Nonavo

Travanjsko sunce već se odavna izdiglo ponad plave planine u daljini, slaveći raskoš prijepodneva. Svojim svijetlim zlatom neumorno je prelijevalo zelenu nizinu što se proteže u duljini od dvadesetak kilometara. Tu se izmjenjuju blage uzvisine i udoline na kojima se nalaze livade, pašnjaci, oranice, vinogradi, voćnjaci… I sav taj krajolik, što se proteže sve do mora, upravo pruža sliku jedne prave idile.

Po sredini nizine, u njenom najravnijem dijelu, ističe se oveće brdo na kojem je odavna izniklo selo. Brdo je promjera oko petsto metara, od podnožja do vrha visine je oko pedeset, a nadmorske stotinu metara. Sa sjevera vijuga rječica Munjača, a s istoka nešto veća Juraga, njih dvije skoro polukružno obilaze to brdo te se na njegovoj jugozapadnoj strani stapaju. Munjača je, u stvari, pritok Jurage, a ova, tako osnažena, teče prema desetak kilometara udaljenom moru. Za vrijeme obilnih kiša korito joj nabuja te ponekad i poplavi svoju pitomu okolinu.

Selo na brdu sastoji se od stotinjak kamenih kuća, uglavnom prizemnica s krovovima od kamenih pločica, na dvije vode. Uokolo su staje i neke sporedne potleušice građene suhozidom, s pokrovom od slame ili zukve. Kuće su kružno rasproređene oko crkve svetog Nikole i zvonika, što se nalazi po sredini brda te dominira krajobrazom svojom arhitekturom i veličinom. Narod se uglavnom bavi ratarstvom i stočarstvom te samo oni najstariji pamte godine gladi i ratova. Zavladalo je, što je zaista rijetkost u povijesti ovog kraja, osamdeset godina mira.

Tog lijepog svibanjskog prijepodneva u selo je došao nepoznati konjanik. Zvao se Nikola i znao je da se tako zove i svetac zaštitnik ovog mirnog mjesta. Bio je vojnik koji je prošao kroz mnoge bitke s druge strane planine, gdje se borio protiv snažnog neprijatelja s istoka. Ovaj je već odavna zaustavljen u svom nastojanju da granice svog carstva proširi što dalje na zapad. Zahvaljujući velikoj ratnoj sreći, Nikola nikada nije bio ozbiljnije ranjen, sačuvao je zdravlje i prikupio dosta novca za svoje buduće dane.

Sada, kao tridesetpetogodišnji kapetan, Nikola se odlučio oženiti. Stoga je na svom konju vrancu prešao preko stotinu kilometara i praćen pjevom mnogobrojnih ptica uokolo stigao u ovo selo na brdu, gdje nikada u životu nije bio. Još odavna čuo je da se selo zove Nonavo i da u tom kraju žive vrlo lijepe djevojke.

Kada se kapetan Nikola uspeo krivudavom stazom na brdo i krenuo do prvih kamenih kućica pokrivenih škriljcima te potom prema centru i crkvi, zalajali su brojni psi, zakokodakale su stotine kokoški, zarevale su desetine magaraca, zaroktale su brojne masne svinje… Seljani su s čuđenjem promatrali ovog ljepotana u časničkoj uniformi na crnom konju, ne svaćajući kakva ga je to sudbina ovamo uputila. Ni slutili nisu da je konjanik Nikola prije desetak dana imao viziju u snu, kada mu je neobičan glas, dok je sanjao selo na brdu okruženo s dvije rječice, rekao:

„Idi. Potraži to. To je tvoja sudbina.“

      I poslušao je kapetan Nikola taj svoj nutarnji glas, spremio se za put te u ranu zoru krenuo preko planine, u smjeru jugozapada, prateći taj neki poziv, bez imalo sumnje u njegovu dobronamjernost. I nije mogao vjerovati svojim očima kad je nakon dugog jahanja iz daljine ugledao upravo ono što je i sanjao. I umah se zaljubio u svu tu čaroliju pred sobom.

Kapetan Nikola je bio visok, snažan, imao je dugačku tamnosmeđu kosu, brkove s urednom bradom, tamne prodorne oči i, ono što je vrlo važno – dosta novca u kožnatoj torbi. Nakon kraćeg raspitivanja kod seljana, pronašao je jednu kućicu koja je bila prazna i ugodno se smjestio u taj svoj novi dom.

Iz dana u dan upoznavao je sve više domaćih ljudi i uskoro su svi znali za njegovu namjeru. Kad bi išao u šetnju, više ga je djevojaka sramežljivo pratilo iz daljine. I kapetan Nikola je odmah zapazio kako među njima ima zaista pravih ljepotica, ali za ženidbu to njemu nije bilo dovoljno jer nevjesta mora biti poštena i pametna. Stoga se u tim dugačkim šetnjama seoskim puteljcima nastojao što više približiti domaćim djevojkama kako bi ih bolje upoznao.

Nakon mjesec dana kapetan Nikola je odlučio zaprositi jednu zgodnu i mudru brinetu – Anu. Otišao je u kuću njenih roditelja i rekao im svoju namjeru, na što su ovi s ponosom pristali. Uslijedilo je vjenčanje te su se Ana i Nikola sve bolje upoznavali te kao srodne duše zajedno gledali u budućnost. I otkrivat će postupno neke male tajne, poput snova koji su ih upućivali na ispravne postupke.

Otkada je u selo došao konjanik Nikola, seljani su postali nekako uljudniji prema svojim rođacima i susjedima. I sav taj ruralni život tekao je u još većoj idili nego prije. Ali kapetan Nikola, kao iskusni ratnik, znao je da se ne može preživjeti zahvaljujući samo radišnosti i ljubavi jer na ovom svijetu postoji i zlo kojemu se treba oduprijeti. Kad je prvi put stigao do podnožja brda, do kuda sa sjevera i istoka teku dvije rječice, primijetio je da čitavo selo nema nikakvu zaštitu u slučaju napada neprijatelja. Zbog toga je sada, kao novi zet Nonava, razgovarao sa seoskim starješinama te su zaključili da čitavo selo treba opasati zidinama. Kapetan Nikola je potom napravio skice koje su prikazivale gdje bi trebali doći zidovi, kule, vrata…

Uskoro su krenuli radovi. Svi seljani, osim malene djece i nemoćnih staraca, bili su uključeni u posao. Trebalo je kopati temelje, u obližnjoj šumi sjeći stabla, na goletima vaditi kamen, spravljati vapno, zidati… Svatko je nastojao, uz rad na svojoj zemlji i brigu oko stoke, pronaći što više slobodnog vremena kako bi pomogao u utvrđivanju Nonava.

Neprijatelj, koji se nalazio preko planine, sada nije mirovao, već je vršio pripreme za osvajanje ove plodne nizine. Stoga su već počeli povremeni upadi manjih konjaničkih grupa prema zapadu. U ovim teškim vremenima za Nonavo radilo se upravo; biti ili ne biti! Jer neprijatelj, osim što je pljačkao i ubijao narod, preživjelima je nastojao nametnuti svoj jezik, vjeru i običaje. Dakle, postojale su tri mogućnosti; pobjeći na otoke, neprijatelju se potpuno pokoriti bez borbe ili mu se svim snagama, hrabro i ustrajno, suprotstaviti. Narod Nonava izabrao je borbu!

Kapetan Nikola je kao iskusan ratnik znao što sve treba činiti kako bi ovaj seljački narod osposobio da postane spreman za velike bitke. Kovač i njegovi pomoćnici radili su neumorno, muškarci su vježbali vještine s raznim oružjem, žene su učile prvu pomoć i njegovanje ranjenika, djeca i vitalni starci podučavani su kako pripomoći obrani u raznim situacijama.

Gradnja utvrda dobro je napredovala. Ta jesen i zima bile su izrazito blage pa je izgrađeno mnogo više nego što se planiralo. Seljani su postali uvjereni kako im je sam Svevišnji naklonjen i kako negdje od Visina promatra što se radi.

Na proljeće Ana je rodila blizance te su ih krstili imenima Ivan i Petar. Kapetan Nikola je sada bio još snažniji, naime, ljubav prema Ani davala mu je ogromni zanos u svakodnevnom radu, ali sada, kada je dobio i sinove, svijet mu se činio još ljepšim i to je bila njegova prava istina.

Kroz selo je lebdjela nevidljiva čarolija idile, taj neobjašnjivi osjećaj ugode koji je prosijavao ljubav među seljanima. Sve im je dobro išlo te su zidine uskoro bile završene. Stanovnici okolnih sela nisu mogli vjerovati da se za godinu dana može napraviti oko dva kilometra dugačak zid, visok četiri i širok dva metra, zatim glavna vrata, jedna velika kula i dvije manje. Negdašnje selo Nonavo sada je dobilo izgled utvrđenog grada.

Prema zamisli kapetana Nikole uslijedio je i prokop kanala. Naime, u podnožju brda sa sjeveroistočne strane trebalo je spojiti dvije rječice tako da se oko Nonava stvori vodeni prsten, što bi u slučaju opsade neprijatelju otežavalo napredovanje prema zidinama. Preko tog kanala širine pet i dužine oko stotinu i pedeset metara izgrađen je drveni, pokretni most te je uz njega sagrađena kula koja bi trebala biti prvi stupanj obrane. Kapetan Nikola je odlučio u centru mjesta izgraditi i nekoliko kuća za spremanje hrane i ratne opreme.

Otkada je konjanik Nikola ujahao u to malo i mirno selo na brdu prošla je tek godina dana, a sada je izgledalo potpuno drukčije te se s pravom nazivalo gradom. Za Nikolin rad nadaleko se čulo te su seljani iz susjednih mjesta Nonavo sada smatrali svojim središtem te su mnogi dolazili pomagati u svim tim teškim radovima. Osim toga, kapetan Nikola je već imao dobro uvježbanu i organiziranu vojsku. Upravo je Nonavo postalo glavno mjesto ravnice koje će neprijatelju pružiti žestok otpor.

Ono što se očekivalo, uskoro se i dogodilo. Jednog listopadskog jutra u okolici Nonava pojavilo se desetak tisuća neprijateljskih vojnika. Napravili su opsadu te ubrzo počeli i napadati. Ništa im nije uspijevalo jer je Nonavo branilo oko tisuću dobro izvježbanih i hrabrih branitelja. Nakon pola mjeseca tih navala neprijatelj je shvatio da je grad neosvojiv. Među napadačima su počele kružiti priče o čarobnoj snazi Nonava i njegovih branitelja s kapetanom Nikolom na čelu.

Protiv osvajačkih silnika se i vrijeme urotilo; često je padala kiša s naletima jakog vjetra. Pri smirajima bi velika jata crnih vrana kružila ponad mokrih šatora i ostale opreme. Brojni neprijateljski vojnici, osim što su bili ranjeni, obolijevali su od prehlade i proljeva.

Nakon tih dugih i teških petnaest dana, neprijatelj je potpuno prekinuo opsadu Nonava i vratio se na istok. Brojali su oko petsto mrtvih, tisuću i pol ranjenih, a ostali su na neki način bili bolesni. U Nonavu je poginulo pedeset branitelja, stotinu i pedeset bilo ih je ranjeno. Mnogi su u gradu žalili za svojim preminulima, ali bitka je dobivena, grad je spašen od teške propasti i život mora ići dalje, ka svjetlijoj budućnosti.

Rat između dvije snažne države još uvijek je plamtio. Nakon određenog vremena relativnog mira, granice su se nekoliko puta pomicale, a široka ravnica Nonava s istočne strane sada je postala novo razgraničenje. Da nije bilo kapetana Nikole i svih drugih hrabrih i vještih branitelja, neprijatelj bi bio zauzeo Nonavo i čitavu ravnicu i tako prodro čak pedesetak kilometara na zapad.

Kapetan Nikola je zbog velikih zasluga dobio čin generala, a to je trebalo i opravdati. Iz Vrhovnog zapovjedništva odredili su da upravo on predvodi vojsku prilikom napada na neprijatelja. Naime, vojna strategija je promijenjena; nije se više moralo samo braniti, već je neprijatelja trebalo potiskivati sve dalje i dalje prema istoku.

Narod čitavog kraja podno dugačke planine, po svim brdima i nizinama, znao je za čarobnu snagu Nonava i veliku hrabrost i umijeće njegovog prvog časnika, generala Nikole. On je neprijatelju uvijek zadavao teške udarce i doma se vraćao neozlijeđen. O njemu i njegovom junaštvu počele su se pjevati  pjesme i pričati tajnovite priče. I mnogima je upravo bilo čudno kako general Nikola iz svake bitke izlazi bez rana te njegova vojska ima tako veliku ratnu sreću. Sve to skupa već je bilo na samoj granici vjerojatnosti, u nekom čudnovatom polju čarolije.

Neprijatelj je ponajprije protjeran preko prve planine, potom preko druge i na kraju preko treće. Konjanici, sada već legendarnog generala Nikole, jurili su bez ikakve sumnje u pobjedu, vođeni zanosom sigurnog uspjeha. Za njima je lebdjela sivkasta prašina ravnica i brdskih puteva, dok su ispred njih kolutale mnogobrojne prestrašene oči neprijatelja. Već i sama spomen generala Nikole, koji neumorno i nezadrživo juri prema njima, oduzimala bi im volju za borbom.

Što to jednom, naizgled običnom čovjeku – ratniku, može dati toliku snagu i moć? To veliko čuđenje proizlazilo je iz činjenice da su vrlo rijetke osobe spoznale što je to istinska vjera u sebe i sudbu. Ratnik Nikola je u dubini svoje nutrine osjećao kako je upravo on izabran od neke Više sile da bi postigao više ciljeve. I upravo ta vjera davala mu je neizmjernu hrabrost, ali, bez sumnje, neprimjetno je stvarala okolnosti koje su njemu i njegovim ratnicima išle u prilog da bi sve to skupa djelovalo na granici čarolije.

Strašni lik generala Nikole na jurećem crnom vrancu, s visoko podignutim mačem i tamnim prodornim očima, s tim jedinstvenim pogledom u veliku daljinu, duboko se urezao u pamćenje svih onih koji su ga vidjeli. I upravo njegova pojava izazivala je najvažniju prekretnicu što se tiče ratovanja u tom čitavom kraju. Da nije bilo generala Nikole, tko zna kako bi sada izgledala granica. Možda bi čitava nizina s gradom Nonavom, pa čak i mnogo zapadnije, bilo u drugoj, tuđinskoj državi.

U dvadeset godina braka ratnik Nikola i supruga mu Ana dobili su šestero djece. Dvoje ih je umrlo zbog neotpornosti, a ostalih četvero postali su lijepi i pametni odrasli ljudi. Ana je i dalje jako voljela svog muža. Znala je koliko je pogibeljan posao koji radi, ali takav je život svih žena pravih ratnika. Često je molila Svevišnjeg da joj se voljeni vrati doma živ i zdrav i da skupa podižu djecu.

Kada je generalu Nikoli bilo pedeset i pet godina, potpisano je primirje između sukobljenih država te je uspostavljena nova granica. Tada su ga vlasti umirovile pa je mogao više vremena posvetiti razvoju Nonava i šire okolice. Organizirao je izgradnju novih mlinova, osnovne škole, nekoliko obrtničkih radnji, sadnju novih vinograda i maslenika, pošumljavanje određenih neplodnih predjela… Za čovjeka s duhom i vizijom uvijek se nađe nešto novo, nešto k čemu će usmjeriti svu svoju životnu snagu.

Uslijedilo je četrdeset godina mira. Život je išao svojim normalnim tijekom. Djeca su se poženila, Ana i Nikola veselili su se unučadima i praunučadima. Uživali su u društvu tih svojih najmilijih, a patnja i bol iz prošlosti ostat će im u dubokom sjećanju, što će se povremeno obnavljati kroz razne, sada već legendarne priče.

General Nikola preminuo je u svojoj devedeset i petoj godini života. Pri veličanstvenom pogrebu, kakav se nije pamtio u ovom kraju, posmrtne ostatke su mu zakopali na groblju nedaleko crkve svetog Nikole. I tu je uskoro osvanula kamena ploča s natpisom:

GENERAL NIKOLA – PREPORODITELJ NONAVA

POČIVAO U MIRU BOŽJEM.

I tako je negdašnje selo Nonavo, zahvaljujući hrabrom ratniku i velikom vizionaru Nikoli, postalo lijepi i nadaleko poznati gradić – pravo vrelo života.

 

 

 

          Ovu sam priču napisao olovkom 2013. godine. Ovih dana sam je prepisao računalom, s namjerom da je postavim na svoju mrežnu stranicu.

 

U Ninu, 17. rujna 2025.                                                            MBŠ