se situaciji nalazimo, a što je neophodno da bismo se borili i iz takvog nepovoljnog stanja izašli kao pobjednici. Ne vidimo niti mali dio prave stvarnosti koja nas okružuje. Srljamo u propast ko brodovi bez kompasa u magli. Čeka nas krvava budućnost, kao što je, uostalom, bila krvava i prošlost, i kakova je sada – sadašnjost. Bog nas sanja, a snovi su nepredvidivi, nelogični, snovi su košmar, kaos. Ne znamo što je sljedeće, ali nešto dobroga zasigurno nije“… zanijela se baka Zara.

„U redu, gospođo Zara. Ne slažem se s vama jer smatram da je čitavi svijet stvoren i još uvijek se stvara – prema nekom principu, pravilu, redu ili kodu. Postoji sklad i savršenstvo što se ogleda u nama i u svemu oko nas. Ovdje kaosu mjesta nema… No, malo smo predaleko otišli, stoga bih se vratio na ovu našu sadašnjost i prisutnost. Što vam znači ona parola:  LAŽ  OSLOBAĐA?“ upitam i pokažem rukom prema natpisu ispod zidnog sata.

„To što vidiš, to što piše – to i znači. Sasvim jednostavno, zar ne?“ odgovori smireno baka Zara.

„Kada ste to napisali?“

„To sam nedavno napisala, prije pola godine, ali ta misao mota mi se u glavi već desetak godina. Kada sam izišla iz one svoje duboke psihičke krize zbog gubitka svojih voljenih, kada sam se, eto, nekim čudom pribrala i tako potpuno oživjela ili, čak, ponovno se rodila, jednog jutra, sjećam se bilo je to trinaestog svibnja, čim sam se probudila na pomisao mi je došla ta rečenica.“

„I što vam znači ta rečenica, ta vaša parola – Laž  oslobađa?“

„To znači da ljudi , u biti, ne žele i ne vole znati istinu. Istina ih boli, zar ne? Ružno je doznati, na primjer, da vas partner vara, da su vam djeca narkomani, da je kći kurva ili sin peder, da vam prijatelj želi zlo, da je svećenik pedofil, da je gradonačelnik lopov, da je premijer član mafije, da lijekovima truju narod, da se ratovi namještaju… Dakle, ljude itekako boli kada doznaju istinu. I onda postanu robovi te istine.“

„Ali čovjek mora tražiti istinu, u tome je bit postojanja“, kažem. „Čovjek se mora boriti za ustinu.“

„A za čiju to istinu, mladiću? Svatko ima neku svoju istinu. Nitko nema monopol nad istinom. I što je to, u stvari, prava ili apsolutna istina? Svatko ima neko svoje mišljenje ili viđenje, i za sve što nas okružuje i što nam se događa postoji određena točka motrišta. Zar se nisu mnoge istine kroz povijest donosile glasovanjem, odnosno preglasavanjem, bez obzira da li se tu radi o vjeri, politici, znanosti, ekonomiji… Zar nije i Krist rekao: „Nemojte imati vjere u svećenike“,  ili  „Tražite i naći ćete, a onda ćete biti nemirni“, gdje je ovo o nemiru izbačeno iz Biblije.“

„Da, ima točnosti u tim vašim tvrdnjama, ali postoje neke univerzalne istine i zakonitosti. Tu se radi i o ljudskoj težnji za apsolutnom istinom“, rečem.

„I, što smo dobili od te naše velike težnje, čežnje ili žudnje, mladi gospodine Filipe. Postali smo robovi i sluge tih lažnih istina. Pa zar nije onda bolje javno i otvoreno priznati da nam istine ne trebaju i da nam je puno ljepše, udobnije i zabavnije živjeti u laži. To vam je poput opijenosti, kada čovjek jednostavno želi malo zamagliti surovu stvarnost, opustiti se i osjećati se blaženim. Laž, dakle, ljude oslobađa. Laž ih čini sretnijima, zadovoljnijima, uspješnijima, pametnijima… Laž nam daje krila, ispunja nas energijom, laž nam budi volju!“

„Hoćete reći, gospođo Zara, da ljudi vole da ih se laže?“

„Da, upravo tako! U stvari, ljudi ne vole da im se govori istina. Istina ih muči, tišti, ispija im nerve, tjera ih na konzumaciju alkohola i droge, na korištenje raznih sedativa, antidepresiva, i da; istina ih čak i tjera na samoubojstva. Zbog sveg navedenog proizlazi da ljudi ne žele znati istinu. Čovječanstvo sklapa oči i pokriva uši pred istinom. Pa tko bi, molim vas lijepo, želio znati da ga žena vara, ili da je u mladosti bila prostitutka? Koji bi starac volio doznati da mu je sin pedofil, razbojnik ili ubojica? Pa mnogi bi radije voljeli umrijeti nego saznati istinu. A dok su živi, eto, žele biti u miru. A da bi to postigli, moraju živjeti u laži, dakle; i treba ih lagati. Laž ih oslobađa! Laž ih čini dostojanstvenima, ponosnima, zdravijima, dugovječnijima. Dok ih istina čini robovima muke i patnje. Istina ih na kraju krajeva – ubija!“ govori baka Zara.

„Ali postoje ljudi koji žele znati istinu, ma kakova ona bila. Ljudi koji se cijeli život bore za istinu. To im je svetinja, draga gospođo!“

„To su zanesenjaci koji će se kad-tad pretvoriti u teške gubitnike. Ali ovdje se ne radi samo o pojedinačnom shvaćanju istine, već i o istini grupe, naroda ili vjere. Koji narod voli da mu se spominju zvjerstva koja je počinio u prošlosti? Voli li crkva kad se osuđuje inkvizicija, progon domorodaca u obje Amerike, Bartolomejska noć, Tridesetogodišnji rat, proklinjanja i izopćenja, lažni moral, suradnja i podrška fašizmu, pedofilija..? Vole li neke diktatorske zemlje kad im se osuđuju negdašnji vođe koji su izdigli zemlju iz bijede i učinile je velesilom? Bi li farmaceutska industrija voljela da se otkrije pravi lijek za rak i druge teške bolesti? Bi li vlasnici tvornica oružja voljeli da u ovom našem napaćenom svijetu zavlada potpuni mir? Bi li naftne korporacije voljele da se omasovi upotreba obnovljivih izvora energije? Hoću reći, dakle, da ne samo čovjek kao pojedinac, već i kompletno čovječanstvo živi u jednoj velikoj laži. I voli da je tako. laž nas oslobađa!  Dragi Bog spava i u tom svom dubokom snu on nas sanja! Svi mi skupa živimo u jednoj velikoj obmani kojoj se ne vidi svršetka!“ govori baka Zara.

„Ne bih se složio s vama!“ povisim ton. „A kako bi vama bilo, gospođo Zara, da vas sada ja lažem? Da vam kažem, recimo, da nisam Filip i da nisam odavde, već da vas uhodim i da vas želim povrijediti i opljačkati. I da vas lažem da je vaš cijeli život bio varka, da vas je muž varao, da vam djeca nisu bila moralna… Da vam, dakle, želim reći veliku laž o prošlosti vaše obitelji?!“

„E, to ne bih voljela, mladiću! Moja je prošlost svetinja!“ povisi ton baka Zara. Potom se podigne i reče:  „Čast je čast! I ne želim više na ovakav način razgovarati. Dosta mi je bilo njihove istine na ciglani – kojom su i sami sebe lagali i tako upropastili tvornicu. I ne dopuštam da mi netko na taj način, u mojoj vlastitoj kući nameće pravila!“ govori ljutito baka Zara, razrogačenih očiju,  uzmahanih  ruku.

Gotovo sam osjetio strah gledajući je tako uznemirenu; kao da je predamnom sada neka druga osoba. Nakon nekoliko sekundi šutnje htio sam joj reći da mi oprosti ako sam je povrijedio, kad, iz blizine se začuje bučna sirena i snažan povik:

„Miiiiiiiiineeeeeeeeee!!!¨

„Što je sad ovo?!“ kažem začuđeno i pogledam kroz prozor. Ali tu – izvana nisam vidio nikoga. Baka Zara se prepala i pobjegla u sobu. Izađem iz kuće i nakon nekoliko sekundi nađem se na ulici. Tada do mene dotrči jedan od onih radnika u narančastim kombinezonima i povikne: „U zaklon!! Brzo! Sad će eksplozija!“

„Kakva eksplozija?!“ upitam s nevjericom.

„Dimnjak! Rušimo dimnjak ciglane! Zar niste obaviješteni?!“

„Ali ja nisam odavde!“ poviknem.

„Sklonite se iza kuće! Brzo!!“ nastavi radnik trčeći ulicom.

Tada se hitro vratim u dvorište gospođe Zare i stanem uz istočni zid kuće. Nakon nekoliko sekundi začula se strašna eksplozija. Tlo se naglo zatreslo, kao da je potres. Nisam mogao odoljeti znatiželji pa provirim iza ugla. Vidjeh tada nesvakidašnji prizor: Taj cigleni gorostas od četrdesetak metar visine, urušavao se gotovo okomito i ravnomjerno, uz veliku buku, kroz oblak crvenkaste prašine.

Pade, eto, veliki simbol socijalizma i radničkog samoupravljanja. Pade toranj u čijoj je sjeni baka Zara trideset godina prenašala opeke i podizala ih u kamione, toranj ispod kojega su nedavno zločesta djeca palila automobilske gume pa je narod, vidjevši crni dim kako suklja iz osakaćenog vrha, pomislio da ciglana opet radi. No, narod voli da ga se laže, zar ne?

Napravim tada polukrug i krenem prema dvorišnim vratima, kad, iz sobe bake Zare prolomi se krik.

„Gospođo Zara! Jeste li dobro?!“ poviknem prema prozoru.

Ali iz kuće se ne čuje nikakav glas, niti kakav drugi zvuk. Opet poviknem: „Jeste li živi, bako Zara?!“

Nakon nekoliko sekundi ona mi odgovori:  „Jesam! Sad sam dobro!“

„Treba li vam kakva pomoć?!“

„Ne, hvala, dobro sam!“

„Onda, idem, doviđenja!“

„Doviđenja, mladiću! Vidimo se uskoro!“

Izađem iz dvorišta misleći što bi joj to moglo značiti i nastavim žurno koračajući prema bivšoj ciglani. Pogledam gore i vidim prazan prostor gdje je sve do maloprije ponosno stajao div od dimnjaka. Taj velebni toranj što je sukljao dim preko trideset godina. To čudovište koje itekako dominira pejzažem u krugu od desetak kilometara, u okrilju kojega su, ipak, brojne obitelji pronašle životnu egzistenciju te tako ostale u svom zavičaju. Taj gorostas  ispod kojega su ispečeni milijuni blokova što uzidaše se u brojne kuće diljem Dalmacije…Je li ga, stoga, zaista trebalo rušiti? Je li, uz obaveznu sanaciju, mogao tu i dalje stajati kao spomenik jednog razdoblja, kao arhitektonsko djelo koje će služiti za buduće umjetničke intervencije?

Sve se više približavam ogradi tvornice te mi se pred očima sve jasnije prikazuje novonastalo stanje. Gledam ogromnu hrpu cigli  i veliki oblak prašine što se sve više podiže u vis. Tada, međutim, doživjeh jedno novo, zaista veliko iznenađenje:

Iza bivše portirnice odjednom se pojavi meni vrlo poznat lik te mi krene u susret. Zastanem na tren ko paraliziran i poviknem:

„Bilokacija!! Ne mogu vjerovati!“

Znao sam da su u prošlosti postojali, ali ih i sada ima, ljudi koji mogu istovremeno biti na dva različita mjesta. Ali nikada nisam ni pomišljao da ću takovo nešto i osobno doživjeti.

Zakoraknem  potom hrabro i krenem u susret baki Zari, toj vrlo čudnoj starici koja je sigurno ostala iza mene – u svojoj kući. I teoretski gledano; prema zakonima fizike nikako nije mogla do tu doći prije mene, jedino ako me je, eventualno, preletjela.

Koračam dalje, sav zbunjen, ali uzdignute glave, dok mi se njena mršava figura sve više približava. I što mi je bila bliže, to su sve više do izražaja dolazile njene oči. Sada ništa drugo i ne vidim osim tih njenih snažnih zelenih očiju. Cijeli Svijet oko mene pretvorio se u te lebdeće oči bake Zare.

Došla je do mene, zastala na tri koraka razdaljine i rekla smireno:

„Jesi li vidio, mladiću?“

„Jesam, bako Zara, ali…kako?“

„Vidio si. Dobro je.“

„A što je s vama? Jeste li vi dobro? Jeste li sada slobodni? Jeste li se oslobodili prošlosti?“

„Jesam, mladi gospodine Filipe! Laž me oslobodila, laž me oslobodila, laž me oslobodila…“ govori baka Zara i nastavi hodati prema svojoj kući, odnosno prema  Samoj   Sebi. 

 Nin, studeni 2011.