Monolozi kroz prošlost

 

Ovu knjigu napisao sam olovkom 2010. i 2011. te sam poslije radio male izmjene i prijepis računalom 2025. godine.
Hvala svim povijesnim osobama i ponekim likovima za inspiraciju!
Ova knjiga ne može nikad biti potpuno završena jer je nemoguće u nju uvrstiti sva poznata imena, no ipak predstavlja jedan slijed razvoja ljudske misli i kulturne nadogradnje, kao Monolog čovječanstva.

 

 

Keopsova priča

Egipat, oko 2640. pr. Kr.

 

Ja sam Boga molio, Boga sam pustio kroz sebe, iz sebe: Ja sam Bog!

Stvorio sam čudna djela; zdanja što su nikla iz ništavila pustinje. Sunce prži moj kamen, zrake njegove ziđem se prosijavaju. Sunce slavi kamen, kamen moli Sunce.

Tajna lebdi zrakom i u komore se skriva, u te prostore zagonetne da u budućnosti prošlost se sniva. To su tajne ovoga Svijeta, misterij jednoga Stvaranja, formule povijesti i življenja.

O, graditelji moji!

Vi ste velikani inspiracije. Znam za vaš talent, ideje, instikt, razum. Znam da niste sami u noćima s teškim mislima; kroz vas struji znanje jednog Savršenstva, vječnog plama usijanje. A mene, moju veliku moć, volja potakne da slobodu vama dadem za veliki rad što pamtit će se.

Poput Svemira i velebnih zdanja što na poljima ovog Svijeta brzo izniču; sve je u milosti mjere, sve se mjeri. I ja, stoga, hvatam iskre Savršenstva, te znakove iz visina što nam tajne pružaju.

Piramida moja svijetli, uzdiže se iz pješčanih nanosa, a opet, na tvrdom je kamenu postavljena, na snažnom temelju stoji za buduće vjekove. To zdanje od moga uzvišenja prkosit će dugim vremenskim mijenama i čuvati tajnu mojih namjera i jednog stvaranja. Moja piramida veliča mene i Sunce – svjetlost Svijeta. Precizno postavljeni kameni blokovi u taj ogromni volumen, u te tri dimenzije, pričaju o savršenstvu obrade, no tu se nalaze i matematičke tajne s brojevima Omjera Savršenstva. Nek’ čude se svi narodi, pastiri, trgovci i veliki umovi, neka nastoje ući u trag misli mojih podanika što odzvanjaju daljinama.

Tajnu imam i tajnu pružam svima onima koji je zaista žele spoznati. Taj oblik moga zdanja mjeru pravu nosi, pokazuje odnos zvijezda i strana Svijeta. I još jednom naglašavam; tajnoviti i magični volumen priča o Omjeru Savršenstva. Tajnu tu Bog nam je dao, da kroz nas i naše djelo pokaže univerzalne zakone koji će nam pomoći da bolje shvatimo bit postojanja.

 

 

 

***

Noina pjesma

Mezopotamija, oko 2100. pr. Kr.

 

Davno je to bilo, prije mnogo sunčevih izlazaka, mjesečevih mijena i puno, puno otkucaja srca. I lako je sada reći jedno veliko – Hvala, kada tu jesmo. U ono vrijeme postojala je snažna vjera, to nadahnuće i osjećaj Božje prisutnosti.

Stoga, pjevajmo sada svi, mali i veliki: – Mi imamo uzora. –

      Sagradio sam Brod, čudo jedno nikad viđeno, plovilo snova i želja, veliku barku za sva vremena. Izgradio sam taj Brod da plovi preko mora i jezera, iznad dolina, preko brda i planina. A u njemu da bude duša i Živost živih bića, što izabra ih Bog naš svevišnji da svi skupa podignemo pogled do plavih visina.

Uspio sam!

Zbog toga me svi hvale i cijene. Ime moje sa zahvalnošću spominju. No, i ja se zahvaljujem onima što omogućili su da stvorim pjesmu svojih snova. Hvala im za ritmički udar slavlja!

O, mravi moji, vi lutajuće, marljive mrvice. O žirafe, vi mislioci iz visina. Lozu sam posadio i za sve vas je sačuvao, da vam vino okrjepa bude, inspiracija osunčane kiše – dar Oca našeg nebeskog.

O, skeptici, vi sumnjivci svijeta!

Nađite put kroz planine i do moje Barke stići ćete. Ona vas čeka negdje na proplanku visoke, hladne gore. I pjevajte, stoga, svi, mali i veliki:

– Mi imamo uzora!-

     Bog, moj i vaš, izabra, eto, mene i ja ga prihvatih cijelim svojim bićem jer On je Bog pravi, svetost općeg postanka. On je nas prosvijetlio i oči nam širom otvorio, za život nam je snagu dao i pustio nas da žudimo i snivamo; u tom jednom teškom, pogibeljnom časku Svijeta, kada je opća smrt dolinama lebdjela. Bog naš, Stvoritelj sveg Svijeta, milost nam je dao i svoju snagu pružio nam da preživimo i bolja bića budemo. Mi smo na sliku njegovu stvoreni, s vječnom ljubavlju satkani, sviješću njegovom prožeti.

Bog naš nas je spasio i ukazao na pravi put života, ali da putujemo i u sebe, u  Njegovo središte. Bog nam je s nadom oči ispunio i volju snovima ojačao, dao nam je i svoju Misao da osluhnemo visine, tražeći bit bivanja.

Ja jesam napravio čudo po kojem ću se pamtiti, ali bez istinske vjere i nadahnuća toga ne bi bilo. Stoga, jasno i glasno svima ću reći:

–Ja nisam velik, ja sam u Veličini!-

 

 

***

 

 

Mojsijev poziv

Bliski istok, oko 1250. pr. Kr.

 

Bio sam pastir, bježao sam od ruke zakona. I živio sam bez nekog posebnog razloga, kad; pozva Bog mene, Jahve – naš Stvoritelj!

Vidio sam gorući grm i pri tom oćutio veliku silu, tu snagu što je trenom u moju malenkost prodrla, tu veliku moć što mi otvori oči za cijeli život. I čuo sam glas Njegov, Onoga koji Jest, što je prihvatio moje mane i vrline.

Izabra Bog mene!

Snagu svoju mi je pružio da svoj narod – Hebreje iz ropstva Egipta izvedem. U toj zemlji ja sam se rodio, na dvoru silnog farona sam odgojen, tu sam veliko znanje stekao i sama sebe izgradio. Poslije sam otišao na pastirsko putovanje te se s njega vratio svojim ugnjetavačima da im kroz pošasti pokažem svoju moć i snagu Boga, koji je samo – jedan.

I poveo sam svoj narod!

Krenuli smo k obećanoj zemlji, vjerujući u uspjeh i života moga Poslanje. Vjera je moja bila snažna te smo Crveno more rastvorili i za sobom ostavili ponižavajući život u tuđoj domovini i faraonovu vojsku.

Poveo sam svoj narod kroz pustinju, na Sinaju sam primio svjedočanstvo i Zapovijedi u kamen uklesane da ih predam budućnosti Svijeta.

Prošli smo mnoge teškoće; glad, boleštine i jadi. Godine mnoge za nama u pješčanom tragu ostadoše te dođosmo pred cilj, pred Zemlju našu obećanu.

Moj je Poziv izvršen!

Ostvario sam ono što sam morao, ispunio sam svoje Poslanje – pustivši Boga našega da srcem mojim upravlja, da svjetlost njegova beskrajna razum moj bistri.

Naspram veličine neba i podno sjaja dalekih zvijezda, u našoj, čovječjoj malenkosti ima puno snage. Ali, svatko od nas kroz sebe sama nek’ povijest piše; samo je potrebno suzbiti strah, shvatiti svoje čuđenje i pustiti Boga u sebe, Poziv Njegov oslušnuti, sam u sebe duboko vjerovati.

Vjera, upravo, pokreće Svijet!

Vjera pokreće i more naših skrivenih želja. U vjeri pustinjom oaze niču – rajski otoci naše Svijesti.

Ostvario sam poziv, što mi je životom prostrujio. I drugima želim da glas Visina osluhnu i u nutrinu svoju da ga spreme. I, nadasve, da sa svojom vizijom žive!

 

 

 

***

 

 

Samsonova bol

Filisteja (Palestina), oko 1050. pr. Kr.

 

      Teglim k’o životinja, u mlinu mračnog podruma teški kamen okrećem i prah brašna prosipam.

Bole me prazne duplje, što bez očiju su živih, svijetlih. Bole me ruke umorne, noge izmučene u tom krugu od vrtnje, ali moja najveća bol je u ranjenoj duši jer izdala me žena koju sam ljubio strasno.

O, Dalila, Dalila! Što učini mi!

Prodala si me za šaku bijednih srebrnjaka, za lažni raskoš u svome okruženju. A tako smo se lijepo grlili i ljubili, noćima šaputali, tijela svoja stapali. I tajnu sam ti svoju otkrio; o ogromnoj snazi što iz kose mi dolazi. A ti si me lukavo opila i kosu mi odrezala.

A tako sam bio snažan da sam s magarećom čeljusti pobio čitavu jednu vojsku i vlast njihovu u strah natjerao.

Sada sramno radim, k’o magare jedno, u znoju se kupam, umoran, gladan i žedan. Ali nade u meni još uvijek ima; Bog moj snagu će mi opet dati – kosa moja opet će narasti, kao simbol stare, pisane riječi.

Ti ćeš, Dalila, oko moje biti, jer sve sam ti oprostio. I Bog moj dat će mi moć, veliku snagu, još veću nego prije, nadnaravnu, božansku. I srušit ću hram golim rukama, taj dom od laži i prijevara. Mnogi će tad poginuti, a ti ćeš, Dalila, ljubavi mog života; sa mnom u vječne odaje poći.

 

 

 

***

Davidova pobjeda

Filisteja, oko 1010. pr. Kr.

 

Nađoh se na poljani, međ’ bijesnim očima, gdje ludost i ljutnja dnevnim zrakom trepte. Dok srca ritmom lupaju u otkucaju skorašnje bitke, tijelima titra krv uzavrela.

Bio sam izabran; da spasim mnoge živote, da žrtvujem sebe sama. Izabran sam bio da u pobjedu vjerujem, da ispunim težnje svoje braće ka Domovini.

Na prašnjavoj zemlji pružih svoje stope, dok je ogromna napetost zrakom strujala i svjetlost pred očima titrala. Moja je sila bila – pračka, kamenčić u mojoj šaci, sila ubrzanja i udarca, moć jedne vještine i umovanja.

Gledao sam tu grdosiju Golijata, snažnog, divljeg, s velikim mačem u ruci, s ludim očima krvožednog ratnika. I prepustim se svome Bogu, Stvoritelju jedinom, svemogućem, promatraču ove zemaljske doline. U Njega sam se uzdao i pustio Mu da pokrete moje vodi, da mi podari vještinu i točnost udara.

I zavitlam hitro pračkom, okruženje u silu pretvorim, ritam svoga tijela uskladim – za jedan pokret snažni, trzaj taj od moga cijelog bića.

Zgodih Golijata kamenom u čelo!

Pogodih ga u čelo namršteno, u to njegovo Treće oko!

Pade Golijat kao gromom pokošen, oči mu smrću zasjaše, iz glave krv mu poteće. Ubio sam tog protivnika jer je Bog moju sudbu vodio. I neprijatelju sam slomio htijenje, trenutak sam povijesni pokrenuo:

Pred narod svoj sam stao!

 

 

 

***

Ahilov krik

Troja, oko 1000. pr. Kr.

 

Posjekao sam mnoge glave, krv sam ljudsku prolio. Na toj ledini od ovoga Svijeta mnoge sam ubio. I ne ćutim sažaljenje, ne tražim milost niti iskupljenje. Ja sam gordi ratnik, svoga sam Boga patnik. Moja je bitka, ritam udara mača i koplja, prelet strijela… Moj je ples – ples od crne smrti.

Smrt! Smrt! Smrt!

Urlik ljudske duše, kraj života ljudskog krvavog tkiva; umorna, zaspala i mrtva muška tijela. I sva ta krv, gusta, topla tekućina od života, što prska zemlju, kamen i travu. I sva ta leteća koplja, sjajne oštrice mačeva, brze strijele; čine me bijesnim. Oči moje ludim sjajem bliješte. O, da, ja sam lud!

Živim za borbu, rat i ubijanje. Duša je moja tom žestinom začarana. U sukobima cijelo je moje biće u ekstazi.

Sjetih se malenih dječaka koji su tek prohodali, a već muče životinje. Pilićima lome krila, ptiće kamenjima tuku, guštericama glave sijeku, mrave gaze… Da, to je istinski život! Čista agresija. Mahnitost ljudske vrste. I proći će još mnoga stoljeća do buđenja neke nove ljudske Svijesti.

Ja nisam rat izmislio, ali ja sam ratnik, rođen sam za boj, klanje i smrt. Mnoga su me koplja promašila, oštrice mnoge mimoišle me. Bogovi moji čuvali su me sve do trena ovoga od zle kobi.

Zgodi me strelica hitra tamo gdje sam osjetljiv; u petu moju. Bol je ta ogromna, nepodnošljiva, satkana od patnje svih mojih žrtava. Snažni krik se ote iz mog ranjenog bića. Tu, na tvrdom kamenu grada Troje, što smo ga upravo osvojili. Kroz dim spaljenih zdanja, crne siluete gledam.

Krik moj, urlik ratobornog Svijeta, što para sluh božanskih struna. Krik moj, vrisak jednog doba, glasnik smrti – rušitelj našeg Neba.

 

 

***

Molitva svetog Ilije

Akbar, oko 850. pr. Kr.

 

O, Bože, Oče moj, Stvoritelju svega!

O, grome, munjo, Sunce moje, vodo života!

Čujte ovu misao, poklik jednog čovjeka, trzaj iz blatne životne rijeke, usklik jedne iskre, krijesnice plavog neba. Reci mi, Gospodaru, što mi je činiti?

Kome da pružim ruke i pogled svoj uputim? Gdje da pođem, kome da vjerujem? Kako da shvatim Oznake, te oblike što sa svih strana izviru? Kako da u potpunosti sagledam noći što praskove zvijezda isijavaju?

Petom Gorom; dok me noge nose umorne, dok munje uokolo uporno udarajaju i kiše hladne tijelo mi mrznu. Petom Gorom dok lebdim s mislima i Tebi, Stvoritelju, molbe upućujem. Neka moć moje malenkosti Tebe veliča i kroz Tebe slavi se.

Uputi me, odredi me, vodi me, Gospodaru. Kroz ovog čovjeka volju svoju provedi. I glasnika svoga pošalji, da mi pokaže put pravi, smjer taj što od životnog raskrižja vodi. I daj mi, molim Te, samo jedan mali dio od volje svoje vječne, neizmjerne, da i malenkost moja može donositi teške odluke.

O, kad bih samo mogao učiniti neko veliko čudo! Onako, iz svog srca, od cijelog svog bića prema osobi voljenoj. Da mi je mrtvaca oživjeti, onoga koga srce najviše ljubi, za boljitak duše svoje.

Gospode, Oče, snago visina!

Da mi je spasiti jedan grad i narod njegov. Da smjelo iskoristim svoju moć, onako, potpuno iz duše što si je Ti prosvijetlio svojim uzvišenim dahom. Dar si, eto, dao, sinu svome poniznome.

O, Oče! Molim te svim svojim bićem!

Ja, koji štujem Te, bezuvjetno volim Te; daj mi slobodu barem na jedan tren, na časak taj od zemaljskog bivstva – da moć svoju iskoristim, snagu svoga dara – za spasenje jedne duše i blagoslov jednog naroda.

 

 

 

 

***

Jobov preporod

Zemlja Usu, oko 700. pr. Kr.

 

Umrli su svi moji najmiliji, žena mi i malena djeca. Rana mi dušu rastvori, da krik pusti u visine, da svojim bolnim jaukom čitavi Svijet probudi.

Ja propadam, venem, tijelo mi gnjije; poput cvijeta sam otrovanog, poput starog psa bolesnog, poput stabla što crvi ga pojedoše.

O, Bože! Što li sam sgriješio? Gdje je tu pravda, istina jednog življenja? Dok te zovem, molim te da mi se smiluješ, da me oslobodiš jer štujem te. Primi  me k svome Djelu, u tajne svojih dvora; da stopim se s tvojom mišlju, da s tobom pričam, kroz Tebe živim.

Odluka je tvoja, ipak; da život ja ljubim, poput čudnih bića iz pepela se uzdižem. Tu je hrabrost, klica života, snažna volja, nastojanje.

Bio sam uporan, za uspjeh sam se borio, moć Htijenja dokazao sam. Kao da sam opet rođen, pun sam života i, stoga, Tebe slavim. Opet imam ženu i djecu, ugled u društvu, materijalno bogatstvo. Ti si me, Bože, odabrao; da svjedočim jedno čudo od života, moć dobrote i Ljubavi, preporod jednog čovjeka: Primjer da budem svima dok je ljudstva i vijeka.

 

 

***

Sizifov kamen

Grčka, oko 700. pr. Kr.

 

Tu sam, u podnožju velikog brda, sam, bez igdje ikoga, u tišini svojega bitka, u mislima svojim.

Ja i on; kamen moj suđeni!

A nekada sam kralj bio, uspješan, častan, bogat. Bogovi su me ljubili, za stol svoj me primali i tajne mi svoje otkrivali. Ali, ja nisam bio sebičan jer čovjek sam koji ljudstvo svoje voli te spoznaje silne i moćne i drugima želi otkriti.

Bogovi me, stoga, kazniše!

Kazniše me jer tajne njihove sad svi znaju i moć njihova tako manjom biva. Dadoše mi kamen ovaj teški; da uz brdo ga guram kotrljajući, u znoju svome da se kupam, da se mučim, da patim, dušu svoju da opterečujem, a do Vrhunca nikada da ne stignem. Čim se nađem blizu cilja, snaga me izda, kao da neka velika sila volju mi zaustavi, kao da mravu čovjek zrno žita pritisne.

Tako mi je, valjda, suđeno, jer Oni tako odrediše; da Vrhunca nikada ne vidim i da, stoga, kamen svoj suđeni ne prebacim na drugu stranu, da se tamo otkotrlja silinom svoga pada, žestinom svog putovanja.

Ali, Bogove ja sam nadmudrio, tako da i oni budu ljubomorni, a ne samo čovjek od ovoga Svijeta.

Patnju sam svoju zavolio!

U tom svom kamenu vidim lijepi dragulj – sjaj i najljepše boje, k’o da je u njemu savršenstvo Svijeta. Zato ga uporno guram uz brdo svoje sudbine i pred vrh ga sam puštam jer, ionako, otpušten bi bio.

Ja nisam savršen, ali ja savršenstvu težim i u tom je moja bit, moje nastojanje. Ljubim svoju muku, umor, znoj i suze i; smijem se.

Sretan sam jer jesam!

Volim svoj kamen, dragulj svoje duše. Volim i ovo brdo visoko, stope svoje u njega utisnute. Volim i zvjezdane noći, tihi šapat nebeskih krijesnica, zvukovlje tih dalekih svjetlećih iskrica.

I ja sam sam jedna vrsta kamena, što duhom ispunjena korača i kamen svoj kameni neumorno gura. To je moj drug, prijatelj, životni suputnik, utočište moga plača i smijeha.

Nadam se pobijedi; da će ova moja Igra i težnja još više rasti, da će me Ljubav neizmjerna potpuno obuzeti. I da ću, premda sam i ovako sretan, u tom svom nastojanju do Vrhunca jednom doći i, stoga, i drugi Kraj vidjeti.

Zaslužio sam, valjda, uspjeh: kroz muku svoju sam zahvalan, život cijenim, ljubim; ja sam radostan.

Neka Bogovi o meni raspravljaju, za stolom svojim nek se svađaju: Ja sam ih učinio ljubomornima.

Ja sam Bogove nadmudrio!

 

 

***

Zaratustrini krugovi

Perzija (Iran), oko 550. pr. Kr.

 

Ja nosim plavi plašt, od mnogih zvijezda i planeta satkan: Tkanjem tim se ponosim i znanjem iz mnogih područja. Ja znam mnoge tajne, otkrivam svemirske ljepote, matematiku slavim što simboliku Istine u ljudske duše utiskuje. Matematika ne laže!

Krugove zlatne crtam, linije te što Bogovima pružaju putovanja: Od mene i moje veličine, preko mojega ljudstva i naših misli i stremljenja. Tu je ziđe od kamena, zemljanih, obojanih, minerala, što misli naše reflektiraju. Jer, planete i zvijezde su u nama, tu su brojevi Istine i omjeri iz Svemira.

O, krugovi, krugovi!

Vi ste kružnice naših pravaca, vi ste beskonačne pokretnice. Otvorite već jednom svoj početak ili kraj i budite beskrajne spirale koje se u nedogled protežu.

O, krugovi moji, zemaljski moji likovi; vi ste slika i prilika, kroz vas zviježđe slavi iskrice u ljudskoj lubanji. Čije je ovo znanje, ovo uporno htijenje? Zar nije od jednog čovjeka koji se želi uzdići?

U tom smislu moje je poslanje; Ja nastojim nešto postići i koristim priliku što Svod božanski mi je pruža. Ja želim ostaviti veliki trag ljudstvu Svijeta, nek se pamti moje znanje.

Neka sve ljude u budućnosti krugovi moji uče; kako se tajne izvlače.

I pratite, ljudi, zbivanja u Svijetu i mislite o uzrocima i posljedicama. Brojeve i formule koji već negdje, uokolo, postoje, zapišite. Dakle, nešto novo smislite, oživotvorite!

Prilika ćete imati mnogo!

 

 

***

 

 

 

Pitagorin nauk

 

Brojevi

otok Samos, 530. pr. Kr.

 

Mi volimo matematiku, glazbu i astronomiju i sve kroz Sklad gledamo, sve brojevima izražavamo. Pogledajte akustiku; tu visina tona ovisi o duljini žice. Pogledajte Svemir, pravilnosti i kretanja tijela: Sve su to brojevi i brojevni odnosi.

Brojevi su sve! Brojevi su svugdje prisutni!

Broj je bit svega!

      Brojevi su prapočelo prirode, čitav je Svemir harmonija, sve ima svoj broj, samo treba ga spoznati. Preko matematike dolazimo do istine, otkrivamo tajne, jedinstvo u svemu; taj opći, sveprisutni broj. I kvantitetom sve dokazujemo jer kolikoća je u svemu!

U svemu vidimo brojeve; u duši, umu i dobroti. Tražimo simboliku i mističnu brojevnu ulogu. Broj – deset – slavimo, njemu se klanjamo jer on je savršen; Znak je sklada prirode.

Prema brojevima, dakle, stvari su ostvarene, prema brojevima žive. Proporcije su očite, samo treba ih shvatiti. Matematika živi preko svojih oblika i tu je prava zbilja koju iskustvo treba samo množiti.

Sve se može izmjeriti, izvagati, zbrojiti, i sve treba formulom izraziti.

Brojevi i omjeri najbolji su dokaz istini.

Matematički dokaz  jedini je istinit.

 

Čudesa

Metapont, 500. pr. Kr.

 

Tog sunčanog, proljetnog dana, naišao sam na stare ribare te upravo vidjeh mnogo ribe što se trza sredinom mreže. I zgodi me odjednom neki čudan osjećaj, neka pomisao iz moje najveće dubine; Bljesnu mi u umu, trenom, broj tih ulovljenih riba!

Rekoh ribarima da, ako sam pogodio, neka sve te ulovljene ribe vrate u more, a ja ću im platiti pošteno, kao da sam te ribe i kupio.

Tako je i bilo: Pogodio sam „slučajno“ točan broj riba!

Govorio sam jednom prijateljima o proročanstvima i božanskim Znacima te o onima koji žive u skladu sa svojim Pozivima i Poruke od Bogova dobivaju… I dođe mi tada pomisao da ruku svoju u vis podignem, kad, utom, na tu ruku mi sleti orao, za kojega nisam ni znao da ponad nas kruži.

Istinu moju što propovijedah je, dakle, taj orao je potvrdio!

Jednog jesenjeg dana prolazili smo preko mosta naše dobro znane rijeke. Odjednom, pomisao mi dođe, taj oćut iz moje dubine: Stadoh i duh rijeke pozdravim. A rijeka mi odmah odgovori, na veliko čuđenje mojih sljedbenika:

-Pozdrav, Pitagoro!-

Svoje sam učenike jednom poučavao, istovremeno, na dva različita mjesta – stotinama kilometara međusobno udaljena!

Tajna je moja bila u Svetom Zlatnom Koplju; Ono mi je tu mogućnost pružilo.

 

 

***

Konfucijevo pravilo

država Lu, 500. pr. Kr.

 

Nekima je mudrost urođena i zato su oni savršeni. Neki dolaze do Istine marljivim radom. Neki nipošto ne žele spoznavati jer tromi su duhom.

Ja do Istine dolazim učenjem!

Zbog toga sam mudar!

Borim se za stare običaje jer upravo oni daju oslonac društvu te Država tako jača biva.

Ja sam samo prenositelj starih znanja i iz njih izvlačim Norme ponašanja. To su pravila – Li. Ali moji učenici moraju sami promišljati Svijet oko sebe te svojom dužnošću širiti opći moral.

Čovjekoljublje je iznad svega!

Čovjekoljublje je iznad svih božanskih pravila!

Znanost je moja u uzajamnosti.

Zar to nije ljubav prema bližnjemu: Ono što ne želiš da drugi tebi učini, ne čini ni ti drugomu.

 

 

***

Spoznaja Siddharta Gautama Buddhe

Kushingar, 480. pr. Kr.

 

Bio sam knežev sin, odrastao u velikom bogatstvu. Oženio sam se s rodicom te smo potom dobili sina.

Ali, uskoro sam shvatio da nikako nisam zadovoljan svojim životom: Duboka duševna kriza snažno je potresla čitavo moje biće, dok je u meni rasla velika želja za spoznajom.

I napustio sam, napokon, svoju obitelj i zavičaj te, s vjerskim učiteljima, u askezi potražio Prosvjetljenje.

Ubrzo sam odustao od strogog odricanja, a do svojega cilja nastojao sam stići Meditacijom. Želio sam probuditi čovjeka i na pravi put ga dovesti:

Da prevlada Uzroke Patnje!

Od Patnje da se oslobodi!

I, shvatio sam, Meditacijama mnogim iscrpljen, odrečući se svog duhovnog cilja:

Ostati sam trebao – tamo gdje sam bio!

To što Jesam – bilo je tamo gdje sam bio!

 

 

***

Iktinosova gradnja

Atena, 444. pr. Kr.

 

Podižem velebni hram u srcu starog i ponosnog grada – Atene naše slavne, neuništive.

Partenon gradim!

Pjevam u zanosu, štujući Atenu, Boginju, Djevicu, našu zaštitnicu, majku mudrosti, dušu sveg životnog htijenja.

Mislim, crtam, pokazujem, podučavam matematiku, geometriju veličam, kamene gromade sanjam, nek’ ih ljudske ruke oživljuju.

Slavim Omjer Savršenstva!

Te matematičke odnose što trajnom ugodom oči naše osvijetliše, tu glazbu koja Univerzumom svira. Omjer taj božanstveni, od Prirode i Svijeta, omjer je s kojim se Kozmos s nama sjedinjuje.

Ja podižem snažne vertikale, velike kamene stupove; te vertikale ljudskog duha koji se ponosno uzdižu ponad tvdrih, povijesnih temelja.

Sa mnom djeluje Phidija, majstor kiparskog umijeća, umjetnik koji kamen ljubi, materiju sivog stijenja oslobađa. Phidija gleda u dubinu i nutrinom svojom nama priča, lica Bogova svima prikazuje, Atenin kip u centar postavlja.

Mi gradimo za Vječnost!

Ljepotu kroz prostor puštamo, da spomen svima bude o spoznaji jednog vremena: o našoj ljubavi, našem radu, nastojanju… nek’ budućnost o našem djelu priča.

 

 

***

Sofoklov Edip

Teba starogrčka, oko 430. pr. Kr

 

Što će meni kraljevstvo, kad kralj sam jadni, sav bolan, izmučen. O, moja noga sakata, duša moja ispačena. Proklet sam!

Kako sam mogao biti siguran da će se ostvarit crne slutnje, da će me sustići gorka sudba?

Jadno sam dijete bio, na hladnom proplanku zvijerima za obrok ostavljen. Negdje je, valjda, bilo zapisano; da umrijeti moram nevin, kao nemoćno, maleno dijete – da grijehe djedova moja mladost ispašta.

I sudba se dogodi kleta, vodilja ta što život mi podari da se u laži i grijehu ostvarujem.

Oca svoga ubio sam!

Majku svoju oženio sam!

Ubio sam oca tada, na putovanju što mladost mi pruži, gdje stope svoje prostrih u traženju boljeg sutra. Nisam znao da taj neprijatelj prividni, što me u nastojanju zaustaviti htio, u stvari, moj je otac bio. Majku svoju ljubio sam kao pravu ženu svoju, ne znajući da krv svoju ljubim, da tekućine tjelesne sa svojom pravom majkom izmjenjujem, da prelete zvijezda u sladostrastvima doživljavam upravo s majkom što me rodi.

O, vi, svijeće nebeske što noću nas gledate, u nama i s nama živite: Zašto ste šutjele?! Zašto?!

Zar u meni Pečat je srama? Jesam li čovjek i jesmo li ljudi?

Učinjeno je! Povratka nema, nema natrag!

I ne znam što će biti sutra, al’ znam da danas mislim o životu što kroz mene struji, o razgovoru sa samim sobom.

Neka se ova moja bol često spominje kao uvid u nesretnu sudbu i neka nitko i nikada više ovakvu zlu kob ne doživi.

Neka pamte me ljudi po mudrosti jer sam zagonetku Sfinge riješio:

-Ujutro hoda četveronoške, u podne dvonoške, u predvečer tronoške.-

Meni je odmah bljesnulo da je odgovor – Čovjek. Jer čovjek najprije puzi, potom, ako je zdrav, hoda, a po stare dane treba mu štap, kao treća noga. I tako sam svojom pameću tu neman bacio u ponor, spremio je u taj crni i duboki bezdan. Ona je bila prikaza od prošlosti i nekih davnih rađanja, a u dubinama naših misli crne rupe je oslobađala.

Neka pamte me ljudi po dobrim djelima, a Bog nek’ mi oprosti jer On dobro zna da ja nisam znao tko su mi pravi roditelji i nisam bio svjestan toga kako teško griješim.

 

 

***

Demokritovi atomi

Abdera, 400. pr. Kr.

 

Ponosim se svojim životom, brojnim putovanjima po znanom Svijetu… I nije mi krivo što sam imetak potratio jer ja sam um svoj obogatio – do mnogih spoznaja sam došao.

Lutao sam tako, daljinama, s velikom žudnjom u srcu; da otkrijem znanja drugih te da svoju malenkost prosvijetlim. Smješak me još uvijek prati.

Ja sam Filozof nasmijani!

Sreću tražim u skromnosti i malim stvarima, bježim od mrzovoljnog izobilja. Čovjek kroz život traži pravu mjeru, da živi prema svojim mogućnostima i da svoje snage ne prelazi.

Proučavao sam fiziku, matematiku, etiku, tehniku… stjecao sam široko opće znanje.

Teorija atoma! To je moju strast probudilo!

Ta čestica nedjeljiva, neraskidiva, najmanja sastavnica Prirode i Svemira.

I sva materija, živa i neživa, što u beskonačnosti biva, od jednako beskonačnog mnoštva se sastoji. Od tog beskonačnog mnoštva Atoma koji su ljudskom oku nevidljivi.

Svaki je Atom nepromijenjiv!

On je, jednostavno, neuništiv!

A kad život završi i kad se predmeti raspadnu, njihovi se Atomi dijele te postaju djelovi nekih novih tijela.

I ljudska osjetila, ljudska svijest i duša – fine Atome sadrže. A kad čovjek umre, te sitne čestice napuštaju tijelo, da bi drugu dušu tvorili, dušu tu u nastajanju. Sve što postoji biva u vječnom kretanju Atoma. U stvarnosti postoje samo Atomi i prazan prostor oko njih!

Slobodna volja i opažaj naših osjetila: Sve je to privid, sve je to varka!

Pogledajte, na primjer, varku noćnog neba; tu laganu, plavičastu maglicu, što se poput koprene proteže od jednog do drugog kraja obzorja. To nije Mliječni trag ili Put, što ostavi ga Hera, dajući Herakla, nije to ni trag od zvijezda što su pale u mitska vremena, niti je to odsjaj Sunca.

Mliječni Put je, u stvari, skupina udaljenih zvijezda!

I sve skupa u Svemiru sastoji se od neizmjernog mnoštva Atoma!

 

 

***

Sokratov oproštaj

Atena, 399. pr. Kr.

 

Tu sam, međ’ građanima svojim, na trgu svima znanom. Vrč imam u ruci, što ispunjen je sokom bunike, tim otrovom koji čeka da ga ispijem i zadnje svoje zapečatim trenutke.

O, progonitelji moji, sve vam je oprošteno!

Gledajte svoga filozofa kako umire i smrti se dragovoljno predaje. Pamtite moje riječi, moje poglede i zadnje pokrete. Vi ste tako htjeli, vi ste tako izabrali: mene ste nečovjekom proglasili. Govorite da sam vam mladež kvario i da sam se Bogovima Atene rugao, a to, nikako, istina nije. Ja sam sve vas volio i o mudrosti sam vas učio.

Što li je čovjek koji ne misli? Je li takav život vrijedan?

Ja sam slobodno duh svoj pustio, da kroz život me vodi i djelima mojim upravlja. I rekoh vam mnogo puta da sam neznalica.

Ja znam da ne znam ništa!

U vama sam htio probuditi jedno nastojanje, volju za učenjem i ljubav prema znanju.

Ljudi moji! Veličajte krepost i moral, spoznajte sama sebe, cijenite svoje Ideale i, konačno, oslobodite, porodite ono što u sebi odavno nosite!

Ja vas sada napuštam, u doline nepoznate odlazim. Ostavljam svoj grad voljeni, iz kojega nikada izišao nisam. Tu gdje sam posijan, tu sam i procvjetao. Proživjeh sedam dugih desetljeća te prosijah sjeme svoje mudrosti. Neka učenici moji, a nadasve Platon mi mili, misli moje govori i zapiše.

Ono što je rečeno – neka bude zapisano!

Opraštam se od vas, građani moje Atene. Neka me ovaj otrov, sok od gorke bunike, u tajne beskraja povede.

Svima, sve je oprošteno!

 

 

 

***

Platonove ideje

Atena, 380. pr. Kr.

 

Zid je visok, velik, starinom odiše. Tu je negdje, on Je; onkraj tijeka mojih misli, u prostoru Akademovog vrta.

O, da, zid taj čudni, na kojem sjenke, što oči nam bude, uporno plešu!

Vidim i odraz u čistoj vodi, refleks mirni. O matematici mislim, cijenim njenu moć jer upravo tu je mnogo toga zapisano. Poput nekog trokuta koji je ponajprije zamišljen, a potom nacrtan – ostvaren, sa svrhom nekom djeluje.

A sjenke i dalje plešu. Život svoj one žive, dok ih oko moje gleda. One stvarno postoje, ali one su odraz jedne više stvarnosti.

Sjenke su  refleks jedne Ideje, svemirskog Uma!

Ako sklopim oči, sjenke više ne vidim, njih, dakle, po tome nema. Ali u sjećanju mome one jesu. To što sada je i biva, u nama je. Sve je sa Savršenstvom spojeno, samo treba učiti i tajni se prisjetiti.

Veličam Um naš, o Duši Svijeta pričam, što  razapinje se u prostranstvu Tijela Svijeta!

U ziđe gledamo, dok svjetlost boje prosijava te vidimo sjenke svoje i tuđe. One su odraz jedne velike Ideje. One su prikaz onoga što smisleno je. Istina je visoko i duboko, kroz nas djeluje i našom percepcijom se ostvaruje.

Sjenke na zidu su prikazane u dvije dimenzije, ali one su odraz trodimenzionalnog Svijeta!

Moramo ljubiti Dobro, ljepoti se klanjati, jer nasuprot tome – čeka nas mračan Stan!

A, dok smo živi, dok smo prisutni pred tim nekim zidom sa sjenkama, veličajmo Ideje!

 

***

Aristotelove spoznaje

Atena, 334. pr. Kr.

 

Kroz život, u pokretu, ja gledam lijepe Oblike, ali vidim i manje lijepe Oblike. Takova mogućnost biva u svoj toj Tvari što ih rađa.

O, kretnja! Vječna kretnja!

Ja kretnju pratim, opažam i tu je, dakle, moja spoznaja. Vječna je ta kretnja, razvoj i usavršavanje Oblika. Sve k Jednom teži, Sve je od Jednog nastalo. U tome je svrhovitost, mišljenje svih mišljenja, Oblik svih Oblika.

Nepokretni pokretač, čisti akt – Bog!

Bog mi je dao razum, razum daje mi Boga; da shvatim sebe i druge, ljudsku dušu i tijelo. Duša je Oblik tijela, načelo ljudskog života.

Duša je ljudska svrha!

A stvar je oblikovana, ona je S-tvar, istina materijalnog svijeta.

Ja cijenim svog učitelja – Platona, velikog idealista, ali ja sam realističan duh, svijet realno gledam jer on je tu; tjelesno – osjetilan.

Ideja je od realnih stvari neodvojiva!

Dođoh do mnogih spoznaja, kroz te svoje šetnje Likejom, kroz svoje Peripatetije. Svakojake Oblike sam shvatio, ali ja sam to uporno i nastojao. Talent svoj koristim, kroz sebe puštam mudrost čitavog svijeta.

Kroz Sunce vidim duhovni utjecaj Boga, što u Kraljevstvo zemaljsko zrači. Ja mislim, apstrahiram, prirodne zakone tražim i sile u prirodi skrite. Mnogo toga želim znati. Pišem o svemu i svačemu te stvaram neki Temelj za dobrobit čitava Svijeta.

To je ta moja životna predstava koja gledatelje čini boljima! To je naša katarza.

Oslobođenje moćima umjetnosti!

Veličajmo Oblike i likove sve otkrivajmo, Istinom složimo misli i stvari!

Poštujmo Veliki trokut Svijeta!

Ljubimo stvaralaštvo, idealizirano oponašanje!

Čovjeka, nadasve, ljubimo i ka sreći težimo!

 

 

***

Aleksandrov pogled

Aleksandrija, 327. pr. Kr.

 

Ja gledam naprijed, u daljinu i vidim sliku samog sebe. Nju stvaram jako dugo – tamo negdje u dubini Istoka.

Moja je moć, poslanje ratnika – osvajača, radost ludog uspjeha. Ja to želim cijelim svojim bićem; glas moga Htijenja u budućnosti odzvanja.

Ja sam borac, ne priznajem opasnost i strah. Letim na bijelom konju k’o avet bijesnog Svijeta. Mač moj krv ljudsku prosipa i potrebu moju ispunja; da osjetim tuđu bol, grčevite trzaje, agoniju i smrt.

Ja ludim za bitkom, mrtvim tjelesima, zemljama zgaženim, poharanim. Hoću da svi mi se klanjaju pa i velikani bogatog Istoka, divovi kolijevke civilizacija.

Ja sam sada Velik, osvajač sam, kralj gordi.

Bog sam pola Svijeta!

To što sada jesam, moralo je doći: Ja sam imao vizije, bio sam uporan, hrabar. Svoju ogromnu žudnju i volju pustio sam nek’ me kroz život vode. Odustajati nikako nisam htio.

U svom tom širenju svoga kraljevstva prema dalekom Istoku, imao sam, dakle, Ideju, čvrstu nit vodilju što me u trenucima sumnje upućivala pravim putem. Bitke sam mnoge prošao, osvojio brojne gradove i pokrajine i nipošto odustajao nisam, nikako se nisam pokoravao slabostima.

Uspio sam zahvaljući tom svom Pogledu, toj dubokoj žudnji prema uspjehu u daljinama Istoka!

Vizija me moja vodila!

 

 

 

***

Aristarhovo shvaćanje

otok Sam, 280. pr. Kr.

 

      Gledam u nebo misleći o našoj prošlosti, o jednom stvaranju od davnina, o veličanstvenom prikazu divota. To nebo puno zvijezda ispunja me savršenim mirom.

Drugi u tome vide dobre i zle Bogove, poraze i pobjede, godine gladne i godine plodne…

Iz mitova prošlosti rađa se moje shvaćanje.

Svijet mašte hoću zamijeniti znanjem!

Našem pitanju želim pronaći odgovor!

I spoznao sam, konačno, da smo u laži živjeli, misleći da je Zemlja ravna ploča okružena velikim oceanom i da od Zemlje naše sve ide, putuje, lebdi, k’o da je ona centar Svega. Međutim, istina je druga.

U središtu se Sunce nalazi!

Oko njega giba se naša Zemlja i svi ostali planeti. Oko Zemlje Mjesec kruži. Svemir je beskrajni prostor, ispunjen bezbrojnim Svjetovima.

Mnogi mi se protive i poput neprijatelja se ponašaju; dirnuo sam, eto, njihov ego. Potisnuh Zemlju iz središta svih stvari te tako uzdrmah njihov san.

Čudim se nekim stoičkim umovima koji traže veliku osudu zbog mog, navodnog, bezboškog ponašanja.

Ali ja od svoje spoznaje ne odustajem!

Borit ću se za Novi pogled jer; Istina bi trebala biti jača i od vjere!

Istina mora pobijediti, ma kako nekima bolna i neprihvatljiva bila!

 

 

***

Euklidovi elementi

Aleksandrija, 270. pr. Kr.

 

Matematika je moj život, moj san ostvareni kroz koji bivam i ka spoznaji težim. To je jedno snažno nastojanje, jedno sveopće htijenje za potpunim shvaćanjem Svijeta.

O, brojevi, moji brojevi!

Vi ste snaga moga izričaja, pred mojim očima lebdite i mogućnost mi pružate da svoj um s vama združim i da veliku Tajnu otkrijem.

Elementi moji od pravoga su zlata!

Točke, dužine, pravci, trokuti, krugovi, kvadrati, Ekstremni i Srednji omjer; Pravila prirode, zakonitost Svijeta. Sve dolazi do naših osjeta da nas potpuno osvijesti i Istinu nam pokaže. Istina je u Onome što je beskrajno, u onome što je Cjelina.

Cjelina se odnosi prema svom većem dijelu isto kao i taj veći dio prema manjemu!

To je ta proporcija, zakonitost, Tajna svega. Omjer djeluje od Cjeline ka onomu postojećem – najmanjemu.

O, Elementi moji zaigrani!

Pustio sam vas kroz sebe, potpuno, da mi um prosvijetlite i da drugima vas svijetle podajem!

Brojeve svete štujem, kocke, kugle, piramide, stošce… geometriju silnog Kozmosa što kroz prirodu Istinu nam pruža!

 

 

***

Eratostenova izmjera

Aleksandrija, 235. pr. Kr.

      Ja sam bibliotekar u jednoj velikoj knjižnici, u gradu velebnom, svima dobro znanoj – Aleksandriji. Strasno ljubim znanje, prirodu s velikom radoznalošću promatram. Želim shvatiti Istinu, um svoj prosvijetliti; da ono što je tako jednostavno, što je uvijek pred nama, i drugima postane dostupno. Želim da ovaj Svijet bude bogatiji i takav naprijed ide.

Znao sam da je Zemlja okrugla!

Odlučio sam, stoga, izmjeriti njen promjer i opseg!

Izabrao sam dvije točke promatranja; jednu gdje je Sunce u zenitu – u mjestu Siena. Tu je sunčev odraz u dubokom bunaru, dakle okomito. Druga točka je u Aleksandriji; određen broj devinih koraka sjevernije, što se mjeri vremenom njenog dugog putovanja. Ovdje se gleda najkraća sjena, što je pravi jedan obelisk.

I upravo taj kut, što ga čini Sunce, dao mi je odgovor. Naime, u Sieni je kut upada sunčevih zraka od devedeset stupnjeva, a u Aleksandriji, istovremeno, taj kut je manji. Kad bi Zemlja bila ravna ploča, onda bi, u isto vrijeme, kut upada sunčevih zraka svugdje bio jednak. No, on to nije.

Dakle, Zemlja je kugla!

Od Siene do Aleksandrije je samo jedan mali segment kružnice, veličine određeni broj devinih koraka. I upravo prema tom segmentu izračunao sam koliki bi broj devinih koraka bio za cijelu kružnicu.

Dobio sam opseg i promjer zemaljske kugle!

I ponosim se na tu svoju izmjeru, premda ju mnogi ne prihvaćaju.

Tim religioznim predrasudama ja se suprotstavljam matematikom!

Matematika ne laže!

U matematici, majci sveg znanja, jedina je prava spoznaja!

Matematika je Istina!

 

 

***

Arhimedove spoznaje

Siracuza, 212. pr. Kr.

 

Bio sam tako sretan, od uzbuđenja lebdio sam, sav u zanosu, u slatkom grču otkrića.

-Heureka!- viknuo sam.

Onako gol, k’o od majke rođen, dok trčim ulicom Siracuze, pred začuđenim pogledima svojih sugrađana: Ja sam upravo nešto važno pronašao!

Shvatih, konačno, težinu i volumen svoga tijela, dok u kadi uronjeno bi. Otkrih taj Princip, prirodni zakon, tako jednostavan, a tako svima blizak.

Volumen tijela jednak je volumenu istisnute vode!

Volio sam matematiku, brojeve ovog Svijeta, fiziku, graditeljstvo i izume za dobrobit čovječanstva… I krugove sam crtao, u pijesku svoga vrta: Krugove moje lijepe – geometriju svoga čuvstva.

Rimska vojska tada je moj grad osvojila te našim dragim dvorima sve bliže stizala.

Oštrica odjednom sijevne iz ruku snažnog ratnika, meni upućena.

-Ne dirajte moje krugove!- poviknuh tada svom snagom.

 

 

***

Spartakova pobjeda

pokraj Rima, 71. pr. Kr.

 

Na križ sam razapet, cijeli sam bolan, trnem, gubim dah, vid mi se magli. Težina vlastitog tijela ubija me, tijelo ovo jadno, slomljeno. Ja odlazim, umirem, povratka nema!

A nekad sam bio tako snažan, borben, hrabar, hitar… Moje neumorno Htijenje potpuno se ispunjavalo.

Ja sada izgledam poražen, al’ pobjeda je moja velika!

Sin moj slobodan će biti!

Glas moj lebdi dolinama, poklič svete borbe, krik jednog čovjeka:

Za jednakost i pravdu, protiv ropstva i ugnjetavanja, za slobodu duha.

O meni će povijest pričati, ime će moje mnogi zboriti. A oni silnici, čovjekomrsci, bojat će se mojih sljedbenika, od spomena moga bježat će.

Ja odlazim ponosan!

Kroz život svoj kratki hrabro sam kročio i ženu sam jednu neizmjerno volio.

Pobjeda je moja velika!

 

 

***

Cezarova smrt

Rim, 44. pr. Kr.

 

Gubim svijest, ovoga lijepog proljetnog dana, na ove martovske Ide. Krv moja crvena mramor sjajni boja. Pogled mi se muti, plavet neba nestaje, oštrice noža oko mene sijevaju.

Ubijaju me mahnito, kolju me moji bližnji, dok iz očiju mržnja im sijeva!

A ja sam toliko toga napravio i moć veliku stekao. Europu sam osvojio, simbol Orla proširio, kocku sam bacio – rijeku Rubikon prešao; Pompejevu vojsku sam potukao.

Dođoh, vidjeh, pobijedih!

Egipat sam osvojio, Kleopatru sam ljubio, s njom sina imam. U sebe sama mnogo sam uložio, svoj sam život nastojao uzdići – ljubeći znanje, poštujući mudrost, književnost i govorničko umijeće.

Za svoje Poslanje borio sam se!

I kraju svom dođoh, tom nemilom završetku svog dugog putovanja. Sav u nevjerici, zbunjen, u šoku.

-O, zar i ti, dijete Brute!- rekoh.

Na koljena padam, na lokvu svoje krvi liježem. I oči bolne sklapam, u ništavilo crno poveden bih.

 

 

***

Ciceronov govor

Rim, 43. pr. Kr.

 

Ja veličam govor, svoje znanje i misao drugima predajem. Riječi moje same lete, plove, lebde… Dubina moga uma goni ih neumorno.

Ne smijemo zaboraviti obrazovanje i načitanost jer to što jesam i to k čemu težim; moja djela pravna, filozofska i književna – proizvod su rada i učenja, ali i jednog talenta što upornost ga je strasno razvila.

Ja ljubim znanje, poštujem svoje prethodnike te slavim povijest jer ona je Svjedok vremena, svjetlo Istine, život sjećanja.

Povijest je Učiteljica života!

Povijest nam služi da bismo bolje razumjeli sadašnje i buduće događaje jer tko ne zna stare stvari neuk je i naivan poput djeteta.

Stara dobra vremena!

Vremena bez građanskih ratova, bez častohlepnih i licemjernih pogleda.

O, vremena! O, običaji!

Homo Novus postao sam da dar svoj pravdi dam i svoje silne govore nepravednima uputim. Katalinu sam četiri puta sudio. Otkrio sam njegov prevrat i urotu te sam postao moćan i ugledan.

Otac sam svoje Domovine!

I Marka Antonija sam tužio; četrnaest govora sam izveo da dokažem njegovu laž, njegovo krivo usmjerenje: Postao je neprijatelj Republike te je svojim velikim i opasnim nastojanjem zaprijetio Rimu.

Marko Antonije je poput Hanibala pred vratima!

U takvim situacijama, kada dođe velika i iznenadna opasnost, traži se i zahtijeva – brzi odgovor.

A moj je upravo – govor! To je moja snaga, moć i oružje. Govorom nastojim što jasnije izraziti svoje misli i osjećaje i tako svoju pravdu i istinu drugima podati. I upravo u snazi govorničkog umijeća krije se tajna uspjeha jer ljude nije lako uvjeriti u drugo mišljenje.

Moj je govor!

Ja radim ono što najbolje znam i u tome uživam.

Ja sam ispunjen čovjek!

 

***

Kleopatrina agonija

Aleksandrija, 31. pr. Kr.

 

U hladnoj sam odaji svojih starih mramornih zdanja, sama sa sobom, sama u cijelome Svijetu. Srce mi je slomljeno, groznom prazninom ispunjeno. Bol ta veća ne može biti.

Naspram mene zmija, ljuta kobra; kao sablast trepti čekajući trzaj.

O, smrti draga! Prijateljice mog života!

Priđi mi, molim te, hitro, osvoji me svojim poljupcem, u san svog sna povedi me. Jer ja života ne ćutim u ovom hladnom i bolnom tijelu, u ovoj praznoj vreći bez radosti, nade i htijenja.

Sve mi je propalo; ljubav i kraljevstvo, slava i moć. A ljubila sam Cezara, sina mu rodila te s njima lijepe godine proživjela. Bila sam sretna, puna života, ponosna, s darom svojim što je mnoge osvajao.

Ne smatram sebe nekom posebnom ljepoticom jer mnoge su djevojke od mene ljepše, ali ja sam imala moć da šarmom osvajam. Moja pojava i glas bili su neodoljivi. To moje nastupanje, moja snaga i zračenje, to cijelo moje biće – nikoga nije ostavljalo ravnodušnim.

Bila sam moćna, bila sam kraljica. I Antonija sam ljubila – ljubav svog života. Djecu sam mu porodila i naša je radost cvjetala kroz životne borbe i nastojanja.

Ali, dođe taj lom, krah, taj nesretni kraj; kada zla kob na vrata nam pokuca. Zvijezde – naše pratilje u dubini neba se ugasiše.

Izgubila sam rat, svoje kraljevstvo i slavu, izgubila sam Antonija – dušu svoje duše. I ništa mi ne preostaje nego u kraljevstvo smrti poći, da me carica tame potpuno obgrli.

Odlazim, gledajući kobri u oči!

Čekajući ljuti ugriz, da bol me prožme, tijelo da mi utrne, presahne.

I neka znaju svi, neka povijest me pamti kao hrabru i upornu ženu.

I neka govori se i piše: – Kleopatra je u životu voljela i voljena bila!-

 

 

 

***

Ispovijest svetog Josipa

Nazaret, oko 20.

 

Odabra Bog mene, malenkost moju, čovjeka skromna i siromašna.

Ja rad svoj ljubim, za poštenje živim, ja sam stolar – tesar, uvijek marljiv, radišan. Volim miris drva, kroz stvaranje djelujem, kroz rad mnogima pomažem i dušu svoju uzdižem.

Izabra Bog mene da poznat budem dokle je Svijeta i Vijeka!

Izabra me Bog da budem životna pratnja zaručnici svojoj Mariji koja je po Duhu svetom začela. To sam prihvatio, u to sam povjerovao i s tim se pomirio. Žena moja bezgrešno je oplođena, u utrobi svojoj nosila je i rodila Sina Božjeg i Čovječjeg – Isusa Krista.

Mnoge čudne stavari što kroz život mi prođoše, upravo su dokazale Božje nadahnuće i svemogućnost.

Godine su brzo proletjele. Sin naš Isus kroz ljubav se doma odgojio, narastao je te se na svom putu Ostvarenja osnažio.

Vrijeme moje je prošlo, vrijeme od ovoga Svijeta. Ja sam svoje poslanje dobrotom ispunio. Sada bolestan ležim, sav u grču, znoju. Groznica mi tijelo trese, umorne vjeđe pote se. Stanje mi je sve gore i gore, i ne tražim više čuda jer ona mi nisu potrebna.

Tako mi je, jednostavno, suđeno da uskoro u Bolji život pođem, putem Abrahama, Mojsije, Davida i Ilije: U vječnost neba.

A, sin moj, Isus Krist, pomoći mi ne može.

Bog je tako odredio.

Vrijeme Isusovog djelovanja još nije došlo!

 

 

 

***

Salomin ples

Meharant, 29.

 

Plešem, plešem… ritam glazbe tijelom predočujem. Moja mladost, ljepota, moja gipkost, osjećaj za pokrete… sve to čini me sretnom, ispunjenom. Svoju radost prenosim na gladne oči promatrača.

Ja sam od plesa Kraljica!

Ples je moj život, moj ostvareni san. Svojim zanosnim i skladnim trzajima, elegantnim i gipkim uzvinućima, svojom skladnošću i izrazom lica; ja svoj Dar drugima podajem. Neka promatrači uživaju u mojim strasnim doticajima božanstva jer ples, upravo, divotu Božju slavi.

Ja sam Ples!

Za ples ja postojim. Uživam lepršajući pred opijenim pogledima uzvanika, na veličanstvenoj gozbi gdje skupiše se galilejski prvaci, velikaši i časnici, povodom rođendana kralja. Pred svima njima ja sam sada Boginja, a naročito sam ponosna što gleda me slavljenik – stric i očuh Herod i majka Herodijada.

Moj čarobni ples toliko se svidio Herodu da je pred svima nazočnima od mene zatražio da zaželim što god hoću pa makar to bilo i pola kraljevstva – i želja će mi biti ispunjena.

Nisam bila odlučna što bih u tom neočekivanom stanju poželjela te pođoh do svoje majke da mi da savjet. Iznenadih se kada mi ona reče da želi glavu Ivana Krstitelja. Nije ga voljela jer je on uporno govorio da se ne smije oženiti žena od brata svoga, a upravo to je moj stric učinio.

I Herod je tada Ivana uhitio te ga onako svezana bacio u tamnicu. Bojao se nauditi mu jer ga je, ipak, smatrao prorokom i moćnim čovjekom te je mislio što bi narod na to rekao.

Ah, ta svetost i proročanstva, navještanje Ispunjenja i dolaska Kralja – Sina Božjega. Čini mi se da je taj čovjek potpuno poludio. Odbio je i moje udvaranje, moju mladost, ljepotu i vapijuću strast.

-Daj mi na pladnju glavu Ivana Krstitelja!-

Poslušala sam majku te očuhu uputila ovu čudnu želju. Bio je zaprepašten, ali, budući da je dao obećanje ili neku vrstu zakletve – to nije mogao odbiti. Tada bi ga smatrali lažovom i čovjekom bez dosljedne riječi.

Majčina želja se ispunila: Herod je poslao krvnika u tamnicu koji je Ivanu Krstitelju odsjekao glavu te mi ju donio na pladnju. Taj vrlo neobičan predmet dala sam kao poklon svojoj majci.

Prorok je mrtav!

Više ne moramo slušati njegovo filozofiranje i priče o nekim novim pravilima ponašanja.

Ne, ne osjećam se krivom; ja sam samo radila ono što sam znala – ono za što sam rođena.

Moj Poziv je Ples!

 

 

***

Pogled Ben Hura

Judeja, 30.

 

Ja ljubim život, divotu plavog neba, odsjaj Sunca u vodi, trepet mladog lišća… Volim svoju rodbinu, svoj narod, domovinu. Ljubim svoju dragu, ljubav svog života i sve što je njeno, srcu mome je milo.

Muškarac sam i takav nastojim biti; snažan, čvrst, uporan. Probao sam muku, težak rad na galiji – zaveslaja mojih ne zna se broj. I probao sam tešku borbu, natjecanje rimskim kolima, ritam brzih udara gdje tenutak nepažnje dovodi do smrti.

U životu najteže mi je bilo kad su se moja majka i sestra teško razboljele. Tada, premda sam bio potresen i jadan, nisam odustao. Sreći sam se nadao i svojim pogledom svijetlu sam budućnost prizivao.

Otkuda mi snaga?

Otkuda mi volja, htijenje; to čudo od života što kroz mnoge opasnosti i rizike provlači nas. Sjetih se jednog pogleda, neizmjerno mirnog, dubokog. Takav ljudski pogled nikad u životu nisam vidio.

Da, to je bio – Naš susret!

Gospodin me pogleda u oči; Isus iz Nazareta u dušu mi prodre. I nisam tada bio svjestan te božanske snage Ljubavi, samo sam osjetio neki mir, spokoj duše, neki čudnovati, novi osjećaj u tijelu.

Shvatio sam poslije da upravo taj pogled u Isusove oči – sudbu mi je odredio. Pogled taj pratio me kroz brojne životne nedaće; u pogibeljnim situacijama sreću mi je pružio. U teškoj borbi snagu mi je davao.

Sada sam tu, uz svoju voljenu ženu, u miru našeg doma, u okrilju svete Ljubavi.

Zahvalan sam dragom Bogu i sinu njegovom – uskrslom Isusu Kristu, na tom kratkom susretu i dubokom pogledu što mi životnu rijeku dobrom usmjeri te srećom i blagostanjem sadašnjost ispuni.

Taj pogled vodio me!

 

 

 

***

Isusov govor

Jeruzalem, oko 30.

 

Slušajte me pažljivo i pišite poslije smjelo jer ono što nije zapisano – kao da nije ni bilo rečeno.

Ja sam Istina, Put i Život!

Istina, Put i Život; to sam Ja!

Sin Božji i Čovječji; to sam Ja!

Ljubite svoje bližnje kao što i ja vas ljubim i kao što ljubite sami sebe. I poštujte neprijatelje svoje.

Ne želite da se drugome dogodi ono što ne biste željeli da se dogodi vama. U čovjeku tražite Dobro, protiv zla se borite dobrotom i ljubavlju.

Štujte Boga, Oca našega svemogućega, našeg Stvoritelja.

Tražite i naći ćete, k nečemu stremite. Nešto morate htjeti, nešto morate nastojati. I vjerujte, istinski, od srca, punom dušom, čitavim svojim bićem vjerujte. I doživjet ćete naizgled nemoguće jer vjera istinska i brda pomiće.

Budite ponizni, budite skromni i zahvalni. Ljubite svoj život, živote drugih i čitavi naš Svijet. Hvalite ime Gospodinovo zbog toga što jeste i bivate; Daru života se klanjajte.

I molite, molite, Bogu se obraćajte, kroz mene živite: Ja sam tu, uvijek s vama. Ja vas ljubim beskrajem svoje ljubavi. Neka vas Nada tješi u teškim, crnim danima, u bolnim i nemirnim noćima. Utjeha moga dodira nek’ vam Milost podari.

Oslobodite Ljubav, u srce svoje pustite me i mirni biti ćete, za život osnaženi. Ljubite Svijet čitavi; sve biljke, životinje, zemlju, vode i stijenje jer to je naš Dom – naša radost življenja.

Slušajte i učite, jer neznanje i nemar grijeh su veliki. Pamet svoju razvijajte i Svijest našu pratite. S Ljubavlju i u Ljubavi živite.

Ja sam s vama!

Volim srce vaše od mesa, duše vaše zaigrane. Beskrajno vas volim čitavim duhom svojim.

I znajte: Kraljestvo Božje ne dolazi da se vidi i da netko kaže – evo ga ovdje ili – eno ga ondje.

Kraljevstvo Božje je među vama!

 

***

Poslanje svetog Pavla

Antiohija, 39.

 

Bio sam na tom svom putovanju, kad, odjednom, udari me ogromno svjetlo, svjetlo kakvo nitko ne vidje; od cijelog vidokruga svjetlo jače.

I oslijepi me potpuno to svjetlo. U nutrinu moju skroz uđe, biće moje potpuno ispuni. Osjetih potom snagu Visina i jedan glas ćuh; pitanje meni upućeno.

I pita me tada taj muški glas: -O, Salve, Salve, zašto me progoniš?!-

I promijeni mi život trenom to nadnaravno iskustvo, taj doživljaj jači od mog cijelog života. Ljubav me potpuno prožme te mržnju iz mene potisne; iz mene grješnika, progonitelja kršćana, čovjekomrsca, što na duši svojoj boli i patnje mnogih nosi.

Izabra Bog mene!

Izabra me Bog da ispunim Naše Poslanje, da čitavo svoje biće, svoj razum i duh u službu vjere stavim.

Izabra me Bog da propovijedam neumorno, da vjeru širim, Poslanice narodu upućujem, narodu gradova i sela… I da se borim hrabro i uporno za tu našu Novu crkvu i da za nju život dadnem.

Izabra Bog mene, odnosno sudba je tako htjela da ja, bivši Savao iz Tarza, progonitelj kršćana, sada kao – Pavao, prvi kršćanski Filozof postanem.

 

 

 

***

Temelj svetog Petra

Samarija, 43.

 

Jesam, priznajem, zatajio sam Isusa Krista, svoga učitelja, tri puta sam ga zatajio. Mnogi to smatraju izdajom, ali što sam trebao učiniti: Reći istinu pa da i mene bičuju, muče i razapnu.

Ja nisam prorok!

Učitelj moj je prorok i Mesija – božji poslanik!

I reče mi tada Isus Krist da ću ga tri puta izdati: prije nego što pijetao zakukuriće. I tako je, nekako, i bilo; ime svoje i njegovo tri put sam zatajio, rekavši da nisam Petar, niti sam Isusov učenik.

Učitelj mi je jednom rekao da sam ja Petar – stijena i da će na toj stijeni sagraditi Crkvu. Dakle, ja sam pod svaku cijenu morao preživjeti; da budem misionar i širim Riječ Gospodnju, sve do Rima – centra Svijeta.

Prije nego sam počeo slijediti Isusa iz Nazareta, svog dragog učitelja, bio sam obični ribar, a sada sam – ribar duša. Ljude u mrežu Istine lovim, Put i Život propovijedam. Borim se za ono što sam vidio i osjetio, za ono što stvarno Jest.

Ja sam Petar – Stijena!

Ja sam dobar temelj za jednu snažnu, novu Crkvu. Gospodinu vjerujem i znam da snage dat će mi i s mudrošću svetom obogatit će me; da Ljubav svjedočim, Ljubav da Svijetom širim, za jedno bolje ljudstvo, za Bogu drago čovječansvtvo, za Ljubav koju je propovijedao moj učitelj.

Zatajenje moje, dakle, bilo je dio božanskog plana; da se živ i zdrav, životnim nedaćama ojačan, borim za novu Svijest, za viši stupanj reda: Od Zemlje naše pa do beskraja Neba.

Izabra Bog mene, Petra – Stijenu, da kao Isusov učenik postanem prvi apostol, temelj kršćanske vjere!

 

 

***

Neronov plač

Rim, 64.

 

      Dajte mi pjesmu, u mene uđite, kroz mene prođite, vatrom ognja strujite.

Ja nisam palikuća, ja nisam smrt – rušitelj Svjetova, neprijatelj čovjeka; ja sam samo jedno dijete zaigrano koje ticala svojih osjeta k vama pruža. U tome je bit i to bi trebali svi shvatiti.

Ja sam pjesnik, stihotvorac, ja sam vaša misao. Ja sam pjesma!

Bijes mi goni suze, dušu mi tuga nadvija. Plačem u samoći, pred svima vama – usred grada, svjetine. Vidite li, možda, svoje ludilo u meni, svoju patnju, bol i želju neostvarenu? Ja vidim oganj i mač, krv ljudsku prolivenu – kaplje života što na pijesku moje arene svijetle. Ja nisam palikuća, to ste vi!

Srce moje žarom plamti, s vatrom vaše strasti bukti!

Tjerate me u plač da dušu svoju ispirem što je lažnom čašću uprljana. Ime ste mi dali, do Boga ste me uzdignuli, uzvisili ste me. I tako ste mi slatko šaputali, a sada mi se rugate, božanstvo moje i kult rušite. O, vi, bezvrijedni podanici; niste dostojni niti jedne jedine moje suze!

Neka povijest pamti krik ove usamljene duše, bol ovu tešku, trzaj jedan i probod oštrog bodeža kroz tkivo moje, mekano, krvavo.

 

 

***

Vjera cara Konstantina

Bizancij, 325.

 

Ja sam car silni. Bog me dragi poslao da ogromno carstvo spasim i da mudrošću svojom preusmjerim razvoj crkve.

Na dvoru cara Dioklecijana doživio sam progon kršćana, ali moja dobra majka u kršćanskom me duhu odgajala.

I prikaza mi se pred Rimom čudo: Ogromni križ na nebu!

I reče mi tada jasno Isus Krist da ću u tom Znaku pobijediti!

Tako je i bilo; pobijedio sam u bitci, noseći križ na štitovima. Porazio sam mnogo jaču vojsku te me taj uspjeh postavi za velikog vladara.

Kršćansku crkvu sam stavio pod svoju zaštitu. Dopustio sam potpunu vjersku slobodu. Ukinuo sam kažnjavanje robova. Zabranio sam prodaju djece. Proglasio sam neradnu nedjelju.

Božje Carstvo, što jednoga Boga štuje, učvrstilo je moju moć. Stoga postavih temelje za brojna velika crkvena zdanja.

Bizancij je Novi Centar!

Bizancij je grad Novoga Svijeta, Novi Rim!

Uskoro će i moje ime nositi; da ljepotom i čarima arhitekture svima prikazuje snagu svoga cara.

A kršćanstvo, eto, ta vjera prava, državna religija postat će!

 

 

 

***

Ispovijest svetog Aurelija Augustina

Hippo Regio, 430.

 

Studirao sam govorničko umijeće, a ponajviše sam volio filozofiju jer upravo to me oduševilo; postizanje sreće u mudrosti.

Postao sam ugledan, učio sam mlade naraštaje, ali taj život bio je protiv mojega nutarnjeg razvoja. Dok sam jednom u Milanu čitao poslanicu svetog Pavla, užasan sram me obuzeo. Naime, moj je život bio raskalašen, neumjereno sam jeo i pio, koristio sam usluge prostitutki, na svoje bližnje se nisam previše obazirao…

I nakon filozofskog promišljanja, odlučih se da sa svojim prijateljima počnem isposnički život.

Pustio sam svoje misli da mudrošću vrijeme ispunjaju, štujući slobodnu volju i religiju duhovnu, pravu.

Mnogima sam pomogao! Ljubio sam svoje bližnje!

I svima onima koji su pomoć tražili – pomoć sam pružio. Ali moja najveća ljubav je prema Istini koju nam Bog radosno pruža te nam daje svoju beskrajnu milost.

Volio sam i činio to što sam želio!

Pisao sam o Božjoj Državi, gdje povijest čovječanstva biva između ljubavi prema Sebi i ljubavi prema Bogu. I upravo ta moja nutrina, moj razgovor sa Stvoriteljem, moj put ka Savršenoj ljubavi – moja je misao vodilja.

Moj život kroz dubinu Sama Sebe, nadahnuće mi je uvijek davao…

I potaknulo me promišljanje na pisanje knjige – Ispovijesti!

 

 

***

Atilin bijes

Europa, 453.

 

Ja sam ratnik gordi; silan, hrabar, neuništiv – Bič Božji prozvaše me.

Lutam obzorjima svoga nemira, željan pobjede, uspjeha, gladan tuđe zemlje, sjajnog zlata, dragulja, srebra, dijamanata… Upravo taj moj bijes, ogromna sila ljutnje, krv moja uzavrela, krv je tuđu tražila.

Ja sam lud! Ja sam zvijer pomahnitala!

Majstorstvom svoga mača s ushitom prolijevam krv crvenu drugih. Ljude koljem k’o bijele ovčice. Željan sam slave ovozemaljske; da kralj budem najveći, Bog ratnih pokliča.

Europom tutnje kopita mojih konja, poharah sela, utvrde, kule, gradove. Pljačkam, palim, rušim jer to je moje poslanje, život moj od ovoga Svijeta. I tu negdje umrijet ću; na nekom polju europskog zapada, a vojska moja rasut će se, kraljevstvo moje od krvi i zlata propast će.

Ali, ime moje ostat će, poput urlika bijesne zvijeri što led u žile tjera. Duboki trag bit će u ranjivoj duši čovječanstva – tu gdje sam prošao, rušio, palio, ubijao, zlo sijao kroz povijest Svijeta.

Kroz priče mnoge o tučama, bitkama, ratovima, paležima, pustošenjima… sva ta ispovijest o ljudskoj patnji dokazat će da je čovjek upravo takav: Rođen da bude agresivan, da kroz bijes i ludilo drugima patnju zadaje i da kroz mahnitost svoju živi.

Ja sam, eto, očiti primjerak ljudske vrste; bijesan, agresivan, pohlepan, nemilosrdan, hladan…

Ja sam Atila bijesni – Bič Božji!

 

 

***

Muhamedovo poslanstvo

Medina, 630.

 

Kao maleno dijete postao sam siroče; bez majke i oca. Odgajali su me stric i djed. Kako sam rastao, volio sam povremeno boraviti u planinskoj špilji, gdje sam razmišljao i molilo.

Kad sam imao četrdeset godina, u špilji me posjetio anđeo Gabriel i dao mi prvu objavu od Boga. Stoga, počeo sam javno propovijedati.

Bog je jedan!

Pokornost Bogu jedini je ispravni način života!

Imao sam brojne sljedbenike, u Medini ujedinio sam plemena, s velikom vojskom osvojio sam Meku.

Moja objava Kurana počela je još od posjeta anđela Gabrijela, kada mi je on izrecitirao prvih pet stihova, nadalje, objava trajaše preko dvadeset godina.

Mene su najprije prihvatili siromasi jer moj Islam propovijeda dijeljenje imovine siromašnima i odricanje od idolopoklonstava.

Stekao sam ugled i dobar glas kao vođa Karavana!

Pouzdan postao sam!

Više žena imao sam, mnogo djece su mi porodile, a najdraža mi je bila Ajša.

U više bitaka sam bio, vojsku svoju vodio sam i vojnike svoje učio da ako poginu – osiguravaju sebi mjesto u Raju jer: Borili su se na Božjem putu.

Narod sam naučio moliti pet puta dnevno i Nauk svog Islama širio sam uokolo.

Ja sam Poslanik Božji!

Moje ime raširit će se čitavim Svijetom!

***

Preporod Karla Velikog

Aachen, 800.

 

Ja sam visok, krupan, snažan, oči moje plavim sjajem zrače, al’ snaga je moja prava u htijenju, u težnji toj za ostvarivanjem svojih Vizija.

Da, sudbina je tako htjela; da Europom gospodarim, da kršćanstvo od islama branim. Uspio sam, povijesni tijek odredio sam! Vladao sam mudro, svjetlost napretka poštivao sam. Cijenio sam svoj narod, od nepoštenja ga čuvao, učio ga o dobroti i kulturi. Bit je moga carstva u stvaranju Veličine; duhovne i svjetovne.

Ja sam Preporod!

Ja sam Preporoditelj srednjovjekovne Europe!

Ja sam velik, zaista velik! Širim vjeru, umjetnost i kulturu, dok mač moj žustro visinom trza i brojnom neprijatelju strah zadaje. Život je teška borba, a pobjeda je časna.

Pobjednici povijest pišu!

Da smo kleknuli pred silom s Istoka, tko zna kakva bi sada naša Europa bila.

Ja sam imao Viziju!

Tajne svoje iskoristio sam te sam se hrabro borio: da ostvarim sama sebe, svoje Veliko djelovanje… I sada, kada je sve uspjelo, ja – Preporoditelj, mogu s ponosom reći da sam u životu postigao veliki uspjeh.

Sudbina je htjela da se pamti moje ime!

 

***

 

Osvajanje Vilima 1.

Rouen, 1086.

 

Vojvoda sam mlad postao, stoga, veliko – Hvala- ujaku i biskupu!

U Normandiji rođen sam, Normandija je moja Sudbina!

Kada sam pobijedio u velikoj bitci, preuzeo sam kontrolu nad čitavom Normandijom i odmah uveo Primirje Božje, no ratova je i poslije bilo.

Oženio sam Matildu i ona mi je puno pomogla u jačanju statusa. Ona je bila moja podrška i oslonac u teškim trenucima; izdaje, otpora, sukoba i ratova.

Odustajao nikada nisam: Ja sam Vilim 1. Osvajač!

Osam djece imam; nek’ cvjeta dinastija Normanska!

Normanska vojska pobijedila je anglosaksonsku i ja sam postao prvi normanski kralj Engleske!

U Engleskoj sam dao sve od sebe za učvršćivanjem vlasti i moći.

Moja je Normandija, ali moja je i Engleska!

Ja sam Vilim 1. Osvajač!

 

***

Fibonaccijevi brojevi

Pisa, 1220.

 

Ljubitelj sam svjetskog znanja. Mnoge svoje prethodnike cijenim te na sebi uporno radim, nastojanje svoje daljinom širim…

Ali moja strast, ono što me cijelog ispunja, ono zbog čega živim, je: Matematika!

Matematika je Kraljica Svijeta, Boginja Svemira, najveća mudrost, filozofija postanka!

Moji su krugovi, trokuti, kugle, kocke, piramide, moji su brojevi, računanje koje čovjek vodi. Svoje oduševljenje drugima prenosim; da im olakšam razumijevanje svega postojećeg i na tajnu prirode da im ukazujem.

Prihvatio sam te hinduske brojeve, što dolaze iz daleke Indije, one koje arapska mudrost k Europi uputi. Brojevi su ti od jedinice do devetke, a nula mnoge mogućnosti otvara.

Stvorio sam i brojevni niz, gdje je svaki idući broj suma dvaju prethodnih brojeva: 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34…

Taj Slijed naveliko u prirodi djeluje i upućuje nas na Omjer Savršenstva!

Ovaj brojevni niz smatram svojim velikim djelom!

 

 

 

***

Iskustvo svetog Tome Akvinskog

Napulj, 1270.

 

Istinu ja ljubim, potpuno spoznati želim ju, snagu njenu veličam! Ali tu se krije nešto najvažnije, u što sigurno sumnje nema: Istina Objave Je!

Istina Objave je izvan nas, mi je trebamo samo primiti, prihvatiti i umom svojim slaviti. Veličam i Filozofa, svima znanog Aristotela jer pogled njegov još kroz oči naše djeluje, k spoznaji putuje, k objašnjenju Svijeta, preko svega što daje misao, kroz vjekove naših stremljenja.

Boga ja štujem, za njega živim i djela svoja stvaram. Dokazujem – bivstvo, svrhu ljudskog postojanja. Pišem – Summu, knjigu svog života. Ona spaja vjeru i filozofiju čovječjeg bitka; da objedinim Sve, Sve u Jedno da spojim.

Stvaram jedno znanje Svijeta!

Ja nisam prvi, niti zadnji jesam, ali ja se trudim, nastojim sebe uzdići u mogućnostima ljudskog stvorenja, sebe – ovako nesavršenog koji Savršenstvo voli; svog i našeg Stvoritelja.

Neka moja misao promijeni tijek Svijesti na bolje, za dobrobit ljudstva. Tko li mijenja povijest ako ne filozofija i teologija?

Ja dokazujem Boga!

Ja uzdižem ljudsku dušu, određujem visine, imena razna dajem, o tajnama nade pjevam. Ja slavim Euharistiju, svagdašnji spomen ljudske vjere što Gospodinu misao pruža; da sa s njim stapamo i u radosti bivamo.

Mnogi moj talent hvale, ali ja se držim rada, upornog djelovanja i sustavnog razmišljanja jer upravo je to moje mišljenje – stvarno. Ono što Je, ono što je nama davno dano; ja nastojim čvrsto dokazati.

Istina je tu, u nama, pokraj nas, i samo ju treba shvatiti, a mnogi o istini ne žele ni misliti.

Bog Jest! Bog je svugdje!

Boga treba štovati, u razum ga puštati, kroz Boga treba misliti, al’ nadasve, svoje osobno životno iskustvo treba prihvaćati. Bog je tako htio.

Najviše vrijedi iskustvo duše!

Ono, što se meni dogodilo u jednoj malenoj crkvi, to iskustvo doživljaja, jednog najdubljeg osjećaja, vrijedi više od svih pretpostavki, dokazivanja i pisanja. Za to veliko iskustvo duše, koje su i drugi prije mene doživjeli i koje će neki i u budućnosti doživjeti, zahvalan sam dragom Bogu. Bog je mene kroz taj čin nadvisio i misli moje potvrdio.

Neki od nas su – Odabrani!

Iskoristio sam svoju hrabrost, talent, upornost, snagu svojih misli i svog glasa; da čitavim svojim životom bivam sve bliže Stvoritelju.

Summu svoju ostavljam nedovršenu jer sam shvatio da u stvaranju svog djela – Sam sebe s Bogom uspoređujem!

Dakle, tim radom sam sebe uporno veličam te iznad djela svoga postavljam.

Boga štujem, Boga volim, u Veličini njegovoj bivam, ali i ja sam – velik!

Ja sam velik jer – mislim!

Gdje je kraj tih mojih razmišljanja? Jesam li svojim djelovanjem i velikim svjetovnim i duševnim iskustvom svoju svrhu ostvario?

Neka to Bog svemogući odredi!

 

 

 

***

Danteova ispovijest

 

Ljubav

Firenca, 1302.

 

Govore mnogi da ljubav kroz oči ulazi te da je ljepota u očima onoga koji gleda. Ali i slijepac zaljubiti se može; čuje divan glas djevojke, njeno božanstveno pjevanje, šapat u tihoj proljetnoj noći, a tu su i dodiri njene puti, njen miris…

Ja sam se zaljubio brzo, na tren, rekao bih. Kada sam prvi put vidio ljubav svog života – Beatrice moju dragu, u svoj toj njenoj raskoši, činilo mi se da anđela gledam što nebeskom ljepotom sjaji. I odmah me prožme ljubav, neka čudna snaga ispuni me, osjećaj blagosti, lebda, trenutak bez vremena.

I gledam otada svoju dragu Beatrice, u svemu je vidim: u oblacima putujućim, u vodi što žuborom izvire, u krošnji stabala, u igrama sjena na sivom stijenju, u bljesku sunčeve svjetlosti, u rumenu mladog mjeseca… Zaista, svoju dragu Beatrice svugdje vidim. I glas njen slušam u dašku maestrala, šapat njen u ljetnoj kišici, njene drage riječi u igri valovlja…

O, Beatrice, Muzo mojih stihova!

O, Beatrice, inspiracijo mog života!

Ti si moj cvijet, najljepša ruža u vrtu, divota si praskozorja, miris blagog Svijeta. Izričaj si moje duše, radost moga stvaranja.

Ljubav našu uzdižem, kroz dubinu svoga bića je obogaćujem, slavim je kroz nebo zvjezdano i čari svemirske.

To što pišem i djelujem; tebi, u stvari, zborim, jer ti si moja snaga, ti si izvor moga znanja, nadahnuće moga uspjeha, zanos mog života.

Kroz našu ljubav ja čovječanstvu pjevam, u ljudima dobro tražim i svoje bližnje ljubim.

U ljubavi našoj slavim i Boga, anđele i svece i ritam čitavog Svemira!

 

Krugovi

Ravena, 1320.

 

      O, krugovi, moji krugovi!

Vi ste rasplesje mojih oblaka, uskovitlana prašina moje zemlje, odlazeći valovi s izvora moje vode. Kroz vas letim, lebdim, plovim, s vama se stapam, sjedinjujem. U vama smišljam jedno vrijeme, s vama veličam sebe. I sanjam, dišem, pjesme svoje pjevam, znajući da ono što stvorih – itekako stvarno je.

O, krugovi moji!

O, spirale rajskih i paklenskih okružja!

Ljudi moji, rodbino, prijatelji, znanci – svi vi živi i umrli, lica ste mojih snoviđenja.

U Jedno sam sabrao čitavu mudrost Svijeta. Stare pjesme probudio sam te stihovima oživjeh narod svojega kraja i, nadasve, građane naše Firence.

O, krugovi moji!

Plešite, letite, strujite i barem na trenutak bljesnite. Pamet moju proslijedite u budućnost novoga spjeva. I neka nova djela, što će ih drugi ostvariti, u spomenu imaju usklik jedne vapijuće duše.

O, krugovi moji!

Zemlju strastno ljubite i visinu dodirnite. Neka se putem vašeg praska uskovitla jedna želja, jedna svijest; sve do neba, čistilišta, rajskih dvora, pokraj kerubina, serafina, ključeva svetog Petra…

I svima poručite, krugovi mojih misli, da sve je u Ritmu, u ostvarenju jedne životne Igre!

 

 

***

Vizija Djevice Orleanske

Rouen, 1431.

 

U mračnoj sam tamnici, tužna, umorna, pred trenutkom svoje smrti, pred jednim bolnim trzajem i krikom duše. Inkvizicija me osudila i vješticom proglasila; da sam se, navodno, bavila crnom magijom i čarobnjaštvom, da sam u zlu ogrezla i s vragom da sam surađivala.

Mene, djevicu, klevetali su, a ja sam stvarno nevina u svojoj sedamnaestoj godini, a svima je poznato da mnoge djevojke ranije padaju u ljubavni zagrljaj.

Što li sam skrivila ako sam svoj Poziv slušala i slijedila viziju jednog anđela, njegov glas i pogled. Uputio me on da se za Istinu hrabro borim, da na konja bijela uzjašim i u sudbonosni boj pojurim.

Za strah nisam znala jer Božja me ruka čuvala!

Povela sam svoju vojsku protiv brojnijeg i snažnijeg neprijatelja koji je domovinu moju poharao. U bitku sam stupila hrabro i zanosno, a ta nakana Božja za mnoge je bila čuđenje jer nikako nisu prihvaćali junaštvo jedne mlade djevojke. Stoga su pobjedu, koja je bila suđena, velikom magijom proglasili.

Moja me Vizija vodila!

Vizija moja me upućivala da ispunim vlastito poslanje i da Francusku svoju oslobodim od engleskih osvajača.

Moja me vizija vodila da učinim čudo neviđeno, da snagu Poziva dokazujem i tijek povijesni da mijenjam.

 

 

***

Columbov zapad

Atlantik, 1492.

 

      Napustio sam mirne odaje, ustoličenje svakodnevnice, Svijet svoj stari, dobro znani i usnuli. S obala osunčanih krenuo sam u nepoznato, čovjeku Europe još neviđeno. Prema zapadu otišao sam, prema obzorju svoje sudbine.

Plovite, jedrite, brodovi moji!

Plovite preko valovlja oceana, ispod zvjezdanog neba, dok vodi vas hrabrost snažnih mornara i Vizija moja; stara ljudska težnja za promjenom, otkrićem i uspjehom. Znam da je rizik velik jer ne znam što me čeka, ali bez toga život je prazan te postaje jedna sveopća, tiha, uspavana patnja.

Krv uznemirena tjera nas i pogled u daljinu uprt, ka obzorju upućen, žudnja za promjenom i radost otkrivanja.

Prema zapadu plovimo smjelo!

Život naš je putovanje, nastojanje ljudskog duha da probije maglene barijere, da ka slobodi teži, protiv neznanja da se bori. Stari Svijet moramo potpuno spoznati, a Novi Svijet, prema svojim mogućnostima, otkriti. Jer ono što nije otkriveno – kao da i ne postoji.

Zahvalan sam dragom Bogu što snagu mi daje; da vjerujem u svoje poslanje, da težnje svoje i snove pretvorim u pravo, životno stanje.

Brodovi moji plove!

Ka zapadu odlazimo, od svoje stare luke sve smo dalje i dalje.

U nepoznato putujemo – povratka starome nema!

 

 

***

Michelangelovo poslanje

 

Molitva

Rim, 1505.

 

Stvaram djela, iz sebe istiskujem sebe!

Ljubim papir, platna, drvo, žbuku.. Kamen klešem, gromade milujem, skulpture oslobađam, stijene oživljujem.

I tebi se, Bože, klanjam, tebe volim, štujem!

Tebi se, Bože, potpuno predajem; da dahom svoje divote ispunjaš moje ruke i poglede moje savršenstvom nadopunjuješ.

O, Bože, Stvoritelju moj, svjetlosti moga Svijeta, izvore moje vode; Nadu mi sačuvaj u to tvoje veliko Htijenje. Ne ostavljaj sinka svoga umornog. Pruži mi ruku svoju, dodir Svemira – Savršenstva. Nek’ me Ljubav vodi i kroz mene uvijek rađa se – u svoj svojoj slobodi.

O, Oče, molim te da duhovna snaga, stara Agape koja je svima dostupna; tkivo moje svijesti ispuni i da moju dragu simpatiju k našem Erosu privuče.

Daj mi ljubav zemaljsku da spolnu snagu s tim lijepim ženskim bićem stopim. Da se združimo, da se sljubimo i volimo pod Tvojim svodom.

Djela svoja stvaram, neumorno, jedno za drugim. Opus moj leprša!

Bože dragi! Snagu mi daj da ustrajem u svom poslanju, da rastem i cvjetam.

Ja jesam samo jedan čovjek, no ja već jesam velik jer ja sam, Bože, u Tvojoj Veličini!

Vizija

Rim, 1506.

 

Na tom proplanku, pokraj stare špilje što dade mi utočište, u tom nemiru svoga progonstva, u toj svojoj samoći; vidjeh neko čudno nebo, oblake koji pričaju, svjetlost neku nadrealnu…

Shvatih, konačno, da tu je pravi Put, rješenje moga Poziva.

Pruži Starac ruku, božanstvom svojim obasjanu, i čovjeka dotakne – sliku svoju ljudsku. Pruži Starac čovjeku Svijest, svoju Živost i Snagu, da se s Ljubavlju združe i u jednu misao stope.

Osjetih napokon olakšanje, kamen ogromni s grudiju mi padne. Ja vidio sam, eto, rješenje, molbi svojih uslišenje.

Vratih se dolje, u Centar Svijeta, među ljude i zidove stare, da kroz svoje oči i ruke pustim boje svijetle, da kroz mene bliješti isijanje.

Prolio sam kiselo vino i djelo sam započeto poništio jer to nisam bio – Ja, to nije bio dio mog Poslanja. S velikim zanosom nanovo nastavio sam.

Ja ne moram živjeti, al’ stvarati moram, rukama svojim djela oživljavati!

Iz tih kamenih gromada ljepote sam oslabađao, dlijetom i čekićem dušu sam svoju klesao. Ali u visokom svodu Sikstinske kapele Vatikana drugi me posao čekao; oslikavanje te ogromne površine.

Prošli su brojni mjeseci i četiri godine duge, četiri godine zanosa, trpnje i boli. Snagu sam imao jer duh je moj jak bio. Duh tijelom gospodari.

Vizija moja snagu mi je dala!

Vizija moja sveta,  vjera u Ispunjenje!

Mnoge su se okolnosti poklopile; papa mi je mnogo pomogao. Papa je u moj talent i uspjeh vjerovao. Suđeno je bilo da se sve to nekako spoji, da se sve sile Svijeta udruže kako bi se moja Vizija ostvarila.

Kroz mene Bog je svoju Veličinu izrazio!

 

***

Leonardovo nastojanje

 

Pogled

Firenca, 1506.

 

Bjelinu platna bojom prekrivam, papir bijeli grafitom ispunjam. O, prsti moji nemirni, što okom upućeni plešete, vi ste neumorni djelatnici Svemira.

Mislim, u dubine i širine odlazim, puno toga želim shvatiti i nešto novo smisliti. Ja stvaram, ja ostvarujem, stvaranje – to sam ja, to je moj život!

Giocondu najviše volim jer to je djelo moga nastojanja, to je prikaz moje zagonetne biti. I premda sam je dugo stvarao i sa sobom svugdje nosio, nikada je potpuno završio nisam. To se odnosi i na moja druga djela jer čovjek ne može postići savršenstvo.

Svemir je Savršen!

Gioconda je sebe meni darovala i u moj životni san nastanila se.

Nekoliko godina, s prekidima, slikam ju; mijenjam lice, pozadinu, nanosim slojeve nove boje, Sfumato stvaram. Ali, nikako nisam potpuno zadovoljan i ne mogu tu sliku konačno završiti. Mnogi se dive mojim djelima, a ja u njima greške tražim.

Ja nisam savršen. Ja težim k Savršenstvu!

Ljudske ruke ne mogu postići potpuno savršenstvo, a djela ostaju da se u svojoj nepotpunosti veličaju.

Nisam ni ja savršen jer iznad mene postoji Savršenstvo, Ono što je od mene savršenije.

Savršenstvo je beskrajno veliki Um!

Savršenstvo ja puštam da kroz moje biće struji, da kroz duh moj lebdi, da se iz mojih očiju ogleda.

Pogled svoj u najdražu sliku utapam, s njom se prožimam i stapam.

Gioconda mojim pogledom gleda promatrače!

 

Osmijeh

Milano, 1510.

 

Zar da se ne smijem dok slušam njihove hvalospjeve, te slatke pjesmarice što zbore o ljepoti. Ta, ja sam samo radio; slikao, crtao, modelirao, računao… Svoju životnu snagu na poseban sam način ispoljio jer koga bi stvaraoc trebao ostvariti ako ne sebe. Ja kroz sebe djelujem i djela drugima predočujem. Djela moja k ljudima odlaze, u nepovrat putuju.

Smijem se jer ispred moga djela – Gioconde, klanjaju se. Navodno, to je moj autoportret. A, zar nije svako djelo neki autoportret umjetnika? Svako djelo svog je tvorca dijete. Kroz djelo veličamo sebe, svoje korijene, svoju obitelj, širu porodicu, pleme, grad, okrug, narod.

Pogledajte Giocondin osmijeh i vidjet ćete moj pogled, nos moje majke, misaono čelo, izraz daljine i prošlosti što su prema budućnosti upućeni.

To je pjesma Božice Majke!

Kroz tu pjesmu moja je malenkost ostvarena. To sam ja; čovjek kojemu su dali ime – Leonardo! Ali, to ime ja nastojim uzdići. Gdje su moji roditelji, stričevi, tetke, djedovi…? To je, dakako, bitno, ali gledajući šire ta se činjenica gubi.

Ja sam dijete Svijeta!

Ja sam novorođenče Renesansom probuđeno. Volim, poštujem i ostvarujem klasiku Antike. U svoj toj igri ja sam jedan dječak, mladić koji raste, čovjek koji strasno živi te uporno i strpljivo radi. Kroz moje se misli mijena Zemlje kreće.

Ja stvaram Sebe!

Ja ime svoje na pijedestal podižem. To ime zvučno, melodično, harmonično – Leonardo di ser Pier da Vinci.

Ja sam iskoristio pogodnosti života i sada mogu potvrditi da je sudbina tako htjela. Sudbina je ono što je ostvareno, ono što se dogodilo, a ne ono što bismo mi htjeli da u budućnosti bude. No, čovjek je i svojim Htijenjem tvorac svoje sudbe.

Ja mnogo mislim i kada izgleda da ništa ne radim, ja, u stvari, radim najviše. Tada istinski živim, a djelovanjem oslobađam Sebe.

Snaga snagu daje!

Nedavno sam napravio predstavu sa svinjskim crijevima; napuhnuo sam ih kovačkim mjehom tako da su ispunila oveći dio prostorije. Tako sam pokazao radoznalima što je to – talent i kako se talent razvija.

Talenat je poput mlohavih crijeva, a razvija se njihovim napuhivanjem, odnosno radom.

Ja sam iskoristio taj dar Prirode te ga uporno razvijam k maksimi prostorije svoga sna.

I smijem se začuđenim pogledima, tim praznim izrazima lica što kroz život me prate. Neki me, premda rijetki, do božanstva dižu, a ja sam samo jedan umjetnik i mislilac koji, jednostavno, radi ono za što je rođen.

Ja slijedim svoj poziv!

 

 

***

Misao Luce Paciolija

Firenca, 1515.

 

Mnogi su za mene čuli i zahvalni su na mome nastojanju i djelovanju. Mnogi za mene i ne znaju jer žive u svom Svijetu.

Ja radim po svome; matematiku ljubim; brojeve, razmjere, jednadžbe, trokute, krugove, piramide…

Najljepši omjer veličam, proporcije savršenstva Svijeta, taj Božanski Omjer koji je u nama i svuda oko nas.

Ja mislim i na taj način živim. Štujem snagu Stvoritelja, no i svoje prethodnike poštivam koji su kroz dugačku povijest čovječanstva razne istine otkrivali.

Ja sam i učitelj; i Leonarda sam učio i s njim se družio.

Ja sam imao svoga učenika!

Nitko od nas nije prvi, nitko nije s neba pao i, nadasve; učitelj bez učenika ne može postojati!

Mudri ljudi osluškuju mudrost čitava Svijeta.

Otkrića svoja čovječanstvu dajemo; za razvoj ljubavi i svijesti.

Svoje izume, nadahnuća, shvaćanja i potvrde dajemo za dobrobit Majke Zemlje.

Mi živimo u ljepoti divnog Svemira, mi smo njegov mali dio.

Mi smo u Svemiru, Svemir je u nama!

Stoga, kroz tu prizmu gledajmo na stvarnost, kroz tu melodiju slušajmo svoju okolinu, ali i svoju nutrinu.

I nadasve, nek’ nas matematika uči!

Nek’ nam matematika otkriva zakonitosti Univerzuma!

 

 

***

Putovanje Albrechta Dürera

Nürnberg, 1526.

 

Odlazim k svjetlu, u divotu toploga juga, dok glas daljina zove srce sneno.

O, Italijo! O, zemljo slavna, rascvjetana, raspjevana!

Tu pronađoh stari sjaj, što od moćne Antike k našim očima putuje. Svojim proporcijama, velebnošću, silinom boja, ljepotom pokreta i ritma budi nas,  trza, oživljuje.

Odlazim u voljeni kraj. Tamo duša moja radost ćuti, bljeskovi inspiracije srce mi snagom ispunjaju.

Bježim od melankonije – svoje urođene boležljive snenosti, bježim od glavobolje, strahova i potištenosti što me često kroz život prate.

Ali, ja se ne predajem!

Borim se snagom svoga izričaja i cijelo svoje biće uzdižem kako bih pobijedio patnju. Svoje Htijenje postavljam iznad prosječnih ljudi. U tome i jest smisao koji ljudskim težnjama upravlja.

Uspjeti usprkos svemu!

Slikao sam Adama i Evu, anđele i svece, autoportrete… Ulazio sam u dubinu osjećaja… Ali, ja ljubim i prirodu: lišće, žbunje, travu, srnu, zeca… Ljepota vječna je u svemu.

Kroz sve se Bog ogleda!

Moje putovanje je iskreno; ja otkrivam blago svoga srca te i drugima Istinu podajem da kroz moju bit i slobodu duha promjene slijede.

Preporod Novoga doba!

Putovanje je moje od ovoga Svijeta; Put k srcu, Suncu naše nutrine, Put u samoga sebe.

Put u Središte!

Moje životno nastojanje kroz ostvarene snove drugima uljepšava dane. Dok Istinu u oči puštaju; neka ovaj život bolje shvaćaju.

Moje životno putovanje ljude uči i duše im obogaćuje!

 

 

***

Snaga Erazma Roterdamskog

Basel, 1530.

 

Ovo vrijeme nekako je čudno; kao da nešto veliko prestaje, a nešto drugo, još veće i jače, nadolazi. Uvijek je bilo mijena i čovjek se upravo na taj način razvija. Čovjek potiskuje ono grubo, sirovo i animalno u sebi te svoju vjekovnu žudnju usmjerava prema Idealu Savršenstva.

Da bismo potpuno shvatili situaciju u kojoj se nalazimo, potrebna je itekako snažna prisutnost i razboritost. Iz učmalosti duha moramo se izvlačiti, podići se i s novim pogledom kročiti u Novo sutra.

Moja snaga je u znanju!

Moje cjelokupno životno nastojanje imalo je određeni put i smisao: Nadići samoga sebe i stvoriti Zasebnog čovjeka te svojim primjerom i druge mijenjati.

Teško je biti u sukobu sa svima, ali ja sam zbog razvoja čovječnosti dužan otvoriti svoje srce i govoriti istinu.

Suma mog obrazovanja, načitanosti, putovanja i lucidnosti, upravo je satira: U pohvali ludosti kritiziram društvo, lažnu učenost i svećeničku aroganciju. Umjesto slobode ljudskog duha, zavladala je sloboda mesa i gluposti. Svugdje oko nas su skitnice, lopovi, razbojnici, gladna i nesretna svjetina, prljavi puk…

Ovakva civilizacija nema svrhe za životom, a bez promjene ostat ćemo u tužnom groblju iluzija.

Moja snaga je upravo u spoznaji pravoga stanja i u jasno izgovorenoj riječi, nasuprot primitivnoj, animalnoj sili, lažnom moralu i krivo usmjerenom nagonu.

Ja uspostavljam pjesničku riječ!

Jedino dostojanstvo ljudske riječi ostaje u pamćenju čovječanstva. Sve ostalo nestat će u dimu prolaznosti.

 

 

***

Paracelsusov lijek

Salzburg, 1530.

 

Dobrotu treba upoznati i s dobrim se veličati, ali dok zlo ne probamo – Dobro manje cijenimo.

Ljubimo, volimo Dobro, dobrotu Svijeta slavimo i budni sanjajmo. K Univerzumu stremimo, tajne otkrivajmo, nadnaravno razvijajmo…

Ljudska sposobnost je ogromna!

Neka težnja čovječja bude poput moje težnje. Ja sam ljudska jedinka što se uporno trza i život drugima čini ljepšim.

Ja cijenim životno iskustvo, od malena uporno učim, putujem dalekim prostranstvima, daljine spoznajem. Moje oko, taj odsjev moje svijesti, znanje u sebe prima. Ja skupljam drevne mudrosti, stare lijekove i kure: Ljudima pomažem, ljude liječim, znajuć’ da Svijest se čovječja mijenja.

Ljudska se Svijest razvija!

Mnogi me smatraju čudakom jer, po njima, čudna ozdravljenja radim. Mnogi se boje moje Alkemije i svega što novim duhom zrači. A ja samo radim, koristeći svoj talent i znanje.

U razvoju Novoga duha ja vršim svoje poslanje!

Ja ne žudim za bogatstvom jer sreću čovjeku donosu ljubav prema prirodi; čovjek je dio prirode. Osim toga, čovjek se treba razvijati kroz duhovnost, treba cijeniti svoj san, težnju od malenog pojedinca do sjaja vječitih zvijezda.

Duhovnost je čovjeku najbolji lijek!

 

 

***

Vjera Martina Luthera

Eisleben, 1540.

 

Mnoge teškoće i nevolje kroz život nam prolaze, poput pijeska iz pješčanog sata što na tijela malena sipi. Ali mi rastemo, jačamo, godinama sve snažniji bivamo i život svoj jednostavno živimo, misao svoju vodilju pratimo.

Završio sam mnoge škole, stekao sam veliko znanje te sam pamet svoju koristio ne zanemarujući divotu pjesništva. Ljubio sam ljepotu, slavio čežnju za Savršenstvom, štovao sam Boga – Oca našega, Stvoritelja; što uputi glas visina u malenkost mojega tijela, međ’ haljama redovničkim gdje um moj umuje. Ja proučavam svetog Pavla, pisma njegova narodu upućena, misli njegove, filozofiju ljubavi.

Ja sam osjetio vjeru!

Duboko kroz sebe Boga pustih; da On me silno ljubi i pravednost meni dopusti.

Za Istinu ja jesam!

Ja sam za Istinu koja čovjeka voli, onu koja od čovjeka ne traži puno, već hoće da biće svoje maleno predamo milosti Stvoritelja i misli mu damo vjerom obogaćene i nutrinom našom prožete. Istina hoće da se uputimo k Visini i Visinu da u sebe pustimo.

Ja nisam priznavao Oproštajnice grijeha!

To je laž gdje se, jednostavno, može kupiti blagostanje duše te se za dar dobije i mir u dušama svojih bližnjih. Krist je davno patio i za naše spasenje uskrsnuo, ljubeći čovjeka s Bogom Ocem u pravednosti.

Bog je naš!

Bog nas voli!

Bog ljubi sve svoje ljudstvo, potomstvo ovoga Svijeta. Ljubav je ta bezuvjetna, samo ju treba prihvatiti. Primjer i prikaz ovozemaljskog života nikako ne bi smjeli biti taština i pohlepa velikodostojnika, sjaj i raskoš brojnih crkvenih dvora…

Ja sam samo Pravdu tražio!

Ja sam hrabro rekao svoje: Ideje i Teze svoje izložio sam!

Ja sam samo živio sebe, u Boga vjerujući duboko, pustivši Dar duha u misli svoga djela i ne sluteći silne promjene…

Izopćili su me!

Pokrenuli su inkvizicijski postupak te progon za mnom počeli. Ali ja tu njihovu pravdu nikako ne priznajem. Mene vjera moja vodi i prijatelje mi u Reformi pruža.

Skinuo sam redovničku halju, oženio sam bivšu opaticu, dragu svoju Katharinu, imamo djecu, prava smo obitelj…

I što stariji bivam, to sam svjesniji prohujalog vremena, tih brzih i naglih događaja što su udarili trajni pečat na melenkost moga bića i nastojanja.

Svi ti događaji ostavili su duboki trag u povijesti ovoga Svijeta!

Vjera je moja Reformatorska!

 

 

***

 

 

Nostradamusovo prorokovanje

Blois, 1550.

 

Ja proričem ono čemu vrijedi vjerovati, u svojoj potpunoj samoći, u tišine svoje duge noći. Tražim iskru, plamteći žar, dok kroz Krakove glasovi drhte; zvuci razni k meni se prelijevaju.

Božansko Prisustvo uz vidovnjaka kroči!

Oslobodih svoje materijalizirano – Ja, stomaka praznog, opijatima prožet; želeći unaprijed poći, budućnost vidjeti…

I gledam ono što Svijet očekuje, vidim mnoge boje, mirise ćutim, glasove slušam, likove opažam…

O, Katrene i Centurije moje!

O, snago mojih izričaja!

Predamnom su ratovi mnogi, potresi, poplave, suše, požari, ljudi kao zlobne, nevaljale duše i antikrist što u daljini vreba…

Vidim boli, velike nesreće, lutajuće spodobe i čudne sudbine, vjerske sukobe, revolucije, dnevne novine, vozila razna na zemlji, u moru i zraku, razgovor kroz daljinu, teške bombe…

Dok zvijezde Svemirom svijetle, komete daljinu paraju… O, Sunce sjajno, Mjesec naš rumeni, planete što nebom plove; kretnje brojne što su u velikoj vezi s našim – ljudskim životima. I mi smo svega toga dio.

Sudba je tu!

Sve je već zapisano!

Život moj Poslanje svoje ispunja!

Ja budućnost Svijeta prorokujem!

 

 

***

Svjetlo Franje Petrića

Rim, 1590.

 

Poštujmo Platona, njegove Ideje i um jer to je prava osnova za obnovu religije i životne filozofije. Moramo, dakle, preusmjeriti tijek uvriježenog mišljenja koje se, eto, pokazalo nedjelotvornim. Kroz Novo doba i preporod duha trebamo k napretku težiti.

Knjigu su moju zabranili jer u njoj pišem o Univerzumu i toj novoj filozofiji. Ja veličam svjetlo.

Svjetlo je izvor svega!

Svjetlo je uzrok svemu i sve što jest – tek je odraz Prasvjetla.

O, svjetlosti, svjetlosti, teška je tvoja čistoća na našim starim ranama!

Istina je često bolna, al’ ona Istina ostaje. Svjetlo je dobro, svjetlo je Život. Svjetlo je sve: jedinstvo, duša, priroda, znanje, oblik i svojstvo.

Priroda je oživljena i dušom prožeta. Sve nas dotiče svjetlo, ono je oko nas i u nama biva.

Cijenimo svoje iskustvo i iskustvo čitava Svijeta i ljubimo, volimo jer kroz Ljubav sve spoznajemo.

I svjetlo pustimo, u svjetlu se združimo, kroz svjetlo živimo…

U Svjetlosnu Jezgru se utopimo!

 

 

***

Shakespearova igra

 

Pjesma

London, 1595.

 

Pratite moj skok, mojega slikovlja protok. Misao moju slušajte i gledajte. Oćutite magičnu prašinu uskovitlanu.

Ja pjevam i plešem, ritam života hvalim!

S pokretom svojih zvijezda stapam se u trzaj pametnog Svemira.

Sve je Ritam: u igri oblačnih obzorja, međ’ krilima nebeskih ptica, u čipkastoj pjeni morskog valovlja, u igri zelenih grančica, u plesu mladih travčica… U vjetru je Ritam božanskog dodira, u zvukovlju dalekih planeta pjesma je nebeskog odraza.

Poezija: Refleks dubina i visina!

Odakle stižu ideje, riječi, stihovi? Pa, Vi ste pjesma! Pjesma je u nama, oko nas – poput zraka što ga udišemo. Samo Živost treba otkriti i pustiti zanos srca kroz misli svojega neba.

Sve je pjesma!

I plesati valja, ritmikom slova veličati, Ljubav ljubiti, Ljubav upijati u sebe – kroz sebe pustiti ju. Kroz povijest treba zboriti, o budućnosti sanjati i Sada lebdjeti. Nadasve, treba naučiti pjevati!

Na pijedestal radosti stvaranja sebe sama treba podići. Duh pravde treba osloboditi i sve poštivati.

Sve vas, bližnji moji, treba probuditi!

Ja ću vam dati svoju snagu i znanje kroz pjesmu i sve nas skupa tako uzvisiti.

Moja je pjesma!

Ja u pjesmi živim, bivam, sanjam. Kroz pjesmu otkrivam Istine mnoge; da ljepotom i smislom budim ljude!

 

Cvjetanje

London, 1600

 

Ja cvjetam!

Ja latice svoje širim i miris uokolo pružam. Ja sam ruža proljetna, tajanstvena što ljepotom poglede osvaja. Cvat moj za dobrobit svih je; za bolji život ovoga Svijeta, za smisao koji umjetnost ispunja.

Kao i mnogi prije mene, ni ja nisam prvi. Prethodnike svoje poštujem, to silno znanje prohujalog vremena, a nadasve cijenim svog suvremenika Francisa Bacona; njegovu mudrost, carstvo mu uma i snagu erudicije.

Svaka čast svima onima koji se trude da iskoriste svoje talente te uporno žude za širim znanjem. Što li je čovjek bez strasti i požude, bez glasa Htijenja s ljubavlju prožetog, bez nutarnjeg poriva koji nam pogled usmjerava.

Moj cvijet živo cvjeta!

Ja u toj živosti radostan bivam. I ponosan sam što sam procvjetao tu gdje sam i posijan. Moja šarena nutrina ritmom bliješti, nastojeći i drugima svjetlo pokazati.

Mnogi se čude otkuda mi toliko znanje, ta lucidnost, mudrost i lakoća izraza. Ne znaju oni što je to – Talent – poziv koji se slijedi i, nadasve, upornim radom razvija.

Ja nastojim iskoristiti inspiraciju, duh taj što u meni probuđen biva. Ja ljubim i predosjećaj – instikt te mu dozvoljavam oslobođenje da me vodi kroz nova djela.

Ja sam to što jesam!

Ja sam cvijet šareni!

Miris moj brzo se širi, miris opijajući mojega tkanja.

Ja cvjetam na radost i veselje čitavog Svijeta!

 

 

***

Beskonačnost Giordana Bruna

Rim, 1600.

 

Obožavao sam prirodu i beskonačnost Svemira. Veličao sam ljudsku dušu, duh Univerzuma, sve u čemu je Bog. Sveopćoj ljepoti klanjao sam se. Nisam priznavao nikakve dogme i prisilna mišljenja jer neumjesno je da netko drugome određuje što će misliti.

I nađoh se u tamnici, izdajom sramnom zatvoren, pred silom krvnika, pred mukama bolnim. Za nauk moj me optužiše.

Svemir je beskonačan i mnoštvo je Svjetova!

Zar nisam istinu govorio? Zar sam lagao?

Ljubio sam čovjeka, njegov rod, nastojanje da svoju sudbu kroji i da život na Zemlji ljepšim učini. Nebo je tu, oko nas, Raj bismo trebali stvoriti i svjetlom se boriti, Zlatno doba ostvariti.

Spoznajom svojom Boga slavimo, Onoga što se u prirodi ogleda, duh taj od svega što postoji; čitavog Svemira.

Mikro jednako Makro!

Pogledajte pravac; on u daljine odlazi, ta kružnica sve veća biva, nastojeći se s beskonačnim sjediniti. Moramo, stoga, misliti, logiku i suprotnosti prihvatiti. Istina je tako dobra. Istina je jednostavna, ali onda kada se otkrije.

Bog je duša Svemira!

Bog je svugdje prisutan i kroz sve prožet. Bog je uzrok i počelo, On je sav u čitavom Svijetu i u svakom djelu. Bog je u svima nama, dakle i u meni.

Sudbina me postavila da Istinu dokažem i poraz pretvorim u pobjedu.

Ja hrabro u lomaču gledam, na Cvjetnom trgu staroga Rima. Ti plameni jezičci moje je cvijeće od boli, vatreni dodir mojega rastanka.

Inkvizicija me osudila, inkvizicija će me i ubiti!

Ubit će jednog ljubitelja beskonačnosti, čovjeka koji je volio sve ljude, čitav Svijet i preporod čovječjeg duha.

Ja ne tražim raspelo i njihov oprost grijeha!

Ja u smrt idem ponosan; da budem Spomen svoga vremena – za boljitak budućeg Svijeta.

 

 

***

Galileov pogled

Pisa, 1610.

 

      Silan je ovaj moj Teleskopium!

Ta naprava nebo nam približava; da gledamo čudne stvari u visini, da se divimo nevjerojatnoj divoti daljina.

Ja gledam ono što ljudsko oko bez pomagala vidjeti ne može.

Na Mjesecu se prostiru visoke planine i doline koje sliče na more. Saturn, Jupiter i Venera okrugli su poput Mjeseca. Oko Jupitera, tog najvećeg planeta, kruže četiri Mjeseca. Kumova slama je mliječno-bijela i na tisuće sjajnih točaka raspala se…

Evo im Istine! Evo im dokaza!

Ako ne vjeruju meni, neka vjeruju svojim očima! U pravu je bio Kopernik!

Ovaj moj instrument nije toliko velik, niti ima jake leće, ali on je neopisivo snažan jer ruši srednjovjekovnu laž da je Zemlja u središtu čitava Svijeta!

Zemlja je mala oaza života u beskraju svemirskog prostora!

Neka se znade Istina!

Neka se čuje ono što mnogi ne žele ćuti te u svom neznanju žive i time druge hrane.

Ovaj moj pogled, moj Teleskopum, mnogima će poremetiti mirni, dogmatični san. Moj Teleskopum ljudima će otvoriti oči; da bolje spoznaju pravu stvarnost što nas okružuje.

Moja matematika, astronomija i filozofija cvjetaju. U prirodi postoji jedinstven zakon.

Knjiga prirode napisana je jezikom matematike!

Ne kruže svi planeti oko Zemlje, već Zemlja i svi planeti kruže oko Sunca!

Zbog mojih spoznaja sukobio sam se s crkvom, inkvizicija me osudila na kućni pritvor. Istinu pravu više nisam smio širiti. No, ja sam svima rekao jasno i glasno:

Ipak se kreće!

 

 

***

Strast Pietera Paula Rubensa

Antwerpen, 1635.

 

Imao sam sreću u životu jer sam kao mladić živio u povoljnom okruženju, gdje sam mogao razvijati svoj umjetnički talent. Imao sam i dobre učitelje kojima veliko hvala, ali brzo sam shvatio da moram otvoriti svoju vlastitu radionicu te tako raditi sa svojim učenicima.

Kroz život me pratila radost stvaranja!

Dobro sam znao da nisam prvi i da kroz čitavu ljudsku povijest postoji mnoštvo mojih prethodnika. Odlučio sam se za put u Italiju. Tu sam, u Veneciji, Rimu i Genovi, upoznao vrlo talentirane umjetnike i vidio brojna uspješna likovna djela. Sam sebe tako sam usavršavao, nastojeći uvijek ići naprijed i slijediti svoj životni Poziv.

Strast me kroz stvaranje vodila!

Uvijek sam hrabro prihvaćao nove izazove. Mnogo sam radio po narudžbi, obogatio sam se, a u svojoj radionici imao sam brojne učenike. Slikao sam puno za Španjolce i Engleze; stotine mojih ostvarenja krase zidove velebnih palača i katedrala.

Svu životnu snagu usmjeravao sam na taj čin stvaranja – kada kistom i bojom unosim svoju dušu na bjelinu platna te na taj način oživotvorujem svoje ideje i maštu.

Cijenio sam antičke kipove i taj duh od davnina. Sve to skupa ispunjalo mi je biće i tjeralo moje stvaralačke sokove da novom svježinom preliju stare mitološke oblike.

U svim mojim djelima vidi se divota stvaranja i zaigranost pokreta. Tijela su bujna; svjetlost oko njih je topla, prozračna. Kretnje su silovite te same po sebi govore priču.

Moji likovi svojim licima pokazuju duboku ljudskost, gdje izraz nepogrešivo predočuje trenutne misli. Boje sam nanosio s velikim zanosom. Tu posebnu živost pokazuju i životinje, biljke, zemlja i nebo.

Moje slikarstvo puno je strasti!

Ono u promatrača mora izazivati osjećaj divljenja i strahopoštovanja.

Ja sam Heroj umjetnosti!

Kroz život sam hrabro kročio u nepoznate predjele ljudske mašte.

Svojim ostvarenjima Svijet sam obogatio novim viđenjima.

 

 

***

Descartesova misao

Stockholm, 1649.

 

Istinu tražim u spoznaji, kroz praksu okolinu prihvaćam. Kroz sve što je dosad otkriveno i shvaćeno, uzvišena ljudska nadogradnja postaje gospodar i vlasnik prirode.

Ja sam čovjek Novovjeka!

Ja želim biti, postojati, dok misao moja vrluda, dok neznanje svoje priznajem i knjigu života primam.

Ja iz sebe samoga posuđujem, učim!

Idem od samog početka, rušim autoritete i tradicije, sve preispitujem i duh svoj čistim. U sve sumnjam; sve što matematika dokazuje, sve što o Bogu se govori, sve što tijelo mi preko osjeta govori… I dok tako sumnjam, shvatih da jesam dok mislim.

Mislim, dakle, jesam!

To je Istina prava, u nju se sumnjati ne može. Spoznaja ta je intuitivna. Tu je naša samosvijest jer čovjek je misaono biće. Urođene Ideje su u nama i mi ih moramo izazvati.

Zato; mislimo, mislimo, jer samo razum može spoznati zbilju!

Ja nisam savršen zato što sumnjam, a postoji Biće savršenije od mene, Biće koje mi je Ideju usadilo.

To je Biće potpuno savršeno.

To je Bog!

 

 

***

Rebrandtovo svjetlo

Amsterdam, 1655.

 

O, ženo moja, ljepoto radosnih praskozorja. O, sinovi moji, anđeli blagi, uzletjeli; slušam šapat iz vaših visina, ćutim dah nebeskih tišina. Težak mi je život bez  svih vas, težak mi je plavi zrak što dušu vedrinom napinje. Sumorni su moji dani, duge su hladne noći.

O, svjetlosti, svjetlosti!

Teška je tvoja čistoća na našim vrućim ranama, bolna je tvoja istina u našim nemirnim srcima.

Ti, svjetlosti živa, igraš se samnom, kroz patnju moju žar pališ; da ljubim svoju muku, život svoj bolni. Ti, svjetlosti, želiš da te imam, da te snivam, da me prožimaš potpuno snažnim valovima svoga bljeska.

Slikam te, svjetlosti!

Kroz moja djela svjetlost sama sebe slavi i raskoš svoju hrabro veliča. Moja djela su ostvarene misli i htijenja, kroz oči moje prosvijetljeni, prstima mojim milovani.

Ako je slika veća, ne znači da ima više – Duše!

I u malome, beskraj Svemira se zrcali!

O, iglice moje, titraji nerva, kratki i snažni potezi kistom, pečat mojega vremena. O, strune bojinih prelijeva, usplesali vremenski zraci, sjaj i žutilo mijena.

O, svjetlosti, svjetlosti!

Ti si snaga duhovlja u vječnoj pjesmi beskraja. Kroz tebe lebdim, s tobom snivam. Zbog tebe stvaram i živ bivam.

 

***

Uvjerenje Barucha de Spinoze

Amsterdam, 1670.

 

Proklela su me moja braća, iz židovske općine izbacili me; da sam budem u ovom tužnom životu.

Rekoše mi da proklet budem danju i noću, kada liježem i kada ustajem, kada dolazim i kada odlazim i da Gospod mi nikada ne oprosti!

Prokleli su me zbog mojih ideja da bit je religije u uvjerenju, a ne u vjeri u neke dogme. Osim toga, govorio sam da vjerske knjige treba gledati samo kao povijest.

Ja se, ipak, ne dam!

Uz pomoć svojih prijatelja, čuvam slobodu svoga uvjerenja. U slobodnoj državi svatko može govoriti svoje misli.

Bog je u Prirodi!

U Prirodi je sve što jest; ona je stvaralačka, beskrajna, jedinstvena. U Prirodi ništa nije slučajno.

U svemu se Bog ogleda!

Čovjek je duša i tijelo, što su dvije stvari jedne biti, biti koja misli i proteže se.

Svijet je geometrijski red!

Ideje i stvari se u jedno povezuju, a matematika je prvi Zakon. U našoj stvarnosti matematika se razumom otkriva.

Najveća spoznaja je intuitivna, gdje čovjek svojim intelektom ostvaruje ljubav prema Bogu i Prirodi.

Da bi čovjek imao moć i mir duše; razum treba usavršiti.

Ja svoje misli uporno širim, budim duh Novog vremena. U čovjeku tražim samostalnost i slobodu izražaja.

Branim slobodu svoga uvjerenja!

Od svoga uvjerenja nikada, niti po koju cijenu, odustati neću.

Sve dok se misli moje ostvaruju, dok se tijelo moje miče, dok srce moje kuca:

Ja bit ću svoj!

 

 

***

Newtonov Univerzum

London, 1687.

 

Svoje prethodnike cijenim jer znam da nisam prvi. Ja sam u jednom slijedu, u tijeku ljudskog razvoja, težnji inteligencije.

Hrabar je, zaista, bio Kopernik objavom istine da se Zemlja oko Sunca okreće. I Galileo Galilej je svojim teleskopom i matematikom tu istinu dokazao. Kepler je shvatio temeljni zakon gibanja među planetama…

Ali, ne zaboravimo spise starih Egipćana; oni su prije nekoliko tisuća godina došli do spoznaje o funkcioniranju Svemira. To njihovo znanje bilo je stoljećima prekrivano od strane onih kojima je odgovaralo da čovjek živi u neznanju. Ali, istina se uvijek nanovo otkriva.

Istina je Istina!

Mnogi me smatraju čudakom i samotnikom, a ja samo radim po svome, onako kako sam rođen i stvoren; razum svoj drugima pružam da im prosvijetlim ukorijenjeno neznanje. U tome je moje Poslanje!

Poštujem brojke, mudre knjige i spise, otkrića svojih prethodnika… O, inteligencijo moja!

Ja tražim simbole i formule Stvaranja!

Ja želim riješiti životne zagonetke. To je Htijenje moje malenkosti u općoj inteligenciji Svijeta. Štujem biljke, životinje i minerale, ta tri kraljevstva prirode.

Sve k nečemu teži i stremi; od one sitne travke što zemlju probija i mrava koji instikt ima, do razuma koji uokolo lebdi i čovjeka koji k Vrhuncu putuje. Ja u svemu tražim svezu, zakone prirode otkrivam.

Ja gravitaciju shvaćam!

Ja slavim Um, Kozmos i Univerzum!

Uzvišeno stanje je oko nas i tajne svoje tiho nam šapuće: O zvjezdanim visinama, o zemaljskim dubinama, o biljnom i životinjskom Svijetu. Univerzum nas svemu uči i vrijeme je da Istinu prihvatimo:

Život živi u svemu!

 

 

***

Veličina Luja XIV.

Dvorac Versaj, 1710.

 

      Ja sam velik, ja sam moćan, neuništiv. Državu sam veliku stvorio i sebe u centar postavio.

Ja sam kralj! Ja sam Sunce!

Ja sam Kralj Sunce!

Ja sam namjesnik Božji na našoj planeti Zemlji. Svjetlost moja svima svijetli, dan svaki sa mnom počima i noću sa mnom završava.

Francusku svoju uzdigao sam!

Francuska je sada najveća sila u Europi. Ratove mnoge vodio sam, ne žaleći žrtve i zlato. Državu svoju ljubim i uporno ju razvijam.

Država, to sam Ja!

Svoj život i život svih dvorjana prenio sam u veličanstveni dvorac Versaj. Tu sjaj i raskoš oči ispunjaju, divota umjetnosti dah zaustavlja. Ovdje sam ja postao jedan Znak veliki, kao primjer čitavom Svijetu što je sila jedne ličnosti i božanstvo jednog čovjeka.

Oko mene sve se vrti!

Moja spavaća soba je u centru našega dvorca, u centru Francuske i čitavog Svijeta. Zbog mene pjevaju ptice u parku i ruže cvjetaju, zbog mene pišu se pjesme, note vesele poskakuju, slike izviru krasne…

Ja sam svugdje i sa svime!

Ja sam Sunce što Svijet grije i boje po njemu prelijeva. Ja sam stub nositelj, krotitelj, kičma čovječanstva.

Ja sam veliki ljubitelj ljepote!

Ja sam i zapovjednik, naredbodavac. Neprijatelje sam mnoge porazio, Hugenote sam iz Francuske rastjerao, ministre sam mnoge smijenio, sebi podložne nagradio.

Ja sam pravilo življenja! Ja sam zakon!

Ja sam Država!

Moja dugotrajna vlast za vijeke će se pamtiti.

Veličina moja često će se spominjati.

***

 

 

Uspjeh Johana Sebastiana Bacha

Leipzig, 1748.

 

Ja nisam u nekim visokim godinama, gdje bi normalan čovjek trebao osjećati umor i tromost tijela, ali gubim vid i bojim se potpune sljepoće. No, što se tu može učiniti; bolest je bolest i moramo ju prihvatiti kao takovu i sastavni dio ovozemaljskog putovanja.

Moj je život plodan!

Dva puta sam se ženio te iz ta dva braka imam dvadesetero djece. Sve njih, poput mojih brojnih učenika, odgajao sam u umjetničkom duhu te sam im još od malena u mlađahna srca usađivao ljubav prema glazbi. Ponosim se, dakle, što su i moja brojna djeca također glazbenici.

Imao sam tu veliku sreću u životu da radim posao koji volim, ono za što sam se rodio. Tim svojim radom mogao sam brojnom potomstvu osigurati lagodan život i umjetničko napredovanje.

Ja sam uspješan čovjek!

Kao dijete, rano sam ostao bez majke i oca, ali, srećom, imao sam starijeg brata koji me primio u svoju obitelj te me, kao glazbenik, uputio u plovidbu živom rijekom notnih izričaja. Bratu sam marljivo pomagao u kućanskim poslovima te sam učio violinu, orgulje i pjevanje.

Ja sam iskoristio svoj talent koji je, prema brojnim primjerima iz povijesti umjetnosti, samo jedan dio uspjeha, a ostalo je rad, uporan rad.

Još u svojim počecima glazbenog stvaranja, pobijedio sam na nekim natjecanjima na dvoru. Za svoj rad dobio sam brojna priznanja i pohvale: kao najbolji orguljaš, odličan kapelnik i dobar učitelj.

Komponirao sam kantate, koncerte za violine i klavire, koralne preludije za orgulje, sonate, fuge, suite, toccate, partite… Znao sam govoriti da dobar orguljaš treba samo u pravi čas pogoditi tipku; tada vam orgulje same sviraju.

Moj je život ispunjen! Smatram se uspješnim čovjekom!

Moje note lepršaju, čekajući oživotvorenje zvukovlja kroz lijepe trenutke glazbene ugode. I cijeli Svemir zvuči svojim ritmom. Na nama je samo da putem osjetila oćutimo i izrazimo taj tihi, ali u daljini zvonki glas vječnog Srca.

Glazba je za mene sve!

Moja djela, to što ja jesam, neka i nadolazećim pokoljenjima otkrivaju smisao ljudskog postojanja.

Moja djela neka veličaju ljepotu umjetnosti.

 

 

***

 

 

Mjerila Jeana – Jacquesa Rousseaua

Pariz, 1762.

 

Nedugo nakon rođenja ostao sam bez majke te sam to svoje nesretno djetinjstvo nastojao ublažiti čitajući sa svojim ocem mnoge romane. Nebrojeno puta nas je u tom činu uhvatila i svjetlost praskozorja. Već tada, onako malen, s još nerazvijenim potpuno razumom i intelektom, osjećao sam se posebno.

Ćutio sam svojim srcem!

Životni tijek me naveo da širim svoja znanja iz područja religije, književnosti i glazbe. Živio sam prepisivajući note, skladajući te radom kao kućni učitelj i osobni tajnik. Uskoro sam, premda nespretan i stidljiv, ostvario ljubavnu vezu koja je rodila petero djece.

Svih petero djece dali smo u sirotište!

Smatrao sam da kolektivni odgoj ima veliku prednost nad obiteljskim – individualnim odgojem. Na jednom svom odlasku do zatvora, s namjerom da posjetim prijatelja, pisca i filozofa Denisa Diderota, nabasao sam na nagradno pitanje Akademije u Dijonu; -Je li napredak umjetnosti i znanosti pridonio poboljšanju morala? Moj odgovor, uz obrazloženje, bio je:

Napredak nije pridonio poboljšanju morala!

Čovjek je bio dobar, a sada je loš!

Umjesto da veliča osjećaje, čovjek je pustio da ga kroz život vodi taština, korupcija, izrabljivanje, zloupotreba moći…

Čovjek je, dakle, po prirodi dobar, ali ga je napredak iskvario!

Usporedimo samo čistoću sela sa smradom gradskih ulica: Kreposan i slobodan život nasuprot nemoralnim, izbezumljenim trzajima… Svi bogati zadovoljni su svojom situacijom te oni po svaku cijenu nastoje zadržati to svoje stanje.

Siromašni mogu dobiti samo Revolucijom!

Taj obrat mora biti i u promjeni duha. Osjećaj mora biti iznad razuma!

Osjećaji su jedino istinsko mjerilo morala!

Za mnoge ja sam svojim idejama i djelovanjem nevaljao i omražen, ali mnogima sam i omiljen.

Ja sam Apostol srca!

Moje htijenje je upućeno ka poznavanju Prirodnog prava i to je nužno za ostvarivanje pravih ljudskih potreba. Sva ranija društva težila su da svojim uređenjem i zakonima omoguće korist bogatima.

U svom psihološkom romanu „Emil ili o odgoju“, pišem o društvenoj krizi te upućujem na nužnost promjene.

Čovjeku je potrebna Revolucija!

Čovjek mora najprije osnažiti sam sebe i svoj vlastiti osjećaj egzistencije da bi takav mogao živjeti u društvu.

Čovjek, u biti, nije društveno biće!

Čovjek treba razvijati Izvorni instikt te slijediti svoje napredovanje onako kako dijete slijedi intuiciju.

Dijete nije mala odrasla osoba!

Dijete, stoga, treba „negativno“ odgajati; zaštititi ga od loših utjecaja, a ne poučavati. Osjetila i sposobnost moraju se slobodno i prirodno razvijati, a svijest o moralu i vjeri treba oblikovati tek u gotovo odrasloj osobi.

Slavimo Prirodnu religiju!

U tome su moja Mjerila za društvo i politiku.

 

 

***

Zakon Immanuela Kanta

Königsberg, 1780.

 

Ja slavim kritiku, um sami preispitujem i donosim vam obrat; da konačno shvatite kako se predmet upravlja prema našim moćima spoznaje.

Objekt oko subjekta kruži!

Čovjek je Zakonodavac prirode!

Mi spoznajemo samo pojave stvari, te predodžbe koje one u nama proizvode. Dakle, mi uopće ne možemo spoznati Stvari o sebi. Naša je transcedentnost na iskustvo ograničena. Zbog toga moram ograničiti znanje da bih dobio mjesto za vjerovanje!

Dvije stvari dušu mi ispunjaju udivljenjem i strahopoštovanjem: Zvjezdano nebo nadamnom i Moralni zakon u meni!

I raditi bismo morali samo prema onoj maksimi za koju bismo ujedno htjeli da našom voljom opći Zakon postane.

Ljudskost gledajmo kao svrhu, a ne kao sredstvo.

Volja je čovjekova sama sebi Zakon!

 

 

***

Casanovina strast

Venecija, 1790.

 

Mnoge sam žene ljubio; mlade i stare, mršave i debele, vesele i tužne. Za ljepšim spolom, jednostavno, lud sam bio. Obožavao sam njihove oprave, frizure, mirise, šminke, cipele… Volio sam njihove oči i zavodničke poglede, sjaj rumenih usana, bijele zube, kovrčave kose, dugačke prste i lijepe ruke, oble sise, čvrste stražnjice, njihova mekana leđa, prepone, trbuhe, vitke noge, stopala…

Najdraže mi je ženu zavesti!

U taj čin sav se uključim i svom daru potpuno se predam. Žene ludim svojim pogledom, osmijehom, poljupcima i dodirima.

Volim žene iznad svega na ovome Svijetu, premda sam i intrige ljubio, razna mešetarenja, spletke i skitanja. Novac volim jer ga i žene vole. Često sam lagao, sredstva nisam birao. Ono što sam poželio, to sam na neki način morao dobiti.

Mnoge sam ljubio, šaputao im, pjevušio, s njima se igrao. Dušu sam žena spoznao, za njihovu ljepotu i radost sam živio. Većina me smatra velikim svjetskim zavodnikom, ljubavnikom i pustolovom. Pa, nek’ im tako i bude, prema svom uvjerenju nek’ mi sude.

No, jedno moram priznati: Nije sve u životu baš tako lagano i jednostavno, stoga nije sve ni istinito.

Ja sam mnoge ljubavnice izmislio!

Mnoge ljubavi sam preuveličavao te sam tako i sebe uzdizao.

Napisao sam svoje „Memoare“ i tako sam sebi spomenik podigao!

 

 

***

Amadeusov cvijet

Beč, 1791.

 

Sada mi je lako pustiti smijeh, iz duše osloboditi iskrenu riječ koja će, nadam se, druge nešto naučiti.

Kao dijete bio sam sretan, talentiran i poletan. Svaki moj pokret i trzaj mojih nerva bio je u ritmu bijelog Svijeta što prema taktu nebesa pjeva.

Moj klavir, kraljevski zvučni ton, moje uglazbljene melodije, ples i govor; sve je to bilo jedna velika energija, čisto božansko zvukovlje. Svojim talentom širio sam radost, ljepotom sam zračio. Svuda gdje sam djelovao, čekao me pljesak uz brojne uzdahe i pohvale.

Odjednom je došlo do velikog loma. U mojoj ranoj zrelosti teška bolest za krevet me prikovala. Od svoje drage životne družice, koja me je u suzama ljubila, polako sam odlazio.

O, Requiem! Inspiracijo od boli!

Posljednje note mojega ćuvstva; sve te grimase, sablasti, ljudske maske, protuhe, utvare…

Smrt, smrt nadolazeća, galopirajuća!

Smrt sam svoju, eto, slavio!

Smijem se, stoga, sudbi svojoj nesretnoj, svoje ožalošćeno – ja uzdižem. Smijem se lažnom moralu, ljudskoj pohlepi i taštini, neiskrenom i lažnom prijateljstvu. Smijem se svom budućem grobu, vječnoj tišini, udaru crne tmine što u samoći tužno zvoni.

Ja odlazim prerano, al’ za sobom ostavljam duboki trag!

 

 

***

Tragedija Marije Antoanete

Pariz, 1793.

 

Tu sam. U samici hladnog zatvora, jadna, tužna, ponižena. Ja, francuska kraljica; pred teškim optužbama, pred trenom kratke smrti i sječivom giljotine.

Za izdaju su me optužili, za izmišljenu urotu s Austrijom jer sam ja, eto, Austrijanka… Ali savjest je moja mirna.

Premda ljubim svoju domovinu, ja sam Francuskoj ponosno služila!

Optužili su me oni koji me mrze. Prikazivali su me u lažnom svjetlu; svi ti revolucionari – žedni ljudske krvi, mačem i giljotinom opremljeni. I još me više boli tužba da sam imala incestan odnos sa svojim bolesnim sinom.

O, zli jezici!

Njihove glave imaju prljave misli, iz njih izvire pokvarenost i gadost ljudska!

Nikada me nisu voljeli, uvijek sam bila predmet teškog ogovaranja. I ti moji dvorjani i kraljevska rodbina, a pogotovo novinari; oni su me najviše ocrnili.

-Neka jedu kolače!-

Nikada to nisam izjavila. Voljela sam svoj narod i s njegovom bijedom sam suosjećala. Oklevetali su me za preveliku raskoš, za sebična i glupa djela, za nemoral, orgije…

O, klevete te nemilosrdne! Klevete gnjusne, izopaćene, nemoralne!

I, tu sam sada, sama u svojoj boli, među četiri zida, čekajući smaknuće – smrt; sudbinu svojega muža.

Ali, savjest je moja mirna, svoje posljednje trenutke dostojanstveno brojim.

Povijest će Istinu reći!

 

 

***

Gradnja Georgea Washingtona

Mount Vernon, 1796.

 

Država naša sve jača biva, zastava Slobode silno vihori, bliješte zvjezdice Sjedinjenja.

Leprša pobjeda, uspjeh Novoga Svijeta!

Ja slavim život! Ponosim se na svoj uspjeh, gdje sam do ciljeva dolazio borbom i upornošću. Prošao sam mnoge nevolje, oćutio sam i poraze i neizvjesnosti, ali u meni je tinjala iskra koja će stvoriti veliki plam.

Slobodna je naša Amerika!

Ova zemlja pravdu ljubi, blagostanje svakog čovjeka. Ovo je zemlja Novoga Svijeta – za budućnost Novoga vijeka.

Moj grad se gradi; niču velebna zdanja, duh prošlih daljina međ’ klesanim stijenjem struji. Položih kamen temeljac u krugu svojih prijatelja, ispod sunčanog neba, podno dalekih zvijezda: U znaku Djevice – Majke naše, Božice, koja duhom čovječjim upravlja.

Novi grad podižemo, pokraj rijeke koja s vodom svojom pjeva, uz lahor daljina što naše snove ispunja. Pustili smo staro Sunce da istinu osvjetljava, nek’ se vječna svjetlost novim kamenom prelijeva, nek’ obasipa oznake i znamenja, krugove, lukove, uglove, kugle, piramide, kupole… Neka svjetlost Svemira vječno struji našim ulicama, dok nam srca živo biju.

Moja je borba uspjela!

Ostvario sam svoje snove, Temelj slobode položio sam, ali jedno nastojanje tek je počelo.

Naše tajne doznat’ će se, za naš rad ćut će se… I uvidjet će mnogi da maglu čuđenja treba otjerati i da Istinu treba štovati.

Moja gradnja živi!

U Temelju, u toj dubini, na kamenu ugaonom: Sveta knjiga vjere stoji!

 

***

Napoleonov krik

Pariz, 1805.

 

Mnogo sam osvojio i sve što sam zamislio – ostvario sam. Ja sam jak, snažan, čvrst, uporan. Ja sam ratnik, patnik, pustolov, borac, putnik. Moj je trzaj kao usklik, krv ljudska crvena, žar nutrine što plamti u izobilju smrti.

Ja sam živa legenda!

Imam ljubav, utočište uzdaha, ženu živog života, putenost slavimo – divotu dodira, mirisa. Ja nisam tjelesno jak, ogroman, niti sam muškarčina ženskih snova, ali ja jesam snažan, hrabar i pametan.

Ja sam za mnoge idealan!

Podižem ponosno glavu, veličam svoje Ideje i klikčem nervno, žestoko!

Krikom budim usnule ptice, munjom svoga glasa param grimizno nebo!

Još mnogi vidjet će moju moć, snagu moju oćutit će jer ja, to moje veliko, vlastito – Ja ne odustaje od svojih nauma.

Europa podamnom leži, neprijatelji hitro bježe, bljesak moje sablje zrakom struji. Moja su polja, šume, rijeke, mora, brda, planine… Za mnom žamore umorne duše u krvavim borbenim rakama.

Ja nisam div tijelom, orijaš, al’ ja sam živa legenda!

Volim žene, strast, žudnju, volim bitke, sukobe, ratne pokliče i, nadasve –  krik pobjede.

Ja sam Europejac prvi!

 

***

Beethovenova bol

Beč, 1820.

 

Težak mi je život, bol me muči; bijedna gluhoća što me do ludila tjera. Izbjegavam društvo, s ljudima se ne osjećam dobro.

Ja sam jadno ljudsko stvore!

Nemam žene niti djece. Premda sam nastojao, tu ljubav nisam uspio ostvariti. Majka mi je davno umrla, oca kao da nisam ni imao, a moj nećak, kojega neizmjerno volim, pokušao je samoubojstvo.

Teška je moja bol!

Muka mi duši tlači i na veliku trpnju goni me. Ali ja se ne dam.

Ja sam duh Revolucije!

Rođen sam da strastno stvaram, da Beethoven Jedan postanem, da Ideal jednakosti veličam, ljubav i bratstvo među svim ljudima.

Himnu Radosti pjevam!

Ja jesam gluh, ali još uvijek čujem glas; zov prirode što u mojoj nutrini biva. Tu su ideje mojih djela; one zuje, zvone, zvuče, grme… dok se ne pretvore u tonove i note.

Te svoje misli dugo nosim, pamćenje mi je vjeran drug. I kada sjednem da na papir zabilježim svoje djelo – ono što glazbom želim reći; zaista, sve to lako leti, lebdi, teče…

Boli me što prirodu svoju ne čujem, jer tko li ju je više od mene volio: njeno grmlje, šume, potoke, hridi, polje iz kojega sreća odzvanja, sreća koju ljudi željno traže.

I tješi me, ipak, to što sam spoznao tu veliku Ljubav, što sam pustio ljepotu da mi dušu obogati.

Ja sam s umjetnošću uzdignut!

Kormilo svoje čvrsto držim. Veličam vrijednost čovjeka. Težim ka Savršenstvu. U ljudima tražim dobro i za dobro drugih radosno se borim.

Moj opus širi granice!

Stvaram neumorno i mnogo, sa svojom sudbinom hrabro se nosim. Iz mene izviru sonate za klavir, violinu i violončelo, gudački kvarteti, simfonije, opera, mise, klavirski trio i koncerti, uvertire i violinski koncerti.

U svakom tom djelu dio je moje osobnosti. To moje – Ja satkano je s prirodom.

Ritam moga bića u tišini bolnoj zvoni!

 

 

 

***

Hegelova Ideja

Berlin, 1820.

 

Ideja je bit Svijeta.

Ideja, um i umnost osnova su i bitak svega. Čovjeka i prirodu prožima ista umna osnova. Spoznaja je moguća kroz identitet svijesti i Svijeta.

Ono što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko, to je umno!

Ideja koja je u prirodi, izvan sebe je. Ona je sama sebi otuđena, a da bi se k sebi vratila, potreban je duh. Tako će steći Svijest o sebi.

Čovjek je najviše djelo prirode, ali čovjek je i duh!

Apsolutni duh se ozbiljuje kroz filozofiju, u tim čistim pojmovima koji su duhu savršeni oblik.

Kroz religiju duh slavi predodžbe i čuvstva, a kroz umjetnost apsolutni duh se ozbiljuje.

Umjetnost Istinu otkriva i preko ideja djeluje.

Umjetnost svoj Ideal ostvaruje!

 

 

 

***

Goyin odlazak

Madrid, 1824.

 

Odlazim noćas!

Putujem u daljinu nepoznatog obzorja, tamo gdje mekoća novog svitanja svojim toplim bojama prelijeva uspavane zemljane grudi. Dosta mi je laži, prijevara, gnjusnih spodoba i nemorala. Dosta mi je ove životne muke što me prikova u začarani krug crnih hvalospjeva.

Uskor ću napuniti osamdeset godina i, premda sam onemoćao i gluh, duboko u sebi osjećam neku novu snagu; silu koja vodi k vječitoj mijeni.

Odlazim iz učmalosti Madrida i kraljevskog dvorca Prada!

Sloboda u meni zalepršala je nebesko-plavim krilima i osvojila mi zakutke i najdubljih misli. Osjećam bistroću uma i ćutim nutarnji glas koji sve snažniji biva: – Otiđi, idi hrabro k svome spasenju!

Napuštam udobne prostore pozlaćenih kraljevskih odaja, blagovanje raznih specijaliteta, opijenost vinima, tople dodire i uzdahe dvorskih kurtizana…

Za mnom osta trag, duboki trag u mojim brojnim djelima. Ja, u stvari, nisam slikao njih; ja sam slikao – sebe!

Sloboda poteza moga kista, olovke i bakrorezne igle, očitovali su stanje moje duše. Iskren sam bio i time se ponosim. Dvorske likove nisam idealizirao, već sam ih prikazivao sa strastvenim realizmom. Svojim sam grafikama s naročitom surovošću prikazao strahote rata. Po narudžbi sam slikao vojskovođe i generale. Otkrio sam ljepotu ženske puti…

Za mnom osta sjaj jednog izričaja, jednog oživotvorenja!

Moja djela obogatit će, valjda, umjetnički arhiv Svijeta. Svojim radom probijao sam tamne, tmusne blokade, oslobađao sam svoj nemir, strah, napetost i sumnju.

Usprkos vanjskom, vidljivom blagostanju, u meni je konstantno plamtjela borba. Taj moj nutarnji sukob tjerao me do krajnjih granica izdržljivosti; strah me uvijek bilo od ludila!

Ja odlazim!

Moj bijeg je, u stvari, oslobađanje!

Osjećam se potpuno prisebno i sposobno da ostvarim tu svoju važnu životnu odluku. Želim zaboraviti svoju polustoljetnu muku i otvoreno pogledati na svoj pređeni put.

Osim toga, nadam se još ponekom strastvenom ostvarenju!

 

***

Goetheova veličina

 

Strast

Weimar, 1831.

 

Bio sam ludo zaljubljen, u tim dvadesetim godinama svog života, ali ljubav ta mi nije bila uzvraćena. Imao sam osjećaj da umirem. Neizmjerna bol je prožimala čitavo moje biće. Nisam znao kud bih sam sa sobom.

Moja se draga, eto, za drugog udala!

Sjedoh tad za stol, s tintom i perom u ruci, te svoje nadolazeće misli zabilježih na papir. Htio sam istjerati tešku jad i svoje biće osloboditi kroz strast stvaranja.

Napisao sam „Patnje mladog Werthera“!

U taj roman pretočio sam svu svoju bol, muku i patnju zbog nesretne ljubavi. I postao sam zvijezda; ja – mladi i nepoznati pravnik i pjesnik. I shvatio sam skoro da je upravo sudba htjela da oćutim veliku ljubavnu bol i patnju i da sve to skupa utopim u svoje djelo i oslobodim put ka svome uspjehu.

Strast me kroz život vodila!

Volio sam ljude, prirodu, umjetnost, i politikom sam se bavio. Istraživao sam mineralogiju, anatomiju, botaniku, teriju boja, morfologiju biljaka i životinja… I želio sam, jednostavno, shvatiti taj unutarnji slijed – pravilo i opći zakon prirode. To otkriće i spoznaju nastojao sam prenijeti u svoju umjetnost i na Sliku čovjeka.

Strast me kroz život vodila!

Taj poseban osjećaj kada čovjek, jednostavno, nešto mora učiniti i to radi s velikim zanosom. Moja žudnja za znanjem i potraga za istinom bivanja bili su neizmjerni.

Ja sam veličao Romantični pokret ka Idealu!

I sada, u ovim poodmaklim godinama, još uvijek imam snage za širenje svog opusa. Koristim životnu inspiraciju te je s velikom ljubavlju drugima predajem.

Konačno, završih Fausta, svoje životno djelo!

I sada, kao i uvijek, u nadi živim. U meni još strast plamti; prema ženama, umjetnosti i stvaranju.

Strast je moja velika prema divoti življenja!

 

Pratnja

Weinmar, 1831.

 

Patnjo moja, tlako kamenog svoda, raskrili se, sva ponosita, tiha, ustreptala. Želim ugledati pravo nebo i rastvor crne daljine, osluhnuti vapaj nijemih i putujućih.

O, vjetrovi Frigijski!

Otpuhnite, vjetrovi, glas Istoka! Preko Olimpa strujite i k meni pjev bijelih ptica donesite, onih što Sibila ih vodi.

O, pratnjo moja, moj Mefistole!

Crna moja slutnjo, vodo mojega Sunca; opomeni me, tuci me, taštinu ubij mi, petu Ahilovu strelicom mi probodi, glasom tmice lažni sjaj ugasi. Utrni tu svjetlost od umjetnih velikodušja.

Pokaži mi život Brockena!

U san mog sna uvedi me. Vještičjim plesom izludi me. Žarom divlje vode uzbudi me.

Čemu lažni moral? Čemu vlast, nastojanje, kad Istina je tu; u crnini duboke zemlje.

Pratnjo moja, crni moj prijatelju! Tamu uzdigni do trona moje Baštine; da spoznam, konačno, iz ove perspektive Svjetlo. Sunce da ljubim smjelo.

O, Solis, Ludi Solis!

Pleši sa mnom, osvijetli maske, utvare. Maglu magičnu rasprši i šaptom blagim Istini otvori oči. Bojama svoje svjetlosti prelijevaj nas.

Digni me Ti, ti koji – Ja sam; Kamenom mudraca otežan, držeć’ čvrsto Lapis filozoforum, vodom znanja utapan kroz astrale lebdećih bića, tražeć’ Tajnu veliku, Istinu sveg postojanja.

Ne daj mi, pratnjo moja, da kosti ljubim, da klanjam se onima koji kao i ja jesu!

Ne daj, pratnjo moja, da prašina gluposti, što mnogi je sisaju, lice moje prekrije!

Ne daj, pratnjo moja, da vihor mi laži tjera suze na oči!

 

 

***

Projekcija Ludwiga Feuerbacha

Nürnberg, 1846.

 

Mnoga pitanja kruže o Bogu stvoritelju, o njegovom postojanju ili nepostojanju, ali sve to pripada šesnaestom stoljeću.

Ja niječem Boga!

Ja veličam čovjeka i ljudsko postojanje!

Čemu iluzorni, nebeski čovjekov položaj koji vodi stvarnost u propast? Život je tu, opipljiv, stvaran, društven…

Ja veličam čovjeka i ljudski rod!

To je osnova svake filozofije, a religija je izraz dubokih želja i osjećaja.

Religija je San ljudskog uma!

Nema Nadnaravnoga, postoji samo prirodno.

Čovjek je Bog!

Nema potrebe klanjati se pred Bogom, jer Bog puno zahtijeva. Na taj način živimo u laži; u nekoj nepostojećoj budućnosti i Onome Svijetu. Život je sada i ovdje. Život je Ovaj Svijet.

Čovjek je ono što jede!

Bog mi je bio prva misao, razum druga, a čovjek treća i posljednja.

Čovjek ima Svijest i time se razlikuje od životinje. Čovjek ima sjećanja koja mu grade buduća nadanja, a razum, volja i ljubav projiciraju se na zamišljenog Boga. Bog je čovjeku potreban radi utjehe.

Društvo se brzo razvija; od vremena Prirode, preko Jednoga Boga i, eto, vrijeme je došlo novo.

Vrijeme je da religija potpuno nestane!

Religija ljude otuđuje, udaljava ih od njihove vlastite prirode. A ljudi bi trebali jedni druge ljubiti, a ne samo Bogu ljubav pružati. Ljudi bi trebali jedni drugima vjerovati te se u ovaj Svijet uklapati. Čovjek stvara Boga od onoga što sam želi biti.

Bog je čovjekova psihološka Projekcija!

Nije Bog stvorio ljude, nego su ljudi stvorili Boga!

 

 

***

Marxov čovjek

London, 1849.

 

Što li je čovjek nego sloboda i stvaralaštvo, biće od mogućnosti i težnje.

Čovjek je dio zajednice i upravo tu se Komunizam objavljuje!

Čovjek misli, dolazi do mnogih spoznaja, s umjetnošću oblikuje prostor, ljubi, voli, uvijek umuje, gradi svoje utopije.

Gledajući ga kao materiju, čovjek je odraz prilika, ali je i djelatno biće – biće prakse. Čovjek traži slobodu i udruživanje radi povoljne proizvodnje; da se razvijaju dobri međusobni i sveukupni odnosi.

Čovjek mijenja Svijet i time sama sebe mijenja!

Čovjek je sam svoje vlastito djelo!

Naš se Svijet materijalistički shvaća. Mi se moramo uporno i snažno boriti putem Revolucije proletera – sve do kraja i socijalističkog preobražaja.

Čovjek mora razvijati svoje odnose i kroz odnose muškarca prema ženi te na taj način veličati prirodu… I otuđenje zaboraviti, u radu sebe nalaziti i sreću svoju tražiti.

Čovjek mora Svijet izmjeniti!

 

 

***

Chopinova želja

Pariz, 1849.

 

Ja sam pjesnik klavira. Zvukom magičnih žica u ljudima budim osjećaj davnih, preživljenih trenutaka. Šapat moje glazbe budi slike starih snova, a udar moje tipke zvonjava je što poziva titrajem slave.

Komponirao sam gotovo isključivo za svoj omiljeni instrument: mazurke, poloneze, valcere, nokturne, preludije, balade, etide… U svom radu nisam imao uzora; radio sam, jednostavno, slušajući ritam svoga srca i strastno se prepuštajući glasu svog životnog poziva.

Onome, što je bilo u meni, što sam donio sa sobom, to što ja jesam; dopustio sam da izađe van. Uz pomoć učitelja i sticaja životnih okolnosti, svoju sam nadarenost nastojao uzvisiti do nebeskog pjeva.

Klavir je moja strast!

Zanos me tjerao da marljivo radim. Ideje za kompozicije dolazile su mi neočekivano; za vrijeme šetnji, za noćnih razmišljanja, tijekom razgovora… Taj nemir stvaranja gonio me na bilježenje samog sebe, na ostvarenje svojih životnih otkucaja.

Svugdje gdje sam bio sa sobom sam nosio grudu poljske zemlje u srebrnom peharu, koju su mi na oproštaju s domovinom dali moji prijatelji.

Sada ležim umoran, iscrpljen, znojan, sav u bolnom grču, dok tijelo moje mlado vene vapijuć za punim udahom pluća.

Ćutim kraj!

Moji trenuci ovozemaljskog trzaja, što pod glasom visina trepte, izgleda, dolaze k nestanku. Ipak, neki čudan mir prožima me jer znam da živio sam i ljubio strastno. Od klavira, te obične kutije sa snopom žica, stvorio sam magično čudo. Veličao sam ljepotu koja bi uvijek trebala upućivati na uzvišenost ljudskog bića i božanstvenost čovječje duše.

Imam jednu želju!

Neka se ovaj dragi srebrni pehar sa zemljom moje domovine koju davno nisam vidio, položi uz moj lijes u francuskoj zemlji. A moje srce, čiji sam ritam cijeli život slijedio, neka se izvadi iz mog tijela i vrati u moj rodni kraj.

 

 

***

Schellingova umjetnost

Jena, 1850.

 

Moja misao daljinom vrluda, istinu vječnu traži, gdje odraz zvijezdanog neba iskru u očima pali. Ja vidim taj snažni zaglavni kamen u svodu nad svim mislima što ih filozofija sabire.

Stvaralaštvo je tu, opća umjetnost čovječanstva!

Umjetnost je objava Apsoluta, glas Božanstva!

Naše se svijesno s besvijesnim prelijeva, sve se stapa, ujedinjuje, sklada, sloboda leprša. Ljepota oko nas vrluda, lijepa i čista, ono što je beskonačno – u konačno se utapa.

Umjetnik stvara, ali on ne oponaša samo prirodu, već nešto novo rješava; mnoga proturječna pitanja odgonetava.

Umjetnost rješava sva čuda Svijeta!

Kao što priroda svojim djelovanjem pokazuje neizmjernu snagu, tako i čovjek djeluje poput genija kad iz sebe pusti Ono božansko.

Umjetnost za sebe živi!

Umjetnost sama sebe ispunja, ne traži užitke i naslade niti neku korist i moralne dubine.

Umjetnost je sama sebi svrha i svetinja Svijeta!

 

 

***

Evolucija Charlesa Darwina

Down, 1859.

 

Završio sam mnoge škole, ludo sam ljubio znanje, dobre sam životne okolnosti koristio… I tako odgojen, stopljen sa svojim mislima, plovio sam dalekim morima, za nepoznatim Svijetom čeznuo sam.

U tim svojim lutanjima tražio sam nešto novo; ono što zrakom lebdi i intuiciju moju budi.

Ja sam samo želio nešto novo shvatiti i to objaviti!

Ja nisam prvi, kao što i nitko od nas nije. Cijenim svoje prethodnike koji su istinu tražili: Hegela, koji je Statični Univerzum zamijenio filozofijom Napretka, njemačke romantičare koji su veličali Promjenu, geologiju Lyellovu koja nam otkriva istinu o prošlosti Zemlje.

Svijet je ovaj jedna velika Mijena!

Ova moja spoznaja istina je velika: Sve se mijenja i razvija, sve se usavršava.

Svugdje oko nas vlada Prirodni odabir!

Čovjek je, dakle, životinja koja je evoluirala, baš kao i sve druge životinje. Ljudi i majmuni imaju zajedničke pretke!

Broj od šest dana u knjizi Postanka je zaista smiješan jer su za razvoj složenih oblika bili potrebni milijuni godina.

Ljudi nisu djeca Božja!

Ljudska bića su plod nasumičnog, prirodnog procesa te su se našli tamo gdje su bačeni: U besmislu Svijeta!

Godine života brzo su mi prolazile, a vjera je moja kršćanska trpjela; od polaganog gubitka vjere do potpunog prestanka i sloma. I ja ne osjećam nikakvu duševnu bol, niti imalo sumnjam u ispravnost svoje teorije. Čudi me kako itko priželjkuje istinitost kršćanstva koja ukazuje da ćemo ja i svi moji bližnji koji ne vjerujemo; trpjeti vječnu kaznu.

Nauk o vječnoj patnji i kazni treba osuditi!

Moje djelo nije nikakva filozofija, niti je ekonomija ili plan društvenog razvoja.

Ja veličam Evoluciju!

Ja težim k razvoju moralnog sustava i uspjeh znanja slavim.

Evolucija i znanost pobijedit će!

 

***

Baudelaireov trzaj

Pariz, 1860.

 

Jesam ih uzdrmao, uznemirio, snažno potresao; i gle kako se čude, zagonetno se pitaju, povisuju ton, galame…

O, vi, puritanci, koprcate se u laži i neznanju!

Vi, čistunci duše svoje, što unutar masnog stomaka spava. Vi, konzervativci duha, njegovatelji lažnih slatkorječja, manufakture glupih riječi ispod debelih obraza. Razgolačite prazne oči, ne križajte se prljavim prstima, uzdahe sablažnjenja otpustite!

Ja sam cvijet samonik!

Ja sam iznikao na ledini pustoj. Za goli opstanak teško sam se borio. A vi, lažljive neznalice, gazite moje tkivo ranjivo, pljuvate mi ponad srca iskrenog, otrovom svojim prskate srž moga bića.

Ja sam čista suza Svijeta!

Ja sam Katarza vašeg htijenja, bol vašeg odrastanja, sjena vašeg putovanja. Vi ste, tobože, bogobojazni, a puni ste glupih predrasuda, lažnim ste moralom ispunjeni, hinite neke vertikale duha, a vi ste, u stvari, teške, trome – horizontale.

Ja sam riječ oštra – Istina!

Vi se mene bojite, premda to ne želite priznati. Navodna čast to vam ne dozvoljava. Pohlepa vaša za priznanjima je neizmjerna, a sami sebe nagrađujete.

Ja sam kritičar vaše svijesti, rane vam svjetlom nadražujem.

Ja sam rijeka pravde!

Vode moje k moru neumorno teku.

Vi ste mulj što ga veselo raznosim jer bez vas ne bi ni mene bilo!

 

 

***

Borba Abrahama Lincolna

Washington, 1864.

 

Život je težak. Tmurni oblaci lebde nutrinom mojega neba. Melankolija me prožima. Depresija me uporno lomi. Tuga iz mene izvire.

Usprkos svemu; ja jesam!

Čudna je ta snaga koja iz čovjeka izlazi. Čudna je vedrina i pribranost koje nalazimo.

Navolje su me mnoge pratile, na koljena me bacale, razbor moj zatamnjivale, živost mi ništile. Umirali su moji najmiliji, izbore sam gubio, brojne neprijatelje sam sticao, protiv boleština se borio…

Ali, ja sam strašno uporan! Ja se borim, ne odustajem!

Svaki životni lom jačim me čini. Ja sam poput ptice Feniksa – iz jada svog se uzdižem!

Premda sam često težak, bijesan i mrzovoljan; ja volim ljude te za pravdu i poštenje živim. Borim se protiv ropstva i svekolikog ugnjetavanja, za slobodu i jednakost svih ljudi.

Ja sam za vladavinu naroda iz naroda!

U mome nastojanju doktori su mi pomagali s nekim plavim tabletama. I smogao sam snage da odbacim tu živu što je tijelo moje trzala i biće mi čitavo uznemiravala. Lijek mi više ne treba jer ja sam velik, osnažen patnjom. Ja imam samokontrolu u svom ovom ludilu Svijeta. Ratovi brojni sudbine čovječje kroje; tisuće, milijuni mrtvih, osakaćenih, bolesnih…

Čitava ljudska povijest ispunjena je patnjom i nevoljama. Valjda je tako moralo biti jer čovjek se postupno razvija. Ali ja i sada ne vidim svijetlu budućnost čovječanstva.

Usprkos svemu, ja ne odustajem!

Ja sam borac svojih Ideala!

Moje vodstvo i utjecaji nastoje promijenti Svijet; neka narod u budućnosti bolje živi!

 

 

***

Teslina špilja

Lika, 1875.

 

Nađoh se tako u tami neprospavane noći, čekajuć’ prasak svoje zore.

Sive sjenke vape oslobođenje u samoći.

Ja nisam filozof Platon da mislima Pećinu bojam i u titraju tame iskre lucidnosti hvatam. Ja sam mladić od krša, dijete naše Like, velebitskog gorja.

Trzaj mog mladog bića i patnja tihog iznicanja, u šapat tišine spreme me, samog sa sobom ostave me, u tom sivilu hladne špilje. Ovdje voljom svojom dođoh, da razmišljam o svom životu, o rođenju i odrastanju.

Ja sam tu gdje jesam! Cvijet sam proljetni ovih livada.

Na krik sam spreman, na grom iz nemirna neba. Ostvarenje samog sebe čekam.

O, tišino! O, patnjo moje samoće!

Ono za što sam određen tražim.

Mislim o svojima, o domu, o šumi, stijenama, livadama, potocima… Mislim o struji svoje vode što k beskrajnom jezeru teče.

Ja sanjam Sunce! Mislim o svjetlosti Svijeta!

Tu, u tami špilje, inspiracija me prožima i nadu mi budi, pogled mi u daljine pruža. Tu, u svojoj mladenačkoj kontemplaciji, snagu tražim za nadolazeće dane.

Mene ljubi pamet Svemira!

 

 

***

Nietzscheovo promišljanje

 

Natčovjek

Weimar, 1880.

 

Svijet je ovaj svašta prošao kroz razne etape razvoja; od zanosa, orgija, preobilja sveg života, do svjesne mjere i čudnog mira.

Kultura se stvarala, uspone i padove je imala. Metafizika Svjetova opstala je. Moral se lažni ugnijezdio.

Mi nismo slabi ljudi! Mi nismo ovce u stadu!

Mi nismo jedne obične ništice, što muku svoju k čistilištu upućuju. O, moral, taj lažni moral; bespotrebno odricanje, askeza bez zanimljivih ljudi.

Ja postadoh Prorok!

Ja sam Prorok svog Nihilizma! Istinu vam svjedočim o dubini i kraju krize, o sutonu naše civilizacije.

Zemlji se, narode, obrati!

Zemlji ostanite vjerni, ne vjerujte u nadzemaljske nade kojima vas svjesno truju. Kroz život se, ljudi, mučite jer život je vječita borba. Voljom za moći promjene tražite i Boga zaboravite.

Bog je umro!

Metafizika je mrtva!

Štujmo Natčovjeka!

Natčovjek je ideal novog čovjeka, On je razbijač, On je slobodan, On kulturu u novo vodi. Natčovjek prihvaća život, krugove svoga bitka, slučajnosti i ponavljanja. Ali Natčovjek ljubi nužnost i sudbu svoju voli.

Natčovjek veliča umjetnost jer tu se nalazi ljudsko očitovanje. Umjetnost je smisao života, kroz nju sve dobiva opravdanje.

Zbog umjetnosti, moguće je živjeti!

 

Zahtjev

Weimar, 1889.

 

Jao, blagoslovi me ludilom!

Ja sam izvan zakona, izopćenik sam najveći od svih izopćenika Svijeta!

Shvatio sam da Bog je mrtav, al’ u Svijetu tom bez Boga čovječanstvo nije slobodno, već je silno odgovorno. Ja se toga držim i drugima primjer dajem.

Ja sam svoj vlastiti Natčovjek!

Ja s užasom gledam na Svijet i ćutim veliku odgovornost za sve što živi.

Jao, blagoslovi me ludilom!

Učini da trpljenje moje i patnja manje bolni budu, da mi bolna leđa manji teret tlači. Učini da me jad i sumnje ne upropaste.

Ja slušam krik drugih, no sam želim biti. Ja hoću svojoj veličini pripadati.

Blagoslovi me ludilom!

Učini da lakše slavim. Učini da slabost drugih manje mrzim i nad boli samog sebe uzdignem se.

Učini da u svom nastojanju manje patim!

 

 

 

***

Patnja Vincenta Van Gogha

Auvers-sur-Oise, 1890.

 

Pucanj je proparao nebo, uzletjele su preplašene ptice. Tim metkom brzim, oštrim, bolnim, sam sebi probodoh utrobu. Na livadi toj mirisnoj, raznobojnoj, nutrinu svoju šarenu htjedoh ubiti, bol svoje duše okončati.

Patnja je moja ogromna!

Depresija me lomila i do samouništenja dovela. Nije mi pomogla umobolnica; doktori, sestre, razne metode liječenja, utjeha moga brata i prijatelja.

Ta bol nutarnja, neizdrživa, taj pritisak u glavi, crne misli, razapetost tijela, strah i beskrajno beznađe… Sve to skupa ništilo me, bivajući puno jače od mojih već zaboravljenih lucidnih trnutaka.

Slikao sam krajolike obasjane suncem, cvjetna polja, prijeteče oblake, noćne slike, mrtvu prirodu, interijere, portrete… U tom svom stvaranju nastojao sam duboko izraziti sebe, pustiti ekspresiju svoje dubine, osloboditi svoje nutarnje šarenilo – to bolno čuvstvo svoga bića koje priča o ljepoti naše suštine.

Ljubio sam kistove, platna i boje!

Pustio sam poteze da plešu, da se igraju onako potpuno vidljivi i otvoreni. Sve više su me privlačili kontrasti boja…

Ja sam oslikavao sama sebe!

To sam, u stvari, Ja; moje potpuno nevidljivo biće koje se preko slika predočuje promatračima.

To je moja impresija! To je moja ekspresija!

Usprkos divoti stvaranja, moje vlastito tjelesno i duhovno propadanje bilo je nezaustljivo. Neumornim slikanjem, tim lebdom svojih boja ponad brojnih bijelih platna, pronašao sam utjehu, ali nisam uspio povratiti radost življenja.

Zaljubio sam se u prostitutku i, premda mi nije smetao taj njeni nemoralan način života, ona me nije prihvatila; Ljubav je ta ostala u beznađu.

Nakon jedne svađe s najboljim prijateljem – Paulom Gauguinom, dobio sam napadaj bijesa te sam sam sebi odrezao komad uha.

O, uho moje jadno!

I prije sam s uhom imao zdrastvenih problema, ali bol sam strpljivo podnosio. No, nakon spomenute prepirke, sam sebi sam naudio.

Nisu mi uspjeli izliječiti dušu!

Ljepota mojih nutarnjih boja više se nije mogla probijati kroz tamnu maglu koja mi je obuzimala um.

Mrzim to neizmjerno beznađe!

Pucanj!

Pucanj na livadi cvjetnoj! Pucanj u bol, u jedno osjetljivo biće.

Zbogom moji suncokreti, čempresi, zaigrani oblaci…

Zbogom ljudska patnjo!

 

***

Nobelova melankonija

Sanremo, 1895.

 

Sjedim tužan, sam sa svojim životom, sam u svojoj tišini. Nutrinom mi slike prolaze; moje ovozemaljsko bivanje.

Dinamit moj puca!

Na sve ga strane ima; preko širina i dužina Svijeta… Prasak za praskom, udar, detonacije, odjek; bučne i mučne vibracije.

Oslobodih svoj talent, iskoristih svoje znanje za dobrobit modernog čovjeka; da brže i lakše izgrađuje rudnike, ceste pruža, tunele kopa, usjeke probija… Ali moj veliki izum se koristi i u vojne svrhe; ljudi ubijaju jedni druge.

O, agresijo ljudskog roda!

Ja tu ne vidim kraja jer čovjek je, eto, destruktivan. Čovjek, usprkos svom velikom napretku i razvoju, svoju vlastitu propast sprema.

Melankolija me proždire!

Samoća me lagano ništi. Ja sam sam, bez ikoga svoga; bez majke, oca, brata, sestre, bez žene, djece i prijatelja. Živim u matarijalnoj raskoši, oko mene bogatstvo leži, ali takav uspjeh ne čini me sretnim.

Oporuku pišem!

Ćutim svoj brzi kraj. Želim da se od mog velikog novca uvede Svjetska nagrada; za pametne, talentirane i dobre ljude koji uveliko doprinesu razvoju čovječanstva. Neka se podupire razvoj fizike, kemije, medicine, neka književnost cvjeta, neka mirovni napori budu uspješni…

Ja uskoro odlazim!

Ja napuštam svoju melankoliju!

Nadam se da će moje bogatstvo pridonijeti boljitku čovječanstva!

 

 

***

Teorija Maxa Plancka

Berlin, 1904.

 

Bio sam nadareno dijete, žudio sam za velikim znanjem. Volio sam glazbu i filologiju, ali ljubav prema fizici dala je smjer mojem daljnjem tijeku obrazovanja i životnog htijenja.

Mnogi su smatrali da je u području matematičkih znanosti sve već istraženo i da nema smisla baviti se nečim što ne vodi nikakvom uspjehu. Nasuprot tome; ja sam bio uvjeren da postoji još nešto, nešto drugo, nešto novo koje je itekako važno u stvaranju čovječje slike o istinitosti prirode i života.

Svojim upornim radom probijao sam se kroz razne životne poteškoće te sam nastojao doći do nekog revolucionarnog otkrića i time osigurati svoje mjesto na Olimpu za fizičare.

Ja sam tvorac Kvantne teorije!

Proučavam zakone kretanja čestica od kojih su sastavljena tijela: atomi, molekule, elektroni, pozitroni…

Fotoni su te kvantne čestice energije zraka!

Spoznao sam da postoji prirodna Konstanta u matematičkom računanju fizikalnih procesa te da Sve proistjeće od mikrofizikalnih fenomena prirode.

Bavim se i Termodinamikom – proučavam toplinsko zračenje tijela. Nastojim matematički formulirati funkcije prema čijim zakonima, što ovise o temperaturi i frekvenciji, tijelo zrači toplinom.

Otkrio sam da se rezultati dobiveni pokusima ne slažu s poznatim zakonima zračenja te sam došao do jedne vrlo zanimljive pretpostavke.

Procesi u prirodi nisu kontinuirani; oni se skokovito mijenjaju!

Razvija se moja Kvantna teorija!

 

***

Teorija Alberta Einsteina

Zürich, 1914.

 

Kao dijete bio sam sanjar i ničim nisam pokazivao svoju posebnost. Mrzio sam igre, volio sam glazbu, prekidao sam školovanje, fakultet sam teško upisao. Ali ja sam imao cilj, prihvatio sam svoju Viziju i bio sam strašno uporan.

Želio sam u svojoj glavi ponovno izgraditi Svemir!

Poput svih, ja nisam prvi; koristio sam znanja i uspjehe prethodnika. Spomenuo bih Keplera, Kopernika, Galilea, Newtona i Maxwela. Njihove teorije cijenim te im odajem priznanje za sve te velike doprinose razvoju čovječanstva.

Sve teorije su slobodne kreacije ljudskog uma!

Mnoga sam pitanja postavio sam sebi jer je i promatrač dio procesa, a odgovori su tu; treba ih pronaći i iz temelja izmijeniti fiziku.

Nama se čini da smo u stanju mirovanja, ali mi se zapravo gibamo u Svemiru – višestruko se gibamo, i to ne utječe samo na našu Ideju o stvarnosti, već i na stvarnost samu.

Vrijeme nije svugdje isto, već ono ovisi o tome kako se gibamo i u odnosu na što se gibamo. Što je brzina gibanja bliža brzini svjetlosti, to vrijeme sporije teče. Apsolutni prostor i apsolutno vrijeme nisu mogući.

Sve mijenja Teorija relativnosti!

Svemir ima određenu količinu energije koja prelazi iz jednog u drugo stanje. Energija je u masi, u tijelima.

Energija je materija, a materija je energija!

Tu se vidi izgaranje zvijezda, savijanje svjetlosti, zakrivljenost prostora i širenje Svemira. Čista misao, u stvari, može obuhvatiti Svemir baš onako kako su o tome sanjali u ona davna vremena. Moj je račun jednostavan i vodi nas bliže tajnama Starca.

Ja sam u tom svom kozmičkom osjećaju duboko religiozan čovjek. Spoznaju tražim u najdubljem razumu i najblistavijoj ljepoti. Nastojim shvatiti Oblike te težim do same biti Svemira. Čudim se pred onim što sam otkrio, ali to je čuđenje nužno.

Naše razumijevanje Boga mora biti kozmičko onoliko koliko i osobno.

Zašto, uopće, postoji Nešto, a ne, naprosto, Ništa!

 

 

***

Lenjinov rat

Petrograd, 1917.

 

Ja sam revolucionar, ćelije moje jačaju, tajne moje snaže se. Ja sam slobodan, ja ziđem, gradim, donosim vam svojega novoga Boga.

Ja hoću da vas obratim, da vam usadim novu misao, da vas oslobodim taloga minulog sistema. Patnju ću vam pružiti i u Rat ću vas povesti. Sve do kraja odustati nećemo, sve dok ne osvojimo čitavi Svijet.

Ja vas vodim u Novi rat!

Tajne naše djeluju, svojom snagom umovima struje, svojim ritmom Svijet u crveno bojaju. Borimo se za Ideju, za Ideale, u opći rat krećemo!

Moja je slika čarobna, nasuprot Suncu ona sjaji. Ja sam rođen, i još uvijek se rađam, da te vodim, narode moj, da te o istini učim, da te ponosom ispunjam. Nek’ vas ruke moje, raširene i podignute,  vode, nek’ vam putokaz budu, ka pravim djelima nek’ vas upućuju.

Živio nam Novi zdrug!

Živio taj novi sistem, gdje vlada vječna pravda i jedinstvo svih pogleda! Naše su oči u budućnost uprte, dok pod nogama nam buržoazija pati. Dosta je bilo laži, lažnih nada i uvjerenja. Ja vam dajem sebe, Boga svog bića!

Shvatite me i primite me potpuno; da sa mnom Svijet osvojite, da tim stvarnim ratom, konačno, razum smirimo i čovječanstvo spasimo. Rat novi, što već je počeo, donijet će preporod Svijeta i povijest će ka pravim vrijednostima usmjeriti.

Rat je ovaj nova svetinja!

 

 

***

Freudov broj

Budimpešta, 1918.

 

Čudi me da u ovim mojim godinama, nakon svega analiziranog i mojeg materijalističkog nazora, progoni me osjećaj nestvarnosti. Trudim se potisnuti te poticaje, razumom logiku izdići i dokaz ostvariti.

Mislim o svojoj mladosti i razvoju svojih ideja: proučavanje telepatije i strukture svijesti,  ego i model uma. Neki impulsi djeluju na našu svijest, ali te skrivene sile nisu spiritualne, već su one – seksualne. Taj ljudski, seksualni nagon, određuje smjer i sadržaj svjesnih duševnih događaja.

Psihički život i psihoneurotične pojave ovise o podsvjesnom – seksualnom nagonu!

Život mi brzo prolazi i nađoh se, eto, u šezdeset i drugoj godini; pred svojim Ogledalom. Običan broj, zar ne? Ali on se meni uporno vraća; poput broja šešira u garderobi kazališta, broja hotelske sobe, broja sjedala u vlaku… Imam osjećaj da me taj broj svugdje prati te razmišljam o tome kako ću možda umrijeti u šezdeset i drugoj godini života.

Je li mi Kozmos želi nešto priopćiti?

Radi li Kozmos neovisno od čovječjeg djelovanja i šalje li nam neka svoja značenja? Sve to skupa protivi se mome opusu i intelektu, ali ne preostaje mi ništa drugo nego s tim se pomiriti.

 

 

 

***

Filozofija Rudolfa Steinera

Dornach, 1920.

 

Promatrajmo sami sebe i Svijet oko nas kontrolirano promatrajmo. Tu je uspjeh, tu je mogućnost shvaćanja veze između Mikrokozmosa i Makrokozmosa.

U ljudskom biću postoji duhovnost te ona nastoji da se poveže s duhovnošću Svemira. Čovjek je taj koji rješava zagonetke Svijeta.

Svijet Ideja do nas dolazi!

Svijet Ideja k nama putuje od naših predaka. Vjerovanje se spaja sa snagom duše. To nas nastojanje vodi k spasenju duše.

Ja veličam Goethea; njegovo učenje o bojama, ideju iskustvenog čovjeka, spoznaju Svijeta preko osjetila, Metamorfozu svega stvorenoga… Ali matamatika me općinila još kada sam bio dijete. Geometrija mi je donosila unutarnju sreću.

Kroz život nas vode duhovni Oblici!

Ti Oblici nastaju unutarnjim viđenjem jer kao što je geometrija u našim srcima, tako je u nama i znanje o čitavom duhovnom Svijetu.

Svojom Antropozofijom nastojim pomoći čovječanstvu!

Nastojim da čovjek shvati svoju bitnost i tako liječi svoju dušu. Čovjek treba svoju okolinu prihvaćati osjetilima, voljom i predodžbom. Čovjek treba misliti svojom glavom, ali i cjelinom svoga tijela. Čovjek se uči i glazbom, sportom i zanatima.

Čovjek je osim svojega – Ja i Astralno tijelo.

Čovjek živi prije rođenja i nakon smrti postoji.

Ljudske se duše ponovo rađaju!

 

 

***

Gandijevo putovanje

Indija, 1930.

 

Ja razvijam svoje misli, ljubim slobodu, Ljubav svetu!

Ja na sebi neumorno radim i druge nastojim promijeniti. Put u sebe našao sam, život taj unutarnji – ljudski. Svijet oko sebe promatram i s njim sebe stapam.

Ja veličam ljudsku Svijest!

Veličam Svijest koju imamo i koja nas vodi da težimo k savršenstvu.

Spoznao sam nepravdu, bol, patnju, poniženje… Stoga se borim za ljepše sutra, za slobodu čovjeka i odluku o vlastitoj sudbini.

Istinu moramo tražiti!

Istina je tu, oko nas, zakoni Svemira jesu!

Ljubimo Ljubav, odbacimo mržnju, bijes, oslobodimo se. Pobijedimo strah, taj ukorijenjeni ljudski strah. Borimo se na novi način, djelujmo po novome da ostvarimo slobodu i istinu.

Ja hvatam štap, drvce svoje sudbine!

Ja krećem na put k moru, na putovanje svog života. U godinama sam šezdesetim, izgledam tijelom slabašan, ali moja je snaga u duhu, volji, nastojanju i žrtvi.

Tisuće mojih prate me, na tom putovanju od dvadeset i četiri dana. I, konačno, do mora stižemo, da se u njemu očistimo, da se uzvisimo.

Prozvali su me Izbaviteljem!

Za domovinu svoju borim se, za slobodu, neovisnost, protiv iskorištavanja strane sile, protiv imperija i teške tlake. U tome i uspijevam jer ostvarujem svoje putovanje.

Dokazao sam da je snaga ljudske duše u Ljubavi svetoj.

Ljubav oslobađa i pobjeđuje!

 

 

***

 

Pokret Charlia Chaplina

Hollywood, 1935.

 

Mnogi moji kolege i suradnici okupljaju se kako bi u dugačkim noćima raspravljali o budućnosti filma. Svatko ima neko svoje mišljenje i stav o tome što bi bilo najbolje poduzeti. Svatko, dakle, svojim očima gleda u ne tako daleke dane.

Ja sam svoje već mnogo puta rekao. Ja sam dosljedan u svojim idejama i viziji jednog velikog uspjeha. Ova naša Nova vremena prikazat ćemo na poseban način. Svoj koncept ne želim upotpuniti zvukovima i dijalozima.

Ja sam Pokret!

U komedijama koje radim dijalogu nema mjesta. Dijalog uvijek usporava radnju jer radnja mora čekati riječi.

Moj lik skitnice ostaje trajno zapamćen kroz mnoge uzdahe i osmjehe gledatelja. Mnogima sam uljepšao trenutke koje su provodili sjedeći pred filmskim platnima. Svi ti ljubitelji filma htjeli su upravo mene; moje brkove, osmijeh, pogled, okrugao šešir, štap, pačji hod…

Ja sam Pokret!

Moja figura leprša u svojoj jedinstvenosti. Svi me već izdaleka prepoznaju; sprijeda, straga, iz profila. Ja sam poseban i upravo zbog toga uspijevam ostvariti samog sebe. Moja volja, upornost i vizija uspjeha dovode do lagodnog osjećaja i uživanja pri radu i stvaranju.

Ja upotpunjujem sama sebe i oživotvorujem jedan poseban lik!

Moj Pokret ostat će za trajno u sjećanju ljubitelja filma i u općem pamćenju čovječanstva!

 

***

Patnja Virginije Wolf

London, 1940.

      Uspješna sam spisateljica, imam dobrog muža, vlastitu izdavačku kuću… Usprkos svemu, ja nisam sretna!

Strah, bol i jad ispunjaju moju osjetljivost. Velika tuga dušu mi pritišće.

Ne podnosim neka pravila za, tobože, normalni život. Ja se borim za čovječju jedinstvenost i moguću slobodu.

Volim svoga muža, on mi pruža stabilnost kroz staze mojih nesigurnosti. Naša je ljubav intelektualna; seks smo potpuno izbacili iz zajedničkog bračnog života.

Ja mrzim seks!

Mrzim tu tjelesnu ljubav, tu putenost i strast, gdje se spajaju tjelesne tekućine. Ne volim to stapanje tijela, uzajamni ritam, penetraciju, bezrazložne dodire, uzdahe, čežnju za ispraznim vrhuncem.

Ljubav između mene i mog muža je platonska i kao takva dugo opstaje. Znam da mi suprug trpi, ali, jednostavno, on se pomirio s našim posebnim životom.

Naša je najveća patnja u mojoj duševnoj boli!

Tu su moje neuroze, fobije, depresije, psihoze; ja sam potpuno nestabilna osoba, osjetljiva poput malenog djeteta. U nutrini moga bića duboki su nemir i tuga. Svako moje djelo, knjiga napisana i objavljena, skroz me iscjedi te me dovede do potpune praznine, do tog loma, psihičke iscrpljenosti kada sam, jednostavno, poput biljke.

Uvijek sam tražila neku novu životnu snagu, nastojila sam ići dalje, mučila se… Ali volja me napušta.

Patnja je moja neizmjerna!

Hladno sunce slabo me grije, proljetni lahor me ledi, kvase me teške kapljice kiše, sve dublje u tamu odlazim…

O svojoj smrti razmišljam!

Sa suprugom sam se dogovorila da ćemo napraviti samoubojstvo ako rat dođe do Engleske, odnosno ako Hitler napravi invaziju. U ratu tom ludilo pojedinca u drugima ludilo budi i Svijet u propast vodi. Ratno stanje nas tjera da se branimo, da plačemo, krvarimo, prolazimo kroz veliku neizvjesnost, smrti u oči gledamo…

No, i bez tog crnila, duša je moja zasjenjena. Duša je moja pokrivena tamnim plaštem ništavila.

Smrt je moj ogrtač!

Smrt će me od boli osloboditi!

Smrt će patnju pobijediti!

 

 

***

Čovjek Jeana-Paula Sartrea

Pariz, 1943.

 

Čovjek je suprostavljanje; čovjek jest ono što još nije i nije više ono što jest. Tjeskoba nas uvijek prati, ona s nama uvijek živi, tu je. To je način bitka i djelovanje slobode.

Čovjek nema moć!

Čovjek je u život bačen i sve, baš sve, slučajno je. Sve se kroz život slučajno događa. Ništa nema nekog razloga i ja sam živim bez razloga. Kada ovo shvatimo i prihvatimo, ne osjećamo se dobro.

Nas muči Mučnina!

Život je zbir neuspjeha i jedna velika muka bez ikakvog smisla. Uzaludno je ljudsko nastojanje.

Uzalud, zaista, nastojimo biti Bogom!

Čovjek bi trebao biti slobodan, svoje sudbe tvorac.

Kukavica uvijek može prestati biti kukavica, ali i za heroja postoji mogućnost da prestane heroj biti.

 

 

***

Alkemija Carla Gustava Junga

Küsnacht, 1943.

 

Čudna je ta alkemija, osjećam se dužan reći. Shvatio sam da na tom putovanju u naizgled nepoznato i moj je Svijet.

U tom nastojanju da otkrijem – nesvjesno i vezu s ljudskim nagonom; pronašao sam vezu. Shvatio sam nemir koji čovjeka tjera na rad; put u traženju Sebe, ka svome preobražaju. Čovjek nastoji dostići Sebstvo, biti svoj simbol i simbol jedne cjeline.

Čovjeku treba Individuacija i čarolija preobražaja!

Ja čovjeka ljubim, psihu njegovu proučavam, ali najviše cijenim iskustvo duše. Čovjek i jest – duša!

Tražim snove, zamišljam, sebe dalje otkrivam, put u sebe ili – se; dugotrajno, mučno upoznavanje.

Ne čudim se alkemičarima koji su uporno tražili tajnu, želeći otkriti Kamen mudrosti i pretvoriti olovo u zlato. Ali bogatstvo je u duhu, gdje se naša osobnost usavršava. Težimo od zemaljske nečistoće ka duhovnom savršenstvu.

Mi nismo savršeni, ali mi radimo, djelujemo, nastojimo!

I alkemičari su uporno radili, materiji oduzimali tajne. U toj borbi svoje su –nesvjesno- otkrivali. U tom svom nastojanju oni su, u stvari, sebe potpuno unosili i svoj razvoj s alkemijom stapali.

Simboli lutaju, simboli psihom plutaju – u čovječjem kolektivnom nesvjesnom. To je ljudska Kolektivna nadsvijest!

Mi smo jedno, tu smo, u suprotnostima ujedinjavani; u dobru i zlu, u svjetlosti i tami, kao muško i žensko. Mi težimo prema konačnom ujedinjenju svih suprotnosti psihe.

Mi nastojimo doživjeti Nebesko vjenčanje!

O, vi hrabri ljudi, probudite se, čujte moj poziv. Tražite i naći ćete negdašnji Merkurov duh i moć žive! Oni svoje –nesvjesno- otkrivaju, a zlato je u bogatstvu duha.

Lapis filozoforum veličajmo!

Taj kamen mudraca neka potpuno shvaćen bude i nek’ se rasvijetli primarna materija. Broj – četiri neka bude Zemlja i žena.

Ljubite duše svoje, k’o što je govorio Isus Krist, iskupitelj i spasitelj nutrine.

A ono, što mislite da se slučajno događa, nikako slučajno nije.

Među nama djeluje Sinkronicitet!

Obratimo, stoga, pažnju na podudaranje događaja s vremenom.

 

***

Hitlerov slom

Berlin, 1945.

 

Ja nisam lud, svi ste vi ludi!

Izdali ste me, vi izdajice povijesti, vi kukavice, moji generali nezahvalni, narod moj jadni.

Ja sam dobar, al’ narod moj ne valja!

Popustili ste tren do same pobjede, snagu ste skroz izgubili, potpuno ste klonuli, beznađu predali se. A ja sam sve dobro zamislio i nipošto ne priznajem da sam pogriješio. Bili smo tako blizu cilja, da ja ispunim svoje poslanje, svoje velike zamisli, da pobijedim u svojoj borbi.

Ja sam trebao ostvariti sama sebe kao Natčovjeka!

U bunker ste me stjerali, u zakutak moje ranjene svijesti; da posljednje trenutke brojim u crnilu svoje slutnje, drhtav, jadan, bijedan, sav u bolnom grču, potpunom slomu.

Konačno, poraz priznajem, al’ krivicu svoju ne prihvaćam. Krivi su generali i narod nedostojan moje veličine!

Samoubojstvo spremam. Neka metak iz pištolja dokrajči ovu neizmjernu patnju i bol, život čovjeka koji rat je izgubio.

 

 

 

***

Brk Salvadora Dalia

New York, 1946.

 

Gledajte me, bez čuđenja, molim; to sam ja, to je moj brk, moja ličnost. Taj svinuti, tamni brk, u lice je moje ukomponiran, s pogledom mojim radoznalim stopljen.

Smatrate me ekscentrikom? E, pa neka vam bude. Ja sam to što jesam, zaista jesam. Priznajem, nisam stabilan, ja sam nemiran i nikada ne znam točno kako ću reagirati. Ja se, jednostavno, ponašam na svoj način.

O, ja! O, ja!

Ne dosađujte mi više, nikada više. Ja nisam umjetnik, ja sam umjetnost!

Da, upravo tako; vama na čuđenje. Slikam satove, stare košćine, plamteće žirafe, stabla bez lišća, ogromne paukove, zidove, ljude… Moji nadrealni oblaci nebom tiho plove, figure razne pokazuju i priče svoje pričaju.

Imam li ja moć? Bavim li se tajnama Svijeta? Ne, ja sam moć! Ja vam dan pretvaram u noć, u dubinu vaše psihe uporno nastojim doć’. Snaga moja je u boji i laganom kistu što prsti moji ga miluju. Ja mrčim, mažem, prekrivam, dotjerujem…To je moj život, to sam ja, neki novi, zasebni Svijet.

Slobodno me zovite čudakom jer ja to stvarno jesam. I gledajte moja djela, smijte se, plačite, kontemplirajte, meditirajte…

Ako osjećate potrebu, cjenite me.

Brk moj pamtite, pojavu moju sanjajte, moje nadrealne prikaze upijajte. Pričajte o meni, izgovarajte moje ime, mislite mene.

Sa mnom, čudakom, misli sjedinite!

 

***

Picassovo samopouzdanje

Mougins, 1950.

 

Radim posao koji volim i, u stvari, živim kroz svoj rad. Svoju energiju silinom pretačem u nova djela; crtam, slikam, glinu oblikujem, željezo zavarivam, modeliram…

Kroz svoje razne faze plovim; plavu, ružičastu, realističku, kubističku…

U svemu tome sam ja, to je realnost moga bića!

Ono što mi se kod drugih sviđa, nekako ukradem i to na svoj način iskazujem. Nitko od nas nije prvi, svatko od drugih nešto nauči.

Ja sam umjetnik, djela svojih stvaratelj, Svijeta svog oblikovatelj. Viđene objekte šaram svojom nutrinom, u prirodi uočavam kocke, kugle, stošce…

Ja sam uspješan i to mi daje snagu!

Uspjeh me samopouzdanjem ispunja! Ja sam svjestan svojih mogućnosti i znam da nisam život uzalud potratio. Stvorio sam svoje ime, sebe sama uzdigao i pustio pozitivne vibracije u svoju životnu energiju.

Ja žene ljubim!

Ljubavlju svojom grlim ih, energiju seksualnu dajem im. Nisam neki atleta, ostario sam, oćelavio, ali ja se osjećam mladoliko, snagu svoje nutrine ispuštam. Zaista, dobro se osjećam.

Ovaj moj životni uspjeh tjera me dalje, snagom me ispunja, volju mi daje. Uspješnost u poslu koji radim čini me radosnim i poletnim. Znam da nisam život uludo potratio.

Moja zvijezda u visini sjaji!

Sjaj njen do mnogih očiju dolazi da im ukaže jednu istinu; talent i uporan rad se nagrađuju, ljudi se na taj način ostvaruju te postaju neko i nešto, među velikane povijesti zalaze.

Moj životni uspjeh daje mi veliko samopouzdanje i samopoštovanje. Dakle, ja cijenim sama sebe i svoj rad te s velikom sigurnošću krećem u nove pobjede. Nadam se da će ovako biti dokle god u meni snage bude, dok me tijelo potpuno ne izda.

Čovjek, dokle je živ i dok stvara, poslanje svoje ispunja. Dakle, tek dolazak same smrti pečati životnu Misiju.

 

 

 

***

Staljinova sila

Moskva, 1950.

 

Duge su ove neprospavane noći, dok jastuk lice mi ne ljubi i fantazija snova od mene daleko biva.

Ja sam Čelik!

Ja sam strašna sila. Moja vječna mladost drugima ulijeva strahopoštovanje. Ne može mi ništa otrov cigareta, niti žestina votke. Ja bančim kad god mi se prohtije i sebe iznad svega stavljam.

Ja sam jači i od života!

Moja ruka je čelična i svoju snagu mnogima je pokazala. Uništio sam im lažne sanje, od glupih iluzija oslobodio ih. Ah, ti mali, jadni ljudi, jedno mnoštvo neodgovorno; zar ne uviđaju da im treba vođa – prst ka daljini upućen.

Mnogima sam uskratio životne muke te sam njihove malene živote ugradio u snažne temelje Revolucije.

Zov Partije moramo slijediti!

Silu čeličnu trebamo štovati, da se ona putem svijesti podanika još više osnažuje, da naša Država ni pred kim ne kleči, da silna bude.

Zbog nesretnih okolnosti izgubio sam suprugu – samoubojstvo je počinila. U ratu sam izgubio sina, ali sam sačuvao svoj ponos. Služba je tako htjela. Moj životni poziv je iznad obitelji i svakog prijateljstva.

Izdali su me mnogi političari i časnici. Ali ja se protiv takvih uporno borim. Oni su, jednostavno, morali napustiti svjetla ovozemaljske pozornice da bi naša Država jačala i naprijed išla. Sve je to u službi ideala i Partije.

Ja sam najveći revolucionar i marksistički teoretičar!

Ja sam čelik!

Naše žrtve su u ratu bile velike, ali čovjek je rođen da umre pa bi taj svoj maleni život trebao utkati u povijest snažne Države.

Mi smo pobijedili!

Iza mene su brojni sudski procesi; milijuni ljudi iz moje Države su proganjani, zatvarani, mučeni, ubijani. Ali ja sam tako morao postupati, tako je moralo biti.

Revolucija jede svoju djecu!

Moja slika postoji i opstaje. Ja sam čvrsta ruka. Ja sam neuništiv. Povijest je htjela da upravo ja stvorim snažnu Državu.

Ja sam čovjek čelični!

 

***

Ispovijest Marilyn Monroe

Brentwood, 1962.

 

Plavuša sam, seksi simbol, ikona, predmet žudnje milijuna muškaraca. Ali sve je to gluma, vrsta neke obmane, priviđenje. Ja i jesam glumica, bojama strasti zamagljena.

Seks ne volim potpuno, kao što mnogi smatraju. Ja sam žena koja živi kroz dubinu svojih osjećaja i sva svoja sjećanja.

Moj je život bolan bio; bez oca i s bolesnom majkom, s velikim tegobama odrastanja, ali za to nikoga nije briga jer u meni vide samo glumu i film. Gledaju moje bogato tijelo, raskoš mojih oblina, gdje sam ja lutka požude u igrama njihove gladne puti.

Svi bi oni voljeli uz moje tijelo orgazam doživjeti. A ja nemam vrhunca, te slasne divote kojoj čovjek najviše hrli. Dugo mi je trebalo da orgazam uopće i doživim. Svoje ljubavnike sam lagala i orgazme često glumila. Moj doktor – psihić na meni je uporno radio te mi i pomogao. Zato ga cijenim i volim poput brata, oca i prijatelja. On me je oslobodio, kanale mog vrhunca pročistio da bolje ćutim sama sebe, da bježim od alkohola i mnogih sedativa i antidepresiva, da nađem svoj mir u tom brzom, napetom, nemilosrdnom i umarajućem životu. Tu bi svatko za sebe trebao biti svoj Centar, a ne sliku drugih slijediti.

Ah, ta moja stanja, ti moji ispadi, svađe, ludosti, sva ta moja očekivanja, nadanja, moji snovi, moj život!

Moja osjetljivost je velika, duša mi je djetinja, nemir moj je svagdanji, moja nesanica, loša probava, klistiri i klizme, seksualne fantazije… Kao da su Freudove misli meni upućene; otpori, strahovi, prepreke, seksualnost mog djetinjstva…

Moja je gluma, život mi je glumom ispunjen. Volim Shakespiera; njegovi poznati stihovi mojom dubinom zvone. On je ljudske dubine jako osjećao, prirodni psiholog je bio.

Ja samo tražim sreću jer na to imam pravo te svoj tajni život želim iskrenošću počastiti. Nastojim ispuniti svoje težnje, cvijeće svoje nutrine s radošću preliti, osloboditi se suza, boli i patnje jednog odrastanja. Želim biti jača naspram ovog materijalnog Svijeta.

Većina bi se radije družila s mojim tijelom, nego primala moje misli i osjećaje. Ah, ta nepravda što tjera mi uvijek suze i uvlači me u borbu sa samom sobom. Ja tražim ljubav, u ljudima dobrotu, svoje veliko nutarnje dijete drugima dajem.

Ja nastojim drugima uljepšati dan i donijeti bolji san!

O, čežnja moja duboka, žudnja za srećom, blagostanjem duše i duha, potraga za ljubavlju, ljepotom čitava Svijeta…

O, živote moj nemirni, teški, zar tražim previše?

 

 

***

San Martina Luthera Kinga

Washington, 1963.

 

O, vi, siromašni, ugnjetavani, mučeni, prezreni… doći će i vaš dan!

Tamo negdje, na crvenim obroncima planine, sinovi nekadašnjih robova i sinovi robovlasnika sjedit će za zajedničkim stolom kao braća.

Ja imam san!

Vidim svijetlu budućnost, ali sam itekako svjestan nužnosti borbe. Dan slobode treba prozivati. Moralna dužnost svake crkve je borba protiv nepravde jer pravda ide ispred reda.

Isus Krist je bio ekstremist ljubavi! Ljubav je osnova sveg Svijeta. Čemu moć bez ljubavi? Očito se radi o nesavjesti i zlu, ali ljubav bez moći nema snage.

Ja imam San!

Vidim bratstvo i jednakost među ljudima, bez obzira na boju kože i nacionalnu pripadnost. Karakter će biti taj po kojemu će se suditi vrijednost pojedinca.

Svaka će se dolina uzvisiti i svaki obronak i svako brdo će se poniziti. To je biblijska slika Nade.

Jednog dana sva će djeca Božja biti ujedinjena i slobodna!

 

 

***

Churchillova borba

London, 1964.

 

      Doživio sam duboku starost. Sudbina je tako htjela da moja ovozemaljska pojava za sobom ostavi duboki trag. Ja sam, upravo, bio stvaratelj jedne velike epohe. Život sam prihvatio onakav kakav je – u svoj svojoj realnosti. Nikada se nisam prepuštao očajavanju, jadikovanju i odustajanju.

Moj je život bio velika borba!

Sada, kada sve to skupa gledam iz ove, takozvane, daljine i kroz trenutke novih otkucaja, mogu slobodno reći da sudbina nije ono što bismo mi htjeli, već je sudbina ono što se dogodi. A u svemu tome ljudsko nastojanje igra veliku ulogu.

Bio sam građanin bez završenog školovanja, a životne prilike odredile su da budem ratnik. Sudjelovao sam u brojnim vojnim pohodima. Umalo da sam postao nacionalni heroj. Ta svoja duboka iskustva pretakao sam u knjige, želeći za sobom ostaviti opipljiv trag. I politički sam se angažirao. Nisam posustajao nakon nekih velikih neuspjeha. Uporno sam nastojao dostići vrhunac jer moje je čitavo biće ćutilo mogućnost velikog ostvarenja.

Moja borba vodila me kroz čitavi život!

Kada sam postao premijer, početkom Drugog svjetskog rata, održao sam govor u kojem svojoj naciji ne nudim ništa osim krvi, muke, suza i znoja. Rat je trebalo voditi na vodi, na kopnu i u zraku, svim silama i svom snagom. Rat protiv strašne tiranije koja ostaje jedinstvena u mračnom katalogu ljudskih zločina. Cilj je bio jasan: Pobjeda pod svaku cijenu!

Mi smo morali pobijediti!

Čovječanstvo se, dakle, oslobodilo velike napasti fašizma i nacizma, što je prijetila degradaciji čitave civilizacije. Ali ovaj blagoslov uspjeha i mira nije pao s neba; trebalo se boriti uporno, neumorno, lukavo, hrabro, ponosno…

Nakon rata pozivao sam na jaču suradnju i razumijevanje između Istoka i Zapada te sam se zauzimao za sveeuropski sustav sigurnosti, umjesto tih postojećih saveza.

Napisao sam djelo u šest svezaka: „Drugi svjetski rat“ te sam za njega dobio i Nobelovu nagradu za književnost. I ovo djelo, koje sadrži veliki dio mog životnog nastojanja, upravo je dokazalo važnost borbe.

Kroz život moramo kročiti hrabro! Život je sam po sebi borba!

 

***

Ljubav Johna Lennona

New York, 1970.

 

Ja jesam sanjar!

Svojim snovima dopuštam da me kroz život vode. Za svoje snove uporno se borim, ja nastojim, ustrajem, uspijevam; snove svoje ostvarujem.

Ljubav mi srce ispunja; ljubav prema ženi, prema djeci, glazbi, pjesmi, umjetnosti, ljubav prema svim ljudima.

Ja volim čitavi Svijet!

Živim za boljitak čovječanstva.

Čemu mržnja, bijes i zavist? Čemu svađe, ubojstva, ratovi…? Svi smo mi samo jedno; malena djeca željna nebeskog mira, poput proljetnog cvijeća što glasove visina prima.

Mir u sebi nađimo, iz srca ga pustimo da se tiho prelijeva i da druge ljude dobrotom obavija. Tražimo mir ovoga Svijeta, ljubav čitava čovječanstva.

Ja sam sanjar!

Ali ja nisam jedini; mnoge ljudske duše isto hoće, mnogi u drugima dobro traže. Borimo se za divotu plavog planeta, za ljepotu općeg življenja.

Dok ljubav cvjeta, sloboda s radošću pjeva, blagostanje nam život ispunja.

 

 

***

 

Služba Majke Tereze

Calcutta, 1980.

 

Ja živim za druge, zbog drugih srce mi kuca. Duša moja Božju dobrotu prima koja me svojom blagošću ispunja i ka bližnjima lebdi, struji, plovi.

Ja volim ljude!

Živim za pomoć čovjeku. To je moja služba, moj životni poziv.

Došla sam među patnike, među bolesne, gladne i umiruće, da im Božjom rječju olakšam ovozemaljske muke. Poslanje svoje slijedim, poziv Gospodina Stvoritelja. Misionarstvo Svete Ljubavi preko družica Svijetom širim.

Ne trebaju mi nagrade, niti pohvale i priznanja. Ne treba mi ni blagostanje. Ja sam sretna i ispunjena dok potrebite tješim, dok im bolne rane vidam, dok duše im nadom jačam i s milošću Božjom prosvjetljujem.

Moja je služba u Božjoj radosti!

U ljudskom životu ljubav prva mora biti.

Ljubav je Bog naš, Savršenstvo ovoga Svijeta!

 

 

***

Poruka pape Ivana Pavla II.

Vatikan, 2003.

 

Čovjek u svom srcu mora nositi istinski strah od Boga jer Bog je početak mudrosti. Čovjek se u svakom trenutku treba odricati zla i tako pokazati svoje dostojanstvo jer upravo to posvećuje cijeli život; od začeća do posljednjeg daha. Na taj način bivamo pod osobitom zaštitom, a u budućnost moramo hrabro gledati.

Ne bojte se!

Otvorite širom vrata Kristu!

Isus nas ljubi. Njegova ljubav međ’ nama struji. Božanska nada srca nam ispunja.

Uzet ću vam srce od zlata i dat ću vam srce od mesa! Dat ću vam toplo, živo ljudsko srce što kuca otkucajima same dobrote.

Za blagostanje i dostojanstvo ljudskog života treba se boriti jer negdje u daljini vreba napast zla.

Nije nužno da život čovječanstva završi Kraljevstvom Božjim na Zemlji.

Ja vidim krvavi horizont!

Samo nas vjera i dobrostivo nastojanje može voditi pravim putem. Moramo svijest mijenjati na bolje, osloboditi duhovnost i poniznost. Našu budućnost – naše mlade, moramo odgajati u svjetlu ljubavi i nade.

Braćo i sestre, ne bojte se!

Krist je tu, s nama. On je istina, put i život. Bog čovjeka voli.

Mi bismo, kao male jedinke, trebali pustiti neizmjernu božansku snagu da nam srca potpuno ispunja.

Osluškujmo to svoje maleno srce koje, ipak, veliko je; srce od mesa u kojem vječno biva Božja prisutnost.

 

 Nin, 25. lipnja 2025.                                                     MBŠ